 |
03/06
juni 2006 |
|
I Ex-Yu topos: Poništavanje sličnosti / zidanje razlika
|
Ne mogu se nikad dovoljno naglasiti istorijske posljedice izvjesnih duhovnih aproksimacija. Nostalgija je jedna od njih. Poput duha, i srce izmišlja utopije: najčudnija od svih je ona o zavičajnom svijetu. Sve što ne prihvata postojanje kao takvo, na rubu je teologije. Nostalgija i jeste sentimentalna teologija.
Emil Cioran |
|
 Intonacijski anakoluti |
 |
| Nermin Sarajlić |
| |
U ljupkoj kasabici, usred dženaze, pridigavši se sa kabriolet-odra, jedna mudra žena izazvala je paniku među nestrpljivcima, kako to već biva pri ispraćaju starijih, otpisanih oklijevala. Kudikamo važnije od meteža su poruke koje je starica odaslala po oporavku od kliničke smrti. Naime, postala je meta svojevrsnog hodočašća kojekakvim znatiželjnicima, i zlobnim i naivnim, i ograničenim i kurtoaznim posjetiteljima, koji bi po inerciji zatucanosti svratili da se raspitaju o onom svijetu iz prve ruke. Pametna starica katkad bi kao PR boga dobričine utegla oprezom, fanatike sikterisala, razbolila one brojne zdravo za gotovo, a gdje god mogla kumovala ljubavi. Maštovito i sugestivno okrijepila bi il' predomislila degustatore, jer je "međ' stanovnicima dženneta mada izdaleka poznala Titu". "Ako nisam dabogda gorila k'o ova unukova gebira". Fine vrškove jointa namaklo bi povremeno mezimče da se zehricu oduži. Kako je nene i sama bila zlosretno izložena neprijatnostima i upletena u međuporodične razmirice svog omiljenog unuka, inače 'zaglavljenog' u miješanom braku, žena se šeretski, kad su joj već, ni krivoj ni dužnoj, nataknuli oreol proročice, poigrala sa sveprisutnim identitetnim čemerom, posebice obračunala sa 'deset deka mesnatog argumenta', obrezanog ili neobrezanog palanačkog folklornog paranoika, a posredno i njihovih ne/suđenih izabranica. Sve u nadi ne bi li jeftino čudo Razlike zacijelilo. Nene se izvanredno narugala imidžima patrljka, kamo su srozane Razlike, potpuno obudovjele za razum, sletjele u lošem slavljenju i veličanju predrasuda i uporišta za njih. Time se primakla Predinu i njegovom ironijskom otklonu spram opjevanih 'kacigara' i 'mravoklopaca', dakle 'zavirila' onamo među noge i karikirajući presudila suludosti bilo da su britve ostrigle tripice bilo da je skalpel ustuknuo, odnosno približila Jarry-u, kao prava patafizičarka. A otud se i podižu, između ostalog, mizantropijski patenti. Jarry-evu parodičnom stilu zbog toga što je baka psihoterapeutski i zajebantski savjetovala, onako kako je enfant terrible zapovjedio programatski: Patafizika pokriva tačno onu oblast koja izmiče fizici, a koju metafizika ne dotiče, prevazilazeći opipljivo i zahvatajući upravo sferu koju metafizički gest s gnušanjem i prezirom prepušta.
U groteskni onirizam do pasa i nadalje se uranja s užitkom. Knap naliježe poput kože, te se iz nje nit' iskače, nit' se da svući, mada se gmizavost provlači, ni jednog momenta se ne zagubi. Svakako da ovo ne pjevuše molski refreni Yu-nostalgičarenja, ispušteni vapaji strašila u poljima beznađa i sjete čisto da odagnaju grabljivice. Upit što kostriješi dlaku, a želudac navodi na poskok ostaje bez odgovora ukoliko horor demagogije skliskom tematu bahato nalijepi pobude shizofrene hereze. Zapravo to da se Razlike žele minorizirati i prevaliti u ambis regresivnog, a potom 'mentaliteti' sunovratiti u Sličnosti bez mirisa i okusa. O tome već besprijekorno dušebriži kič koji se iz sravnjena svijeta razonode ne libi uzjašiti kljuse zagalopiranog genoma, i uz neartikulisane komande otprašiti u lavirint blamaže, zamuckivajući i natucajući usput o arijevskim kodovima.
