U junu 2003. novine su objavile da je Süreyya Ayhan, dvadesetpetogodišnja turska atletičarka, obećala postati europskom, svjetskom i olimpijskom šampionkom u svojoj disciplini. Ayhan, skromnoga seljačkog podrijetla, prva je turska atletičarka koja je oborila svjetski rekord i osvojila zlatnu medalju na jednom međunarodnom takmičenju.2 Po povratku u Tursku, u novinama je također zabilježena i njena posjeta mauzoleju osnivača moderne Turske Republike, Atatürka. U izvještajima je stajalo kako se ona zaklela Atatürku da će slijediti put koji je on zacrtao turskome narodu i da će se do kraja života voditi principima koje je on utemeljio.3 Medijsko predstavljanje Süreyye Ayhan proizvod je ukrštanja više diskursa o modernizaciji Turske. Uporedo s pričom o trijumfu merotikracije i živom primjeru republikanskog ideala moderne žene u javnom prostoru, slučaj Ayhan daje nam i frapantan primjer prevlađujućih patrijarhalnih struktura u prikazima printanih medija.

Deniz Kandiyoti naglašava potrebu za širim analitičkim poljem u društvenim naukama u Turskoj, kako bi se razumjele "specifičnosti modeliranja moći i dominacije i promjene koje su dolazile s vremenom."4 Kandiyoti posebo poziva na detaljno istraživnje načina na koji patrijarhalne prakse mutiraju i preživljavaju u različitim ustanovama. "Rodna asimetrija u turskom društvu se proizvodi, predstavlja i reproducira putem široke lepeze kulturalnih praksi koje nadilaze domaćinstvo, klasu i tržište rada. Zato je važno da proširimo agendu i uključimo čitav niz društvenih institucija koje strukturalno, relacijski i simbolički utječu na reprodukciju rodnih odnosa."5 Namjera ovog članka jeste doprinijeti projektu koji je otpočela Kandiyoti. Za svrhu ove analize, koristit ću široku definiciju patrijarhata kao "niza institucionalnih i kulturalnih praksi koje rezultiraju potčinjavanjem žena."6 Javni prostor koji čine masovni mediji smatram jednom od sfera u kojima se mobiliziraju patrijarhalni diskursi, kao i da su "mediji važan izvor informacija za uvođenje i repliciranje društveno dominantnih ideologija."7

U zadnjih nekoliko godina u Turskoj svjedoci smo nekoliko tragičnih posljedica otvorene mizoginije, uključivši i takozvana ubojstva zbog časti koja i dalje uzimaju živote mladih žena. Istovremeno, feminističke grupe nastoje uvesti izmjene u krivični zakon kako bi se ubojstva zbog časti definirala kao krivično djelo protiv ženskih ljudskih prava. Posvećujem ovaj članak Süreyyi Ayhan kako bismo se podsjetile/i da čak i one žene koje su relativno emancipirane nisu imune na efekte patrijarhalnih praksi. Nema načina i "druge strane" sa koje emancipirane mogu pomoći onima koje nisu imale tu privilegiju, ukoliko ne razumijemo djelovanje patrijarhata.

"Nova žena" Republike

U današnjoj Turskoj jedna od dominantnih paradigmi pomoću koje se definira vidljivost žena i njihovo funkcioniranje u javnom prostoru je ono na što ću se do kraja ovog članka referirati kao na "republikansku ženu", trop koji modernu Turkinju karakterizira kao jedan od ugaonih kamenova kemalističkog projekta modernizacije Turske.

Socijalne reforme pokrenute tokom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća pod vođstvom Mustafe Kemala Atatürka modelirale su i oblikovale društvene strukture Republike Turske koja je utemeljena 1923. godine. Feminističke znanstvenice koje su pisale o ovoj temi u više su se navrata osvrtale na načine na koji je kemalistički projekt modernizacije razvio trop o ženi kao indikatoru u kojoj se fazi civiliziranja / modernizacije / vesternizacije zemlja nalazi.8 Kako naglašava Nilüfer Göle, kemalistička paradigma definirala je žene kao "nositeljice sekularizma i pionire vesternizacije"9 Kemalističke reforme otvorile su ženama do tada nedostupna profesionalna polja, kao žena-pilot ili žena-naučnik. Dopustile su ženama da budu vidljive, poštovane i djelatno podržavane akterke u javnom prostoru. Međutim, ta vidljivost izgrađena je na nepromjenjivim načelima nacionalizma i uskoj definiciji javnog ponašanja; drugačije interpretacije njenih temeljnih principa ne bi se tolerirale. Komponenta rodne jednakosti ohrabrila je žene da preuzmu tradicionalno muške profesionalne identitete; ali, nimalo se nije usprotivila hijerarhijama u domaćem, kućnom prostoru.10 Jedna feministička znanstvenica sumirala je prostor koji je republikanski projekt modernizacije doznačio ženama kao "represiju seksualnosti, vjeru u profesionalizam (obrazovanje) i pridavanje važnosti zajednici, a ne pojedincu/ki."11 Idealna republikanska žena bori se za općenarodnu dobrobit, za više ciljeve koje gotovo uvijek određuje elita koja rukovodi modernizacijom. Ona profesionalno djeluje u javnom prostoru gdje je formalna rodna ravnopravnost dio državne ideologije. Seksualna skromnost i potiskivanje ženstvenosti jesu važne komponente ove javne ličnosti. Izraz koji je uvela Göle "kemalistički očevi i njihove moderne kćeri" ističe ograničenja te emancipacije, koja se odvija pod patronatom očeva, ponajprije i ponajviše pod patronatom Kemala Atatürka "oca svih Turaka", pod kojim republikanske žene definiraju svoj društveni angažman i preuzimaju civilizirajuću misiju koja im je dodijeljena.12

