Početkom februara o mostarski Status, Sarajevske i naše Sveske očešao se, čekinjasto suptilno, buzdovanski uviđavno, herostratski, ime izostavljamo, već je proslavljeno kao ominozno, sociopat kolumnističkog ža(n)ra. Po navadi već bolesnim ambicijama, pružio je štof tematskom bloku medijskog masakriranja zbilje. I to u paket aranžmanu: s tim da je kod njega kontraverza zalog neintendirane grotesknosti, za razliku od čalme šarma kod babuke, odakle crpi nadahnuće. Znan je i kao mužjačina, pardon p-atentator 'autohtone bosanske utvare-stuhe', samo je u međuvremenu naturalizirao ono čim je prenaseljen: avetima. A oba inauguriraju obrazac sikter-komentatorstva, valjda preostrvljeni na virtualne lopove koji su, vidi peha i udesa, babi i njemu obnoć otuđili simulakrume historiografske i ine japije kredibiliteta kojom su nanijetili po Bosni činit' hajre, pa kidišu na što stignu. Stariji logorejom, junior makulaturnim skaskama. Po fizionomiji ozlojeđenosti dao bi se načiniti foto-robot kao opomena pred nadžak-duhovnošću. Prerasprostranjenom, odveć. Mada su proteze slobodoumnosti obično limitirane i uškopljene autokarikaturalnošću, ipak nanose neoprostivu štetu dijalogičnosti te kao inkarnati pakosti zavrijeđuju dužnu pozornost.
Ali kako smo onomad koječim lascivnim počašćeni retorikom likujuće malkontencije jezika na žaru (to što je rašljast ne čini ga bilingvalnim, a nekmoli komunikabilnim) pod geslom "koga moja čakija ubode, ne treba mu ni hljeba ni vode", onda kako red nalaže da uzvratimo na revolveraški ispaljene uvrede tom poslastičaru isprdaka deplasirane farizejske akribije. Nas(e)rudin-hodžici eristike, očito izbunarene iz babukine sehare opsjena. Jeftinih iztorbarenih trikova aromatiziranih sihir-marifetlucima. I suočeni smo kako funkcionira eunuh koji orgi-ja-ši sopstvenu subverzivnost, sipljiv pastuh propet da podjebava čitav svijet, a eto nailazi na besramno, huškačko gostoprimstvo nezajažljivih medijskih zubaca, ipak redovito skončava, odjeban, u intelektualnoj onaniji i impotenciji. Po tome je(su) zajedno sa avlijom kojoj pripada(ju) utjelovljenje/a przničarenja koje je postalo standard. Plitko i providno u nakani da ama baš bilo koga navuku na tanak led kvazipolemičnosti čime im je poslanje navrhunjeno. Ukajmačeno. A još gore su prišipetlje, ma šta osunećene, malo više je otfikareno, za zdrav razum. I poganije, jer tvore (predikat je ovo malog glodara krznaša), nepostojano h se promalja, h-alke lanca harangaša, invociranih dežurnih bošnjačkih h-aj-v-ana, baletana i pelivana Teksta i Govora.
No da pređemo na stvar! Liferovane i opetovane vulgarnosti zakrinkane tobož u elokventan vokabular naravno da zahtijevaju i skarednu sintaksičku artikulaciju. Jedino tako, kamaricama njihova vlastita obzora daju se oivičiti i nasititi bleferi komunikacije sa podjetinjenom sklonošću skatolaliji. Svaki pasaž zaziva prut po prstima, al' ga lako odbit' ne'š od pogana adeta. Zajarmljen osionošću, ne odudarajući od branše ritanjem, samopreg kočijaš šiba ono najgore u sebi. A za čudo amovi nemaju mrtvog ugla, 'konta' svaki osrednji hrsuz-Argus Bosne. Odjekuju solo dionice idola fori koprofag-otista, jednog uzduvanog iz niza, a što sačinjavaju raštimani orkestar, koji čas cvili, čas furiozno trešti po pariturama egzibicionističkog antiintelektualizma i revnosno osmišljenog kolaboriranja sa mediokritetstvom. I to nije neobična pojava da mislilac otkliže u parapsihologa, teolog u inkvizitora, kritičar u portparola, istoričar u geometra, sociolog u ideologa.I obratno, manipulator u politologa, maskota u analitičara, kriminalac u businessmana, analfabeta u kniževnika, poltron u.čija je već stražnjica prazna, ne skanjuje se puno. A između tih paralel-viewsa polusvjetova varniči i žmirka javni život. Naime, to su oni što, ne s perom dara, za uhom, i što dva pamte, a jedan jedini uvijek sišu, priprostim kalkilom na-vođeni, nego oni što pak, s perom pobijenim posred čmara, drljaju monstruozne žvrljotine. O svemu o čemu im se prohtije, a što im "mišljenju" izlazi iz hatura. Zašto? Stoga što jesu ucviljeni čamotinjom brava na brvnu, frustrirani ignorancijom neprijetelja, što i bez brvna snatre hrastovinu rivaliteta, od iste ili srodne čehre beskarakternosti po mogućstvu, ne bi li kako, ne birajući sredstva, ukresali sebi plamičak publiciteta. A iz iskre kod piromana ne gine stihija, ostalo je rutina, kratak fitilj, visoka zapaljivost zdepasta pamćenja. Zato i nije nikakva satisfakcija nabasati na lakrdijaša, klauna što misli vlastitom stražnjicom iz prosta razloga, jer je ukakana činjenicom da (se) pri tom napinjanju (zlo)pati od tunjoida. Bumerang žargona suflira bizarnu rimu muzičkom telegramu: takva je 'čakijica tupa', a da čega drugog do kritizerstva,' handžar mož' bit', pa skoro!, al'doduše tek sa babom skupa'.
