Slijedeći ovu misao postajemo svjesniji da mi -kako je zapisao Jean Paul Sartre -svoju povijest možemo birati. Držeći se ovog načela, svodeći bez velikoga rizika od grubog pojednostavljivanja sliku povijesti na sliku umjetnosti, povjesničar ima tu nesagledivu privilegiju da svojim sugrađanima prezentira tankoćutni govor različitih kultura i civilizacija koje, neovisno o ideološkim premisama, na bosanskohercegovačkom tlu svoj plodni dijalog vode stoljećima, stvarajući kulturološki humus za uzgajanje vlastitoga identiteta kao refleksa te i tako shvaćene povijesti. Tu se očituje da je "civilizacija istodobno i postojanost i kretanje" a da su civilizacije ili kulture u svoj svojoj prebogatoj pojavnosti "oceani običaja, primoravanja, pristanaka, odluka, potvrđivanja, što su sve same zbiljnosti koje se svakom od nas čine osobne i spontane, premda često dolaze iz veoma daleka" (Fernand Braudel).

Dvadeseto stoljeće, stoljeće do tada neviđenih ratnih kataklizmi i masovnih pogubljenja, započeto u Sarajevu ubojstvom austro-ugarskog prestolonasljednika, završeno u tom istom gradu njegovom višegodišnjom opsadom, na dramatičan je način reaktualiziralo pitanje identiteta i pripadanja, odnosno pitanje redefiniranja odnosa između tradicionalnih kultura i globalizacijskih procesa. Isto tako dramatično postavlja se danas u BiH pitanje izlaska iz postratne kulturološke paradigme, tj. stvaranja takve društvene klime u kojoj će se kroz formu sekularne države i vladavinu prava ostvariti produktivan odnos između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti s kulturnom baštinom kao zajedničkim dobrom i humanim obrascem pripadanja. Nalazimo se pred sartreovskom dilemom: koji od povijesnih obrazaca izabrati kao model vlastite identifikacije, u čemu prepoznati svoj kulturni signal ?

Ova vrsta egzistencijalne dileme i rasutih smislova nije vezana isključivo za bosanskohercegovačko društvo, obično imenovano multikulturnim, ali daleko od toga da bi sa svojim isključivo nacionalnim identitetima u punom opsegu bilo opisano ovim neologizmom. Odnos između nacionalne i kulturološke pripadnosti nadrasta Bosnu i Hercegovinu otvarajući - kako to tumači Edward Said - pitanje kulturološkog imperijalizma i tzv. hibridnih kulturoloških iskustava: "Kako se dvadeseto stoljeće bliži kraju" -kaže ovaj autor - "gotovo svugdje se pojavljuje svijest o crtama između kultura, podjelama i razlikama koje nam ne omogućavaju samo razlikovanje jedne kulture od druge, već i spoznaju do kojih su razmjera kulture ljudskom rukom stvorene strukture. Vjerujem da u svim nacionalno definiranim kulturama postoji težnja ka suverenosti, vladanju i nadmoći. Istovremeno, i paradoksalno, nikad do sad nismo bili ovoliko svjesni koliko su historijska i kulturološka iskustva začuđujuće hibridna, koliko sudjeluju u mnogim često kontradiktornim iskustvima i oblastima, prelaze preko nacionalnih granica, prkose policijskom djelovanju jednostavne dogme i glasnog patriotizma. Daleko od bivanja kakvim unitarnim ili monolitnim ili samostojnim stvarima, kulture zapravo preuzimaju više 'stranih' elemenata, alteriteta, razlika, nego što ih svjesno isključuju."