Republikanska žena u savremenom javnom prostoru: Süreyya Ayhan i mediji

Danas, oko osamdeset godina nakon što je kemalistički projekt modernizacije počeo, još uvijek je na snazi trop o modernoj republikanskoj ženi koji u javnom prostoru održava fasadu civilizirane Turske.13 Ovaj trop i prateći mu vokabular mobilizirani su da uspostave kredibilitet i vidljivost žena kao društvenih aktera. Granice autonomije republikanske žene proizlaze na više načina iz kompleksne suvremene društvene strukture. Republikanskoj ženi je dozvoljeno da ispuni zadaće koje se pred nju postavljaju, vrijednost njene misije definira se u odnosu na opće narodno dobro, a uvažavanje njene pojave u javnosti zavisi od toga u kojoj mjeri ona poštuje norme patrijarhalnog morala. Isticanje ovog ideala modernog turskog društva i simbolična funkcija namijenjena Turkinjama u središtu su rasprava o modernizaciji zemlje i potrebi da se njen moderni identitet dokaže na međunarodnom planu. Na platformi javnog prostora koji stvaraju mediji, dominantna predstava Turske o sebi samoj jeste image države koja se još uvijek uspinje na ljestvici civilizacije, dakle još ne modernizirane. Suštinska nesigurnost u vezi s modernim identitetom nacije traži stalan feedback o uspjesima i vizualnim simbolima koji se računaju kao "moderni". Image profesionalno uspješne žene kakvog vidimo u javnom prostoru funkcionira kao jedan od takvih simbola.

Jedna od komponenti medijske slike Süreyye Ayhan je i njeno prihvatanje imagea moderne kemalistkinje.14 Pred europski šampionat u Parizu, vodeći dnevnik citirao je Ayhaninu tvrdnju kako je uspjela promijeniti stereotipno mišljenje o Turskoj u inozemstvu, tako što ona predstavlja modernu Turkinju. "Pitanja koja su mi postavljali tokom konferencija za novinare u Europi pokazuju kako oni još uvijek misle da u Turskoj žene hodaju iza muškaraca. No počinju saznavati (istinu) o nama (pomoću mog uspjeha u inozemstvu). Zato što koristim svaku priliku da govorim (istinu).15 Atletičarka, koju štampani mediji prikazuju kao modernu i profesionalno uspješnu Turkinju, preuzima misiju predstavljanja civiliziranog lica Turske van zemlje. U istom članku kaže se da Ayhan objavljuje kako "mi (misleći na sebe - italic moj, G.Ç.) volimo našu zemlju i naš narod. Zbog toga dajemo sve od sebe za zadatak koji predstoji. Žrtvujemo privatni život i svoje potrebe. (.) Trpimo teškoće kako bismo tursku zastavu u inozemstvu predstavili u najboljem mogućem svjetlu i kako bi cijeli svijet saznao kakav je turski narod." "Imam samo jedan cilj na svakom takmičenju na kojem predstavljam Tursku: osvojiti zlatnu medalju."16 Ovdje i sama Ayhan aktivira vokabular kemalističke republikanke tako što svoju 'misiju' definira u terminima služenja naciji i predstavljanja moderne Turske u inozemstvu. Međutim, kao što ću pokazati nadalje u ovom tekstu, bilo kakvo odstupanje izvan granica ovog modela izaziva patrijarhalne intervencije čija je namjera podsjetiti je na njenu ulogu, umanjiti njenu podobnost za donošenje odluka i definirati simboliku njezinog tijela.