Epigramski splav o dvojcu bez kormilara, pokupljen sa provincijskih (f)acta diurna, trafika sa ljubavnim epistolama iz metropole, načisto je prezahvalan, jer pogađa ubitačno upravo ono što u takvim mentalnim zabitima izaziva duo fantasticus bacajući u trans nato-ciljanu populaciju. Senior vazi, potomak bulazni, tako da op-klada nikad ne pada daleko od dilbera po vrebanju snishodljivosti i vazalstva koje im egzaltirano ukazuju diljem bošnjačkog ćilimarskog, moždanim vijugama, šara i to kao neprikosnovenim legendama, kao papama i vladikama doktrinarnog patriotskog pravovjerja. Dalje je logično da, poslije oprašivanja znanim pozadinskim vjetrovima, bez okolišanja, naprđivanjima, niču same čemerno modificirane bufonijade. I ono što je 'iskusniji' ipak lucidno jedanput primijetio, naime opasnost od gniježđenja i mrijesta resentimana kod, eto ti na, 'njegova' naroda, ispostavlja se kao hinjena zabrinutost, ponajprije stoga što se ta ista nesposobnost i nezrelost da se oprosti i prihvati pokajanje za počinjeni grijeh, galantno, ne trepnuvši, udomi i splasti kod drugog naroda, pošto to dušebrižništvo očito nije uspjelo ni na intimnom planu, naprotiv totalno je zakazalo kod vlastita . ovdje dolazi ljuta hipokoristika ukrštena chin-a i shih-zu-a. No ništa to ne smeta. Dok je ćaće na, o-ho-ho već, turneji pod radišnim nazivom "Prođoh Bosnom kroz gradove", sasvim predan ispredinama refren-amaneta o bosanskom duhu, kampanja inkasira slavodobitno 'cash and carry' karizmu, dotle sinčina odašilje katil-fermane nepoćudnim, 'počekićanim i markiranim', svakom ko je bez udivljenja i poniznosti prema njihovim slikama i prilikama, a pomenuti presveti duh je dotle već otperjao u lijepu p. materinu.
Oblokan samodopadnošću, arogantno 'nariktanom' i nakrivo nakalemljenom erudicijom, prelisalep nepogrešivosti, papagaj sveznadarstva, cjepač dlake na četvoro, redovno u jajetu eureknute, sažmimo i komprimirajmo metaforičnost, 'zaštopan' prečistač javne riječi, preživar, Tarabić kalibra medij, valjalo bi da zna kad već lakomo docira, da se i mi malo trsimo sarkastičnim falibilizmom, ali sa pokrićem, dakle, trebalo bi da uviđa kako posjedovati Staljinovu tabakeru ne znači proniknuti u manijakalni um i po njemu sazdan kult koji je između sijaset bestijarija iznjedrio i p.e. tragične događaje oko Katinske šume. No izgleda bez antipironskog podastiranja kukavičijih argumenata, isfabriciranih na samo jednoj, navodno preoptužujućoj, sintagmi koja glasi "projekcija inventarsko-antikvarne gramzivosti", izasocirana minucioznim Nietzsche-ovim diskursom o koristi i šteti istorije., a kasapski iščupane iz konteksta, od strane tog aneksa genealogiji bošnjačkog mogula, trsa loze sparušenog od malodušja, mi jednostavno ne bismo znali da su Decartes, Spinoza i Leibnitz nadaleko čuveni zbog svoga "staretinarskog staža". Ali barem sluti kad već olako selektivno neprobirljivo zlopamti, oksimoron je lijek, kako nisu svi odreda listom uvjereni, uprkos decibelima izraženoj sugestivnoj onagrokratiji, da mu je tajko, inače speleolog Lenjina, Suslov za diku, Avicena Adilu, naočito diplomatski Alija, prof kako kome, Brijeg samom sebi, Fort Knox famoznog bosanskog duha još od 1967, niti su svi hametice zaboravili, bez obzira jesu li se dokopali crnoberzijanskim kanalima Lenjinove lule ili pak naliv-pera, kako mu je babuka, sve dok je to lokalo vode, emfatično ritualno obavljao proskinezu kultu i ostavio neizbrisiv sluzav, sinesteziji zahvaljujuć' i prepoznatljivo unjkav, letristički trag glorifikaciji Vladimira Iljiča, pozamašan panegirik, počesto zataškavan i minoriziran, jer sad ne srče ni kapi. Epizoda dušu poklonila za čuvene škare krojačima istorije. A opet kako je vrlo neumorno enciklopedijski nabrijano sukcesivno lavirao, lavirao, lavirao pa i vitalno konvertirao u mualima i muderisa iznebuha naoko, soteriologa da prostiš vrlog rekti Bosne. Potpuno normalno obzirom kako tamo jedino i prebiva i počiva taj duh, skutren i sklupčan. Jedino da se ne prokaže, sub spaecie., ne uvrzne na onog, deja vu efektu prenavađena posebno na kasaba repertoaru, onog što ga je briljantno raskrinkao Konstantinović.