Društvo koje poput bosanskohercegovačkog u svom razvoju nije prošlo kroz humanizam i renesansu, prosvjetiteljstvo, racionalizam i proces izgradnje modernih nacija kompatibilnih s državnom idejom, čiji je povijesni credo sazdan na kultu odanosti kolektivnom, koje predstavlja tek prežitak velike historije, osim toga društvo snažno pritisnuto recidivima tuđinskih i otuđenih režima, čija prošlost još uvijek nije prešla prag znanstveno objašnjene historije prihvatljive za sve aktere jednoga kulturološkog milieua, čije su etnokonfesionalne nacije stasale bez vlastite države, društvo kojim caruju pseudo elite, takvo društvo izloženo je egzistencijalnoj potrebi razrješenja koliko političke krize toliko i krize identiteta. Ostavljajući po strani pitanje istinitosti političkih modela, budući da se svaka od triju parcijalnih istina nastoji nametnuti kao univerzalna, činjenica je da mi danas jedni drugima pripovijedamo različite povijesti što se postavlja kao prepreka izgradnji minimalnog stupnja društvene kohezije. Riječ je, zapravo, o različitim percepcijama prošlog, iz kojeg se kao iz traume izlaz traži tako što se porazi naknadno pretvaraju u pobjede, a glasine stječu status znanstvene dogme. To, međutim, ne donosi željeno rješenje, nego traumu ponovno oživljava i pretvara u vampira i trajnu unutrašnju opsadu. Najveća nesreća te povijesti nije u tome što je bila teška i krvava - upravo takva je i cijela europska povijest - nego u tome što se njezinim temeljnim nerazumijevanjem i falsificiranjem proizvodi još teža sadašnjost -sadašnjost lišena nade -a negdašnja historijska neprijateljstva pretaču u uvijek iznova čitanu dnevnu zapovijest. Iz povijesti se, naravno, ne može tek tako izići kao sa dosadne kazališne predstave, jer povijest uvijek obvezuje, ali se od povijesti istovremeno može napraviti i saveznik i smrtni neprijatelj, i pojas za spasavanje i mlinski kamen oko vrata.

Afirmirajući model promišljanja povijesti s umjetnošću i kulturom kao njezinim glavnim protagonistima i kohezivnim materijalom društva, snaži se istovremeno mogućnost da se umjesto statične formira dinamična svijest o proteklim zbivanjima, umjesto monumentalne afirmira se egzemplarna povijest s čovjekom pojedincem kao njezinim protagonistom, afirmira se konstruktivan raskid s poviješću koja sapliće i pritišće umjesto da oslobađa i otvara horizonte budućnosti i to ne tako što arogantno dijeli lekcije, nego blago poučava, usmjerava i potire okoštale stereotipe. Kada se umjetnosti i kulturi pruži prava prilika da dođu do daha, da progovore njihovim univerzalnim rječnikom koji ne traži prevodioce, jer je razumljiv svakom otvorenom ljudskom duhu, osvjedočit ćemo se u veliku životnu i povijesnu istinu izrečenu kroz pero portugalskog pjesnika Fernanda Antonia Nogueira Pessoa koji je ustvrdio da "imperijalizam pjesnika traje i vlada dalje od imperijalizma generala."

* * *

Ocrtana u jednom krupnom potezu, povijest Bosne i Hercegovine ukazuje se prvenstveno kao povijest cezura. Ovim područjem, duž tzv. skadarskoga meridijana, podijeljeno je Rimsko carstvo na Istočno i Zapadno, tu su se razdvojila područja latinskog i grčkog jezika, na ovom šavu povijesti odigrao se crkveni raskol iz 1054. godine, na kraju Zapada, na kraju Istoka ovdje su se susrele i ponekad do teškog raspoznavanja pomiješale umjetničke forme, etnosi i kulture, ovdje je stoljećima uspostavljena granica Osmanskoga carstva, konačno na ovom području povučena je crta ugovora u Jalti. Ove podjele dovele su do miješanja etničkih oblasti i kolonizacijskih područja pojedinih nacionalnosti što je u sebi skrivalo klicu nebrojenih problema. U ovom bermudskom trokutu historije nastali su identiteti sazdani od mnogovrsnih pripadnosti, istovremeno harmonično složenih, ali i oštro polariziranih, rascijepljeni identiteti koji izmiču punoj kontroli, najjasnije prepoznavani u trenucima - a njih je bilo i previše - kada su napadani i osporavani iz vjerskih, nacionalnih, etničkih ili nekih drugih razloga. Zato je ta historija i mogla postati borbom za identitet i zato su bila moguća takva skretanja kada su se ljudi preko noći preobražavali u serijske ubojice. Živi i mrtvi na vječnoj straži historije kojoj se sigurno može odrediti samo početak.

