 |
03/06
juni 2006 |
|
II Balkanska žena: U tjesnacu tradicije i tranzicije
|
Žensko se gubi u neutralnom i opštem antropološke apstrakcije u filozofiji, i u tradiciji se generalno pominje jedino anegdotski. Upravo ta dezistorizacija objekta (priroda, žensko, Orijent, itd.) i čini samu istoriju, koja je istorija dominantnih subjekata.
Rada Iveković |
|
 Ekscizija i prepucij - psalmi gorčine |
 |
| Nermin Sarajlić |
| |
|
"Kada je pala noć hrišćanstva (učitati u Derridinom smislu mondiolatinizacije, kako abrahamovske predaje, tako i sasvim drugih civilizacijskih identifikaciono-kulturnih matrica op.a.) i čovječanstvo mora na prstima da se prikrada ljubavi, ono je počelo i da se stidi onoga što radi. Tako su mu izbili oči. Tada ono nauči erotsko pismo za slijepe. Tako ga staviše u lance. Tada zavoli muziku zveketa lanaca, dakle perverznost. Ali ono se nije stidjelo svog zarobljeništva, već misli koje su mu tu padale na pamet; ne lanaca već zvuka. Stidjelo se slobode svoje polne prirode i stidjelo se perverznosti koja predstavlja kulturu seksualne neslobode. Gorjelo je, a prepriječilo je sebi izlaz za slučaj opasnosti. I donosilo je kamen na kamen sve dok zid nije okruživao njegovo carstvo sredine, njegovo nebesko carstvo. To se desilo 500. godine poslije Konfucija. Veliki kineski zid zapadnog morala štitio je seksualnost od onih koji su htjeli da uđu, a one koji su htjeli da uđu od seksualnosti. Tako je otvoren promet između nevinosti i požude i što su više zatvarana vrata zadovoljstva, to je uzbudljivije postajalo iščekivanje. Tada čovječanstvo poče da lupa o veliku kapiju i diže se opšte bubnjanje od koga poče da podrhtava kineski zid. I neka je dobro došao haos - jer je red zakazao." (potcrtao N.S.)
Karl Kraus, Die Chinesische Mauer |
| |
Ukoliko se odvažimo biti odisejski oslovljeni Barthesovom minucioznom zapitanošću, retorički intoniranom formom pitanja, kako je, ili što drugo, "ljudsko lice ako ne citat", onda se za žensko, u čijoj fizionomiji se krije i iščitava kontroverzno "žensko pitanje", može ustvrditi, uz "nesebičnu" potkrepu povijesti, odnosno modaliteta što sofisticiranog što brutalnog represivnog tretmana ženskog bića u predominantnom svijetu maskulinstva i njemu komplementarne in-diskrecije mizoginije i ginofobije, manje-više suptilno latentne identitetne osovine, zapravo da je žensko lice gotovo pa redovno, parafrazirano kao obespravljenost. I kao takvo distribuirano interdisciplinarno, po nahođenju predrasude u nerješivost i neodgonetljivost. Neprozirno, bilo da se cijedi kroz evolutivne, bilo involutivne stadije prejudiciranosti. Skandalozno nedopustiv manir takvog zahvatanja problema žene, pojma pod torzijom sadržajne uvriježenosti, proistjecao je iz obje dimenzije izračvanog, gdjekad paralelnog logocentrizma, dakle Pisma i Žive Riječi, kamo je meandrirala krivotvorena i iznevjerena varijacija Slike i Govora, bez obzira čemu se utjecala, čime bila izgovorena, na koji i kakav etički autoritet bivala oslonjena. Na kult neoliberalnog vatrometa emancipacije, cunami globalizma, ogrezlosti u delti civilizacijske dekadense ili pak na rigidni elan vital prokrustovskih kastracija neokonzervativizma. Koliko god antagonizam polnih zaoštrenosti, dramatične i nerijetko tragikomične napetosti, jeste bezdan nad kojim lebdi ozbiljnost suštine ženskog problema, nezavidna pozicioniranost u nadležnosti ničije oblasti. Tomu je tako od početaka, germinalno-patrijarhalno zbrinute raspolućenosti svijeta na konfliktne principe, čemu je ženskost kao takva fatalno isporučena skupa sa revoltom i protestom protiv toga najahalog poretka. Zato nije čudno što je opravdano rebeliranje protiv toga ustrojstva sile i nužde, foucaultovski raskrinkanog strukturiranog "nadziranja i kontroliranja", zabrazdilo i zalutalo u postfeministički kapric, gdje su i svrha i motiv atomizirani, kao takvi izlokani a-kumuliranom pervertiranošću volje i želje za promjenom. Ne bez melanholije, doduše nenačete pokretačke potencije, pjesnik to artikulira nedvosmisleno: "Dok su obale u svađi, vode će i dalje mirno proticati". Slijedeći velikodušni Valeryev blagoslov da poetsko ima baš ono značenje koje mu se pripiše, nakalemimo aforistički haiku hermeneutički komentar, uz nadu da ono zaprima slobodoumnu interpretativnu ravan, na ovaj Miljkovićev stih nektarske, atraktivne, sočne semantike, naše vibrantno zanimanje. Nek' rilca i sisaljke, kljunčići asocijacija, u roju zamoče neumornu radišnost konteksta. Pod pretpostavkom da su obale dešifrovane, nesporne, valja još definirati stihiju kao ljudskost, civilizacijski amanet, balast, gdje bi čovjek i hemijska simplifikacija, svodivost praelementarnog, životvornog jedinjenja uključivala dva elementa, međutim nipošto tok nije miran (autor ne pledira ustajalost, pa ni stišanost struja, koliko apostrofira arogantnu naspramnost somnabulna spora) kad roni okvirnu osamu i čemernu odijeljenost, niti se smisao matice iscrpljuje time da koritom valja i kotrlja, divlje nosi rogobatnu i bahatu osionu neopreznost. I mutnom huku, valovitom fluidu, njegovim liticama, pod kojim tutnji pogubna samodovoljnost euforije samoživosti, kristalnih krijesta, niko, ko iole na umu drži (crvkutavi) orfejski, oniričan, dionizijski zavodljiv šarm i vrijednost polne razlike, apolonski stroge, do njene jedinstvenosti i neponovljivosti, ionako se ne primiče njenom deplasiranom anuliranju. E sad bi se magnetnoj digresiji moglo i zahvaliti.