Ali da se okanemo tunjevine u vlastitom sosu, iako ide k'o halva, ne treba smetnuti kako joj je istekao rok. Pogotovo da se otarasimo poguzijskog hagiografa tetaka i dajdžinci, gdje se tronuta Klio zalaže dobro razabranim kadaifom i zemzemom šerbeti sa svojim štićenikom. Klio sardonično recitira na uvce miljeniku, a on rahat defteri himere "na priskok". A takvih što 'šlifovano' brkaju muze sa mužom je na pasja preskakala, što zasukanih rukava muzu jarca, dok medijska poltronska sabraća, makroi famozne žurnalističke analitičnosti, ispod drže sito. Daleko važniji od pikantne ilustracije jeste fenomen koji ona otvara: fenomen šagoljizma. Manija veličine, bilo tv-genična, bilo guntherwalrafskom ambicijom uštinuta sujeta, što iznenađena pušta glas i skandira svojoj, začinski po svemu i svačemu opruženoj, sjeni. Pa da fenomen skrasimo kamo spada. I hiperprodukcijsku kakofoniju netrpeljivosti i njen recepcijski eho, oboje, nezacjeljivo unezvijerene, u sado-mazo 'sljepiću' od koitusa, o istom trošku. Po Sloterdijku, neuvijeno, radi se o procesu 'bordelizovanja glava'. Najzad, riječ je i o nabujalom trendu, što izrasta na flagrantno demisionirajućim i diskreditirajućim premisama koje više poretretiraju nadri prononsirane autoritete, korifeje degutantnog, no ono na što su se okomili. A naročito u prvi plan izbijaju sotijice, pitoreskne voluminoznosti, medijskih eksponaža i ekspozitura, svejedno da li su izvedene u rukavicama ili ne. Oko tih a/kulturoloških kurentnosti obigravaju ti sjekutići, umišljeni i autistični karijesi vremena. Po njima upravljani i njima inkliniraju 'negativi' na socijalnom zaslonu sobom odmjeravajući nevakat. Baš kao i scarcraw što natkriljuje mostarsku, sarajevsku i evo sad i zeničku serioznu publikaciju, inače vokacijski kompetentno: osmanlija svjetonazorom i ubjeđenjem, a orijentalno-despotski nabaždaren dometom i izrazom. I eto nesmunjivo močvarne delte gdje se ulijevaju, manje više sve srodne, aktualitetom smuljane, jednodimenzionalne, kratkovide vizure na prošlost i usput na budućnost.
Tipski prepoznate personifikacije bestidnosti, nasađene u arbitrarne lože sa pripadajućim polugama medijskih bastarda utoliko i indikativne. Upravo takva opanak-kaloša senzibiliteta je i baščakširska televizija iz nokšira ukusa i takta sa svojim bajat-šarmerom, šejtančićem na kanafi i njegovim pustim satima užegla mahalanja informacijama, dok svog cijenjenog recipijenta mezeti escajgom korodiranim od zapuštenosti. Pasionirana režija vijesti with or without fes on laska istom onom šovinčetu, recipijentu, zaobadanom militantnom propagandom, a nad kojim se zgraža kod Hrvata i Srba, na zor il' ne, ad hoc kostimiranim u četnike i ustaše. Servisira predano njegovu predrasudu zavitlavši ga u turbo-sevdah samodovoljnosti. Puni mu nemilice čakšire kao pelene natoprčene, silom ga infantilizirajući, strepnjom i zazorom od "anamo" njih. Instant kafirluk se servira audio-vizuelno, gdje virtualno ždere stvarno i to traži repete krišom, i otpuhujući srče dok je vruć. Kad ga pak opušta, nutka teferič anahronog. Razrahaćuje ga provodadžisanjem poželjnih hanumica i đuvegija, kukavno plagirajući koještarije, nebuloze i bedastoće, trash sadržaje reality-show-a mizerno parafrazirane i cinično natovarene i rezervirane gnjilom i perverznom Zapadu. Upriličuje mu također, polučujući treću funkciju medija, izvađenu u trećem korijenu iz edukativnosti, onako sefte, budzašto šarolike kurseve patetično-konverzacionog španjolskog, portugalskog, italijanskog, kroz danonoćno puštane pijavice sapunica. Elegantno terapeutski na otekline imputirane mizantropije. Time je njegova ekselencija gledatelj dopao posljednjeg stadija poniženosti stasavši u escherichiju colli, bakterijicu debelog crijeva u propusnom mediju privatnog i javnog. Vulgarnost i simplifikacija kao krvni pritisci gdje god da se sretnu, spoje kolapsira duševnost. Virtualno naravno, tek je osjećaj ukazane časti doslovan. A posljedica grumen na želucu, škriljast ili igličast, uglavnom nestašan, jer precizno mjeri kretanja te izručenosti berzi jeftine trampe newsa i vievsa. Bez limita su nasjedanja umreženih korisnika medijskim testiranjima, a obrađena data iznuđene beskarakternosti strateški su upotrebljiva marketinškim štabovima vladajućih i promaljajućih ideologičnosti.
