U zemlji u kojoj apsolutno gluho prolazi vijest da je muž na mrtvo ime istukao svoju ženu, a potom je isprebijanu i potpuno nagu zavezao ispred kuće da je svi vide;
u zemlji u kojoj se na žene na visokim funkcijama gleda kao na tele s dvije glave;
u zemlji u kojoj se na malobrojne novinarske priče o silovanjima i zlostavljanjima gleda tek kao na nus-pojavu patrijarhata;
u zemlji u kojoj popularni ženski časopisi, p.e.Gracija, Azra preko čitave stranice reklamiraju šovinističke emisije u kojima novinar na sred pijace plaća "cvaju" drugom muškarcu da nepoznatu prolaznicu uhvati "za pakšu";
u zemlji u kojoj su novorođena ženska djeca "pišulje", a muška "kuronje";

u zemlji u kojoj su književnice i one koje bi to htjele biti groupies svojim muškim kolegama i koje ne pričaju dok ih se ne priupita;
u zemlji u kojoj žene silovane u ratu nemaju ni status civilnih žrtava rata niti kakva druga prava;
u zemlji u kojoj žene 'dobijaju' u sevdalinkama, a 'gube' u stvarnosti, evo čime se bave bosanskohercegovačke feministice & one koje sebe tako doživljavaju:
organiziraju večeri poezije,
plakatiraju pjesmice po gradu i postavljaju svakojake instalacije,
organiziraju žongliranja (?!), čajanke, terapije umjetnošću2, okrugle stolove, trbušne plesove, seanse, javne dijaloge,
u grupnim interviewima se nadmeću da pokažu koja je veća feministica etc.
Tako je feminizam postao salonska zanimacije grupice žena i djevojaka. Uprkos bolnoj značenjskoj mat/r/ici uvodne anafore. Odličan primjer za to su članice takozvane Fondacije Cure, inače i pokroviteljke ovih žongliranja i čajanki. U prilogu na TV Hayat posvećenom njima, jedna aktivistica je u naletu entuzijazma & aktivizma, izvalila da su djevojke organizirale "stajanje pred katedralom i dijeljenje graha"!! Mada je feminizam je globalna pojava već pedeset godina, a u zadnjih pet-šest godina intenzivnije je eto pristigao i u naše krajeve. Aferim! No, iako su malobrojne, šačica žena usrdno sprovodi (od riječi sprovod) svoju mutiranu verziju i viziju feminizma. Kao da ovo društvo nije već dovoljno trulo i bez pseudopokreta. Osim izuzetne i hvale vrijedne organizacije Medica iz Zenice koja se bavi konkretnim stvarima, kao što je pomoć silovanim i zlostavljanim ženama, malo je drugih u BiH koje vrijedi spomenuti u pozitivnom kontekstu.
No osvrnimo se prije svega na jedan širi kontekst priče o toj F-word. U doba kad se rodila moja mama, žene u bivšoj Jugoslaviji su već petnaest godina imale pravo glasa. Ako imamo u vidu da su Nijemci za premijerku izglasali jednu ženu (Angelu Merkel) tek prošle godine, činjenica da je Milka Planinc premijerkom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije postala 1982. govori podosta.
Amerika, iz koje je uostalom i potekao feminizam, tek je 1996. kao državnog sekretara imala ženu - Madeleine Albright. Pa ipak gospođa Planinc je često bila metom ismijavanja i šovinističkih viceva, te nije bila među najomiljenijim ličnostima u državi. No, krenimo dalje,osmi mart, Međunarodni dan žena, danas se iz perspektive velikog broja što mlađih, što starijih žena čini passé. Ali tu treba imati u vidu na šta se prezrivo frkće u takvim izjavama. Prije svega na pobunu radnica, uglavnom imigrantica, koje su početkom prošlog stoljeća radile u krajnje bijednim uslovima u američkim tvornicama tekstila. Prilikom požara u jednoj takvoj tvornici, Triangle Shirtwaist Factory, 140 njih su žive izgorjele.
