Whistleri posred kakofonije

Svojevremeno je Paddyju Ashdownu bilo dovoljno šest mjeseci namjesnikovanja u Bosni da bi postao ličnost godine u Dnevnom avazu. A ta je titula bila posve dostatna da tadašnji Visoki predstavnik Avaz proglasi "primjerom kako bi se ubuduće trebao voditi život u ovoj zemlji". Isti taj Ashdown, britanski lord, a bosanski mahardža, dozvolio je sebi da - baveći se medijima - Gojku Beriću, jednom od najznamenitijih komentatora što ih ova zemlja ima, prilijepi nekoliko 'jalijaških' uvreda, a nekako u isto vrijeme čitatelje Slobodne Bosne je proglasio - ni manje ni više budalama.
Nešto prije i ovog događaja, a i Ashdownove ere u BiH, taj primjer uspjeha (još jedna iz plejade Ashdownovih nebuloza izrečenih kao pohvala menadžmentu Dnevnog avaza što mu je uručio laskavu titulu) otvoreno je na svojim stranicama pozivao na linč, masakrirao nepoćudne političke profile, djela, privatnosti. svojih neistomišljenika, da je u jednom od slučajeva čak i poslovično nezainteresirano domaće pravosuđe donijelo odluku o zabrani pisanja, odnosno uopće pominjanja jednog od aktera ovdašnje političke scene.  
Komentirajući i analizirajući domaće medijske probleme, Ivan Lovrenović je svojevremeno dao - za bosanskohercegovačko novinarstvo - tako potrebnu definiciju avazovštine, "kao simbola u kojemu se utjelovljuju sve najlošije osobine beskrupuloznoga političarenja, kameleonskoga služenja svim režimima, sistematskoga ogrešivanja o temeljne postulate žurnalističke profesije (vjerodostojnost, provjerljivost, istinitost...), a katkada bogme i najsurovijih metoda javnoga linča. Da se i ne govori o onim višim razinama uređivanja i uređivačke filozofije, koje podrazumijevaju profesionalno osmišljeno promicanje općih društvenih i kulturnih vrijednosti."
Treba li, dakle, opet podsjećati na ono što Dnevni avaz danas uistinu jeste ili bar analizirati, je li baš sa Dnevnim avazom u postdejtonskoj BiH počelo medijsko masakriranje? Ili je ipak neophodno vratiti se u vremena ratna pa redati najcrnje primjere šagoljovanja i monstruozne doskočice perjanica paljanskog medijskog zla ("Dragi gledaoci, muslimani su uspjeli popraviti tramvaj, ali neka - svakako ćemo se potruditi da se jedinicom voze po gradu, dvojkom po državi a trojkom idu u inostranstvo"; dnevnik RTRS-a, ljeto 1993.)? Ako ćemo i pokušati da Bosnu i Hercegovinu gledamo samo nakon Daytona, valjat će priznati joj kako je morala ponijeti teret ratnog pečata i propagandi koje su ga pratile, ali i jednu znakovitu sarajevsku transverzalu prepunu svijetlih primjera necenzuriranih i nadasve profesionalnih novinarskih iskoraka kako u ratnom, tako i poratnom periodu.
No, zanemarivanje interesa javnosti i urušavanje ugleda profesije nažalost su postali osnovna karakteristika printanih medija na prostoru BiH: novinarski ceh je urušio vlastitu profesiju, kršenje etičkih standarda i pravila je postalo svakodnevnica, a dio printanih medija sebe je prepoznao kao presuditelje i egzekutore, nastojeći se nametnuti kao kreatori političke scene, opstruirajući svaki oblik demokratskog dijaloga, a tako time i nasušna procesa demokratizacije društva.
Sa stranica prvenstveno najmoćnije dnevne novine na prostoru Federacije - opet Dnevni avaz - na prvih pet stranica nepogrešivo prepoznajemo kako Bošnjacima namijenjene lidere, tako i prave patriote. Sasvim suprotno prirodi posla mediji se pune sa neargumentiranim tekstovima i prilozima, etiketiranjem drugih i drugačijih, uvredama i otvorenom mržnjom. Krijući se iza prava medija na slobodno djelovanje, gazi se pravo čovjeka da bude zaštićen od zloupotrebe te slobode (slučaj Slobodne Bosne: porodična drama Enisa Bešlagića zato što je otac njegove supruge osumnjičen za pedofiliju, odnosno insistiranje na "životu u nevjenčanom braku" jednog od ovdašnjih političara).