U vrijeme ove priče turski mediji su se fokusirali na činjenicu da je nakon 1948. godine, kad je jedan turski atletičar kući donio bronzu sa Olimpijade u Londonu, Ayhan prva atletičarka koja je postigla značajan međunarodni uspjeh. Njenom se uspjehu mora tim više diviti zbog njenog seljačkog podrijetla. Medijska opčinjenost njome reflektira se u pričama o njoj kako godinama trenira u teškim ekonomskim uvjetima i bez ikakve potpore atletske infrastrukture. Ovi izvještaji, istina, jesu hvalili snagu njenog karaktera. Ipak, njen uspjeh uglavnom je predstavljan kao izuzetak, dar prirode, prije negoli rezultat godina odlučnog treniranja. Performanse njenog tijela su naturalizirane i tako predstavljane u domaćem imaginariju printanih medija. U često citiranom interviewu, njeni rođaci opisuju kako je čak i kao mala djevojčica bila najenergičniji član obitelji, doslovno "trčeći" obavljala sve zadaće koje je pred nju postavljala obitelj: trčeći u prodavnicu, trčeći do susjeda, trčeći da odnese vodu onima koji rade u polju, trčeći u školu itd.17 Drugi je prepričavao anegdotu vezanu za njene primitivne metode treniranja: utrkivanje s ujakovim traktorom ili trk uz potok s vidljivo obilježenim drvećem na svakih 500 metara duž staze. Ono što se redovito potcjenjivalo u tom romantičnom oslikavanju Ayhanine rane mladosti jeste njena discipliniranost, kao i njene racionalne i profesionalne metode treniranja. U nekoliko navrata u kojima smo mogli čuti Ayhanin vlastiti glas iz šume medijskih izvještaja, ona je uvijek naglašavala vlastiti profesionalni identitet atletičarke i svoj disciplinirani trening.

Takav romantični image njenog dječijeg treniranja kao dopune njenih kućnih obaveza, skupa s rustičnim slikama čini tek jedan aspekt Ayhanine medijske slike. Image seljančice koja raskida lance konzervativnog seoskog života i predstavlja Tursku na međunarodnom sportskom natjecanju je diskurs koji djelimice reflektira ruralnu romansu kemalističkog projekta modernizacije novouspostavljene Republike. Tokom dvadesetih godina proteklog stoljeća projekti razvoja sela zamišljani su tako da od nerazvijenih seljaka stvore moderne turske građane. Ovi su projekti rađeni u širem kontekstu modernizacije zemlje započetom netom po proglašenju republike 1923. Međutim, evociranje Ayhaninog uspjeha kao čudesnog događaja iz snova ide uz dlaku republikanskom idealu prosvjetiteljskog i racionalnog razvoja sela i ustanovljenja ruralne modernizacije: ona je uspjela uprkos nedostatku državne potpore i sportske infrastrukture i uprkos suštinskom odsustvu moći u seoskih žena.

Ovaj republikanski ideal moderniziranog seljaka napušten je u savremenim diskursima turske modernosti. Danas je dihotomija selo-grad petrificirana i dio je šire simbolike koja protivstavlja tradiciju-modernost, alaturka-alafranga18 , nazadno-civilizirano, istočne prakse-zapadna dostignuća. Emine Onaran Incirlioglu naglašava rodni aspekt ove simbolike na način kako je materijaliziraju turski mediji, kao i literatura društvenih znanosti, kao pretpostavljeni jaz između "'sofisticirane' gradske žene i 'nazadne' seljanke"19. Onaran dokazuje da upotreba ove dihotomije kao društvenog modela od strane masovnih medija, kao i humanističkih naučnika, paradoksalno, ušutkava žene na selu, oduzimajući im bilo kakvu mogućnost akcije. Ako ruralno-urbana dihotomija funkcionira unutar registra topografskog simbolizma modernizacije, i ako su slike žena tu da bi simbolizirale radikalnu razliku između dvaju zemljopisa, slučaj Süreyye Ayhan iskrsava kao anomalija. Njen uspjeh nadilazi i tako unosi nered u ovaj model. Naposlijetku, riječ je o ženi ruralnog podrijetla koja je postigla takav uspjeh kakav nije niti jedna urbana, "emancipirana" Turkinja. Za očekivati je bilo da se Ayhanin vlastiti glas pojavi u javnim medijima kao posljedica njene neobične i ekstremne pozicije.

Međutim, patrijarhalne diskurzivne prakse posežu za širim i kompliciranijim simboličkim poljem i u skladu s tim raspolažu i znatnijim resursima. Ako je jedan od načina na koji se mediji nose s ekscesom Ayhanina uspjeha evociranje slika domaćinstva i kućnih poslova, pomoću vinjetica iz ranog doba,dok je još trenirala na selu, drugi aspekt njenog medijskog imagea je usklađivanje s republikanskim idealom moderne žene. Subverzivna prijetnja izbjegnuta je tako što ju se opisuje pomoću parametara kemalističke simbolike.

Naš nacionalni projekt i naša nacionalna menstruacija

Među mnogim kriznim trenucima u Ayhaninoj karijeri koji su prozročili užarene rasprave u printanim medijima, želim se zadržati na dva specifična primjera. Ove krize razumijevam kao momente koji ugrožavaju granice poželjnog javnog imagea jedne žene. Drugim riječima, ovi momenti ugrožavaju "prostorne parametre kreirane za žensko samoostvarenje unutar projekta modernizacije"20 Ovi su se događaji desili u rasponu od jedne godine i pokazuju prilagodljivost patrijarhalnog diskursa u predstavljačkim praksama masovnih medija.

