 |
03/06
juni 2006 |
|
II Balkanska žena: U tjesnacu tradicije i tranzicije
|
Žensko se gubi u neutralnom i opštem antropološke apstrakcije u filozofiji, i u tradiciji se generalno pominje jedino anegdotski. Upravo ta dezistorizacija objekta (priroda, žensko, Orijent, itd.) i čini samu istoriju, koja je istorija dominantnih subjekata.
Rada Iveković |
|
 Prisvojna, a ne gradivna atribucija žene |
 |
| Venita Popović |
| |
Svaka društvena zajednica koja sebe želi nazvati demokratskom, ukoliko pretendira na elementarnu političku korektnost i pristojnost, neće ni po kojem osnovu diskriminirati svoje pripadnike, ni otvoreno ni prikriveno, ni etnički, ni rasno, ni spolno, ni kulturno, ni vjerski (ovaj idealan oblik demokracije nigdje se do sad u potpunosti ne uživa, ali nas to ne smije sprečavati da ka njemu težimo). Mizogina balkanska društva takozvanih zemalja u tranziciji, kao dijela "poluperiferije" Europe, da se poslužimo terminom kojim je Marina Blagojević efektno označila geografsku pozicioniranost i političku deklasiranost zemalja koje ciljaju ka Uniji, teško podnose, ali se moraju pomiriti sa sudbinom da su opservirana i vrednovana, manje-više, prije ili kasnije, i kroz dosegnuti stupanj rodne ravnopravnosti. Velike li žalosti za srednjovjekovno-patrijarhalne mentalitete, obilato špikovane prozapadnim raskalašnostima i pornofilijom!
Redukcionizam naslovljenih krajnosti namjeran je, a ponuđeni tekstovi locirat će hemoragične tačke rodnih režima na jugoistočnoj evropskoj margini, bilo da je njihov uzrok u trendovima folklorne retradicionalizacije, uvoznog neoliberalizma, ili pak balkanskog amalgamiranja obiju tendencija. Osvrnimo se, dakle, unaokolo: na svaku sigurnu kuću niče nekoliko bordela, na jedan SOS telefon cijela hot-line mreža, na reklamu za siguran seks serija zadrtih vjerskih propovijedi, jedan do drugog egzistiraju feredža i striptiz, domestifikacija i prostitucija (a u svakom slučaju žena je puki inventar), kampanje za rodnu ravnopravnost i trgovina ženama. Život prosječne žene na Balkanu odvija se u međuprostoru ovih dihotomija. Dok je još mlada, robuje strogo propisanim standardima atraktivnosti i poželjnosti, stalno bdije i dežura nad tjelesnim, masakrirajući svoje slobodno vrijeme jurnjavom za trendovima, za predmetima, za ispunjenjem zahtjeva neke od varijanti preporučenoga "lifestyle-a", bilo da ga emitiraju grotesknedomaćeturbofolkzvijezdeilipak"celebrities"svjetskogjetseta.Osimzaone rijetke dubljega džepa, većini inertne mase voajerki, stanjenih fondova i praznih lisnica, preostaju otužne imitacije iz kineskih prodavnica i sa buvljih pijaca. Godine prolaze i njoj, najčešće hipnotiziranoj što malograđanskom običajnošću, što ekonomskom ovisnošću, udaja i majčinstvo po svaku cijenu, dođu kao dar i prst proviđenja. Ona je od tada na trajnoj, doživotnoj terapiji radom, udomljena u običaj, nasukana na lasku i spremna žrtvovati se za tu iluziju, kako pod njenim nogama počiva džennet, kako ona, sa svojom brigom i mukotrpnom borbom za opstanak, predstavlja tri obiteljska stupa. Pa tako svaku nježnost i ceremonijal, teatralnu osmomartovsku gestu pažnje, doživljava udivljeno i s patosom kao da joj je u spomen podignut Taj Mahal, samo za nju spjevana Pjesma nad pjesmama. Manje-više, to je krivudavo korito kroz koje joj protječu sati, dani, godine, u povorci monotonije. I tako do starosti, kad je zagnjurena u puko preživljavanje, marginalizirana i otpisana. Sve one koje su umakle nekoj od varijacija ovog scenarija još uvijek su tek "kolateralna šteta" i "amortizeri", sredstvo samoregualcije patrijarhalno ustrojenih društvenih struktura.
U isto vrijeme muškarac, kojem patrijarhat od malena usađuje uvjerenje o njegovoj drevnoj supremaciji i u skladu s tim, ženskoj inferiornosti, isprva ju ljubomorno čuva kao igračku, kao izvor hedonističkog okrepljenja i utaženja macho libida, zatim kao posjed, doživotni ili na revers, kao zatočenicu, niveliranu na funkciju majčinstva, tronut njenom krotkošću i servilnošću, ili ljut i nasilan zbog njene "neposlušnosti". I kad mu jednoga dana prisjedne takva kakvom je postala, razočaran i bijesan zbog toga što ona više ne može odgovoriti na njegove potrebe, nije u stanju uvidjeti da je bankrotirao savez u kojem je baš on većinski akcionar i čiju je propast sam generirao.
U ženama ovih prostora, u njihovim životnim strategijama, pogotovu zbog komunističkog nasljeđa obrazovanja i poluemancipacije, ako i nisu toga svjesne, tinja "latentni feminizam" (Adrienne Rich), ili barem duboko osjećanje nepravde koja im se čini. Mnoge već odavno javno i organizirano protestuju, kreiraju ženske politike, uprkos razrađenim patrijarhalnim mehanizmima da se taj angažman zadrži na individualnoj razini ili socijalnoj margini, anestetizira, pacifizira, ili makar učini vječno defanzivnim. Namjera ovog tematskog bloka u Zeničkim sveskama jeste još malo naviti uru ženske emancipacije. Ona kuca odvajkada, negdje izbija ravnomjerno ne remeteći ništa, brza ako se u nju bjesomučno pogléda, ali kasni uglavnom. Ali bez obzira što su joj, ili uprkos tome, kazaljke iščupane u zapamćenoj pozi pet do podne, ili tačno u nevrijeme, ona je nezaustavljiva. |
| |
|
| Sadržaj >> |
|
| |
|
|
