Varijante konstituiranja subjektnosti od romantizma do danas: trenutak, priča, zajednica
Središnja ambivalentnost u romantičkom određenju subjektnosti, vulgo, u romantičarskoj slici čovjeka, proizlazi iz spajanja fragmentiranosti, odustajanja od kontrolne i integrirajuće strane razuma, s jedne strane, i isticanja prava ireduktibilne osobnosti i njezine ekspresije, s druge strane.
Fragment, aforizam, ruina, ironija, mračne strane ljudske duše, noćne more, rascijepljena svijest, uzvišeno i stravično, ugrožavaju ljudsku jedinku, a ona uporno izbija u prvi plan tražeći nove načine utvrđivanja identiteta.
O svemu tome postoje čitave biblioteke, a naš imaginarni muzej tome može dodati i likovno uobličenje. Amblematičke su slike Caspara Davida Friedricha: od jednostavnog prizora žene koja nam je okrenuta leđima i gleda kroz prozor kako promiču lađe, pa do usamljenih putnika u gustoj šumi ili redovnika na obali mora, malenog prema sivilu mora i neba.
Trenutak estetičkog doživljaja sigurno je najnepouzdanija strategija novog učvršćivanja identiteta. Integrativni narativi, priče, imaju očito povoljna svojstva, kao što je jasna i funkcija spašavanja narušene osobnosti u kolektivitetu, naciji: zajednici.
Ovim tekstom nastoji se ustanoviti koji tipovi interpretacije romantike vode računa o toj rascijepljenosti, odnosno gdje se namjera rekonstruiranja romantičkih strategija vezuje uz takvu interpretaciju. Tema bi se mogla eksplicirati na različite načine; uostalom i na djelu slikara Friedricha i njegovim različitim interpretacijama. Tek su neka djela romantičkog slikarstva izbjegla prezir kojim je moderna izvrgnula slikarstvo devetnaestog stoljeća, no u novijim interpretacijama Friedrich ne samo da se smatra jednako značajnim kao Delacroix i Gericault, "žestoki" romantičari, već se na njemu zasniva nova genealogija razvoja slikarstva koja vodi do apstraktnog ekspresionizma: put od Friedricha do Rothka. Trenutak, priča i zajednica također se isprepliću u interpretacijama opusa, koji je dugo bio zanemarivan zbog činjenice što je Friedrich stvorio najuspješnije obrasce projiciranja osjećaja i raspoloženja u krajolike i druge prizore, pa je beskonačno umnožavan u produkciji kiča, ali i stvorio jezik za filmsku izražajnost, za fotografske učinke et cetera. Te slike nisu narativne u talijanskoj tradiciji, niti deskriptivne poput nizozemskog velikog slikarstva: romantička je paradigma kao i drugdje ekspresivna, a subjekt izražavanja problematičan ili barem u nevolji. U skladu s uputama Lessingovog Laokonta slikarstvo je prikaz trenutka. Zajednica, odnosno nacija u trenutku slikanja tematski je prisutna, no manje nego kasnije kada su u likovnom rječniku, koji je ušao u nacionalni imaginarij, iskazivane poruke naci-kiča.
Polazište cjelokupnog rada jest ono tumačenje romantike u najširem smislu koje traži što je u romantici nasljeđe prosvjetiteljske intencije. Ta je intencija prisutna više nego ikad. Nastavak, produbljivanje prosvjetiteljstva jest, naravno, također strategija produbljivanja rascijepa, uz upute za snalaženje u rascijepljenosti, dok kasna romantika nastoji nadići rascjep u nekom višem jedinstvu. Naravno, kada proglasimo samo dio romantike protu-prosvjetiteljskim, čini se kao da smo napustili svaku mogućnost određivanja posebnosti romantičkog polja. No današnja refleksija romantika događa se nakon svestranog proučavanja logike konstruiranja binarnih opozicija, s one strane i s novom slobodom čitanja povijesnih transformacija.
U tekstu ovakvog opsega možemo tek naznačiti pojmovnu strategiju rada na tim pitanjima. Stoga valja navesti neke izabrane pojmovne pretpostavke.
Ponajprije što se tiče pojma subjekta i njegove etimologije, odnosno opsega značenja te riječi. U povijesnoj se mijeni značenje pomaknulo od onoga što je podloga, što podliježe, u nositelja djelatnosti, a prijašnje se značenje održava ponegdje i u suvremenoj upotrebi. No danas, recimo nakon Foucaulta i ne samo njega, razlika između subjekta koji je kontroliran i ovisan, te subjekta kao onoga koji svjesno i samosvjesno održava svoj identitet, nije više tako jasna.