Intencionalni snop, kamo god se skoro usmjeri, prepoznaje zataškanu ženu u funkciji depriviranog i intimnog, odakle mistifikacija supremacijskog prosuđivanja vreba, vadi i lovi, divinizira i stigmatizira svoju omiljenu figuru, kroki, marionetu, ginjol, pretenciozne personificiranosti i kao amazonku i kao sirenu, viktimološki relikt, fascinantni objekt posesivnosti, skupocjenu čarobnu igračku, nezaobilaznu inspiraciju, neiscrpan temat, sakrosanktnu osvetu i ko zna šta sve ne u razularenoj metaforičnosti premještanja, perfidnim transferima i transponiranjima alegoričnosti i simbola, cijelom spektru dislociranja, ali tako da se netaknutom uščuva i zadrži nesposobnost, nedoraslost, nevoljkost, ako se baš hoće nespremnost za zbiljsku promjenu statusa žene kao jedinstvenog Različitog i Drugog, gdje ortografija velikog slova nije na odmet, ali niti plod, znak samonikla usamljena patetična pijeteta, niti šuplja gestualnost, impuls manevarske sublimacije, danajski prijetvorno poklonjene sumnjivoj privilegiranosti. Sa fantastičnim pomanjkanjem slikarske imaginativnosti, preskaredno obilje vlada i krstari tom likovnom ispoviješću redukcionizma i nivelacije žene, mi gledamo (piljimo, zurimo) netremice, a ne vidimo tu virtualno prenaglašenu Drugu. Opservacija i percepcija, idolatrijska ikonografija, utemeljena na sijaset optičkih dovijanja, lišena je doživljaja ženskog i ženstvenosti. Kalupi, maske, kostimi perpetuiraju kroz vrijeme i prostor, neprekidno su na raspolaganju toj opsceno-opskurnoj diletantskoj režiji, čiji postupci snimanja, kadriranja, montaže, retrospekcije, uludo pjevuše o osekama vrednovanja, erodiranom od-sa-pre-mjeravanju. Zadata je uloga misijom legendarne predaje što ženi dosuđuje binarni ekspresivni kolorit: ili da ponudi bijelu predavanja ili crvenu da izaziva i maše pred odahnulim i zafrktalim svinkterima ostrvljenog muška i muževnosti. I proslavljenoj metonimijskoj zaigranosti parole Simone de Beauvoir "Ženom se postaje, a ne rađa", prikrada se također čuvena blasfemična Sartreova deviza: "Pakao, to su drugi!", jer ni tada, kao i što je odvajkada to slučaj, pravilo, te ni dan danas ne spašava se to žuđeno univerzalno važenje što treperi distingviranošću, niti je budno onamo gdje se ukletost promalja i izrasta, natkriljuje tu specificu diferentiu, sentenciozno sažetu u navedeno stasavanje. Glorificirano famozno postajanje okljaštrena je opcija, derutna alternativa usljed ekscesa i hirova, pragme revandikacije granitno determiniranih socijalnih, ambijentalnih maskerada. Halapljiva hobotnica glavnine tzv. miljea muhuri vrlinu koja se zavređuje mukotrpnom servilnošću i žigoše njeno izostajanje, protagonistkinje internira na marginu i taj manirizam, zavidnih nijansiranih prelijevanja, vulgarizira epistemiološke rakurse, utaborujući ih u neizmirljivost, neiskorjenjivost kreda i svjetonazora. Ultimativna muškost i samu hemoragičnost neizrecive drame i njenih disonanci prefrekventno institucionalno instrumentalizira konflikt, eufemizirajući ga i evaluirajući kao melodramatski, vakumira ga opsjenom kao raskoš izazova nezacjeljivosti, što življenju jamči operetne enigme i rasterećujuću bagatelnu katarzičnost.
A ko kumuje tobožnjoj ženskoj susretljivosti i podatnosti takvim nasadima zatečenih aksioloških sistema hibridnog cinizma, nije teško dokučiti. Pomodna eruptivna pakost, prihvaćena kao trend zdušno, poslužit će se stilemom Faulknerove sarkastične fikcije, čiji korijen stenje i brunda, klati se i ošamućen tetura od hiperrealnosti, kako "ženi šminka više sakriva lica no odjeća tijela". Upravo je ta kovanica kao najkonvertibilnija u opticaju zalog netaktičnosti i neukusa u monopolu stereotipne trivijalizacije života. I najnasumičnije inventarisanje reminiscencija na civilizacijsko hramanje i posrtanje, a što je Adorno formulirao ledenom konstatacijom kako je "cjelokupna povijest na stvari zapravo introverzija žrtve", opunomoćuje nas, bolno osvjedočujući da je žena u tom procesu interiorizacije ekstra profitirala, ušparala pravo pravcato blago. Riznice te nečuvene ukotvljenosti žene u orobljenost ni izbliza nisu pružile spasonosni nauk. Investicija u preskupo plaćenu mudrost nije krahirala, no nije ni donijela krupne rezultatske iskorake. Profilacija svijesti o potčinjenosti, zakinutosti, osujećenosti, vertikalno se propinje, ne prostirući se, ne bacajući čak ni sjene, po kontuzovanim slojevima inertne asocijalnosti. Dolendi modus timendi non item. Katalin Kemenj opravdano ironično ismijava ležernost kojom se uobražene epohe režimski afinitetne totalitarnom i autoritarnom neutješnom komotnošću kite i likuju kako se sloboda teže podnosi nego ropstvo, odnosno, kako parodično poentira Virginia Woolf, kompromiserski konformizam opasao se i bandažirao čvrstim uvjerenjem da je i smrt "neprovjerena glasina", gdje lakomisleno protraćena autentičnost galantno ustupa koncesije neredu status quoa. Ni bosanska situacija palanačkog krvoločnog čerečenja tkiva ne zaostaje i ne odudara od retrogradnih bjelosvjetskih tendencija, s tim što bestidno neselektivan import istočnih i zapadnih artificijelnosti, tehnologija manipulacije, kako svježih tako i bajatih, biva u vernakularnoj kuhinji začinjen balkansko-vilajetskom zapaprenošću čija se bizarna egzotična tajnovitost bagatelnog folklornog provizorija revnosno njeguje i kultivira.