Bosna i Hercegovina u punoj mjeri dijeli ovaj historijski udes, ocrtavajući sudbinu levantinskoga čovjeka te, kako Andrić kaže, ljudske prašine što mučno promiče između Istoka i Zapada, ne pripadajući ni jednom a bijena od oba. U takvim agonijskim historijskim okolnostima nije bilo plodnijega tla za nastanak nekanonskih formi i iščašenih paradigmi, u kojima je stvaranje jedne historije bilo nemoguće jer je unaprijed -koliko iznutra toliko izvana -sve bilo usitnjeno, izdijeljeno, međusobno suprotstavljeno i zavađeno. Bosanski čovjek bio je i ostao žrtvom velike historije, njezinim potrošnim materijalom, zato se njegov identitet nije mogao formirati kao skup neovisnih pripadnosti, nego kao crtež na nategnutoj koži (A. Maalouf). Tako su nastale ranjene zajednice njegujući svoje kultove i mitove, svoje snove i očekivanja, beskrajno daleko od one racionalnosti s kojom zapadni Europljani gledaju na prošlost. Na Balkanu općenito - isto tako u Bosni i Hercegovini -začet je kult nedovršene historije, koja još uvijek čeka na svoje izbavitelje i iscjeljitelje, u kojoj je izbrisana jasna granica između prošlog, sadašnjeg i budućeg.

Uspoređujući historijske strukture Bosne i Hercegovine na jednoj i zapadnoeuropskih država na drugoj strani, uočljivo je da bosanskohercegovačko društvo (društva?) još uvijek živi(e) u jednoj vrsti degeneriranog srednjovjekovlja, kojim dominira konfesionalno shvaćanje nacije. Ovaj društveni fenomen zaslužuje pažnju s najviše točke kako ga je promotrio genij Ernsta H. Kantorowicza, ukazujući na strukturalnu promjenu koja se na Zapadu u odnosu između Crkve i države odigrala u kasnom srednjem vijeku. Njegov je zaključak da je ideja mističnog tijela Crkve nesporno bila prenesena i primijenjena na političke entitete. Ovaj proces sekularizacije bio je ukorijenjen u srednjem vijeku i nije značio jednostavno odvajanje duhovnih i svjetovnih pitanja, nego je bio karakteriziran dubokim i plodnim prenošenjem vjerske energije i predaje na sekularni svijet - na politiku kao i na društvo i kulturu. Svete energije prodrle su u profani svijet i temeljno ga promijenile. U jednom od povijesnih pothvata, na putu obilježenom dramom raskida s prošlošću, Zapad je izborio svoje pravo političke slobode, kao preduvjeta pune i slobodne uporabe ljudskoga uma svakoga pojedinca. Time je, za razliku od Balkana, bilo riješeno jedno od temeljnih pitanja teorije države, tj. problem kroćenja političke moći preko institucija koje kontrolira država.

BiH se nalazi tek na pragu razvojnoga ciklusa koji je u modernim društvima rezultirao prijelazom iz staleško-hijerarhijskih struktura u funkcionalne strukture, tj. u pluralističku demokraciju u kojoj je konfesija dio društva, a ne dio države. U BiH postavlja se pitanje izgradnje državnih institucija i otklanjanja dualizma između države i nacije koje su samo u idealnim slučajevima identične i poklapaju se s državnim granicama. Zapad nam može donirati sve osim slobode, za nju se treba izboriti i postati je dostojan u pluralizmu kultura i univerzalnosti prava. Nalazimo se u grču preobražaja koji bi stvari iskliznule iz prirodnoga toka trebao vratiti u njihovu maticu, što neće ići bez katarze i stavljanja sebe pod znak pitanja uz oslobađanje od apologetike i svjesnu izvrgnutost avanturi mišljenja.