Dubravka Ugrešić u svojoj knjizi Nikog nema doma3 kaže da je svoja prava dobila dvadeset i sedam godina prije nego što će Švicarke glasati prvi put. Ona smatra da su za njena prava zaslužne antifašistkinje, partizanke i komunistkinje, koje su ravnopravno s muškarcima učestvovale u Drugom svjetskom ratu4. Te su žene - aktivistice, ako se baš hoće - za vrijeme rata organizirale opismenjavanje lokalnog stanovništva, radile po partizanskim bolnicama kao liječnice i medicinske sestre ili ratovale kao vojnici. Poslije rata, nažalost kratko, sudjelovale su u javnom i političkom životu poslijeratne Jugoslavije.Takva joj je društvena klima, kako dalje piše Dubravka Ugrešić, uslovila da joj ženski uzori budu Marie Curie, Minou Drouet i Valentina Terješkova, omogućila da se školuje besplatno, dok su američke djevojke samo par godina ranije bile tek pripuštene na prestižni Yale. Gle anahronizma, veliki broj današnjih mladih djevojaka ima pred sobom ustvari bijedan izbor. Mogu da se ugledaju na Britney Spears ili, 'kupujmo domaće', na djevojke iz pop-dueta 'intelektualno-umjetničkog' imena Erato čija je jedna od članica izjavila da ne pamti kad je zadnji put pročitala knjigu! Da parafraziram njihov hit, zbilja nije mi lako kad čitam ovakve stvari!
Ugrešićka dalje navodi da je, u doba kada se zaposlila, bila u prednosti nad Talijankama, Francuskinjama, Holanđankama i Švicarkama koje su tada imale i do 30 posto niže plaće od njihovih muških kolega. Tadašnji jugoslavenski sistem je osiguravao jednakost među spolovima (i u školovanju i u zapošljavanju), tako da se njene feministički orijentirane prijateljice nisu morale boriti za, između ostalog, legalizaciju abortusa, jer je on već bio legaliziran. U nedostatku aktivističkog materijala, jedna od najaktuelnijih tema bio je ograničen asortiman tampona na yu-tržištu. Uostalom, autorica je u Feral Tribuneu5 izjavila da je u općoj regresiji jedna od najjadnijih regresija "ženskog pitanja" i da same žene rade na svom ponižavajuće grotesknom imageu. Žene, danas, u poslijeratnoj BiH, u prilično su šizofrenoj situaciji. BiH je, naime, po pitanju odnosa prema ženama usvojila najgore od oba svijeta. Ako bismo impresionistički banalizirali situaciju sa ženskim pravima mogli bismo kazati da žene na Zapadu imaju slobodu, ali im manjka sigurnosti, dok ženama na Istoku manjka slobode, ali imaju sigurnost u zavjetrini porodice. Kod nas, međutim, nema ni slobode, ni sigurnosti. Kod nas je, naime, još uvijek sasvim normalno slobodnije obučenu ženu smatrati "kurvom", a o onoj koja sama sjedi u kafani ili je, ne daj Bože, promijenila više od tri partnera, da i ne govorimo. O kakvoj onda sigurnosti možemo govoriti u zajednici u kojoj se nasilje nad ženama ponajviše prakticira upravo u krugu porodice.
Postoji sjajna engleska poslovica koja kaže da neke osobe žele naučiti da plivaju istovremeno s jednom nogom na obali. Ovo se uklapa i u prethodnu bilješku, ali i u slijedeće: ovdašnje se wannabe feministice žele baviti feminizmom, a da pri tome ne uprljaju ruke. Malo koja od njih je zainteresirana za prava i bijedne uslove u kojima životari veliki broj žena, djevojaka i djevojčica na samo koji kilometar od takozvanih epicentara aktivizma; tj. može al ako se aktivizam svodi na uži centar Sarajeva, Tuzle, i drugih "aktivističkih centara" države. No, imajući u vidu da pobuna kreće prvenstveno od i iz kuće, rijetko koja djevojka će rizikovati svoju poziciju kćerke miljenice koja samo treba da zatrepće očima i da od pater familiasa dobije sve što poželi. Nekad je to pažnja, katkad cipele, ponekad posao, ali dobitak je uglavnom zagarantiran. Ali, odgovornost i samostalnost nisu svakoj ženi ideal i to, uostalom, definitivno nije lak/ši/ put.