Ne ekshumira se Sličnost paralelno sa autopsijom Razlike. Prva pod vladajućim geslom "bolje krepat' neg' iskat'", a druga pod pobratimom "sit gladnu ne vjeruje". Niti se idolatrijski šeprtljavo konzervira i restaurira antikvarni stilski namještaj snatrenja o 'dobu bezbrižnosti', seljakanje mošti reminiscencija, gdje se neumjereno cerekalo Čkalji, Marici Hrdalo, Momi i Uzeiru, onako sasvim jergovićevski gegutavo, ševrdice-teturice, majestetično ne bi li se kako suzbio crv potkornjak arogantnog lustrativnog neokonzervativizma. Ništa od toga!
Riju li po Razlici dok je ne izdube u provaliju u dlaku su podudarni ti površinski kopovi. Zato Sličnosti i vape za vazduhom razlikovanja. Horizontima kojima se svjedoči o bagatelnim domunđavanjima i spletkarenjima o Bogu, jeziku, krvi, nasljeđu, teritoriju, otadžbini-toj lako kvarljivoj kategorijalnoj robi u deliriju da se konzervira. Grotesknim umijećem raspolažu pljunuti oni, 'obektivci' što nestrpljivo sunete prevodom Selimovićeva derviša i nanovo otkupljuju celuloidne rane da se ozlede smehom. A ispod gladine vreba neuhranjeni vampir realnog plemenskog übersetzung-a. Prisjeti li se ogavnosti kojom su različitosti nasiljem zbrisane ili sakaćene u prepredenom omjeru da apostrofiraju same sebe i iskamče alibi za zločin konsternirano nam se ukažu barbarske srodnosti mentalnih sklopova po kojima je to operacionalizirano, a koje na užas dominiraju svodnički komunikacijskim droljama i namigušama s kojima preostrašćeno danomice 'većinska pojedinačna' savjest zaliježe. Mentalitetni epiderm bukti, ne kao sindrom histerije, nego zdravlja. Blaženstvu onih što ne znaju gdje su šuplji nije odzvonilo, a muk o tome razliježe se zbunjenošću, posramljen izda li ga glas. Benjamin je ustvrdio kako je "lavirint domovina onih što oklijevaju". Možda? Samo plohe podignutih zidova što čine uske prolaze predstavljaju Razlike, prožimajuća dozivanja pak Sličnosti, pa i ako nema izlaza, nema ni tjeskobe proistekle iz usamljenosti. Ne čudi što Adorno izvrsno nadopunjuje melanholika, pogotovo važećim credom u pejzažima povampirenog i podivljalog sravnjujućeg oblika 'patriotizma hulja', kad mislilac poentira da " ko nema domovine tome i pisanje postaje obitavanje". E pa za rizik prorijeđene anticipacije distance spram ukopanosti u ilovaču grude odvažili su se i ..............
Zatečenom, zgranutom, zabezeknutom, osupnutom, upihtijanom ibretom "Wozu noch.", posred obilnih proloma, zvizdana i studen-zebnje rikošetirane nostalgije poklanjamo parafrazu epigramskog pjesmuljka Kurcem o čelo riječkog benda Let 3, a koju smo borgesovskim njuhom za dokumentarno pronašli kao blijedi grafit, pošto zamisao da uz časopis idu CD-ovi na kojima bi riječki subverzivci u sebi svojstvenom maniru obradili šest ozbiljnih balada, recimo Haustora, Lačnog Franza, Električnog orgazma, Leb i sola, Kongresa, SCH, kao i šest šund-himni a la Thompson, elem kako ta ideja ipak nije urodila plodom, naumljeni apel se izjalovio i ostao neodaslan, stoga evo utješne strofice, čijem hapeningu ekavica ne može nauditi:
Otisni se smjelo, nadnesi nad minulo
SALUT-i-RAJ! K.. . o čelo!
Ne kao lament, rekvijem, opijelo
čilo i sneveselo, utisni umjesto u sljepoočnicu
Srednjaka, ti P... o čelo!
Čemu dreka nizašto, jeka čemu?
Zašto prelo, vašar, teferič, sijelo,
Dovoljno je samo i opet U. o čelo!
Fasadna fusnota (trotačka, bože sačuvaj da mijenja/sugerira kokardu, petokraku i U, nipošto, nego bez dilema sinonime originalnom instrumentalu.) nek' bude i oproštaj od pelin-trbuhozborca, a sad oslušnimo pravi, Lalićev de profundis clamavi, nastao '75 prošlog stoljeća, iz Smetnji na vezama:
Pamtimo pola rečenice, no kontekst je tako nejasan,
Emisija je izuzetno značajna,
Kažu, poslednja pre vrlo duge noći,
Bez ljubavi,
A niko više ne može da se seti
Kako su počele smetnje na vezama. |
|
| |
|
| Sadržaj >> |
|
| |
|
|