Ironija nastoji domišljatom subverzivnošću da recitira naoko naslijepo miksajući personalizirane paradokse, štedeći klimaks za finale: Eva, Lilit, Saloma, Kleopatra, Lady Godiva, Frida Kahlo, Euridika, Medeja, (Foova, Pasolinieva, Von Trierova), Isidora Duncan, Ana Krenjina, Gertruda Stein, Dalila, Kalipso, Sapfo, Eliotova Vivien, Emma Bovary, Yeatsova Georgine, Julia Capuletti, Zelda Fitzgerald, Elliardov Gala-poklon Avida-u Dollars-u (Bretonova rugalica Dalliju), Rilkeova i Balthusova Baladine, Dora Maar, Lou Salom, Penelopa, Kasandra, Grace Slick, Eloise, Eva Braun, dvije strane grudi Lilly Wust - lijeva za rehabilitaciju Felice, desna za naci-kolajnu plodnosti, Lucrezia Borgia, kraljica Margot, Indira Gandi, Isabela od Kastilje, Aurora Angelica Rümelin - omaška i previd sacher-dimenzije mufa krznene Leopoldove Venere mazohizma, Samira Makhmalbaf, Garodyeva fascinacija Rabijom iz Basre - što gasi džehenemski plamen i izmiče dženetsku okrjepu u ime čiste ljubavi spram boga, Cioranova Mathilde von Magdeburg "koja gleda kroz srce i svijet komentariše suzama", Billy Holiday, Minerva, Naval el Sadawi, Alma Mahler, Moufide Tlatli, Linda Evangelista, Janice Joplin, Margarit Diras, Susan Sontag, Erica Jong, Catherine Millet, Joan Chen, George Sand, Francoise Sagan, Margareth Tatcher, Judith Butler, Mae West, Greta Garbo, Asja Lacis, Anais Nin, Beatrice, Mata Hari, Erato., "iz pehara ovog carstva duhova pjenuša se njegova beskonačnost", ili mitske koliko je povijest fatalna, istorijske, neprolazne, besmrtne takobilosti, koliko je mit strahotno, neranjivom jalovošću poučan - drugačije iskazano, mit preuzima višak da bi ga povijest reciklirala kao manjak, smisla ponajviše i ponajprije, a bogme i ponajčešće na neuzoranoj ledini anonimnosti.
Naslovljena ogoljelost ogleda nažalost ne uspijeva se niti na pragu novog doba, ukoračilo se uzoholjeno u milenij sa nezavidnim amanetom nasilja, otarasiti jezive doslovnosti. Korijandole meridijana i paralela u planetarnom koordinatnom sistemu ugrušci su koji sa letalnom prijetnjom simptomatično kolaju krvotokom humanuma. Metaforičnost, pak, odfikarenog ne mora se do kraja oglodati da bi izražajna sugestivnost naslova, satjerana u hiperbolu, doprla do tvrdih na ušima, zato što vladavina vulgarnog, u svojim infra i ultra domenima interpersonalnosti prekomotno računa na one kojima kožuljak nije odstranjen. Ni u duhu ni u jeziku niti intuitivno. Njena kalkulacija ide za izuzecima što ne samo da ne narušavaju, nego potvrđuju katastrofalni omjer dominacije. I "mravoklopci" i "kacigari" složno zajedljivo kao takmaci-gladijatori huntingtonske arene štite i brane manevarski prostor neprikosnovenog posjeda, čiji adepti i epigoni toroču i trabunjaju o iskonskom pravu na škopljenje artikulacije slobode. Stoga i intencija "vagininog monologa" stremi plakatno tezično razgovjetno, horizontalno položivši usmine maljavog razdjeljka, svojim viškom smisla upravo artikulirati nemuštost, vječno serviranu i samo naizgled odjednom kumulativno sabranu. Podjednako i ortodoksi i hinjeni heretici polnog hrama duševnosti, ovisnici putenosti, prinose ženu falogocentričnim oltarima. Štoviše, povijest kipti od skandalozno dokumentarnih fakata gdje žena vrhuni tu diskriminacijsku percepciju suludo se pouzdavajući kako neće isklizati na periferni vid - borderline moraliteta, gdje Ona tavori i kopni kao proklamovana svrha dopadajući role tek pukog skeleta sredstva. Primordijalna binarnost svijeta nasuprot njegovoj arlekinsko-demonskoj temeljitoj zamršenosti, njegujući to neotuđivo jezgro animoziteta, germinalno razvija svoje razloge plitkih konvergencija i koncentričnih divergencija muško-ženskih relacija, dok je ženi pripao sizifovski zadatak da posred prostorno utilitarističke demisioniranosti ljubavlju zgasne, te ni za rep ni za glavu uhvatljive nekoherentnosti. Zato ne treba posezati za malicioznim egzemplarima ili presedanima, sasvim dovoljan je zalaz u frivolno neprozirni klišeizirani zabran patobanaliteta ruralno-urbanih freski kojima lunjaju i bauljaju ispijene, namučene, impregnirane