Krajem augusta 2003, Ayhan je otišla u Pariz takmičiti se na Devetom IAAF (International Association of Athletics Federations -Međunarodna asocijacija atletskih federacija) svjetskom prvenstvu u atletici. Ulozi u Turskoj su bili veliki; od Ayhan se očekivalo da osvoji zlato i sruši svjetski rekord na 1500 metara. I premijer i lider opozicijske partije odletjeli su u Pariz da je gledaju. Umjesto zlatne, Ayhan je osvojila srebrenu medalju izazvavši val razočarenja. Ipak, podrška Ayhan nije posustala u iščekivanju olimpijskog zlata na predstojećim natjecanjima u Ateni 2004. Vođa opozicijske stranke, koji je pratio natjecanje u Parizu, uvjerio je Ayhan preko novina kako se ne ljuti na nju, "kako bismo se mogli ljutiti na ovu našu kćer koja je tako mnogo postigla i došla ovako daleko iz samog srca Anadolije?"21 Nakon takmičenja, kolumnist i sportski komentator Hincal Uluç, prominentna figura mainstream medija, s gorčinom piše: "Došao sam u Pariz da čujem našu nacionalnu himnu. To se nije desilo. Sljedeće godine idem u Atenu gledati Süreyyu, i ovaj put ću sigurno čuti našu himnu."22 Od tada pa nadalje, Ayhan je postala naš veliki projekt za titulu olimpijske šampionke. "Süreyya Ayhan sad je turski trademark," obznanio je urednik dnevnika Hürriyet nakon povratka atletičarke iz Pariza sa srebrenom medaljom oko vrata, "sad svi treba ozbiljno da se pobrinemo za pripremu ovog nacionalnog trademarka za predstojeće Olimpijske igre."23 Sad je svačija odgovornost da se pobrine i da svoj doprinos Ayhaninom nastupu.

Nekolicina komentatora tvrdila je da Ayhan ne može kući donijeti zlato zato što ima neriješenih stvari u svojoj glavi. Koje su to stvari, zavisilo je od slobodne interpretacije svakog komentatora. Razni su novinari dijagnosticirali moguće probleme koji su vodili ka gubitku zlatne medalje i svaki od njih predlagao je drukčiji lijek. Jedan kolumnist zaključio je kako su njene nesvjesne inhibicije proizvele ovaj neočekivani rezultat: "Süreyya se uplašila i izgubila utrku (.) Nije mogla kontrolirati svoju plahovitu narav (.) Snagu ne treba crpiti iz gnjeva, nego iz srca", glasio je savjet.24 Komentator Hincal Uluç navodi da je prije trke Ayhan bila jedina atletičarka na terenu koja je bila mrzovoljna, nervozna i napeta. On je ovo objasnio prirodnom posljedicom pogrešnog treninga koji je odredio njen trener i njene slijepe lojalnosti svom treneru, što je tema o kojoj je on u više navrata pisao. Insitirao je na tome kako je prije utrke bilo očito da neće uspjeti zato što je bila neraspoložena; lice joj je bilo blijedo, dok je Tomašova, njena glavna rivalka, prštala energijom. Jedna od implikacija ove kritike, potcrtana tonom nelagode, jeste kako je samo turska atleričarka na atletskoj stazi pokazivala znake emocija usljed nedostatka samopouzdanja. Negativan trop iracionalne žene koja ne može kontrolirati osjećanja pojačan je očekivanjima od nje da dostojno predstavi svoju zemlju. Uluç objašanjava ono što je nazvao njenom očitom nervozom, činjenicom da je insistirala na privatnom treningu umjesto da se tokom priprema za ovo takmičenje okuša u ostalim utrkama: "Da je došla na svjetsko prvenstvo s iskustvom od osam do deset prethodnih utrka a ne samo tri, bila bi raspoložena na terenu i osvojila bi ovu trku bez ikakvih poteškoća."25 Isti komentator upozorio je Ayhan kako neće biti u stanju pobjeđivati ukoliko ne promijeni i ne razvije svoj um, i izmijeni način treniranja u skladu s njegovim sugestijama: "Izgubila je utrku zbog svoje tvrdoglavosti i zato što je ljude koji su joj rekli istinu smatrala neprijateljima."26 Glavna bojazan ovog pisca jeste da je Ayhan njena ambicija, definirana kao iracionalna tvrdoglavost, zavela na krivi put; njenim talentom treba pravilno upravljati. Jedna od reperkusija modela "kemalistički očevi i njihove kćeri" je u tome da umanjuje odgovornost kćeri za donošenje vlastitih odluka. U slučaju Ayhan, nailazimo na specifičan tip novinara, koji je uglavnom muškarac srednjih godina i obrazovan, koji misli u njeno ime, savjetuje ju za njeno dobro, koje drži podudarnim s dobrom naroda. Ovi argumenti formulirani su unutar republikanskog modernističkog diskursa gdje "najbitniji interes društva (dolazi) prije interesa pojedinca/ke (.) a modernizatorska elita koja čuva 'najbitniji interes' (zna) u čemu se on sastoji." 27 Pošto nacionalni interes u ovom slučaju zavisi od učinka jedne žene, ovaj elitistički savjet bira poseban ton, otkrivajući svoje temeljne predrasude, podcjenjujući Ayhaninu sposobnost rasuđivanja i donošenja odluka, umjesto toga fokusirajući se na njene emocije, interpretirajući njene postupke, osobito njene "neuspjehe", pomoću vokabulara o gubitku samokontrole i samopouzdanja.