I kroki profila kvarnosti, za anfas susret valja imati volovsko srce i krokodilski želudac, medija usukanog zavidnim procentom nacionalne gledanosti, plastično demonstrira zašto je on i folklorni-lokalni klonovi, Meka za sve konfabulatore fame o bosanskom melting potu, ali strogo po pridržavanoj recepturi spravljene kaše koju mogu pokusati jedino oni za njihovom sofrom. Mada je neumorno netremice trpaju pod nos baš onima različitim i drugačijim čiji menu i trpeza nije tako sirotanski oskudna i nezdrava. Valja naglasiti da naročito medijske garniture lako prepoznatljivih i upadnih autoritarnih pazdarana tamnovilajetskog ne cicijaše ni prostorom ni vremenom, niti su imalo čedne sa svojim simultanim, upriprošćenim do zla boga, bukvalnim prijevodima kontroverznih čvorova pervertiranih etnokonfesionalnih narativa i vokabulara. Vršljanja i rovarenja, uhođenja po intimi zapravo. I pa šta, ako ih ni pas s maslom ne bi probavio?! Ushićeni hodočasnici malog ekrana, a ovaj ne čezne za pluralom, jamcem diferenciranosti, baš bog zna kako, pretplatnici, deprivirani do balčaka, ipak halucinantno zure u instruktore, aferim-mahere distribuiranja i muhurenja tabua i licenci moralnog držanja i ponašanja. Avlijaneri, bihuzur divanije, promukli od nastojanja da uzjogune zloselo, aporteri usjajene lojalnosti, ošureni jedanput mamcem, ozareno pregrijavaju telefonske linije da izuste sudbonosno demokratsko, stupidno anketno da i ne. I pošto su elektronski svakako najutjecajniji, a ujedno nerijetko i jedini izvor bljutave zabave, onda kolje i palisade etno-homogeniziranja idu k'o po loju, uranjaju u psihu k'o u maslo. Toliko o pouzdanju u 'zakržljalo rasprostranjeni' rezon kultivirane distance recepcije i o njenu izazovnu "otporu materijala". U tim tinjajućim procesima prednjači i odskače zluradi, namćorasti šeher-manirizam, iako ga oponašaju i svi drugi ambijenti ekscitirane degradacije kulture, onamo gdje god light and bright nazi-majorizacija zajamčena, i treba li dodati, uspješno, bez obzira na kvazi-identitetni predznak. Sve što se opire, pruža otpor, a da krhko ne sliči volframovim nitima, biva na udaru i nišanu proklamiranih i usvojenih prokrustovskih aršina.
Oba konfliktna trenda, mainstreama i margine, iscrpljuju tanušno strpljenje neupućenih i rezerviranih koji se razočarano drage volje povlače u idile zatucanosti, komfor trivijalnog, hedonizam bizarnog i površnog. S tim, naravski, da blazirani teatralni gest 'metropole' svoj profinjeni kulturni senzacionalizam, pod sloganom Sarajevo über alles, u odnosu na diletantski grubi provincijalni, udara na sva zvona, 'ćorlučeći' lakomisleno pretpostavljenoj zavisti kasabe, palanke, ili što bi kazali brothers in arms, suburbije. Misionarski pokondireni, tornjaci i čobani nacionalnog blaga dotle, uz veoma masne apanaže, poliraju zatečenu i produbljenu zadrtost i prostakluk, dok su stada po sustižućoj kletvi zabavljena sobom, riješena dirljivom naivnošću iz svojih redova da prinose žrtve, serbez kolju kurbane rizikujući eremitski post, a sve ne bi li ganuli i zasitili krvoločnost potcjenjivanja. Štrajkovi glađu i vapaji za nasušnim, pantomima neravnopravnosti, jedva da su napojeni i autodestruktivnim revoltom. Tako, sobom opsjednut, klatari se razvikani bosanski duh, drilovan na kazačoku prvo, potom na labuđem pjevu, uskrsnuo u prvom koljenu i laktu, te odjezdio u druge makabrističke metamorfoze, najčešće reprezentativan po usavršenoj nojevoj kamuflaži.