brigom i strepnjom, svetice, do sablasti izduljene i stanjene, nasukane naivnom trampom kompletne egzistencije za oreole majčinstva, sestrinstva, supružništva, konkubinata etc., dirigirane kombinatorike. Sado-mazo klinč sinhrono razvija software uz prateći hardware. Patent takvog insceniranog bezizlaznog labirinta u koji je utrpano "vječno žensko", trsi se nevidljivošću tjeskobnih zidova, zasjede deklasiranosti dislociraju rešetke duboko unutra, korumpiranost inercijom navade cvrkuće umilno o bezavičajnosti i iskorijenjenosti, sve dok je zakračunata u kavezu, zanjihana i uljuljkana etidama ponavljanja, izručena improvizaciji dosađivanja, refleksu letargije, grimasi deja vua jalovosti, lavini tromo nadiruće inferiornosti, disponirana senzibiliteta za katarzu lamentom, zirka kroz vizir mediokritetskog pancira, zumira mizeriju do izobličujućeg luksuza ne primijećujući da pati od teškog daltonizma, u žrvnju svakodnevlja do posjedjelosti, nečitljiva, nepriznata grafizma naboranosti, taoca porodice marljivo melje degutantno traumatični hijazam muško-ženskog odnosa. Nakostriješenost tim stanjem ili se depilira povremenom idiosinkrazijom ili naprosto zapusti da sparuši ukovrčana u indolenciji. Nije nepoznat ni prijeki placebo snobizma kao ni vokacijski autizam kao bolešljiv i ishitren odgovor na tu sračunatu opsadu i invaziju kvaziusudnosti: barem tamo gdje ruho lakejstva nije prispjelo kao bogom dani miraz.
Suočenje sa zabrazdjelošću ženskog bića u čestar efemerije kao početnu etapu osvještavanja, svojevrsnu konsternaciju zadatim - zatečenim omogućuju feministički sonari i to su bili preduvjeti koji su prouzročili prave potrese i podrhtavanja, tektonske poremećaje, za sva falusomorfna, gotički i barokno samodopadljiva intelektualna znanja. Ingeniozna akribična pretresanja socijalnog naslijeđa skoro ništa nisu ostavila netaknutim i vizura pod tim skeptičnim osvjetljenjem se mijenja, sporo doduše, ali perspektive više nikad neće biti ekskluzivistički monopolizirane. Raspukli vidici i inventivno registrirana preglednost gnoseološki fokus korektivno su preusmjerili, s razlogom debelim, na etičku ravan. A na tom planu upravo su i najžilaviji otpori hermafroditske polutke, a fenomenologija razoružanosti i pocijepanosti, reificiranosti ženskog, najprisutnija. Toliko da je ondje gdje izranja žensko u svom totalitetu neophodno obaviti dekompresiju da bi preživjelo bez nus pojava.
I odista na fonu perenijalne filozofije i negativne teologije postfeministička teoretska difuzija dohvatila se pipavog poslanja uz maksimum predostrožnosti da analitično provede dekompoziciju i dekonstrukciju vjekovno slagane i taložene, pa pabirčene dezorijentacije. Time su, ukoliko je posrijedi frame na krucifikaciju žene između hipertrofiranih proporcionalnosti konzervativno rigidnih anahronija i monstruozne ekvivalencije depersonalizirajućeg neoliberalizma, raskrivene i kriminogene reperkusije, opitomljene socijalnim ravnodušjem, koje je kolonizirao konzumerizam koteći potencijal bezdušnosti. Društvene anomalije, disharmoniziranosti, asimetrije kvadrirane su na ženskoj koži uštavljenim predrasudama mentalnog sklopa. Nerodna gravitacija identitetnih izvedenih matrica takva je da tuste gojazne zablude jedva šta gube na kilaži. A patronizacija analogna je onoj koja izbjeljuje argumente pobude protiv rasne segregacije, da bi uopšte univoknost dobila i dorasla dignitetu partnerstva, građanstvu sagovorništva, te tako nadjačala decibele zataškavanja maltretmana. Ukorijenjeni u rahlo i žitko tlo nezaštićenosti odvažni izdanci ma kako smjerali uvis još uvijek očigledno vegetiraju pod etikecijom beskrupuloznosti, tek skandal su u sferi estetskog, horor sabotaža u etičkom. Od kraba ideologema regresije institucionalno etablirane teško - nemoguće je izdejstvovati, iskamčiti pomake naprijed, a nekmoli promjenu smjera. Golem ustupak već predstavlja kad hroničnu pravilu sijevne ukazanje, šansa da razvije zastavu slučaja, i tako svrne makar palijativnu pozornost na uneređenost dizenterične hipokrizije kolektiviteta.