***

Otišli bi međutim u pogrešnom smjeru pomislivši da su Balkan i Bosna i Hercegovina predestinirani za serijsku proizvodnju ubojica u ime iracionalnih ciljeva. Ako se potreba za pripadnošću ovdje često i jest realizirala kao zločin, previše je primjera na drugim meridijanima koji kazuju da to ubojito ludilo u tren obuzme građanina koji je još do jučer državi uredno plaćao porez i s obitelji išao na nedjeljnu misu. Drugim riječima: ako postoji prokletstvo Balkana, onda istovremeno postoji i luka spasa za njegov brod ukletih duša. Recept je jednostavan: treba razlikovati između njegove političke slike i dostignuća u polju estetskog, držeći na umu da svaka civilizacija može potonuti u barbarstvo.

"Može biti da događaji čiji smo svedoci danas", kaže Maria Todorova - "a koji se pogrešno objašnjavaju nekakvom balkanskom suštinom, predstavljaju konačnu evropeizaciju Balkana." Treba vjerovati da će se u Bosni i Hercegovini, na putu njezinih europskih integracija, ostvariti misao Karla R. Poppera, koji je u jednoj prilici - odgovarajući na pitanje U što vjeruje Zapad - ustvrdio: Vjerujemo u demokraciju, ali ne tako jer u demokraciji vlada narod. Vjerujemo u demokraciju kao u jedini oblik vladavine koji je spojiv s političkom opozicijom i zato s političkom slobodom.
Osmansko nasljeđe, mistificirano najzlokobnijim mitologemima i parapovijestima, još i danas je moćan regulator historijske (pod)svijesti Balkana. Balkanska historiografija u XIX., arapska u XX. stoljeću, prema riječima Dimitrija Kitsikisa, "potpuno (je) deformisala istoriju Carstva. Svaki istoričar od Beograda do Bagdada mora postati nacionalni propagandist, rizikujući da bude optužen za izdaju domovine". Mit i stvarnost nikako da usuglase mišljenja.

Stotinu i pedeset godina potrošila je Bosna i Hercegovina, uglavnom uzaludno, na prevladavanje osmanske konfesionalne baštine i zato je, sa inauguracijom nove povijesne paradigme 1989., strukturalno vraćen u sredinu XIX. stoljeća. Događaji u Trebinju i Banjoj Luci (5. i 7. V. 2001.) prilikom polaganja kamena temeljca za Osman-pašinu i Ferhad-pašinu džamiju, koji su se izrodili u demonstraciju najprimitivnijih strasti, to jasno potvrđuju. "Ubij, ubij, Turčina", dok su radile šake i dok je letjelo kamenje, bila je parola huligana i glasni recidiv neprobavljene povijesti. "U svakom slučaju", piše ugledni hrvatski osmanist Nenad Moačanin, "Turci ostaju krivi, svima i zauvijek". "Posebno je nelegitimno to što balkanski političari i intelektualci koriste Osmansko carstvo kao dežurne krivce za sve svoje nesreće i pogreške, što pokušavaju da sebe odrede u odnosu na demonizovanog drugog", analizira naše mentalitete Marija Todorova.

Moć predrasuda u oblikovanju slike o Balkanu ne može se i ne smije zanemariti. Pun je Balkan mrtvorođenčadi i hereditarnih proturječja. Izrazi balkanstvo, balkanština već su odavno postali sinonim za nekulturno i divljačko ponašanje. Ime lanca šumovitih planina (u starini Haemus, bugarski Stara planina) u južnoj Europi nadraslo je samo sebe.