Stoga nije slučajnost da ženske studije privlače određeni tip žena. Mogu one biti neiživljene, elokventne, isfrustrirane, samouvjerene, trapave,ili kako ih Camille Paglia zove djevojke koje su vječno prehlađene, tj. one koje na predavanjima sjede s rolnom toalet-papira u krilu i koje iza feminizma skrivaju neku vlastitu porodičnu dramu, mogu one biti neugledne ili pin-up, svima je zajedničko da su veoma naivne. Feminizam nije nikakav čudesni ključ koji će riješiti sve životne probleme. Ali ono što on može biti jeste ključ koji će skinuti teški lokot sa vrata iza kojih su mnogobrojni slučajevi zlostavljanja, bullinga, omalovažavanja, mobbinga, ponižavanja i drugih oblika opresije žena. Represije od društva, ne samo od muškaraca, jer neke su žene veći šovinisti od njih. Pri kontaktu sa osobama kojima je zbilja potrebna pomoć malo će koristiti to da li, recimo, znate pravilan ženski rod od imenice psiholog ili da li ste za to da vam muškarci pridržavaju vrata i kaput. Stvarni problemi zahtijevaju ozbiljnu akciju i znanje, čije konsekvence i ne moraju nužno biti happy ending. 6
Aktivistički feminizam je, kao i svaki drugi proces od kojeg želite rezultat, rad na samoj sebi i on - loša vijest po veliki broj ignorantica - zahtijeva poznavanje određenih društvenih nauka, ali također i stvarnog života. Feminizam kao svjetski pokret, još uvijek mora obraćati pažnju na ozbiljan problem ekonomski nerazvijenih zemalja, i naša se tu svrstava, u kojima žene tretiraju kao imovinu i gdje ih muževi ili familija tuku i ubijaju, jer su financijski teret. Feministice koje im za bijeg iz takvih stravičnih uslova obezbijede pravni savjet i materijalne resurse za svaku su pohvalu. Ono što bi uistinu bilo konstruktivno jeste da se sve književne konferencije na ovu temu ukinu, a da se ženske studije zamijene studijama o seksu, i to baziranim na rigoroznim studijama iz svjetske istorije, antropologije, psihologije i nauke.7 Sljedbenice bilo koje struje feminizma se varaju ako misle da će im feministička teorija olakšati komunikaciju s muškarcima. Problemi u komunikaciji se rješavaju jedino komunikacijom.
Po mišljenju Stefa Jansena, autora djela Antinacionalizam, okosnicu antinacionalističkog aktivizma su za vrijeme rata činile žene, ali žene u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu. Nije slučajno da je glavni grad BiH izostavljen,niti mislim da je autor prešutio neke informacije. Dušebrižnici bi rekli da je stanje ženskih prava kod nas i prije rata bilo gore negoli u nama susjednim zemljama, razlog više da feministički pokreti kod nas budu još aktivniji. Jednostavno, patrijarhat i tradicija ne može vječno biti izgovor i alibi. Pozitivan primjer aktivizma u regiji čini djelovanje beogradske skupine Žene u crnom ili zagrebačke B.a.B.e. Iz današnje perspektive se slijedeći primjer čini nadasve neobičnim: slučaj kada je 1991. za vrijeme rata u Hrvatskoj, grupa majki organizirala u Sarajevu protest protiv nasilja i protiv mobilizacije njihovih sinova za Jugoslovensku Narodnu Armiju8. To je rijedak, usamljeni primjer kada su žene BiH, nalik Aristofanovoj drami Lizistrata, digle svoj glas. Ovo oslikava koliko je feminizam danas ustvari elitistička zanimacija 'dokonih' djevojaka i žena, koje vrijeme troše između literariziranja i patroliranja po radnjama sa sniženom robom. Međutim da je kojim slučajem ona neugledna žena koja je "za cvaju" pretrpjela poniženje na pijaci bila, recimo, mlađahna djevojka asimetrično ošišane kose i u hlačama Miss Sixty, sa diplomom nekih od mnogobrojnih magistarskih tečajeva, vjerovatno bi imala više šanse da lokalne pseudoaktivistice u njenu korist dignu svoj glas.