Ženska čamotinja (s)trpljenja protivstavljena je prepredenom falogocentrizmu - falogokratiji koji se umije ipak vinuti do epifanija krotkosti, podatnosti, skrušenosti, bespogovornoj lojalnosti, uslovljeno time da su sve te kategorije garnirane seksepilom kao iznuđenim, ugrabljenim, priželjkivanim, poćudnim, stečenim, gajenim, naposlijetku dragocjenim urođenim atributima kojima se žensko smije, treba, može, mora kao uopšte legitimno manifestirati, pa se shodno tome tako i amalgamira, optače, skrutne, pozlati, zaptije tim svojstvima što je bilo, biva i jeste propusnica, vaučer komunikativnosti "stvorenju" ražalovanom u priručno, rekvizit, u poslugu, instrument, kućnog ljubimca, krzneno-pernate umilnosti, krhko nježne, gejšu-heteru-odalisku, po erektivnim potrebama, baršunastim znatiželjama pri hermetičnim familijarnim danonoćnim iznurujućim, svejednako nepopustljivim, zahuktalim, hazardnim terevenkama braka, porodice, poziva, postelje. Percepcija ženskog potom, ne, nego sinhrono recepcija dakle, izrovarena je prevashodno potrebom i inetresom, ali i degradiranim erosom, korodiranim u pohotu, erosom rastočenim apliciranim pornogramima, iz svijeta kojim drma plagijat autentičnosti, svijeta modeliranog "terorom slika". Ako nije čak na sceni uprizorena amnezija bilo kakvog relevantnog kodeksa ponašanja, drilovana brain cleaningom kič tipa, carpe diem creda. Gdje na savjest nedovoljno sedativno utječe lokalna anestezija, kompenzira se tehnologijom okajavanja kao neurasteničnim hobijem uzmicanja pred razjapljenom prazninom i ništavilom dosađivanja. Nisu uzalud Dalli - Bunuel, autorski dvojac bez kormilara u emfazi nadrealizma, u preteči današnje art produkcije, "Andaluzijskom psu", britvom zasjekli nepomičnu zjenicu, prepilili po sredini oko, panično ljubomorno na plastiku konvencije. Kao što nije slučajno ni što će Almodovar, njemu svojstvenom ironijom, intrigantno za postojbinu Don Juana, tog kratkovidog, posesivnog, isfrustrirano konfuznog satrapa, u crno-bijeloj sekvenci masterpeacea "Pričaj s njom" prošetati po nagom opruženom aktu, spustiti niz tobogan bedara do vulve, gdje će inhibiran slatkim pronalaskom "grala", zabalavljen - ozaren, nestati iza sezama usmina u likujućoj sićušnosti za svoju opsesiju i fiksaciju. "Taj mračni predmet želja". Seksistička apercepcija, neranjiva, neosjetljiva na proburaženost sarkazmom, savladala je lukavštinu u lepezi od rentgenski prodorne koncentracije do rafaelovskih valera prefriganog milovanja pogledom. U čiju korist je omjer aktive i pasive subjekt-objekt odnosa retardiran - redundantan, na svakom koraku demonstriraju afrodizijaci cinizma kolokvijalnih diskurzivnih žargona i idioma. Poligon te komunikacije mimoilaženja polira i redizajnira istrgnuta 69 kama sutre, preskočena, no prezapamćena i oročena u pretincima učmalosti, izbama egoiteta. Iskrenost i poštenje sagledavanja deportirani su u područja infinitezimalnog, dok su mojre-parke korporacijski ekumenski riješene iz tog emocionalnog de facta i fijaska razviti pravu tekstilnu industriju serije tribalnih motiva. Šovinče je truizam Vrste što gordo udara žig i ugoni u obor homogenizacije zamandalivši kapije za sobom.
Edenske enklave dibidus infernalne gradivnosti, gebelsovskog njuha za propagandu i rifenštalskog senzibiliteta za redizajn wishfull thinking optike without frontieres, s obe strane demarkacione linije, znači teokratskih centrifuga i sekularna kulta, zaklinju se u prilike koje obećavaju i pružaju ženskosti da se olako, da ne trepne stići, profućka i straći, a da nikad ne odgonetne otkud pada sječivo koje joj giljotinira suštinu. Perpetuum mobile, samohotka te namontiranosti istovremeno davi i guši normom i standardom, podmazujući olakšavajućim okolnostima egzekuciju humanosti odstrane institucionaliziranih vigilija što bdiju, bilo da su uobražena božija namjesništva, bilo da su kamarile bezbožništva, baš kao u Kafkinoj "Kažnjeničkoj koloniji", obje su neopozive nedodirljivosti. Ritam režimske autokratije tuče i dobuje na smjenu, orkestrirano i komorno po privatnom i javnom, uvježban preostalim kvartetom čula do perfekcije, a skašena nemoć, usljed zaslijepljenosti zaudara na kompost. U najmanju ruku, kao da je revolt otperjao u neprobojnu oguglalost, mušičavu satisfakciju galgen-humora, teturave poštapalice, facialis od podsmijeha pučko-karnevalskog podbačaja, badava naciljanog u sablasnu supremaciju pri snošaju između luda i zbunjena. Kao malo gdje "splendid phrases" emancipacije posišu i značenje i smisao liferujući tek ljušture, dok ih doznačuju kao apel na nepostojeće adrese. Histerično nestrpljiv apsurd izaziva opekline trećeg stepena i na malo koji požar da ne sruči ulje, malo koga amnestira dužnosti unaprijeđene u počašćenost da i sam ne propusti za svog čemerna vakta da potpali koju lomaču, slučajno "ne zahaturi" piromanskom afinitetu. Nije samo u totalitarnom epidemičan egzorcizam, jedino se suptilnije praktikuje, a taj rafinman trijumfuje kao civilizacijski zenit. Međutim, ta proslijeđena ojađenost bitisanja ne sprječava čudake tvrdoglavosti da rudare dijamantske izgovore i filigranskom umješnošću ih obrađuju da plijene refleksijom kozerstva i anegdotskog, istančanošću šutnje i bulažnjenja u kontrastnoj rezoluciji bankrotiranog iskustva. Protagonisti, dehumanizirani i rastrojeni isprošenim, udijeljenim, dobačenim, nametnutim ulogama statista, upućeni isključivo u vlastite falsične replike, oplemenjeni teatralno koreografijom grča i povijene kičme, obrasli u šund-užitak i pokunjeni strahom od njegova izostanka, linjaju se u toj zebnji, tjeskobi, malodušju, znaju ipak tu i tamo biti zgromljeni meteorskim iznenađenjem kraja poganom rutinom otaljanog života, pogotovu tuđeg, onog bližnjeg, no i tada skafander zatucanosti kao cajtnot koroti propiše pijavice, na nadmenost gubitka. Nema tolerancije ni za kakvu besciljnu rasipnost, otrežnjujuće resocijalizacije, pa ni onu prosvjetljujuću, istrajavanja u bolu. Smrt je bliža no kragna za vratom i to je sve, tačka, konac djelo krasi, mudrolija nalaže živim da se ne sapletu na te niti. Tropi nisu samo tužni no pastozno žalosni. Čovjeku polutanu toj kakofoniji gordosti žena je korelat, razuđen, ili akustična dvorana, ili kontrapunktirana harmonijska linija, ili zvučna izolacija koloraturom jecaja i uzdaha. Ženke tek soške napuštenosti u kojoj se nekad odmarao herojski karakter nošenja - neravnopravna rvanja sa svijetom, a mužjaci omlohavjela izolacija dogorjele senzualnosti.