Pojava šagoljizma, krvopijska i sablasna, što kormilari kulturnom klimom i pustoši milje dijaloškog, eufo/r/nično je asocijativna, prepodatno nalik šigaljevizmu. Dobro došla da dozove i ravan na kojoj krstare ideologemi i filozofemi etnokonfesionalnih preganjanja i potkusurivanja -šizoidnih bećkovićevskih 'ćeranja'. Zli dusi vezu. Zapravo kućni fermentiraju recidivom sitnih duša u zloduhe. Medijske stidne vaške na kružocima, pod 'coolerskijim' imenom talkshowa ili medijaliziranih workshop-ova, isukali su kandidature za prijestolje šampiona klevetanja. Buketi pajaca i lemurčića, šegrta i dresera pod parolom "gout de la salete"-uživanja u prljavštini kojom podvrgavaju zavedenog svim mogućim "patnjama upotrebljivosti", a loja/l/)ne marionete, uvijek nekako na basamcima nadolje konvencije, nikako da svladaju lekciju i "trulež prepuste blaženopočivšima". Ukletost kao usud, in cauda venenum, mišomor za perspektivnost i alternativu. Izglumatana je ekvidistanca spram, zapravo posrijedi je polakomljenost na velikosrpsku i isto tako glomaznu hrvatsku vehementnu i agresivnu strategiju: da se uvijek onaj drugačiji nasamari i lipše pod korektno-dekorativnom privilegijom inferiornosti u plemenskim karavanama. Uhvaćena of the record, deklarativna neutralnost nalikuje, uz malo interventne persiflaže, značenju stihova Fury in the Slaugtherhouse: DIESEAS COME; DIESEAS GO, BUT IN OUR CASE NO, NO & NO, DEFINITELY NO, SO WELCOME TO THE FINAL SHOW.
Navrat-nanos opunomoćeni, filistarsko-farisejski atestirani, mijese javno mnijenje, zapravo potkuhavaju nešto apstraktno-amorfno, nedefinirano ljepljivo, tusto varljivo, migoljavo, a što se ima tek uspostaviti, i tom koreografijom vajanja, išaretom, navodno, ili bar prijeti kako će svakog časa, uskoro, samo što nije nadošlo i pokipilo. Pridružene noćne smjene tih springerei-a uvjerene su u rezultatsku izvjesnost ćudljive i čudovišne kategorije, njihovi perfidni investmani to obećavaju. Kako drukčije istumačiti 'ćekićanje i markiranje', i štampano i elektronsko, što prethodi, prijetvorno obazrivo i kurvanjski stidljivo, poduzetim kampanjama i halabuci koja slijedi i akcentira što je dospjelo na red za odstrijel, za srušiti i uništiti, zgaziti i ispljuvati, blatiti i klevetati, omalovažavati i nipodaštavati, a što sve u slast oblizujući se guta 'popašna' neman publikuma, odavna "pousmenjavanjem" dezavuiranog u ždrijelo, "kanibalske ralje" sa "želocem kak crikvena porta". Možda stvari stoje još ogavnije, publikuma preobraćenog u septičku jamu u koju klika nazi-sanitaraca, timski i pojedinačno razvijena u strijelce, na horuk, smjelo na dah, zaranja da se raspita o tržištu odveć robnih artefakata. Od istraživačkog boravka na dnu nekima ni dekompresija ne bi pomogla. Tako se i pumpa i opipava bilo da se dozna i dokuči što "išće raja". Medijskim uljezima tako polazi za rukom nemoguće, izokretanje u svoju korist Bourdieove sociopsihološke anamneze televizijske de/misioniranosti:"Ništa nije teže doli učiniti da zbilja odjekne u svoj svojoj banalnosti". Bez obzira što lakeje hulje nakaznog patriotizma smatraju potrošnom robom. Medijska promiskuitetna kompeticijska strka za spektaklom i aferom ne jenjava. U tom smislu i jesu najprivlačnija popovanja bez presedana po istrešenoj žuči, a za što su više no u top-formi 'tufahije učenosti', čije su šuveljive šupljine našopane paroksizmom i animozitetom prema drugačijem, dok plutaju i jedre u agdi skandalozne ekspresivnosti. Nagvadžaju o čemu im se prohtije, opanjkavaju i toroču o svemu što im nije niz dlaku, okreću 'vjetrokazno' ćurak, lešinarski osiono i rafinirano lamentiraju nad netom živim sahranjenim žrtvama, nikom ne polažu računa, paraziti insceniranih medijskih golgotica, anestezirane ili kontuzovane savjesti, obigravaju i zunzaraju oko neuhranjene klijentele koja skapava za fiks-kapricom predrasuda, hizmećare merhametli adetom neuračunljivom krkanluku retributivnog, za koji se malo ko usuđuje ispostaviti ceh, a kad se i to desi naposlijetku, bahata bratija ležerno odmahne i upusti se u sumanutije narudžbe piknik-razmetljivosti.