Dakle, feministički aktivizam ne može biti nikakav hobi, jer se ne radi o nekakvim računarskim simulacijama ili hologramima, već o stvarnim osobama. Naprimjer, ono što su učinile hrvatska feministička grupa B.a.B.e.9 je zbilja impresivno. Kreće se od učestvovanja u izradi rodnih zakona i pružanja besplatnih pravnih savjeta, do istraživanja nastavnih programa i školskih udžbenika i medijskih istraživanja o pravima i položaju žena u Hrvatskoj. Dok se, za razliku, po ovdašnjim tv-emisijama obično ukazuje nekoliko gospođa koje se smatraju uspješnim i kojima se stoga 'prišiva' feminizam. Jedna od eksponiranih je glavna urednica sarajevskog dnevnika Oslobođenje Senka Kurtović. Upravo ona jednom je prilikom izjavila, to dobro pamtim, da je najljepša stvar za jednu ženu da nosi šal boje ciklame!? Meni, naprotiv, pada na pamet sijaset drugih lijepih stvari kojima se žena može baviti. Kao i hiljadu drugih savjeta kakve osoba njenog položaja može uputiti drugim ženama, no ovo je vjerovatno do mog opscenog uma iako nisam sklona ovim accessoires, imaću ipak u vidu preporuku za šal. Druga je pak njena imenjakinja, inače advokatica po profesiji, koju također smatraju feministicom. Dobro de, ali ne mogu a da ne pomislim, da ako je gospođi feministici zbilja stalo do prava žena, zar ne bi bilo ljudski da ženi koja je imala nesreću da je se javno uvrijedi,ali i mnogo hrabrosti da ipak tuži televiziju OBN, barem ponudi svoje usluge pro bono?!
Elem, 17. marta 2005. je navršeno sedamdeset godina od smrti Amelie Earhart, prve žene koja je preletjela ocean (uključujući nekoliko solo letova). Valja imati na umu da su žene tog doba imale svega nekoliko opcija za zaposlenje, kao što su daktilografkinje i bolničarke. Nošenje marama i šalova u boji ciklame je vjerovatno bila jedna od mogućnosti. Kada je 1932. godine oborila jedan od svojih mnogobrojnih rekorda u letenju, dobivši nakon toga nagradu za Ženu godine, francuske novine su članak o njoj završile rečenicom: A može li ispeći kolač? Amelia Earhart je na ceremoniji povodom priznanja rekla da nagradu uzima u ime svih onih žena širom svijeta koje peku kolače i koje rade neke druge, ako ne i važnije poslove od letenja. Ili što bi rekao Andrić, one nevidljive poslove koji ženu okupiraju po čitav dan.U jednom od pisama upućenih suprugu, koje je on objavio nakon njene tragične smrti, stoji: "Žene moraju pokušavati isto koliko i muškarci. A ako i ne uspiju, to samo treba biti izazov drugim ženama."10 Američka sociologinja Camille Paglia tvrdi da, obzirom da muškarcima nedostaje biološki marker kao što je menstruacija kod žena, biti muškarac znači ne biti žena. To potvrđuje činjenicom da majke malu mušku djecu vode u ženski toalet,pošto su dječaci zvanično bespolni i još uvijek dio majčinog, ženskog tijela. Da bi unaprijedili svoju muškost, muškarci moraju napustiti ženski svijet.11 Inicijacije variraju, od kulture do kulture. Potvrdom muškosti se u nekim plemenskim kulturama smatra čin otmice mladog muškarca, kojeg potom drugi članovi plemena izranjavaju noževima, bace u jamu u šumi i prepuste ga samom sebi (i drugim šumskim stvorenjima). U savremenoj američkoj kulturi zloglasne inicijacije u sestrinstvima i bratstvima, koje se ističu po svojoj brutalnosti, su upravo varijacije na ovu temu. Isto tako, da bi potvrdili muškost, očevi će svoje mlade sinove odvesti prostitutkama tj. džizlijama.