James Baldwin dokučio je lapidarno kako "ugnjetavanje pojedinca ne čini automatski boljim i vrednijim od drugog", te prezirao i odbijao svako grupisanje na bilo kojoj platformi: rasnoj, socijalnoj, nacionalnoj, konfesionalnoj, međutim žene, barem ne više, ne mogu sebi priuštiti takav luksuz popustljivosti zbog flagrantnih eskalacija zloupotreba. Pa ni Derridin letristički hotimični ženski rod nije puka mitopoetična ekstravagancija angažmana i saosjećajnosti, već talas zazivanja drugačijeg, okrepljujućeg doživljavanja Druge, istinskog susretanja bez pražnjenja i varničenja (zlo)upotreba, blic-efekta snishodljivosti. U muško-žensku osmozu, prožimanje čija osovina je dvoboj, uvukla se virtuozno psihodelična dijalektičnost, i ekstremnih i prelaznih komenzurabilnih momenata za oba rivala, gdje se učas kompleks Pigmaliona utrapi za kišobran simboličnosti Hekate, Edip za Kasandru, Kain za Lilit, Prometej za Pandoru, Narcis za Eho, Odisej za Kirku, sijaset inkantacija kontrasta - disparatnosti, gdje sve postaje prenadraženo od masturbacione ekspresivnosti, olakšano otupjelošću, sterilnim paranoidnim obaziranjem, frigidno impotentna vapaja. Između tih ekstrema indikativno klatno otkucava nerješivost nezavidnih sudbina, bolno anonimnih. Razbaškarena u paradoksu i kao škrta i kao basnoslovna polna razlika, poduprta "demonom analogije" srodno se sagleda kao diferencija vremenskih zona, sa pripadajućom šok-terapijom temperaturnih amplituda, znači dok na jednom kraju zapada u svitanje, na drugom, dijametralno suprotnom pomalja se u njen suton, ne niječući sve prelijevajuće faze gdje se sukcesivnost razvlači i stanjuje. Queer hibrisi šopaju i mizantropski tove i gusane i guske pred čerupanje, solipsistički rasćurlikane, prije no što im beskarakternost zakovrne stupidno isturene vratove, znatiželjne na koga je došao red. Otužno je neuznemirujuće ne primijetiti kako je seksualnost posvuda, na najneočekivanijim mjestima, kao sukus muško-ženskog fijaska, lucidno poentira Barthes, klimakterična odiozna seksualnost, raspolućenost njome, u zasjedama ratosiljana uzbuđenja, maštovitosti, strasti, protežno rasprostrta seksualnost što orgazam vjenča u Himalaje, orgazam na koji se sa svih strana, ne bez orgijastično eskamotirajuće metaforičnosti vere i pentra, sustopice i fit top formi tome alpinizmu grogiranih, porocima obogaljenih rekonvalescenata što mu nacereno ne odolijevaju, na Istoku u egzotičnosti, na Zapadu u dekadensi. Ishodište muško-ženskog nadmudrivanja predstavlja survavanje u vremenske čestice natrag i naprijed sa litice onog sada, odakle izujedane pseudoetike i otekle estetike čame za šahovskom tablom s teškim daltonizmom kakvim figurama igraju, pa primjereno toj zaboravnosti i kojim pozicijama raspolažu, iznova namćorasto remiziraju, oslanjajući se na adute proviđenja i kontingencije, tepajući dvosmislenosti položaja, ne bi li okultna uzdanja u predestinaciju privoljele na saučesništvo, ako već ne na savezništvo, u Pirovim pobjedama i epski zaslađenim porazima.
I da se ne stimulira sam od sebe, restaurira se predrasudom, zaintačen subjekt-objekt odnos. I kad je neprovociran enslerovski, ne baš furiozno artistički izdiferenciranim vaginalnim solilokvijima, sa konkvistadorskom jekom seksualnih atributa, a posebno kad estervillardovski "dresiran muškarac" mora biti dobrano ucviljen diskrecionim "pravom na drugu ženu", gdje je razumijevanju sekvestriranog ženskog bića učinjena medvjeđa usluga prekomotno iščeprkanim psihoanalitičkim alibijima. Proboji ženskog pisma, ponegdje do blasfemije pomodni, ponegdje elitistički pokondireno neprohodni, mogu otrpjeti prigovore, jer ih ne brkaju s maskulinom ratifikacijom. Ti prodori kaligrafski subverzivnim rukopisom i spekulativnom iluminacijom preispituju i pretresaju metafizičke kontroverze, zadrijemale u dogmi oko izgona iz raja. Zapravo iz temelja mukotrpno revidiraju konzekvence i reperkusije, što su već uknjižile krvav povijesni danak, ekskluzivne krivice i odgovornosti za taj projektivni, retroaktivno profetski, nabildan flertom sa dovršenom i neprikosnovenom, apsolutnom eksplikacijom, događaj - doživljaj. Doduše i prije ovih energičnih sarkastično artikuliranih ofanziva, filozofija "slomljenog intelekta" pledirala je za šifre i enigme "deus absconditusa", akcentirajući pri tome prevodilačku nedoraslost i nesavršenost tim semiotičko-semantičnim eteričnim nasadima, pokušavajući deportaciju iz edenske harmonije skinuti sa ženskih pretovarenih pleća, a neskrivene zapjenušane nostalgične i melanholične apetite za konsonantnim akordima doba hermafroditizma-androginosti odbiti od sise represivne osvetoljubivosti.