Rasterećeni prijapizma autoreferentnosti, a kojim su obdarena i kojim su gordo nakinđurena ovaploćenja pakosti, prevruće samopreporučene mušterije, moramo konstatovati, no nipošto s čuđenjem, kako je benevolentni prilog dijalogici našeg saradnika, uvaženog povjesničara Dubravka Lovrenovića, prouzročio pravi mali prljavi, refleksni recepcijski kijamet, izuzmu li se časni izuzeci poput iraniste Ahmeda Zildžića, spisateljice Jasne Šamić. O usmenim goropadnostima i objedama ne vrijedi traćiti energiju. Otud i aluzija da smo unaprijed zahvalni čitatelju na razumijevanju, još valja zatražiti oprost za obilje terminoloških apstruoznih anahronizama prisutnih u ovom tek djelomičnom osvrtu s povodom, inače identitetnih vaučera i lozinki, proklijalih iz pseudolegitimirajućeg žargona, a koje smo iz sasvim nehigijenskih razloga i pobuda prisiljeni katapultirati natrag njihovim katastarski neupitnim vlasnicima. Kamo sreće da samo kalamburu utiru put, ali i za zatvor brinu isti personalizirani laksativi. Isti koji skrbe i za nadutost primitivizmom i posljedičnu uneređenost, te stoga i forma pamfleta, njen ironijski stilem splasne u britkosti, ne zahvatajući ni izbliza dovoljno bestidnost, čijim odronom je zatrpan i na koju još samo može opominjati.
Malčice izmjenjenom optikom, uprkos tome što slovo/harf veličanstveno blaži i što skepsa figurira kao preventivna vakcina, drugačijim rakursom, dakle, doživjeli bi predostrožnije i Krausu potkradenu nepromišljenost u opskurnu aforizmu: Porijeklo je cilj. Lakše bi, rukavci 'demona analogije' posredno priskaču, slijedili i Lovrenovićev analitični pokušaj, bez skanjivanja izazvanog tim što se autor otima svodljivosti na nacionalni kod, da se ukaže na akumuliranu mitologizaciju koja preplavljuje i potapa, ne isključivo, mediokritetske kapacitete i potencijale, već i naše pastire orođene tiradama hazreti familijarnosti s ogoljelim mitomanijskim reciprocitetom. Huntingtonovska kopilad u paranoidnom naumu identitetnih niveliranja nepogrešivo njuše tek doppelgängere, utvarajući da nedužnom kaleme etikete, na stvari reklamiraju notornu nečasnost. Očito shrvan paradoksom ironije, strogo uzev, nekadašnji eksponent dijamat-ideologema suvereno je ovladao poslovicom, unaprijeđenom u maksimu, ali kao protagonist: ako nije hvala na orahu nije ni na tovaru, dobrano se revanširavši onima iz susjedstva, istočno i zapadno, koji su iznjedrili i pripomogli majestetično opterećenu sintagmu pobunjenog bosanskog duha. Međutim, tako da ipak, što god da se pod njom podrazumijevalo, nije uspjelo podjarmiti i reducirati njen drugi dio, bez atribucije, a posebno ne dinastički predati. Uzaman i silan i žestok trud kazuizma sa sipinim mastiljavim efektom erudicije. Dijametralno je intencija suprotna Genette-ovoj prevalenciji o "erudiciji kao modernom obliku fantastike". Zalud takođe i promućurna prepredenost koja bi i Nekira smutila, zaprimio se tek pelcer šuplje sofistike. Kao i uvijek što biva, nedelikatno i neproduktivno vakumiranje duha taštinom pruža nam samo još nacerenu masku bogom danog sukcesora ozloglašene nedodirljivosti. A sakrosanktna fantazma odvjetništva ekskluzivitetu dovodi do utrnuća simboličnih vrijednosti saga, tugaljivo erodiranih u tribalne etno-oltare. Neutješna je pozlata na olovnoj optočenosti minulim. Adepti i epigoni su razbaštinjeni povijesnosti idolatrijskim talaštvom prema i u njoj, a žuđeni prijelaz povijesne svijesti u svijest o povijesti zastiru koprene fascinacije mitovima, shvaćenim kao nepresušni ideologijski majdani. Mediji uglavnom obijesno diferencirani na fan-klubove, ne da su popustljivi, nego obožavaju, uz prateći apologetski uređivački cinizam, sve bigotske i prozelitske futrole, vidljive i prikrivene odorice, u najmanju ruku kao da su zalog sušte mudrosti i neprikosnovenosti.