Dobri stari Vandali opljačkali su 455. god. Rim i time najavili kraj antike, ali je njihova "slava" potamnila pred smrtonosnom efikasnošću gasnih komora. Nakon toga je i obračun Vandala sa civilizacijom poprimio formu groteske. Neslavnu mjernu jedinicu ljudskog nasilja ipak određuje Balkan. Za dubinske uvide ostaje balkanologija -znanstveno proučavanje Balkana kao posebne društveno-povijesne cjeline, te života, kulture i jezika balkanskih naroda.

Zapadni putopisci XIX. stoljeća -u vrijeme metastazičnog raspada Osmanskoga carstva -nisu škrtarili sa odašiljanjem najcrnjih slika Balkana. Istočno pitanje -pitanje nasljedstva Carstva na umoru -od tada nije izgubilo na aktualnosti. Preko Berlinskoga kongresa, Versaillesa, Jalte-Potsdama do Daytona -u periodičnoj smjeni balkansko-svjetskih ratova i državno-političkih provizorija -povijest je ovdje nekoliko puta vraćana na sizifovski početak. Posrnula su i nestala carstva -Osmansko i Habsburško, u XX. stoljeću Balkan su premrežili komunistički režimi i cijeli je taj uglavnom slavenski prostor pod zastavom Internacionale još dublje gurnut natrag u prošlost.

"Iza svake podjele ostalo je nešto neriješeno i nedovršeno. Iz neriješenosti ili nedovršenosti rađalo se nešto što je trajalo krivo ili se razvijalo naopako... Događaji se nisu uspijevali zaključiti i izvesti do kraja -stvarali su nedovršena razdoblja i nepotpunu prošlost. Sakatu prošlost. Na balkanskim prostorima trajanju prošlosti nije uvijek dano da postane historijom... Hibridi prošlog i historijskog često izrastaju zajedno ili se umjetno spajaju... Bezoblično trajanje ne može se lako uskladiti s mjerilima historije" (Predrag Matvejević). Umjesto države kao "udruživanja ljudi radi zadovoljavajuće egzistencije" (Marsilije Padovanski), Balkanom se raširio pretpolitički iracionalizam. Pod pritiskom prošlosti, iz ruku izmiču i sadašnjost i budućnost.

Nakon svega što je preko njega protutnjalo, današnja slika Balkana neodoljivo podsjeća na sliku groblja automobila. Podjele -nekadašnje i današnje -iza sebe ostavljaju slijepe rukavce prošlosti, pod čijom se žabokrečinom talože virusi "retrospektivnih mržnji" (Henri Pirenne). Kada su imperije srušene i preselile se u povijest, ostali su Balkanci sa davno raspoređenim simpatijama, da kao "advokati" prošlosti nastave prastare imperijalne okršaje. Temeljno obilježeni Istokom, ali definitivno bez mogućnosti da mu do kraja pripadnu, Balkanci su taoci onih povijesnih oblika koji se ni uz najveći napor ne mogu udjenuti ni u jednu vladajuću "dogmu".

U tome je sadržan njihov etički, politički i ekonomski stav, njihov bazični identitet. Balkanski čovjek ne mora nigdje ići da bi našao neprijatelja, on je tu, na dohvat ruke. Nadahnut kolektivnom memorijom u čijem su kodu ugrađene drevne crkveno-političke podjele i apokrifne pripovijesti, on će bez puno razmišljanja poći u smrt vojujući za propala carstva, za muzeje mrtvih pojmova. Između Istoka i Zapada, između nepomirljivih principa, on traje kao olupina događaja velike historije čiji su kreatori stotinama i hiljadama kilometara daleko. On je živi artefakt asimetričnih ambicija, razlomak koji više služi za nove podjele, nego za množenje i sabiranje. U svim varijantama bio je i ostao pripadnik izvanhistorijskog naroda prostora. Njegova se "životna sudbina... kao celine uopšte, i sastojala iz neprekidne borbe za taj prelaz iz 'naroda prostora' u narod vremena. Ta borba traje u stvari i danas" (Vladimir Dvorniković).

