Ima tome valjda i deset godina. Emir Kusturica je nekom (novinaru valjda?) objašnjavao zašto se osjeća Srbinom rekavši kako se normalne nacije konstituiraju preko jezika, a da je on svoj jezik uvijek zvao srpski. U školi su ga zapravo službeno zvali srpskohrvatski, no mi đaci smo ga svi odreda zvali -srpski, tako je nekako mudrovao glasoviti režiser.

Nacija je -veli famozna maksima Benedicta Andersona -zamišljena zajednica, pa je, pretpostavljam, svaki razlog za vlastito osjećanje pripadnosti nekoj naciji legitiman. Nešto mi je, međutim, bilo čudno u vrijeme kad sam prvi put pročitao citiranu Kusturicinu izjavu. Ja u svojoj školi nikad nikoga nisam čuo da srpskohrvatski jezik zove srpskim. Nastavnica ga je zvala srpskohrvatski, a mi đaci smo ga svi odreda zvali es-ha.

Šta je razlog za ovu razliku u historijskoj čitanci: slučajnost, prostor ili vrijeme? Slučajnost kao razlog u ovom ćemo razmatranju zanemariti; teško je na slučajnost gledati analitički. Prostorna razlika donekle je znakovitija: Travnik se nalazi zapadnije od Sarajeva. A ipak, najvjerovatnije je da odgovornost za spomenutu razliku nosi vrijeme, tačnije dvadesetak godina razlike između dva iskustva pohađanja osnovne škole.

U Političkoj realnosti jugoslovenstva (preveo Ladislav Z. Fišić, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2004.) Srećko M. Džaja ovako sažima promjene u bosanskohercegovačkoj jezičkoj politici početkom sedamdesetih:

Zagrebačka Deklaracija o položaju hrvatskog književnog jezika i beogradski Predlog za razmišljanje iz 1967. postali su detonatori za oblikovanje zasebne bh. jezične i kulturne politike. Da bi se suzbilo polarizirajuće djelovanje obaju dokumenata na službenu jezičnu praksu u Bosni i Hercegovini (srbokroatizam s jasnom prevlašću srpskoga), odlučilo se bh. vodstvo na zadržavanje srbokroatizma obogaćena s nekim bosanskim specifičnostima. Jezikoslovci i književni kritičari dobili su zadaću da ove specifičnosti obrade i ugrade ih u bh. srbokroatizam. Nakon više vijećanja raznih partijskih komisija i kulturnih gremija između 1968. i 1971. dalo je Vijeće Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine za obrazovanje i nastavu na svojoj sjednici 26. srpnja 1971. proglasiti slijedeće zaključke:
-   U školama i drugim obrazovnim ustanovama jezik se mora dvočlano nazivati: srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Oba naziva su ravnopravna.
-   Isto tako su ravnopravna oba pisma: ćirilićno i latinično. (.)
-   Za vrijeme nastave obligatan je ijekavski izgovor za sve pučkoškolske i srednjoškolske učitelje. (.)    

Znakovita je godina donošenja spomenutih zaključaka: 1971. Vrijeme je to u kojemu se na jugoslovenskom nivou već izrazito snažno osjećaju "centrifugalni efekti odustajanja od centralne kontrole". O tome vrlo studiozno i inovativno piše Andrew Baruch Wachtel u svojoj knjizi Stvaranje nacije, razaranje nacije (preveo: Ivan Radosavljević, Stubovi kulture, Beograd, 2001.). U odjeljku pod naslovom Etnički nacionalizmi se ponovo javljaju: jezik i obrazovanje, 1968-1983. Wachtel, među ostalim, analizira obrazovne planove i programe u školama pojedinih jugoslovenskih republika:

Postojale su ogromne razlike između tog plana i onih koji su objavljivani šezdesetih, ili kasnih četrdesetih godina. Najvažniji je bio zaokret opšteg filozofskog usmerenja obrazovanja: u središtu pažnje više nije bilo bratstvo i jedinstvo, već je naglasak stavljen na pripadnost sopstvenoj naciji, u kontekstu različitih jugoslovenskih republika. Odnosno, kako su to kasnije izrazili jugoslovenski sociolozi, sa jugoslovenskog identiteta kao glavnog (to jest, prevashodnog pripadanja Jugoslaviji) naglasak je premešten na podeljen jugoslovenski identitet (delom jugoslovenski, delom partikularistički). Pošto je ideološki bilo moguće kombinovati podeljenu lojalnost s otvorenim nacionalizmom (iako je izgledalo nemoguće tako kombinovati potpunu lojalnost) ovo je bio opasan tok stvari, koji će doneti katastrofalne posledice kada ta generacija dece bude stasala do pune zrelosti.