Dakle, zabravljenost mitema u kineskoj kutiji nije samo čekala dekodiranje postfeminističkim ključem, ali su zato imperativ pronicanja te teorije upotpunile - navrhunile tako što pogled nije više jednodimenzionalna agresija, na fonu rasplitanja Starobinskog legende o Psihi i Erosu. Uznastojale su dotadašnju relativnu autentičnost interiorizirati, inervirati taj progon iz raja na tragu jungovsko-lacanovski pojmljene koherentne rastavljenosti na animu i animus, podaleko od vulgarnih simplifikacija i puritanskog sivog redukcionizma kriptograma monopolno maskulino tradiranih simbola, parabola, metafora i alegorija Predaje i Tradicije. Međutim, introvertna retrospekcija, pa sezala ona tek u jučer, medijevalno ili prepotopno, nailazi na mazohističke barijere, uzjogunjene hibrisom mentalitetno temperamentnog, čak i genuinog, antropomorfizma i njegova žilava pedigrea, vjekovno pomno njegovanog od strane institucionalno konfesionalnim okvirima nepropusno omeđene hermeneutike Povijesti, ostrvljene nepogrešivošću, sa dušebrižničkim poslanjem zastranjene, da po svaku cijenu iz onto-teo-teleološke drugostepenosti ženskog bića egzibicionistički bestidno riješene, izvede njegovu drugorazrednost. Takvo pristupanje, sa jedva kojom posijanom po istoriji naprslinom progresivna diskontinuiteta, rodno-polnoj razlici, esencijalistički je sofisticiranom, toliko da je kvrgavo opipljiva kao represivna, involucijom odronila biće u sekvestriranu kreaturu, čiju svrhu je samljela, zdrobila u sredstvo, iskopnila u skelet samarom.
Fa-logocentričnim amanetom profilirana - proburažena kazuistikom do balčaka, sramežljiva lucida intervala, teatralnim grizodušjem intonirana, pastiš pasažima, dirljivo ganutljivo u ispovjednom maniru priznanja, a vođena uzgajanim i tetošenim hipersenzibilitetom za tobožnju žensku ranjivost na sototnsku sedukciju i neodoljivost, poput Halila Džubrana, iscrpljivala su se u kultiviranoj dražesnosti, tako isto i plasiranoj, o tome da ako je najurenost iz drevne Idile ipak posljedica muške povodljivosti i ženske lakomislenosti onda je otkriće povratne karte u rukama Žene, patetična ortografija razbila je kasicu, ne štedi, i duguje se njenim diviniziranim svojstvima. Amplifikacija sopće: nježnost, blagost, dobrota, ljepota, toplina, požrtvovnost, sreća. istovremeno podiže posesivno motivirane podozrijevajući, rigorozne rentgenske carine kojima bi (zlu)rado podvrgla ženske sne i fantazme. Malo kad su dodiri i susreti s tim "stvorenjem", đavoljom delikatnom igračkom, Lucifer prebukiran biznisom, sve u duhu univerzalne recepcije njemačke poslovice, gdje ne stiže naravski šalje Nju i Vino, legitimne, neprevaziđene zastupnike, ustoličeno je, ekstrapolirano do tribalne maksime, malo kad su doticanja sa ženskim uopšte nadilazile ove zadate strategijsko-taktične rafinmane i manevre. I razumljivo, strpljenje je izdalo. Samilosni pogledi ni nidokle dopirali niti izdržali teret nagomilanih nesporazuma i jezivog bolnog haosa nedoumica kojima je prekrcan svijet tako inauguriranog polariteta i nepopustljive posesivnosti na njegov svevažeći poredak, sub specie aeternitas ustrojstvo, ni u snu, ni za živu glavu nije promjenljivo, uklonjivo, iskorjenjivo. Tabu, stigma, žig i anatema samo neki su od instrumenata i metoda da se traumatično iskustvo sablazni Drugačijeg (o)drži i sačuva u infernalnom stadiju hibernacije. Grijeh žena nije preuzela, nije obuzeta njime, nije ga posvojila, niti požnjela, dodijeljen joj je kao hijerarhijski stupnjevanom nižem, omalovaženom biću, te kao takvom podložnijem kazni, uz svu pripadajuću penološku imaginativnost njena tutora (dobrotvora, mecene, dušebrižnika, tamničara), dok joj telos biva obuhvaćen u najboljem slučaju smislom katalize i posredstva muškim atraktivnim oscilirajućim prohtjevima. Nimalo egzaltiranom metaforikom govoreći, s one strane hiperbole, ekscizija je daleko više rasprostranjenija no što blagonaklone macho-jeremijade slute i pretpostavljaju u svojim našepurenim karnevalskim vokabularima razglumatane prosvijećenosti.