Gotovo niko nije obratio pažnju na Ayhaninu izjavu poslije pariške utrke kako se nije taktički preračunala niti su ona, a ni njen trener, učinili neku drugu očitu pogrešku usljed koje je mogla izgubiti zlatnu medalju.28 Da bi opravdala trenera i tehnike treniranja i odgovorila na optužbe, pretpostavilo se da Ayhan želi reći da je imala menstruaciju tokom natjecanja i da zbog toga nije mogla bolje nastupiti: "Žene imaju neke posebne dane (.) Obećavam da ću biti bolja na Olimpijadi"29 Prenijevši vijesti sa ove konferencije za štampu, Sabah, jedan od najtiražnijih dnevnih listova, za naslov je izabrao vrlo emocionalnu parafrazu: "Stres je poremetio moju ravnotežu".30 Drugi mainstream dnevnik Milliyet dao je to kao glavnu vijest na svom websiteu: "Süreyya Ayhan: Iskusila sam kako je nezgodno biti žena". 31

Povika koja je uslijedila nakon ove izjave značajna je iz više razloga: trop o nemogućnosti kontroliranja ženskog tijela i uma i potreba da se drži pod kontrolom pomoću medicine i racionalnih kalkulacija iskrsli su kao zajednički vapaj muških kolumnista. Ovo im je dalo priliku za intervenciju ne samo što se tiče njene glave, nego i ostatka tijela. Novinar koji ju je intervjuirao narednog dana komentirao je kako je "Vaša, još malo, pa postala naša 'nacionalna menstruacija'".32 Sabahje pisao kako je Ayhan izgubila zlatnu medalju i titulu svjetske šampionke nesretnim slučajem.33 "Ovo je 21. stoljeće: nemoguće je bilo a ne predvidjeti da će se njen menstrualni ciklus podudariti s datumom utrke.", protestirao je Uluç.34 Uluç nastavlja s protestima i u jednom drugom tekstu na istu temu, nabrojavši sve što on smatra njenim taktičkim greškama koje je učinila tokom utrke a koje su pravi razlog njenog neuspjeha. 35 Prema Uluçu, Ayhan je iskoristila "gubitak krvi i iscrpljenost" kao izgovor da prikrije ove druge nedostatke. Na koncu, u zasebnom pasusu na kraju članka, on kaže da uopće ne želi komentirati "periodične zdravstvene situacije" kao razlog neuspjeha, a koje je ona uporno isturala u prvi plan tokom konferencije za novinare. Tokom četrdeset i šest godina otkako on pomno prati atletska zbivanja u Turskoj i u svijetu nikad nije čuo, niti jednom, da je neka atletičarka iskoristila "ovaj izgovor" za pravdanje poraza. "Staviti sebe na milost sudbini i biti zbog ovoga poražena nije izgovor koji ja mogu prihvatiti u svijetu 21. stoljeća; ovo je problem koji se lako mogao riješiti znanstvenom intervencijom. I šta sad? Treba li da nas sedamdeset miliona Turaka provedemo cijelu zimu moleći se da se Süreyyino krvarenje ne poklopi s Olimpijadom? (.) Jedinstvena prilika u životu kao što je svjetski šampionat ne smije biti žrtvovana prstu sudbine i providnosti, jer sve naučne snage nam stoje na raspolaganju. Da sam ja Süreyya, ne bih čak ni izrekao ovaj izgovor."36