Oni koji vole posezati za utjehama odmah će reći da i u svijetu bogati vlasnici medijskih sistema dominiraju nad novinarstvom u savremenom društvu, da ni američki mediji nisu imuni na patriotizam (dovoljno je sjetiti se novinarskih izvještaja sa tenkova prilikom invazije na Irak), da je zapravo svođenje informacije na biznis, na robu koju treba što bolje plasirati, na cijeloj planeti dovelo u pitanje jednu od osnovnih funkcija medija - zaštitu interesa javnosti. Na drugoj strani iste priče ostaje zloupotreba te iste javnosti, na način kojem smo nedavno - kao suvremeni stanari McLuanovog globalnog sela - zorno svjedočili: bila je to manipulacija Poslanikovim karikaturama.
No, svijet je još uvijek dovoljno daleko od BiH. Ovo je zemlja koja brine svoje tranzicijske brige i sa svojom medijskom scenom, u odnosu na okruženje svjesno napadnutom čak i od države (domaći izdavači su u daleko goroj poziciji od inozemnih), valja joj se suočiti sa posljedicama. A one su sumorne - nedovoljno i neadekvatno informisanje, javnost gubi povjerenje u pisanu riječ, tim prije što institucije sistema ne reagiraju čak ni na one teme koje metodom istraživačkog novinarstva sasvim jasno ukazuju na korupciju i druge oblike kriminala. Takav pristup novinarstvu učinio je dobar dio printanih medija podložnim predizbornim ofanzivima, političkim, ali i finansijskim centrima moći koji se nepogrešivo razaznaju u uređivačkim politikama. Mada, valja i to priznati, upravo takvi efekti upliva na uređivačke politike umiju također zbuniti čitaoce: dok su, recimo, gotovo nezamislivo Dnevni avaz i Dani bili na istoj strani razotkrivajući aferu Energopetrol, dio medija koje domaći analitičari još uvijek svrstavaju u neovisne beskrupulozno su branili interese Konzorcija Ina/Mol?!
Nefunkcionisanje instrumenata samoregulacije kojim bi se sankcioniralo odsustvo profesionalizma i etike u printanim medijima, već godinama pokušava nadomjestiti Kantonalni sud u Sarajevu donošenjem, do sada u našoj praksi nepoznatih odluka o "zabrani daljnjeg prenošenja i izražavanja neistinitih tvrdnji i činjenica". Sudske odluke kao da su najavile novu metodu borbe, pa poplava tužbi I procesa protiv medija na kantonalnim i osnovnim sudovima - statističari su nabrojali gotovo 400 tužbi - traje li traje, a zapažen je i značajan broj tužbi "velikih i moćnih" medija protiv onih koji zastupaju principe neovisnog i profesionalnog novinarstva što u konačnici može odigrati veliku ulogu. Evidentan je strah da u ovom procesu bude ugašen dio nezavisnih domaćih medija, inače osiromašenih PDV-om.
Kada je riječ o elektronskim medijima paradoksalno zvuči činjenica da i više od deset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, i blizu 190 miliona maraka međunarodne pomoći uloženih u elektronske medije, BiH još uvijek uređuje svoj radiotelevizijski sistem.
Smiješno bi bilo pretpostaviti da mediji mogu živjeti, raditi i funkcionirati imuni na prilike koje ih okružuju. Baš zato avazovština i jeste definicija i sinonim tužnog zapadanja ove zemlje u stanje okova nametnutih kako domaćim politikama kriminalnoga bogaćenja, svrstavanja u etnički čiste torove, podgrijavanja straha od drugih i drugačijih, ali i međunarodnih limita kakve je tako znakovito predstavljao već pominjani Ashdown. Politička sfera BiH demonstrirala je - i posljednjim primjerom odbacivanja ustavnih amandmana - snagu vlastite defektnosti, kulturna i intelektualna javnost degradirana je još poodavno skoro do čiste nule, vjerske zajednice jednako brinu svoju brigu ne osvrćući se mnogo na stvarne probleme svojih stada, a gotovo da je svima zajednički imenitelj za neprijatelja svako pominjanje građanskog društva.
Ali. Jedino, zapravo, gdje se nazire, brižno njeguje i još uvijek pomalo čuva ta ideja nekog novog političkog smisla, i jeste novinarstvo, ma kako malobrojni bili primjeri njegova osjećaja za vrijednosti pojedinaca, za građanske slobode, za društvo koje će uistinu biti demokratsko. Istinsko profesionalno i kritičko novinarstvo nije nažalost dominirajuće na domaćoj medijskoj sceni - ali ga ima.