Pojmovni pomaci obzirom na subjekta dio su općeg konteksta moderne, u smislu Maxa Webera, modernog doba, odnosno novoga vijeka kao epohe u kojoj u europskom kulturnom krugu dolazi do postupne diferencijacije društvenih sfera i priznavanja njihovih posebnih zakonitosti i vrijednosti. Znanost, vladavina prava, poštivanje ekonomskih zakonitosti, autonomna umjetnost dostignuća su toga zbivanja. Učinak tih dostignuća u uspostavi posebnih sfera jest rastuća rascijepljenost i iskorijenjenost pojedinaca koji prelazi iz jedne u drugu.
U tradicionalnim društvima mjesto u zajednici određeno je i rijetko se napušta. Sada se postupno "sve čvrsto topi u zraku". U razdoblju prijelaza iz osamnaestog u devetnaesto stoljeće kriza je način doživljavanja svijeta. Paralelno s romantičkim obrascem i u djelomičnom preklapanju s njim djeluju drugi modeli. Dugotrajno učinkovit tako je Schillerov model, koji polazi od slične dijagnoze, a daje drugačija rješenja. Povezna točka su, naravno, teorijski spisi.
Schillera već dvije stotine i više godina svojataju na različitim stranama, za potlačene narode je bio pjesnik slobode, za druge je branitelj poretka. Za njemačko obrazovano građanstvo, a kasnije i za manje obrazovane građane, Schiller je bio znak prepoznavanja, a i totalitarni režimi na njemačkom tlu su ga svojatali, uz male cenzorske zahvate.
Njemačka književnost krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća bila je bez sumnje poprište borbe protiv manjih ili većih apsolutističkih vladara i njihovog poretka: izraz nastajanja građanske subjektivnosti. Pobjedničko građanstvo također posve normalno nastoji upravo one tekstove, koji su legitimirali njegov uspon, neutralizirati i pripitomiti u ulozi klasika.
S Kantom, Schillerovim filozofskim polazištem, također se poduzela operacija neutraliziranja, no to je bilo sigurno još manje uspješno. Pisma o estetskom odgoju mogu se ukratko opisati i kao Schillerovo čitanje Kanta. A možemo ih opisati jednostavnom, možda i previše jednostavnom formulacijom: za čovjeka, za čovječanstvo je dobro da postoji tako nešto kao što je umjetnost -"lijepi privid". Moglo bi se reći da Schiller opisuje zadaću koju preuzima umjetnost, upravo zato što je konačno oslobođena izvanjskih zadaća što su joj bile nametnute.
Pisma daju i više od toga, u njima je raspravljeno cjelokupno državno ustrojstvo, odnosno ona daju povijesnu rekonstrukciju prelaska iz prirodnog stanja u život u državi. Cilj je vladavina razuma, i to etički utemeljena, do koje se stiže postupno. Takva je država moguća ako ljudi pređu put od svoje fizičke prirode do duhovne, odnosno postignu njihovu usklađenost. Smisao estetičkog odgoja zasniva se na tomu da osjetilne radosti uživamo samo kao pojedinci, ne možemo ih dovesti do razine općega; radosti spoznaje su pak one koje su nam dostupne kao pripadnicima vrste, ali nisu navlastito naše, nisu osobna i pojedinačna stvar. Tek u susretu s umjetnošću smo u najvišem stupnju osobno aficirani, ali u tome osobnom užitku ujedno povezani s cjelokupnim čovječanstvom. Umjetnost jamči ljudskost, nadoknađuje jedinstvo življenja koje je nemoguće u građanskom svijetu gdje svatko mora s jedne strane slijediti svoj interes, sam i protiv drugih, a s druge strane prihvatiti opće postavke institucija i znanja koje se ne mogu dovesti u pitanje.
Pojam igre može se smatrati Schillerovim opisom eskapizma, bježanja od otuđenosti u zbiljskom životu u sferu lijepog privida, nadomjesnog zadovoljstva, slobodnog vremena. Zabavljeni igrom odustajemo od promjena. Komentatori su naglašavali Schillerovo kolebanje, zbog kojeg je igra za njega djelomično utopijska konstrukcija, a djelomično navodna antropologijska konstanta. Jürgen Habermas piše o Schilleru kao o preteči njegove zamisli komunikativnog uma. (1) Terry Eagleton u svojoj analizi sjajno ističe ambivalentnost Schillerove pozicije, slobodarske, radikalne pozicije koja se transformira u potvrđivanje pravila funkcioniranja građanskog društva. (2) Schillerova istraživanja značajna su i za uvide Jacquesa Rancierea o estetičkoj dimenziji političkoga i obrnuto. (3) Ovi autori o našem problemu pišu upravo polazeći od Schillerovog postuliranja rascijepljene individue.