Bosanskohercegovačka obrazovna politika pokušala se, dakle, suprostaviti regionalnim centrifugalnim silama tako što bi ojačala lokalne centripetalne sile. Imajući u vidu sve konotacije koje je nosila skoro pa zvanična metafora za BiH unutar SFRJ (Jugoslavija u malom)1 -ovo je sasvim razumljivo. Zanimljiv je, međutim, Džajin zaključak o konkretnim rezultatima ovih odluka. Ovako veli Džaja:
Međutim, režim nije postigao svoj glavni politički cilj -političku konsolidaciju provođenjem kulturne homogenizacije administrativnim putem. Naime, propisani oblik srbokroatizma prihvaćen je na institucionalnoj razini, osim u upravi i javnim medijima, još samo u tisku islamske vjerske zajednice. Tisak Srpsko-pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini slijedio je i dalje srpski jezični izraz a tisak Katoličke crkve hrvatski jezični izraz. Tako su se ponašali i mnogi pisci koji su se -već prema nacionalnoj pripadnosti orijentirali prema Beogradu ili Zagrebu.

Ako se iz ove ekskurzije u bližu povijest vratimo u turobnu sadašnjost vidjećemo da su centrifugalne sile u kontekstu cjelokupnog exjugoslovenskog prostora i dalje dominantne, te da drukčije nije ni u užem bosanskohercegovačkom slučaju. Otvoreni nacionalizam odnio je nedvojbenu pobjedu i uglavnom dokinuo čak i mogućnost podijeljene lojalnosti. Jedina lojalnost postala je nacionalna lojalnost. U takvom se kontekstu današnje stanje ex-yu toposa zbilja dade opisati frazom poništavanje Sličnosti, zidanje Razlika. Glasoviti intervju Danila Kiša od prije blizu četrdeset godina, intervju o nacionalizmu kao ideologiji banalnosti, nije slučajno toliko aktualan i toliko citiran upravo u prethodnih deset-petnaest godina:

Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. (.) Nacionalizam živi od relativiteta. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke itd. Postoje samo relativne. (.) Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče.
Razlika ovdje, dakle, postaje smisao života. Betoniranjem razlika pokušava se dati lažni smisao svom ovdašnjem nedavnom zlu, razlikama se pokušava opravdati deset krvavih godina. Jedan od aspekata tog zidanja razlika jest i bizarna sveopća kompetitivnost, kompetitivnost usmjerena isključivo na ex-yu susjede. Naravno da se ovdje redovito pojavljuje onaj relativitet o kojem govori Kiš. (Mi imamo Oscara, a vi nemate; Mi imamo toliko i toliko olimpijskih medalja, a vi nemate nijednu; Mi imamo McDonalds, a vi nemate; nebitno je ovdje porediti se s nekom skandinavskom zemljom primjerice, poređenje ima smisla jedino u ex-yu kontekstu.)

Insistiranje na razlikama -naoko paradoksalno -otežava, međutim, poništavanje sličnosti. Dokle god je razlike potrebno podvlačiti, jasno je da je sličnost tu samorazumljiva. I na jezičkom i općenito kulturološkom planu ex-yu toposom caruje frojdovski narcizam malih razlika. U uvodu svoje već spominjane knjige Wachtel kaže:

Pokušaji da se objasni sadašnja katastrofalna situacija u nekadašnjoj Jugoslaviji najčešće se nisu obazirali na kulturološki temelj ovog problema: oni obično spadaju u jednu od dve kategorije koje se grubo, pa i malo proizvoljno, mogu nazvati 'determinističko-istorijska' i 'zlokobno-politička'. (.) Mislim, i to ću pokušati da dokažem, da su različiti uzroci raspada Jugoslavije koji su pominjani manje važni od raspadanja samog pojma jugoslovenske nacije, a mi se moramo okrenuti upravo tom kulturnom procesu ako želimo da vidimo na koji način su duboko ukorenjena suparništva i mržnje u raznim vremenima prevazilaženi ili raspirivani, i kako su se na kraju ponovo pojavili i trijumfovali.

Diferencijalni momenat koji Wachtelova knjiga nosi i koji joj, među ostalim, osigurava skoro revolucionarnu vrijednost jest potcrtavanje kulture kao ključnog aspekta jednako stvaranja kao i razaranja Jugoslavije odnosno jugoslovenske ideje. Nije zato ni čudno što kod nacionalista svih fela upravo obnavljanje (ili stvaranje novih) kulturnih veza na eksjugoslovenskom području izaziva strahovitu iritaciju. Jer usprkos svim mogućim otežavajućim okolnostima jedinstvo ex-yu toposa u kulturnom smislu nije uništeno. To jedinstvo bolje zapravo funkcionira de facto negoli de iure. Kao najveći problem nameće se zapravo imenovanje tog jedinstva. Zapadni Balkan, jugoistočna Evropa, regija, bivša država, ex-yu topos -sve su to nazivi jednog istog područja, evazivni nazivi, razumije se, no u isto vrijeme i nazivi geografski skoro savršeno precizni. Zajedničko istorijsko iskustvo i (među)jezična razumljivost zamijenili su ideologiju kao kohezioni faktori.

Iz kulturološke se perspektive i često spominjana bosanskohercegovačka otvorenost (knjižare sa knjigama iz Hrvatske i Srbije, interes za medije - i tiskane i elektronske -iz Srbije i Hrvatske, itd.) nameće kao prirodna i savršeno racionalna. Bosna i Hercegovina (kad je o kulturi riječ) najbolje funkcionira unutar kruga u kojem su i Hrvatska i Srbija. Što je krug širi -tim bolje. A najmanje je bitno kako krug zvati. What's in the name?