S nama Balkancima stvari stoje tako i nema razloga za teferič, a što je s Europom? I što je Europa? Što je europska politika, ili akcenat treba staviti na europske politike? Sudeći po tekstu Visokog predstavnika za BiH Wolfganga Petrischa objavljenom u The New York Timesu 28. IV. 2001., u kojem kaže da je "vodeća uloga Amerike nužna jer su Europljani podijeljeni", akcent je ipak na politikama. Podnoseći u znak protesta protiv nedjelotvornosti zapadne politike ostavku na položaj saveznog ministra u vladi Njemačke, upozorio je 1993. Christian Schwartz Schilling - sadašnji visoki predstavnik u BiH: "Katastrofa na Balkanu sa svojim posljedicama za Europu i svijet bit će najteže opterećenje Europe, koje je stvoreno našom krivicom, i bit će predano 21. stoljeću kao hipoteka."

Kako god Europu definirali, a okušali su se mnogi, politički partikularizam koji je u stopu prati nakon raspada Zapadnog rimskog carstva 476. ostaje njezinom konstantom. Već stoljećima u "bezbrojnim europskim bitkama za moć" (Josef H. Ludin) prelamaju se preko Balkana njezine unutrašnje kontradikcije, aporije i kolonijalne razmirice, čiji prapočeci sežu u daleku povijest crkveno-političkih raskola. Da li će, prije nego ga dubinski europeizira (= institucionalizira) Europa priznati političko očinstvo Balkanu? Da se i "najčistiji ideali moraju prilagoditi zahtjevima suvremenog života" (Roberto Lopez), tu nam je lekciju povijest odavno održala, ali koji su europski ideali?

"Samo je Zapad" -piše Josef H. Ludin -"njegovao apstraktnu ideju drugoga. Taj drugi nije bio samo konkretni gost, nego se razvila ideja drugoga kao tuđinca općenito. Na taj su način Europljani bili u stanju i u vremenima kolonijalizma baviti se drugom kulturom, preuzimati njezine ideje i tvorevine i usvajati ih... Zaista se nijedna civilizacija nije toliko približila principu zbiljnosti kao zapadnjačka -usprkos svim svojim ponovljenim padovima... Stvarna veličina na kojoj je zapadnjačka kultura podigla svoju slavu jest individuum, koji se odvaja od kolektiva i izabire slobodu vlastitog samoodređenja."

Ovome nasuprot, o vratu je zapadnoeuropskim duhovnim dostignućima obješen "mlinski kamen" političke autarkije. Tako Europu vidimo s Balkana, s te nesuđene Europe, konfesionalno zakrvljene kakvom je do jučer i sama bila. Nigdje tako slikovito kao na Balkanu ne ogleda se njezina "dvostruka sudbina" -"drama nastajuće Europe" (Fernand Braudel).

Unatoč svim ponovljenim pokušajima samoubojstva, Europa je ipak prešla kritični dio puta: "Od sloboda k slobodi, to je formula koja rasvjetljava povijest Europe u jednome od njenih temeljnih smjerova" (Fernand Braudel). Rođeno tako što je uvijek iznova sve bilo dovođeno pod znak pitanja, ne pristajući na "vječna" rješenja, stvoreno je europsko mišljenje -sustav vrijednosti sposoban da odgovori svim razvojnim problemima, najnevjerojatnijim iznenađenjima. Na ovom tragu - unutar geografije, povijesti i ideologije - ocrtava se granica između Europe i Balkana.

Dok je na put vlastite emancipacije od Crkve i države -na put "sekularnog, nereligiozno motiviranog individualiziranja", oslobođen "apologetike i izložen avanturi mišljenja" (Josef H. Ludin) -europski intelektualac krenuo još u okrilju prvih univerziteta u XII./XIII. stoljeću, balkanska inteligencija -u procjepu između "tradicije i politike" (Srećko M. Džaja) -prečesto se javljala i javlja u ulozi njihova glasnogovornika. Argumenti matematike neumoljivi su: dok europski univerziteti obilježavaju pet-šest i više stoljeća postojanja, sarajevski univerzitet slavi 50. godišnjicu.

