PoÄetkom februara o mostarski Status, Sarajevske i naÅ¡e Sveske oÄeÅ¡ao se, Äekinjasto suptilno, buzdovanski uviÄ‘avno, herostratski, ime izostavljamo, već je proslavljeno kao ominozno, sociopat kolumnistiÄkog ža(n)ra. Po navadi već bolesnim ambicijama, pružio je Å¡tof tematskom bloku medijskog masakriranja zbilje. I to u paket aranžmanu: s tim da je kod njega kontraverza zalog neintendirane grotesknosti, za razliku od Äalme Å¡arma kod babuke, odakle crpi nadahnuće. Znan je i kao mužjaÄina, pardon p-atentator 'autohtone bosanske utvare-stuhe', samo je u meÄ‘uvremenu naturalizirao ono Äim je prenaseljen: avetima. A oba inauguriraju obrazac sikter-komentatorstva, valjda preostrvljeni na virtualne lopove koji su, vidi peha i udesa, babi i njemu obnoć otuÄ‘ili simulakrume historiografske i ine japije kredibiliteta kojom su nanijetili po Bosni Äinit' hajre, pa kidiÅ¡u na Å¡to stignu. Stariji logorejom, junior makulaturnim skaskama. Po fizionomiji ozlojeÄ‘enosti dao bi se naÄiniti foto-robot kao opomena pred nadžak-duhovnošću. Prerasprostranjenom, odveć. Mada su proteze slobodoumnosti obiÄno limitirane i uÅ¡kopljene autokarikaturalnošću, ipak nanose neoprostivu Å¡tetu dijalogiÄnosti te kao inkarnati pakosti zavrijeÄ‘uju dužnu pozornost.
Ali kako smo onomad kojeÄim lascivnim poÄašćeni retorikom likujuće malkontencije jezika na žaru (to Å¡to je raÅ¡ljast ne Äini ga bilingvalnim, a nekmoli komunikabilnim) pod geslom "koga moja Äakija ubode, ne treba mu ni hljeba ni vode", onda kako red nalaže da uzvratimo na revolveraÅ¡ki ispaljene uvrede tom poslastiÄaru isprdaka deplasirane farizejske akribije. Nas(e)rudin-hodžici eristike, oÄito izbunarene iz babukine sehare opsjena. Jeftinih iztorbarenih trikova aromatiziranih sihir-marifetlucima. I suoÄeni smo kako funkcionira eunuh koji orgi-ja-Å¡i sopstvenu subverzivnost, sipljiv pastuh propet da podjebava Äitav svijet, a eto nailazi na besramno, huÅ¡kaÄko gostoprimstvo nezajažljivih medijskih zubaca, ipak redovito skonÄava, odjeban, u intelektualnoj onaniji i impotenciji. Po tome je(su) zajedno sa avlijom kojoj pripada(ju) utjelovljenje/a przniÄarenja koje je postalo standard. Plitko i providno u nakani da ama baÅ¡ bilo koga navuku na tanak led kvazipolemiÄnosti Äime im je poslanje navrhunjeno. UkajmaÄeno. A joÅ¡ gore su priÅ¡ipetlje, ma Å¡ta osunećene, malo viÅ¡e je otfikareno, za zdrav razum. I poganije, jer tvore (predikat je ovo malog glodara krznaÅ¡a), nepostojano h se promalja, h-alke lanca harangaÅ¡a, invociranih dežurnih boÅ¡njaÄkih h-aj-v-ana, baletana i pelivana Teksta i Govora.