Makroi patrijarhalne mimikrije kao i dileri neoliberalna tripa u dodiru i u društvu su sa slobodom, blohovski neumoljivo sročeno, pa i onom ženskom emancipacijom, pogotovo njom, uvijek samo jedanput, onda kad utanače dan njene sahrane. I tu vlada prava makabristička pomama za karminama. Demagogija kvinteta čula, pod korbačem krotiteljske predrasude, bar je uvijek na dohvat, gdje god nazre konture kompletne žene, refleksno zamagljena sfumatom deja vua, već je načula koješta o nečasnoj detronizaciji, pretravljena topljenjem nadmoćnog vidikovca-osmatračnice-horizonta Druge, dotiče izdašne obline zablude - pretače ih i okiva u deziluzioniranost, opijena principijelnošću ius primae noctis, mamurna od prezasićene pretencioznosti omne animal post coitum triste, udiše punih pluća aromatičnu distancu neiskoračivo ezoterične samoće - čamotinje; Derridin duboki gaz po levinasovskom okeanu tišine, "nasilju svjetlosti", ovako rezonira o toj prenapetoj neizrecivosti: "Ako istorija postoji samo preko govora i ako je govor (izuzev kad imenuje samo biće ili ništa: skoro nikad) u biti metaforičan, onda Borges ima pravo: 'Možda je opšta istorija samo istorija nekoliko metafora'. Od tih 'nekoliko (temeljnih) metafora', svjetlost je samo jedan primjer, ali kakav primjer! Ko će njome ovladati, ko će joj izreći smisao, a da ne bude njime izrečen. Koji će joj govor ikad umaći? Kako će se nje osloboditi, na primjer, metafizika lica kao epifanija drugog? Svjetlost možda nema suprotnost, naročito ne tamu. Ako se svi govori bore u njoj, modifikujući samo istu metaforu i birajući najbolju svjetlost, Borges, nekoliko stranica dalje, opet ima pravo: 'Možda je opšta istoprija samo istorija različitog naglašavanja nekoliko metafora'."
Zaludu stoga prikriva i pokušava, eristici i žongliranju vična, konfesionalna egzegeza eufemizirati i evaluirati kontroverze tradicije. Baš kao što ne demantiraju ambivalentnost osione hermeneutike, njene pukotine i frakture, hipostazirane onto-teo-teleološke izvedenosti i sekundarnosti ženskog. Zijevovi takvog tremenduma, kastriranog personaliteta, odasvud nijemo optužuju mandarine falusokratije, podjednako one što reprodukuju postkolonijalnu periferiju, kao i one što distribuiraju snobističku marginu, jer u tim karantinima, dupke načičkanim internirkama, komadaju, strijeljeju gender zadajući gnadeschuss svemu što prekoračuje ljupkost seksepila ili što zbacuje jaram rasne, klasne, nacionalne "čistote", onako kako ga inkarniraju ti fiziognomičari puke obnažene evidencije Drugog i Različitog, čime drugim do racionalitetom, čime do njegovim "sinonimima moći", a zapravo su ti fiziognomičari logognomi koprene sebičnog s visuljkom na gotovs anticipirane akulturacije da radiestezijski nanjuše izvore manipulacije i malverzacije, kako drugačije do munjevitim skokom sa pokunjenih šest na obješenjačko tačno u podne. Stoga, ne oklijevajući, slobodno primijenimo Adornovu aforističnu formulaciju za psihoanalizu na postfeminističke teorije, kako u njima ništa nije tačno ni istinito izuzev njihovih pretjerivanja. Ali takva istinitonosnost dvostrukog je dna, gdje se podrazumijeva i gdje je koegzistentna, komplementarna, interferencijska, ona čuvena po blasfemiji, lirska sabotaža novalisovskog "nerva vaganusa", kako je istina tek, samo, jedino jedna potpuna, zaokružena, intimno i javno koncentričo ošestarena zabluda; aliter, facit: mrijesti se nasuprot i unutar, u prisnosti, štaviše familijarnosti imuniteta što ga pruža patent-serum iz sveprisutne toksikologije-manije laži. Zašto?! Jer je neodbaciva, bezmalo neiskorjenjiva, žilavo frivolna inercija socijalnog nasljeđa, gdje opscena i opskurna, skaredna i groteskna polnost razbaštinjuje rodnost, tako da se ova odronjava u nepremostivu provaliju zatečenog, pod tom stegom stenje i Osvrt i Uvid, zašto ne i Perspektiva, konsternirajući je nesrazmjer još uvijek emancipacije i diskriminacije, prvi kao žuljajući kamičak kušnje, drugi kao ugaoni kamen nedodirljivosti - zabrana, sugestivne fiksacije njome ozakonjenom osiljenošću. Naličje, neka tembr kurziva dekomponira sarkastično falširajući kandiranu "predestiniranu harmoniju" mundanih dihotomija, dekoltirane uzajamnosti preobiljem podatnosti doji, pita uvrnuta raskalašnost, zacarila se ambivalentnost humanusa, crnoberzijanski prokrijumčarenim vokabularima i njihovim plaštevima, uprizoruje se, inscenirana je već, liposukcija bezličnosti, galimatijas kostimirane margine - statiranja, alternacija i inspicijenstvo vještičijeg - vilinskog, demonskog - anđeoskog, kao i kreditranje rolama "malih smrti", vrijeme i mjesto za evokaciju dubokog krausovskog prigovora kako je "psihoanaliza upravo ona bolest za čije izliječenje se izdaje", uporište da se ponor muško-ženskih konstelacija zatrpa i utaba, zabašuri i zataška kapricioznim autizmima, obostrano liferovanim. Zlatna koka konfuzije, njene estradizacije i hibridizacije žonglira sasvim pristojnom zalihom jajca, mućaka, plagijata: zdravo-bolesno, ukletost-spas, kazna-nagrada, profano-sveto, grijeh-oprost, produhovljeno-puteno, sloboda-servilnost. |
| |
|
| Sadržaj >> |
|
| |
|
|