Balkanu nedostaje europski odnjegovana politička i duhovna aristokracija, nedostaje europska institucija kao "garancija za zaštitu predmeta i znanja", "kao depersonaliziranje oblika međuljudskog saobraćaja i njihovo juridičko apstrahiranje" (Josef H. Ludin). Dok su makijavelijanske ambicije europskog političara još sredinom XIX. st. trajno limitirane brojem glasačkih listića - ti limiti stalno jačaju mehanizmima javnoga mnijenja -balkanski političar -porijekla često obilježenog "čamotinjom/siromaštva" (Vladimir Dvorniković), još češće sumnjivih moralnih kvaliteta -uspješno se služi etno-nacionalnom demagogijom koja je i u vrijeme rustikalnog parlamentarizma na prijelazu iz XIX. u XX. st. ostala njegovim rekvizitom manipulacije masom. Balkanu ne treba iznuđena, nego slobodna država, u kojoj suveren ne prisvaja njezinu, nego ona njegovu volju. Pred Balkanom je europski put: prelazak iz staleško-hijerarhijskih u funkcionalne strukture.

Poput europskih politikâ, i europski su identiteti skup jakih osobnosti teško svodivih pod zajednički imenitelj. Ni jedna ideja - crkvena ili politička - stoljećima nije uspjela smiriti strasti europskih individualnosti. Poslije Drugog svjetskog rata na ruševinama se startovalo s izgradnjom zajedničkih ekonomskih institucija. Problemi koji prate uspostavu Europske unije samo su najmanifestantniji izraz suprotstavljenih interesa i različitih gledanja na prošlost i budućnost. Kao ni Europa, Balkan ne može stvoriti "jednu povijest". U krajnjem slučaju, riječ može biti samo o njihovu objedinjavanju, o sintezi. Odnos Europe i Balkana ne može se postaviti kao odnos američkog Sjevera i Juga, ta se dihotomija ne može razriješiti klasičnom matricom pobjednika i pobijeđenih. Nismo daleko odmakli od Berlinskog kongresa! Balkan ostaje trajna zadaća Europe.

Možda paradoksalno, ali ništa manje istinito, uočljiva je komplementarnost europske i balkanske sudbine. Federalizam -"to jest jedinstvo u razlikama, jedinstvo čak možda zbog samog očuvanja razlika" -što ga "protiv Europe Država-Nacija" zagovara Denis de Rougemont, formula je koja rješava i balkanski "gordijev čvor". Tako bi šansu dobila Balkanska Europa.

Eduard Čalić -svjedok XX. stoljeća -devedesetogodišnjak sa elanom mladića, čije fascinantno iskustvo stečeno po europskim političkim kabinetima i nacističkim konclogorima predstavlja Danko Plevnik u formi interviewa, upozorava da se sve ključne odluke koje se tiču naših života donose isključivo u politici. I najbolje, najsuvislije ideje, "recenzirat" će političari.

Preobražaji i prilagođavanja razvojnih mogućnosti, planski provedene investicije i duhovne transformacije, ukrštanje vidika i silnica, zasnovani etično i racionalno, uz aktiviranje najboljih povijesnih iskustava, ponudili bi nove razloge za nove pokušaje. Usprkos svemu -ili možda: baš zato -ima ovdje izvornih životnih energija kojima za konstruktivnu artikulaciju -za izmirenje zavičajnog, nacionalnog i univerzalnog - nedostaje "samo" europski pravni okvir.

Upravo u Balkancima, "jedinim 'primitivcima' Europe", pronalazi Emil Cioran novi poticaj za Europu: "Pa, ipak, ako jugoistočna Europa predstavlja samo nešto užasno, zašto kada odemo iz nje i uputimo se prema ovom kraju svijeta (prema Zapadu, D. L.), osjećamo kao da padamo -to je padanje, doduše, divno, u prazan prostor?"