No da preÄ‘emo na stvar! Liferovane i opetovane vulgarnosti zakrinkane tobož u elokventan vokabular naravno da zahtijevaju i skarednu sintaksiÄku artikulaciju. Jedino tako, kamaricama njihova vlastita obzora daju se oiviÄiti i nasititi bleferi komunikacije sa podjetinjenom sklonošću skatolaliji. Svaki pasaž zaziva prut po prstima, al' ga lako odbit' ne'Å¡ od pogana adeta. Zajarmljen osionošću, ne odudarajući od branÅ¡e ritanjem, samopreg koÄijaÅ¡ Å¡iba ono najgore u sebi. A za Äudo amovi nemaju mrtvog ugla, 'konta' svaki osrednji hrsuz-Argus Bosne. Odjekuju solo dionice idola fori koprofag-otista, jednog uzduvanog iz niza, a Å¡to saÄinjavaju raÅ¡timani orkestar, koji Äas cvili, Äas furiozno treÅ¡ti po pariturama egzibicionistiÄkog antiintelektualizma i revnosno osmiÅ¡ljenog kolaboriranja sa mediokritetstvom. I to nije neobiÄna pojava da mislilac otkliže u parapsihologa, teolog u inkvizitora, kritiÄar u portparola, istoriÄar u geometra, sociolog u ideologa.I obratno, manipulator u politologa, maskota u analitiÄara, kriminalac u businessmana, analfabeta u kniževnika, poltron u.Äija je već stražnjica prazna, ne skanjuje se puno. A izmeÄ‘u tih paralel-viewsa polusvjetova varniÄi i žmirka javni život. Naime, to su oni Å¡to, ne s perom dara, za uhom, i Å¡to dva pamte, a jedan jedini uvijek siÅ¡u, priprostim kalkilom na-voÄ‘eni, nego oni Å¡to pak, s perom pobijenim posred Ämara, drljaju monstruozne žvrljotine. O svemu o Äemu im se prohtije, a Å¡to im "miÅ¡ljenju" izlazi iz hatura. ZaÅ¡to? Stoga Å¡to jesu ucviljeni Äamotinjom brava na brvnu, frustrirani ignorancijom neprijetelja, Å¡to i bez brvna snatre hrastovinu rivaliteta, od iste ili srodne Äehre beskarakternosti po mogućstvu, ne bi li kako, ne birajući sredstva, ukresali sebi plamiÄak publiciteta. A iz iskre kod piromana ne gine stihija, ostalo je rutina, kratak fitilj, visoka zapaljivost zdepasta pamćenja. Zato i nije nikakva satisfakcija nabasati na lakrdijaÅ¡a, klauna Å¡to misli vlastitom stražnjicom iz prosta razloga, jer je ukakana Äinjenicom da (se) pri tom napinjanju (zlo)pati od tunjoida. Bumerang žargona suflira bizarnu rimu muziÄkom telegramu: takva je 'Äakijica tupa', a da Äega drugog do kritizerstva,' handžar mož' bit', pa skoro!, al'doduÅ¡e tek sa babom skupa'.
Epigramski splav o dvojcu bez kormilara, pokupljen sa provincijskih (f)acta diurna, trafika sa ljubavnim epistolama iz metropole, naÄisto je prezahvalan, jer pogaÄ‘a ubitaÄno upravo ono Å¡to u takvim mentalnim zabitima izaziva duo fantasticus bacajući u trans nato-ciljanu populaciju. Senior vazi, potomak bulazni, tako da op-klada nikad ne pada daleko od dilbera po vrebanju snishodljivosti i vazalstva koje im egzaltirano ukazuju diljem boÅ¡njaÄkog ćilimarskog, moždanim vijugama, Å¡ara i to kao neprikosnovenim legendama, kao papama i vladikama doktrinarnog patriotskog pravovjerja. Dalje je logiÄno da, poslije opraÅ¡ivanja znanim pozadinskim vjetrovima, bez okoliÅ¡anja, naprÄ‘ivanjima, niÄu same Äemerno modificirane bufonijade. I ono Å¡to je 'iskusniji' ipak lucidno jedanput primijetio, naime opasnost od gniježđenja i mrijesta resentimana kod, eto ti na, 'njegova' naroda, ispostavlja se kao hinjena zabrinutost, ponajprije stoga Å¡to se ta ista nesposobnost i nezrelost da se oprosti i prihvati pokajanje za poÄinjeni grijeh, galantno, ne trepnuvÅ¡i, udomi i splasti kod drugog naroda, poÅ¡to to duÅ¡ebrižniÅ¡tvo oÄito nije uspjelo ni na intimnom planu, naprotiv totalno je zakazalo kod vlastita . ovdje dolazi ljuta hipokoristika ukrÅ¡tena chin-a i shih-zu-a. No niÅ¡ta to ne smeta. Dok je ćaće na, o-ho-ho već, turneji pod radiÅ¡nim nazivom "ProÄ‘oh Bosnom kroz gradove", sasvim predan ispredinama refren-amaneta o bosanskom duhu, kampanja inkasira slavodobitno 'cash and carry' karizmu, dotle sinÄina odaÅ¡ilje katil-fermane nepoćudnim, 'poÄekićanim i markiranim', svakom ko je bez udivljenja i poniznosti prema njihovim slikama i prilikama, a pomenuti presveti duh je dotle već otperjao u lijepu p. materinu.