I kad bi kojim ingenioznim čudom bilo izvodljivo na ovdašnje autore neobilazna besmrtna značaja primijeniti metodološku kombinaciju, samo sad inverziranog, genetičkog strukturalizma kojim je Goldmann "dešifrirao" Pascala sa, recimo, srodnim studioznim postupkom Sartreove egzistencijalističke psihoanalize fokusirane na Baudelaire-a, Flauberta i saint Geneta, sa znatno manje iracionalne euforije razmrsili bismo, barem primakli riješenju jednačine s najmanje tri nepoznate, suočili manje bolno sa metafizičkom be/zavičajnošću, stekli makar sfumato uvid u to u što je sve involuirao prijeki mentalitet, gorko-gorde melanholije hereze sublimirane do apoteoze. I kako i kamo je meandrirao mistični duh. Kakve bravure pohranio, zablude skrasio, ekstaze raspirio, čemu sve krotko po-služio, kojoj nadi priklanjao, koliko uvjerenja, "beznađa kao košulja promijenio u tajnoj formuli prilagođavanja", a sve neslućeno u jezik preseljeno. Iz čijih naslaga i slojeva probija Valery-ev krik: La verite est nu, mais, sous le nu, il ya l' ecorche / Istina gola-golcata, ali pod obnaženošću je oderanost. Istu plemenitu artikulaciju sažeto briljantno iznosi i Benjamin: Dokle god postoji prosjak postoji i mit. Jezik stariji od svijeta na sirat-ćupriji prijevođenja jedino je relevantno čemu se utječemo, ako i kako znamo, vjerujemo da znamo i možemo, bez rehabilitacije predrasuda, za koje je filozofski hermeneutičar pledirao, u ime toga da snagom paradoksa um ne bi defetistički abdicirao pred onim čime smo više no i što slutimo neprozirno tradirani. Znači bez metafizičkih pre-začinjenosti, ideološko-političkih montaža, vjerskih prečica i eskivaža koje bi rado usidrile, da parafraziramo Brucknera, u znanstvenom dignitetu i senzibilitetu. I to s jednakom dozom nadmenosti, baš kao što dramatično običavaju svoj balastno-tmasti kontekst impostirati u etičku i estetsku sferu. Zbrisavši svu onu 'potlačenu povijest anonimnih', "poniženih i uvrijeđenih" od kojih i Klee-ov anđeo bespomoćno i rezignirano zaklanja lice, krijumčareći destruktivni nagon u budućnost. A poneke svjetionike srećom imamo. Udaljenije ili prisnije za odgonetnuti, makar djelomično. "Jerihonske ruže" čije, naoko zadrijemalo, svojstvo anastatičnosti do žuđenog oživotvorenja ne bi trebali zapišavati našim kompleksima i frustracijama, koliko god mu drago da je iz diskutabilne suvremene superiornosti Štivo desakralizirano. Nasumično sasma, iz niski za strpljivo istraživanje preporučuju se gromadne enigme, i biografski i opusom atraktivnih zazvanih svjetova, nuždom fikcionalnih, imaginacijom otkupljenih, daruju se figure Andrića, Selimovića i Dizdara, iskorijenjenih iz dženetsko-edenskog backgrounda-a, a u koje se zaklinje i na koje se poziva, kojim se kusuraju gotovine za veresiju, i o koje se, nedosežne, zakavgalo otimaju.
Kako li bi se tek, Goldmann-Sartre postupkom dekodirani, interferirali, raskošnom maštom basnoslovan, književni mizanscen i hroničarska vjerodostojnost? Samo ne, za ime svijeta, raspleteni snopovima svijesti iz uobraženih gromobrana polifonih oluja Smisla! Koliko li bi prokuljalo inspirativne dramaturgije "krvi i sperme", koliko tragikomične arhiviranosti iz ništa manje trgikomične represije? Da li bi se poravnala autentičnost s imagom o njoj? Fakat namirio najzad, dockan, s mitemom? Događaj sa doživljajem? I na tasovima čijeg baždarenja? Kako uklonio dert, manufakturni amanet, mizan-tereziju iz-nosili jarani. Bi li cjelina istinosnog ikad dobila šansu da odgoji kad neustavljivo emanira u prednji plan? Sa koliko pouzdanja bi se oslonili na to da se 'to i tako' slučilo i odigralo? Ali tek neprijatno rasanjenu nacionalnu svijest zaputiti da otpješači dublje u povijest! Do zuba naoružanu krezavim kolekcionarskim šlifom i apetitom za efemerno i krucijalno s njenim profetskim pipanjem po mraku i po tijestu nesvjesnog i arhetipskog. Fantazmagoričnog! Zametnuta poražavajućim dojmovima od kojih štedi i na kojima škrtari, ali i kojima masakrira cenzurom ranjivu razbuktanu nostalgiju i dvosjekle reminiscencije-serijski adaptirane za zloupotrebu memorije. Pjesnik odvažno anticipirajući sriče/zbori: "Imenujemo tako stvari oko nas da nam zasvjedoče korake na rubu ove oštre jave".