Naravno, najpogodniji poligon za testiranje seksualne /ne/zrelosti jeste škola. Osnovna škola je u ovom slučaju nešto zanimljiviji primjer, jer još uvijek postoji kakva-takva (spolna) barijera među dječacima i djevojčicama. A barijere su tu da se ruše. Nekad na najljepši mogući način, a nerijetko na najvulgarniji. Inicijacije i ovdje osciliraju. Iskustva djevojčica iz osnovne škole se mogu svesti na benigno skidanje trakica s kose, ali i na lascivno i grubo pipanje. Iznova apostrofiran, zloglasni incident na pijaci me je podsjetio na veoma sličan u mojoj generaciji. Naime, u razredu je postajao jedan ne baš prijatan, 'bradavičast' tip, s teškoćama u razvoju, po imenu Slipac. Siroto dijete sa sela gradski dječaci su koristili kao maskotu za zabavu. Nagovarali su ga na ono što sami nisu smjeli da učine, da pipka djevojčice. On se time dokazivao u njihovim očima, na taj je način bio naoko prihvaćen i smatran je dijelom ganga. Slipac bi se tako sa svojim nabačenim idiotskim smiješkom koji nije bio lišen straha, strah od neprihvatanja je snažniji od mnogih drugih!, prikrao curici i pjesnuo je po stražnjici. Potom bi, naravno, pobjegao do drugara koji su se smijali iz prikrajka. Reakcije djevojčica su bile zanimljive. Neke bi se tupavo nasmijale i gledale ko je sve vidio. Druge su se pak pravile da se ništa nije desilo, ali su ustvari bile ljutite i povrijeđene. One nejneuglednije su to smatrale potvrdom svoje privlačnosti dječacima, ne shvatajući da se ne radi o fizičkim atributima, već o spolnim. Ostaće mi, međutim, upamćeno da ga je jedna od onih koju je udario po stražnjici počela juriti po učionici. Bilo je to prije sata matematike i pred mnogobrojnom publikom. Pri tom je rukom razbila staklo na ormaru s dnevnicima, no to uopće nije bilo važno, jer ga je na kraju uhvatila. Išutala ga je, s trećeg sprata bacila, dobro, ne njega, već njegovu torbu. Mali korak za dijete, veliki za samopoštovanje. Jesam li rekla da su ovdje u pitanju bila djeca od devet godina?
Druga nas skaska preseljava u svijet odraslih. Žena se zove Mina i nije neko koga znate. Odrasla je okolici Travnika, ima oko pedesetak godina. Ima nešto malo škole i čitav je život u uslužnoj djelatnosti. Navodno je nekad davno bila zaljubljena u nekog tipa, trebali su se uzeti, ali im "nije bilo suđeno", pa su se razišli. Danas Mina drži restoran na Gostilju koji se nalazi blizu ceste za Babanovac, na Vlašiću. Može se reći da je mjesto izolovano, ali restoran ima svoje stalne goste, kamiondžije koji tu svrate da se odmore i zalutale izletnike. Ovdje nam je, dakako, zanimljivija ova prva skupina. Po riječima svjedoka kojem vjerujem, jednom prilikom se u Mininom restoranu zateklo nekoliko različitih grupa gostiju. Najglasniji i najbrojniji su bili šoferi koji su 'ućeifili' bez primisli namjere da odu u dogledno vrijeme. Kad je atmosfera postala nešto živahnija, počelo se prvo pjevati, zatim svađati i, kako to ne ide jedno bez drugog, kavgati. Lomiti čaše & inventar. Nakon par skršenih stolica , Mina ih je uljudno pokušala ubijediti da se smire ili da odu. Kako su se oglušili i na jedno i na drugo, promijenila je ploču. Iza svog ogromnog hrastovog šanka je izvukla pušku i opalila iznad njihovih glava. Mogu samo da nagađam kakav je efekat po pijanu rulju imala žena s puškom!? Poslije pucnja hladno im je rekla da se gube i da se ne vraćaju. Psovali su u njedra i prijetili ispod glasa, pogleda prikovanih na pušku u njenim rukama, ali su ipak na kraju pokupili prnje. Jednostavno, žena mora znati da se brani, bilo u pustopoljini ili na asfaltu.