Svi oni od Schillera preuzimlju način na koji je estetičko ponašanje ugradio u tumačenje povijesti i budućnosti. Iz činjenice da se čovjek ponaša estetički, iz činjenice postojanja estetičke dimenzije (4), s manje ili više opreza, zaključuju da će ljudi biti u stanju urediti svoje odnose s drugima na razuman način. U Schillerovoj pak konstrukciji povijesnog zbivanja osim Kantovog utjecaja možemo pročitati i mnoge druge elemente razmišljanja o onome što se zove "felix culpa", mogućnost povoljnog ishoda istočnog grijeha. S moralnim je zlom u svijet došlo i moralno dobro, i čovjek će svojim trudom, "višom umjetnošću" postići narušeno jedinstvo.
Schiller bez ikakve sumnje daje viziju načina života u kojima ima i sreće i slobode. Romantičari su, pojednostavljeno rečeno, radikalniji. Romantičari su čitatelji Fichtea. Naravno, osim odvajanja od Schillerovog modela, moramo naglasiti i odvajanje od modela razrješenja što ga daje filozofija identiteta, uključujući i Schellinga i Hegela. Fichte daje konstrukciju sebstva što ga romantičari nastaje prilagoditi sebi, historizirati, ironizirati; Schelling ih napušta u velikoj konstrukciji trancendentalnog idealizma, a za Hegela konačno supstancija postaje subjektom.
U govoru o romantičkom subjektu uvijek nailazimo na neku pred-povijest: na starije slojeve koji izranjaju u trenutku krize, na svijest o navodno neispunjenim obećanjima. U povijesnim zbivanjima i teorijskim iskazima subjektivitet se konkretizira. Pokazuje se specifično novovjeko prokletstvo da postajemo odgovorni za svoje živote, iako ne možemo kontrolirati uvjete u kojima se odvijaju.
Subjekt je, strogo uzevši, idealistička konstrukcija, ili , u drugom rječniku, ideal-tipska konstrukcija individualnosti, funkcioniranja pojedinaca. Postupci konstruiranja identiteta koje smo naveli su trenutak, priča i zajednica. Pripisati trenutku integrativna svojstva čini se paradoksalnim poduhvatom, no postoje i sasvim nedavni pokušaji da se integriranom biografijom smatra i ona sastavljena iz nepovezanih epizoda. Tako je britanski filozof Galen Strawson (5) izazvao živahnu raspravu svojom tipologijom, u kojoj dijeli ljude na dijakroničare i epizodičare, a sve u funkciji osporavanja u naše vrijeme toliko proširene teze da identitet nastaje narativno, da mi sebi i drugima pričamo priču stvarajući sebstvo. Strawson smatra da se ovom narativnom ortodoksijom previđa činjenica da mnogi ne žive u stvaranju jedinstvene priče, već epizodno. Montaigne, Sterne, Virginia Woolf i Borges za njega su primjer epizodičara, a Platon, Augustin, Heidegger dijakroničari.Epizodičari, piše Strawson, mogu biti veliki pripovjedači. On spominje Iris Murdoch, no romantička književnost već je odavno otkrila postupke prekidanja i povezivanja: točnije rečeno prilagodila postupke koje su kod Sterna u posve drugačijem kontekstu.
Od proučavatelja romantike u njemačkom krugu Karl Heinz Bohrer (6) već desetljećima istražuje aspekte trenutnosti, iznenadnosti, estetičkog identiteta, u implicitnoj ili eksplicitnoj polemici s postavkama Kritičke teorije, za koju je (pojednostavljeno rečeno) gubitak identiteta gubitak nositeljice kritičkog stava, a u prilog teze o sukobu dvaju vrsti moderne. Trenutak je prekid u kontinuumu narativno predočenog, na sve načine utvrđenog svijeta: naša se sloboda potvrđuje u doživljaju jedinstvenog trenutka. Osnaženi trenutkom sposobni smo se suočiti s prošlošću i ispostaviti budućnosti.