Oblokan samodopadnošću, arogantno 'nariktanom' i nakrivo nakalemljenom erudicijom, prelisalep nepogreÅ¡ivosti, papagaj sveznadarstva, cjepaÄ dlake na Äetvoro, redovno u jajetu eureknute, sažmimo i komprimirajmo metaforiÄnost, 'zaÅ¡topan' preÄistaÄ javne rijeÄi, preživar, Tarabić kalibra medij, valjalo bi da zna kad već lakomo docira, da se i mi malo trsimo sarkastiÄnim falibilizmom, ali sa pokrićem, dakle, trebalo bi da uviÄ‘a kako posjedovati Staljinovu tabakeru ne znaÄi proniknuti u manijakalni um i po njemu sazdan kult koji je izmeÄ‘u sijaset bestijarija iznjedrio i p.e. tragiÄne dogaÄ‘aje oko Katinske Å¡ume. No izgleda bez antipironskog podastiranja kukaviÄijih argumenata, isfabriciranih na samo jednoj, navodno preoptužujućoj, sintagmi koja glasi "projekcija inventarsko-antikvarne gramzivosti", izasocirana minucioznim Nietzsche-ovim diskursom o koristi i Å¡teti istorije., a kasapski iÅ¡Äupane iz konteksta, od strane tog aneksa genealogiji boÅ¡njaÄkog mogula, trsa loze sparuÅ¡enog od maloduÅ¡ja, mi jednostavno ne bismo znali da su Decartes, Spinoza i Leibnitz nadaleko Äuveni zbog svoga "staretinarskog staža". Ali barem sluti kad već olako selektivno neprobirljivo zlopamti, oksimoron je lijek, kako nisu svi odreda listom uvjereni, uprkos decibelima izraženoj sugestivnoj onagrokratiji, da mu je tajko, inaÄe speleolog Lenjina, Suslov za diku, Avicena Adilu, naoÄito diplomatski Alija, prof kako kome, Brijeg samom sebi, Fort Knox famoznog bosanskog duha joÅ¡ od 1967, niti su svi hametice zaboravili, bez obzira jesu li se dokopali crnoberzijanskim kanalima Lenjinove lule ili pak naliv-pera, kako mu je babuka, sve dok je to lokalo vode, emfatiÄno ritualno obavljao proskinezu kultu i ostavio neizbrisiv sluzav, sinesteziji zahvaljujuć' i prepoznatljivo unjkav, letristiÄki trag glorifikaciji Vladimira IljiÄa, pozamaÅ¡an panegirik, poÄesto zataÅ¡kavan i minoriziran, jer sad ne srÄe ni kapi. Epizoda duÅ¡u poklonila za Äuvene Å¡kare krojaÄima istorije. A opet kako je vrlo neumorno enciklopedijski nabrijano sukcesivno lavirao, lavirao, lavirao pa i vitalno konvertirao u mualima i muderisa iznebuha naoko, soteriologa da prostiÅ¡ vrlog rekti Bosne. Potpuno normalno obzirom kako tamo jedino i prebiva i poÄiva taj duh, skutren i sklupÄan. Jedino da se ne prokaže, sub spaecie., ne uvrzne na onog, deja vu efektu prenavaÄ‘ena posebno na kasaba repertoaru, onog Å¡to ga je briljantno raskrinkao Konstantinović.