Šovinistička farsa, zaplovila "s voskom u ušima trgovaca vremenom", dobila je trećeg protagonista. Neočekivano? Taman posla! I partija preferansa/performansa teče, puca karta unedogled. Traljavi hazard se ne libi. Ulozi su i živi i mrtvi. Svaka odigrana uloga u repriziranoj travestiji dojmljiva je na svoj šmirantski način. Za turobnu ishodišnu komunikacijsku entropiju favorita konzumerizma nadležan je resor medijske operative. Kao i za mutiranje pamćenja u zlopamćenje.Tapije na frekvencije ne prezaju, skrnave nebo, štoviše 'svom' okamenjenom sleeper-u, zarobljenom u meso zdrobljenom u kosti, nutkaju lohotne ljestve da prazninu premosti. Hajkači, lovci na vještice i egzorcisti Šabu, 'podikojeg' kad pronađu, 'tuširaju đerizom'. Mustafi Mađaru simplifikatori mihne blokadom odsjecaju jezik sa još neistopljenom sentencom, grozomornim iskustvom plaćenu, o "nakotu gada, i nekrštena i krštena". Zgodno denuncirajući građaninu to kao inicijacijsko sazrijevanje. Zbilja biva hipertrofirana mitom o čijioj komezurabilnosti dušebriži medijska manipulacija. 'Principe de clarte' mitološkog čovječanstva demontira Barthes: "Izazivanje kolektivne uobrazilje uvijek je neljudski poduhvat, ne samo stoga što san esencijalizuje život u sudbinu, već takođe što je san siromašan i što je on zalog odsustva". Skoro je i suvišno ironijski obrubljivati letrističko-diskurzivne šikane i incidente obrušene na sve što bezrezervno ne potpada pod egidu i mecenatstvo šizoidno pojmljenog bošnjaštva, psihotičnog kako je dominantan tok. Svi oni na tom peksin-marketinškom obznanjivanju krunski su uslišeni time što su imuni na ogledala. Odraz im je kristalno uhvaćen u kalauz-vokabularu kojim beskrupulozno provaljuju u neistomišljenike.
Podivljalu povijest, zalihe hipermnezije i alomnezije, prostodušju bezočno distribuiraju i liferuju bolesni mediji još bolesnijeg megalomanskog i kratkovidog interesa i tako zlosretno imenovani nacionalni korpus prepariraju u masu, rulju, gomilu. Prerevnosne interpretacije stvarnosti debljaju do nečitljivosti i gojaznost vidaju eksperti i kroz obrazovni sistem i usmenom predajom. Nedvosmislen citat činjeničnog recikliraju sve dok ne bude izigran pseudoiluminacijom, galvaniziraju ga dok ne prohoda i ne prenese mutno breme. Reljefnost događaja obrlaćena je u poluciju doživljaja, identitetnu bušotinu iz koje kulja mitomanijsko lakrdijaštvo. Fakat nije silovan, trube iz petnih žila, pa i nije, podmetnut mu je promiskuitet od onih što bi da zauhar i pirovski izmucaju i opečate likovanje što samozvano carine i falsifikuju. Kako im se digne.rampica pripuštaju u javni život, lansirajući vedete i verglaše, whistlere i krtice, telale i degustatore javnog mnijenja, regrutujući poklonike za medijska legla osornog giljotiniranja, svjedoči nam samo da je stavljena hipoteka na budućnost i da će koncesionari znati na vrijeme pokupiti prnje baš kao što će i akcionari svoje nataknuti na vrh štapa. Dotad isporučena, iskipovana stvarnost, svježinom i mobilnošću koja krasi krilatu laž, naliježe palimpsetski na konkretno življenje, "genij sumnje" je atrofirao, tretira se kao nezahvalnost, u najboljem slučaju smatra se naporom ili dosadom, interniran je u rubno, predjele nečujnog i nevidljivog. Posredničko babičenje komunikaciji, odnosno čežnji interaktivnog, fetišizira protočna strujanja iznevjeravajući vid i sluh, informacija s viškom promišljanja poput lepre otpravljena je u karantin, stigmatizirana kao nekorisna, dok njena krivotvorina navodi i povjerava recepciju halucinogenom transu kičeraja, zelenaške kamate oročena etnokapitala. Čak i kategorično odbijanje ne spašava ga involviranosti u bezdušnu razmjenu, brzina kojom mu kamate za ne/obavještenost crvotoče unutrašnjost naprosto slama, bankrotira letargično, ucviljen/utješen placebom individualnosti. Kastrirani hipnozom, omeđeni mediokritetskom neprobojnom konvencijom, naknadivi i zamjenjivi pojedinci/podanici postaju elementi antagonističkih, ali kongruentnih skupova kojima vlastodržački klanovi cementiraju kriminogenost i korumpiranost, besperspektivnost društva, no i svoju lukrativnu etabliranu komplementarnost. Rezime: užižano brašno, pljesnjiv hljeb, tako šljakaju medijski žrvnji demagogije, huljenje pripada nama, glasi telegrafski racionaliziran Celan.