Prije nekoliko desetljeća često se osjećala nelagoda: nije li pogibeljno govoriti o kraju čovjeka, povijesti, velikih priča kada bismo rado mijenjali svijet? Danas već je nešto jasniji stav da unapređivanje spoznaje znači, na primjer, i priznavanje uloge emocija, a ne naprosto zastupanje nadmoći racionalnoga. No ostaje otvorenim pitanje kolektivnog identiteta, trećeg elementa u ovoj skici. Shema ostaje slična: očito da postoje slobodarski elementi u nacionalnim programima i da pojedinac prihvaćajući zajedničke ciljeve, pa i zajedničko utemeljenje postiže učvršćivanje svojeg identiteta preko, po definiciji, neupitnih i zadanih elemenata. No danas se samo u krajnje ideologiziranom shvaćanju nacije negira element konstruiranosti nacije, dugi proces nastajanja nacionalne povezanosti koja se onda u jednom trenutku čini oduvijek i prirodno danom. To da je nešto rezultat složenog procesa ne znači, naravno, da je proizvoljno ili beznačajno. (7)
Konstruiranost nacionalnog identiteta važi i za male i za velike narode, no vremenski i tipologijski razlike su ogromne. Te očite razlike dovele su do razlikama u nacionalnim romantikama i na tu temu ima bezbroj dobrih i loših radova. Stereotipa ima mnogo, u različitim ključevima: analitičarima je bila sumnjiva iracionalnost njemačke tradicije, divili su se mladalačkoj revolucionarnosti engleskih romantičkih pjesnika, a francuski romantičari tvore čitavu lepezu političkih afilijacija. Oduvijek je poznato da su romantički pjesnici istoka Europe tijesno vezani uz stvaranje nacionalne kulture. Neke su razlike toliko bjelodane da ih je gotovo neugodno ponavljati: "zapadni" romantičari, uz sve razlike između suverenih država i zakašnjelih nacija, počinju pisati kada su pismenost, komunikacijske navike, proširenost tiska već stvorile kontinuitet u kolektivno prisutnom znanju, kada su predmeti kulturnog sjećanja bili identifikacijski jasno zaposjednuti. Istočna je Europa veliko područje i nije se svuda odvijala borba za prava narodnog jezika protiv jezika vladara, za jezični standard etc. Ali razlika je kada elitistička, intelektualno zahtjevna grupa romantičara sa barem početno marginalne pozicije reagira na ono što smatraju neprihvatljivim: banalnost, filistarstvo, nemoćno oponašanje tuđih ili zastarjelih uzora, ali i povjerenje u neki univerzalni i opći napredak. Ma kakvu popularnost postigli romantičari, retorika romantike je retorika autsajdera, prosvjeda, drugačijeg stava. Nacionalni program također je dio prosvjeda. To što se kasnije koristi kao legitimacijska retorika ne mijenja činjenice prosvjeda.
Možda je danas već moguće shvatiti posljedice tzv. konstrukcije Istočne Europe za same istočne Europljane, za odnose različitih dijelova Europe. Kao ni u "orijentalizmu", ni u takvim konstrukcijama nema pravoga znanja o prikazanom, ali zbog odnosa moći, to jest zbog asimetrije moći promatrača i promatranoga konstrukcija će imati veliki, ponekad i presudan utjecaj.
Još je važnije odrediti vezu između priče i zajednice, priče kao pokušaja da se integrira individualna autobiografija i narativnog utemeljivanja nacije. Ovo potonje je s pravom razvijeni motiv nedavnih istraživanja. Ipak brkanje razina kao i na drugim primjerima prenošenja teorijskih modela (na primjer psihoanalitičkog) smanjuje plodonosne nove uvide.
Nacije jesu proizvod procesa, konstrukcije u kojemu narativni elementi imaju ulogu sabiranja, objašnjavanja, u kojemu se razabiru retorički modeli i slično. Proizvod toga procesa ne može se smatrati vječitim i nepromjenjivim, kakvim ga pretvara ideologijski narativni konstrukt. Oni koji s pravom prokazuju konstrukt uglavnom ne tvrde da su uistinu zbiljske samo vječite i nepromjenjive biti prema kojemu je sve ostalo prazan zvuk, prije tvrde da je sve "prazan zvuk", ali s dovoljno performativne proturječnosti, da za sebe svojataju neko razotkrivanje "prave istine". Romantički elementi u poimanju nacije održavaju se i u osnovnom modelu koji pučanstvo nekog prostora prikazuje kao homogeno i pokrenuto prema budućnosti, u modernom poimanju vremenske osovine.
Romantičari su dio moderne. Njihova nostalgija za vremenima življenog i vidljivog sklada moderna je pojava.
Modernitet romantike posebno je očit u singularnoj osobi kao što je Heinrich Heine kojemu povodom obljetnice (8) dajemo zaključnu riječ. Nedvojbeni modernitet njegovih tekstova proizlazi iz lakoće s kojom se nosi iskustvo rascijepa, necjelovitosti. Prosvjetiteljski slojevi, autsajderski slojevi i još mnogo toga spojeno je u nešto nesumnjivo romantičko po emocionalnom intenzitetu, po "obiteljskoj srodnosti" s mnogim romantici pripisanih pojava. Da povijest ideja možemo pisati na način prirodnih znanosti vrijedilo bi sastaviti "Heineov poučak": bez stranog tijela ne nastaje biser. |
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