No vrijeme je da se malo i nasmijemo. U dvosedmičniku Start, konkretno u tekstu koji se bavio ženskim grudima, pojavio se i citat koji govori o tome da mediji daju iskrivljenu sliku o ženi što, zbog osjećaja inferiornosti, omogućava masovnu konzumaciju određenih proizvoda12. Sve bi to bilo lijepo da izjava nije pripisana, pazite sad!, "sociologu S.Faludi Backlash". Kako je tekst potpisan redakcijskim pseudonimom, nisam se mogla, nažalost, smijati gluposti konkretne osobe. Ali, da se ime glasovitog djela Backlash, ( tj. Backlash: The Undeclared War Against American Women) još glasovitije američke feministice Susan Faludi pretvori u prezime, e to još nigdje nisam vidjela! No istina, bilo je u bh-medijima još mnogo takvih pretvaranja žena u muškarce, nasilnih promjena pola i to sve iz pera ovdašnjih prominentnih likova. Tako je, recimo, Adisa Uvažena Čečo američku spisateljicu Harper Lee u jednom od svojih 'nadahnutih' novinarskih tekstova prekrstila u muškarca. Da se ne radi o tipfeleru, govore činjenice da se u tekstu ova 'samozvana' feministica nedvojbeno referirala na Harper Lee kao na na osobu muškog spola (dobio je, napisao je i sl.). Činjenica da pomenuti magazin ima mali tiraž, ipak nije opravdanje što na ovakve, popularno kazano, provale, izostaju adekvatne reakcije, pogotovo što redovno vrebaju likujuća poentiranja na brojne srodne gafove upecane u 'najtiražnijem dnevnom listu' Start i danas ima rubriku pod nazivom Petnaest dana a koju popunjavaju nikad dovoljno proslavljeni 'Prinčevi Šovinizma', startovski pop-duo Almir Panjeta & Ekrem Tinjak. Evo samo nekih bisera od komentara te sramotne rubrike sa stranice 45, a koji se pronalaze ispod slika pjevačica i glumica: Zna mala, Laka žena, Opali je da ne cvili, Prava treba, Nek se vidi, nek se selo trese, Mlađe slađe, Seka voli tamnije, Guzate, sisate, lomne u struku..., Nek ona zna pitu smotat, Skini grudnjak da ti vidim koljena, Samo o tebi mislimo, Zbog njih jačamo desnicu ruku i tako dalje. Ili što bi rekao Štulić, svako plaća za ono što mu 'fali'. Naravno, ovaj duet, kao i mnogi njima slični mačisti, skloni su tvrditi da oni nipošto nisu muški šovinisti i da se oni samo tako šale, a poneki će čak i ustvrditi da oni na ovaj način samo vjerno skidajući "razotkrivaju" ovdašnje stereotipe. U suštini, međutim, oni zapravo žele, kako se to u narodnoj frazi kaže, biti malo trudni. Licemjernu je poziciju dobro definirala Elissa Helms: "Humorno identificiranje s ruralnim, primitivnim praksama omogućava muškarcu da povrati osjećaj muškog ponosa (...) ali svakako zadržavajući njegovu pozitivnu samoidentifikaciju kao urbanog, produhovljenog i 'modernog' čovjeka."13
Misija feminizma je, ukratko, da traži punu i političku i legalnu jednakost žena. Ženama se, dakle, mora obezbijediti neometan ulazak u društvenu sferu i ništa ne bi trebalo da ih osujećuje u njihovom društvenom usponu.14 Ne treba, međutim, isključivo zbog pozitivne diskriminacije dati prednosti nesposobnoj ženi nad sposobnim muškarcem. Pomalo je karikaturalno kad, recimo, Fatmir Alispahić podržava Seadu Palavrić u farsi oko njenog izbora u Ustavni sud služeći se retorikom borca za ženska prava. Nije tu stvar do Seade, i da je u pitanju Sead, problem bi bio isti -politička zloupotreba u izboru na funkciju koja bi trebala biti nevezana za bilo kakvu politiku. No isto tako, izbor Hasana Muratovića za rektora Sarajevskog univerziteta, u situaciji kad je na istu funkciju konkurirala i Lamija Tanović, čin je i antietički i protuženski. Antietički zbog političke podobnosti kao argumenta u Muratovićevom izboru, a protuženski zbog diskriminacije i onemogućavanja da ovaj Univerzitet za šest decenija postojanja dobije prvi put ženu rektora,odnosno rektoricu, čak i kada su njene reference,kao što jesu u ovom slučaju, nedvojbeno najbolje.