Više diskursa je na snazi u nastanku ovih redova. Šta je to što toliko uznemirava ovog komentatora? Zašto se o menstruaciji ne treba govoriti i zašto je Ayhan nije trebala ni spomenuti? Krucijalno je na ovom mjestu primijetiti da je unutar diskurzivnog polja ovoga kolumnista, u njegovim savjetima i protestima na snazi pozivanje na zdrav razum. Ideološko uvjerenje se transformira "u aspekt konkretne realnosti i prenosi na ravan zdravog razuma".37 Uluçovo pribjegavanje autoritetu dugih godina njegove bliskosti sa sportom i njegovo uvjerenje da tokom svih tih godina nikad nije čuo za menstruaciju atletičarki, ne ukazuje nužno na neiscrpne naučne uspjehe i tehnologiju koja umanjuje "ovaj problem" do razine nevidljivosti u "civiliziranim" zemljama. Prije će biti da nam ovo daje generalnu predstavu o funkcioniranju sportskih medija. Michael Messner definira sportske medije kao obrambeni aparat koji ima strategije za ukalupljenje atletičarki koje potencijalno mogu narušiti red, na način koji pristaje uz i reflektira "društvena značenja koja okružuju psihološke razlike između spolova u muški definiranim institucijama organiziranog sporta."38 Jedan od tih načina jeste putem definiranja i institucionaliziranja spolnih psiholoških razlika među atletičarima/kama. Periodična menstruacija je "razlika" kojoj nema mjesta u sterilnom svijetu sporta gdje se očekuje da žensko tijelo funkcionira na analogan način kao i idealizirano muško tijelo. Medicinska intervencija, tako draga turskim komentatorima, je samo jedno od oruđa razvijenih da se izravnaju razlike i "usavrši" žensko tijelo.39

Ako jedan od aspekata ovog kalupljenja možda predlaže ušutkivanje, ili u najmanju ruku, izbjegavanje takvih tema kao što je menstruacija u sportskim medijima širom svijeta, još jedan aspekt vezan za slučaj o kojem govorimo vraća nas najjačem tropu javnog imagea dostupnog ženama u Turskoj. One koje zanemare temu menstruacije kao irelevantnu, mobiliziraju republikanski ideal profesionalne žene čije su "ženske razlike" tu, ali ušutkane, potisnute u privatnost. Ovaj ideal zahtijeva eliminaciju onih značenja ženskog tijela i seksualnosti koja se ne uklapaju u strogi okvir posao-kuća, javno-privatno. Privatno prijeti da izađe iz svojih granica i osvoji carstvo javnosti. Zato se mora držati pod kontrolom i učiniti nevidljivim putem nauke. Ovo je važno ukoliko Turska želi da se svrsta u civilizirane zemlje čije su strukture ustanovljene na racionalnom.

Jedan od zajedničkih aspekata medijskih komentara tokom "menstrualne krize" nagovijestio je budući razvoj događaja; nekoliko novinara osvrnulo se na Ayhanino žrtvovanje zbog nevičnosti njenih trenera i liječnika koji nisu znali iskoristiti nauku kako bi njenu menstruaciju držali pod kontrolom. Hincal Uluç je ustvrdio da "ako se ne može riješiti ovaj problem (tj. menstruacija), to znači da nema nikoga ko bi se pobrinuo za Süreyyu." (italic dodan).40 Poziv nekoj reprezentativnoj kemalističkoj elitnoj figuri, ili nekoj racionaliziranoj organizaciji, da se pobrine za Ayhan, ukazuje na budući razvoj ovog paternalističkog diskursa, na pomolu još veće krize.

Alaturka je naša sudbina

Početkom augusta 2004, Ayhan je objavila da se neće takmičiti na Olimpijadi zbog zdravstvenih problema. Kriza je izbila na vidjelo kad su novine objavile da su se Ayhan i njen trener posvađali s predstavnicima WADA-e (World Anti-Doping Agency - Svjetska antidopig agencija) kad su ovi zatražili uzorke mokraće od Ayhan. Yücel Kop, njen trener i suprug, ovako je novinarima prepričao incident: tokom prve posjete WADA-inih predstavnika, on se sporječkao sa službenikom koji je želio ući u toalet s Ayhan dok ona uzima uzorak urina. Iz tog razloga su pozvali žene, službenice iste agencije, koje su je pratile i iznijele uzorak iz toaleta. No ipak su se ponovo vratile s uzorkom, s tvrdnjom da je zamijenjen i zahtijevale da se uzme drugi.41 U Kopovoj priči, uslijedila je i druga rasprava sa zvaničnicima, nakon koje oni nisu više željeli prihvatiti drugi uzorak i otišli su. "Ovo shvaćam kao uvredu Turaka i rekao sam im da treći put nećemo davati uzorak."42 Ova epizoda je bila dovoljna da se podigne salva optužbi na račun Ayhan, kako je možda imala razlog izbjeći testiranje urina, drugim riječima možda je koristila doping kako bi poboljšala svoj učinak na predstojećoj Olimpijadi. Prvotna reakcija u mainstream štampi optužila je Ayhan prije negoli je bilo koje zvanično tijelo, kao što je WADA ili Turska atletska federacija, istražilo slučaj i izvijestilo o njemu. Naslovi kažu: "Sad je jasno da se Süreyya Ayhan povlači s Olimpijskih igara ne zbog povrede, nego zbog izbjegavanja doping testa"43 , "Pad zvijezde"44 , "Bila je prebrza, iskočila je iz šina."45 Ovaj posljednji naslov aludirao je na željezničku nesreću koja se desila nešto ranije tog ljeta, kad je tek uvedeni "brzi voz" koji je skratio uobičajenu sedamipol-satnu vožnju između Istanbula i Ankare na pet i pol sati, iskočio iz šina. Nakon nesreće uslijedile su žučne rasprave, pošto se pokazalo da brzi voz nije bio rezultat planiranja, investiranja, niti razvoja infrastrukture: samo je dodatno "ubrzan" isti onaj voz koji je do tada putovao 7,5 sati. Glavni uzrok ove nesreće pripisan je alaturka načinu mišljenja, koji preferira kratkoročna postignuća i ne brine zbog odsustva racionalnog i organiziranog planiranja. 46