Glavni propust mnogih feminističkih ideologija jeste njihovo glupavo i ograničeno stereotipiziranje muškaraca kao tirana i zlostavljača. Na osnovu ovoga generaliziranja feministice su, posebno kod nas, stekle glas mrziteljica muškaraca koje samo vrište o silovanju i u svemu vide mušku opresiju i manipulaciju. I to je, dakako, jedan od oblika seksualne diskriminacije, odnosno, situacija kada se i najnesposobnija žena pretpostavlja inteligentnom muškarcu. Shodno tome, veliki broj žena upravo ta ideologija žrtve, što bi se moglo nazvati grotesknim naslijeđem društvene istorije, blokira da spoznaju vlastitu dominaciju u onoj najdubljoj i najvažnijoj sferi, emotivnoj.15 U filmu sjajnog redatelja Lukasa Moodyssona Zajedno iz 2000 godine jako je dobro prikazana karikatura jedne brand new feministice. Radi se o majci dvoje malodobne djece koja, bježeći od svog nasilnog supruga, dolazi u komunu gdje joj smještaj i utočište pruža njen brat. Tu, pod utjecajem mlade emancipirane djevojke, ona odjedanput postaje gorljiva zagovornica ženskih prava. Ali kakva? Paradigmatična je scena kada svoju djecu smješta u krevet: odjednom ih počne tresti da se probude - da zamijene posteljinu. Djevojčici daje jastuk s plavom navlakom, a dječaku sa ružičastom.
Svakako, ne treba zaboraviti ni činjenicu da veliki broj djevojaka just wanna have fun i da su im ova prenemaganja podsticajna koliko i tv-prilozi o stanju u zdravstvu i (agro) kulturi. No pitam se šta bi bilo da se Virginia Woolf, kad ju je na vratima biblioteke,a u koju žene tog doba uopće nisu bile dobrodošle, dočekao mrki pogled čuvara, okrenula nazad i pobjegla da se potuži svom gospodinu ocu, uglednom Sir Leslieju Stephenu!? Šta bi bilo da su se Marie Curie ili Hanifa Kapidžić-Osmanagić smatrale nedostojnim svojih muških kolega na Sorbonne!? Primjeri su bezbrojni, od aleksandrijske filozofkinje i matematičarke Hipatije do Annie Duke, najbolje svjetske pokerašice. "Držat se svog kraja" i nije najbolja životna opcija. Potresna je činjenica da veliki broj žena tek treba da spozna istinu da ih niko ne posjeduje, niti muž, niti otac, niti porodica. Svaka je žena gospodarica vlastitog tijela i može s njim 'činiti' što joj je volja.
Kao i uvijek kad je riječ o teoriji i praksi, praksa je "starija". Poznata je ona narodna mudrost koju je u nekoj svojoj knjizi prepričao norveški pisac Gaarder: stonoga je odlično plesala sve dok ju žaba nije pitala kako to čini. Hoću reći da je važnije znati boriti se za svoja prava u konkretnoj situaciji, negoli imati u malom prstu sve moguće gender teorije. Lakše mi je zamisliti poniženu i ugnjetavanu magistricu rodnih studija nego što u takvoj situaciji mogu vidjeti neku streetwise16 ženu koja od svoje ženskosti,i ženstvenosti, onoga što gendericama često fali, ne pravi karijeru. Feminizam je i samopoštovanje, odnosno, poštovanje vlastite ličnosti koje se manifestira u odnosima sa drugim ljudima, partnerom/icom, /ne/prijateljima, porodicom, u radnom okruženju, u trgovini, na ulici. I, naravno, neke žene feminizam ispoljavaju instinktivno i intuitivno. Šamarčina koju odalamite kretenu koji vam dobaci uvredljivu opasku nije manje važna gesta od teorijskih mantri feminizma.