U raspravi oko Ayhan, analogija sa željezničkom nesrećom je znakovita. Jednoglasan zaključak bio je kako je Ayhan, čak i ako nije uzimala nedozvoljena sredstva, bez sumnje žrtva svog trenera i alaturka sistema koji joj nije osigurao modernu infrastrukturu za treniranje niti stručnu pomoć. "Danas Süreyya prolazi kroz prokleto vrijeme kaosa i noćnih mora", objavljuje Turgay Renklikurt u Akşamu. "Kako će preživjeti ove dane kaosa i noćnih mora, kako će ostati na nogama, ne zna se. Duboko suosjećamo s njom. Ipak, isto se ne može reći za Yücela Kopa i ostale koji su dozvolili da alaturka institucionalizacija odredi sudbinu Süreyye Ayhan. Zbog njih smo revoltirani. Zemljo moja.! Nemoćni smo."47 Drugi je komentator u dnevniku Milliyet bio mnogo određeniji u optužbama: "Yücel Kop ponaša se prema macho kriterijima svog uskog svjetonazora i ponižava Republiku Tursku pred cijelim svijetom." "Pitamo se čija je Süreyya žrtva? Vlastitog talenta i ambicije? Ili pritiska njenog supruga/trenera koji ju je smotao tokom njenog djetinjstva-adolescencije i sad kad je odrasla žena ne da joj disati? Ili je žrtva pretjerane državne osjetljivosti i prevarantske (atletske) federacije koja je svu vlast, pravila i regule predala njenom mužu i treneru, a sve zbog medalje?"48 Ömer Gürsoy se, pišući za Akşam osvrće na neuspješnu institucionalizaciju sporta u Turskoj, tvrdeći da su trenutne sportsko-administrativne strukture daleko od toga da budu organizirane racionalno i naučno zasnovano, okrenute stvaranju uspješnih atletičara. Umjesto toga, sistem se zasniva na tome da nagradi one atletičare koji već i sami postignu uspjeh. On zaključuje svoj članak objavom da "raditi sve ono što Süreyya želi jeste istočnjački pristup, a omogućiti joj kvalitetnu infrastrukturu je moderan pristup."49 I na kraju, ali ne i najmanje važno, Hincal Uluç bio je jednako jasan o tome čija je žrtva Ayhan: "On (Yücel Kop) uništio je Süreyyu vlastitim rukama". "Kako to da je Süreyya njemu povjerena?" "Süreyya Ayhan na svijetu ima samo jednog neprijatelja: Yücela Kopa! On je upropastio ovu djevojku, potpuno je uništio. Prošle joj je godine uskratio svjetski šampionat, ove joj oduzima olimpijsko zlato. Yücel Kop je opasan za Süreyyu Ayhan, za atletiku i za Tursku"50 Promjena adrese na koju se Uluç obraća prilično je znakovita: prije godinu dana obraćao se samoj Ayhan tokom krize sa srebrenom medaljom i tad ju je savjetovao da izmijeni svoj stav i sadržaj svoje glave. Sad, godinu kasnije i pred novu krizu, više nije važno šta je u njenoj glavi, pošto je Kop, koji je nazvan nekompetentnim mentorom, bez sumnje postao glavni krivac za izgubljeno zlato.

Vokabular viktimizacije koji je prevladavao u medijima tokom ovog perioda i potraga za krivcima koji nisu dovoljno dobro pazili Ayhan, bio to njen trener/muž ili odsustvo racionalno organizirane sportske administracije, jasno ukazuje na granice nezavisnosti atletičarkine javne osobe, moderne republikanske žene. Ton sućuti, zajednički svim člancima koje sam prethodno citirala, viktimizira Ayhan i odriče joj sposobnost za samostalno djelovanje. Nju se ne prikazuje subjektom sposobnim za racionalno ponašanje i odgovornom za vlastite odluke i djela. Ako je ona uopće išta kriva, to je zbog svoje ambicije i talenta. Zastranila je usljed lošeg usmjeravanja. Nju treba voditi i oblikovati pod tutorstvom korektnih savjetnika. Niti njen macho alaturka suprug/trener, niti nesposobna i, opet, alaturka sportska birokracija nisu uspjeli uspostaviti i staviti u funkciju mašineriju koja bi na najbolji način iskoristila Süreyyu Ayhan, naš veliki, ali pak razočaravajući projekt. Njoj treba kemalistička očinska figura koja će je voditi i nadgledati njen trening uz pomoć razuma i nauke, kako bi ona na pravi način predstavljala naciju u inozemstvu. Traži se kemalističkog mentora koji bi također držao pod kontrolom njenu ambiciju, pošto ona očito radi protiv općeg dobra nacije.

Žene kao pijuni, mizoginija između redova

Puno je i drugih dimenzija u slučaju Ayhan kojih se nisam dotakla unutar ovog teksta. Da je Ayhanin javni image, ako ništa onaj njegov dio koji je bio formuliran na način koji sam opisala, bio osmišljen u okviru šireg društvenog projekta u kojem se figura žene koristi kao politički simbol, pijun u političkim igrama koje igraju muškarci, nešto je što je postalo razvidno u novinskom članku napisanom godinu ranije, kad se Ayhan iz Pariza vratila sa srebrenom medaljom.51 Ayhanino natjecanje u Parizu došlo je na dnevni red turske štampe nakon još jedne usijane rasprave o događaju koji se zbio krajem augusta 2003. Riječ je o javnom neslaganju s pokrivanjem žena, a koje su iznijeli predsjednik i vojska. Predmet krize bilo je pitanje treba li pokrivene žene nekih članova kabineta pozvati na godišnji prijem koji je predsjednik organizirao u svojoj rezidenciji 30. augusta. Vojska i predsjednik su od samog početka mandata sadašnje Vlade zauzeli stanovište da pokrivene žene treba isključiti iz zvaničnih događaja.

Komentator Bekir Coşkun napisao je članak na ovu temu za jedne od visokotiražnih dnevnih novina, Hürriyet, dva dana pošto se Ayhan vratila u Tursku nakon pariške utrke.52 Članak je podrugljivo intoniran, jer je Coşkun nastojao ukazati na raskorak između principa i djela "islamističkog" premijera, čije su žene i kćeri pokrivene, a koji je ipak odletio u Pariz "da gleda Turkinju kako pred cijelim svijetom trči razgolišena." "Pazite ovo: dok vlada istura u prvi plan zamotane žene kako bi naciju spasila od džehenemskih vatri, vidim kako naš premijer plješće golišavoj djevojci koja se takva eksponira pred cijelim svijetom." "Ono što ne razumijem je sljedeće: kako to da lider armije žena s maramama na glavi, šef bande pokrivenih žena, putuje tako daleko da aplaudira Turkinji čije je tijelo potpuno otkriveno?" "Možda bi od sada ona trebala trčati pokrivena, u dugoj haljini do peta". Coşkun kritizira islamističku štampu stoga što su izrezali Ayhanine fotografije tako da joj se vidi samo lice. On svoj članak završava sarkastičnim pitanjem: ko bi rekao da će vodeća stranka sve svoje nade polagati u par golih nogu? Ovaj se novinar jasno određuje prema maramama kao represivnim i nedemokratskim i što je još važnije, kao simbolima političkog uvjerenja dijametralno suprotnoga životnom stilu koji simboliziraju kemalističke reforme. A u svom čestom aludiranju na Ayhaninu takozvanu golotinju, dodatno ismijava islamističku politiku i način života. Međutim, suština je u njegovom karikaturalnom omalovažavanju pokrivenih žena kao anonimne "bande" ili "armije" na čelu s premijerom, jednako kao i u referiranju na Ayhan kao na "par golih nogu". S obzirom na ovo, ista igra moći na koju Deniz Kandiyoti aludira, a u kojoj je žensko pitanje postavljeno kao pijun, a žene kao politički simboli ranog perioda Republike, izlazi na vidjelo u debati oko marame i u Coskunovoj kolumni pod novomilenijumskom krinkom borbe između sekularista i islamista, a što je pitanje čije sve rukavce tek treba istražiti.

U ovom sam se članku fokusirala na jedan aspekt masmedijskog imaginarija korištenog da se predstavi atletičarka Süreyya Ayhan, a u okviru granica koje postavlja specifičan tip partijarhata, onaj kemalističkog projekta modernizacije. Pokušala sam istaknuti nekoliko primjera upotrebe tropa republikanske žene i patrijarhalne mehanizme kontrole koji prate ovaj trop. Međutim, kako su feminističke historičarke pokazale u proteklih nekoliko decenija, historija ženskih pokreta i nastojanja nije povijest onoga što ustanove patrijarhata misle i rade u žensko ime. Baš kao što je važno razlikovati 'žensko pitanje', onakvo kakvim ga definiraju uglavnom muški reformisti, od aspiracija i djelovanja samih žena kao političkih aktera tokom proglašenja mlade Turske Republike, bitno je potcrtati da je masmedijsko predstavljanje Ayhan dato u ovom radu samo jedan aspekt priče. Priča Süreyye Ayhan's tek treba da bude napisana.