Ali da se okanemo tunjevine u vlastitom sosu, iako ide k'o halva, ne treba smetnuti kako joj je istekao rok. Pogotovo da se otarasimo poguzijskog hagiografa tetaka i dajdžinci, gdje se tronuta Klio zalaže dobro razabranim kadaifom i zemzemom Å¡erbeti sa svojim Å¡tićenikom. Klio sardoniÄno recitira na uvce miljeniku, a on rahat defteri himere "na priskok". A takvih Å¡to 'Å¡lifovano' brkaju muze sa mužom je na pasja preskakala, Å¡to zasukanih rukava muzu jarca, dok medijska poltronska sabraća, makroi famozne žurnalistiÄke analitiÄnosti, ispod drže sito. Daleko važniji od pikantne ilustracije jeste fenomen koji ona otvara: fenomen Å¡agoljizma. Manija veliÄine, bilo tv-geniÄna, bilo guntherwalrafskom ambicijom uÅ¡tinuta sujeta, Å¡to iznenaÄ‘ena puÅ¡ta glas i skandira svojoj, zaÄinski po svemu i svaÄemu opruženoj, sjeni. Pa da fenomen skrasimo kamo spada. I hiperprodukcijsku kakofoniju netrpeljivosti i njen recepcijski eho, oboje, nezacjeljivo unezvijerene, u sado-mazo 'sljepiću' od koitusa, o istom troÅ¡ku. Po Sloterdijku, neuvijeno, radi se o procesu 'bordelizovanja glava'. Najzad, rijeÄ je i o nabujalom trendu, Å¡to izrasta na flagrantno demisionirajućim i diskreditirajućim premisama koje viÅ¡e poretretiraju nadri prononsirane autoritete, korifeje degutantnog, no ono na Å¡to su se okomili. A naroÄito u prvi plan izbijaju sotijice, pitoreskne voluminoznosti, medijskih eksponaža i ekspozitura, svejedno da li su izvedene u rukavicama ili ne. Oko tih a/kulturoloÅ¡kih kurentnosti obigravaju ti sjekutići, umiÅ¡ljeni i autistiÄni karijesi vremena. Po njima upravljani i njima inkliniraju 'negativi' na socijalnom zaslonu sobom odmjeravajući nevakat. BaÅ¡ kao i scarcraw Å¡to natkriljuje mostarsku, sarajevsku i evo sad i zeniÄku serioznu publikaciju, inaÄe vokacijski kompetentno: osmanlija svjetonazorom i ubjeÄ‘enjem, a orijentalno-despotski nabaždaren dometom i izrazom. I eto nesmunjivo moÄvarne delte gdje se ulijevaju, manje viÅ¡e sve srodne, aktualitetom smuljane, jednodimenzionalne, kratkovide vizure na proÅ¡lost i usput na budućnost.
Tipski prepoznate personifikacije bestidnosti, nasaÄ‘ene u arbitrarne lože sa pripadajućim polugama medijskih bastarda utoliko i indikativne. Upravo takva opanak-kaloÅ¡a senzibiliteta je i baÅ¡ÄakÅ¡irska televizija iz nokÅ¡ira ukusa i takta sa svojim bajat-Å¡armerom, Å¡ejtanÄićem na kanafi i njegovim pustim satima užegla mahalanja informacijama, dok svog cijenjenog recipijenta mezeti escajgom korodiranim od zapuÅ¡tenosti. Pasionirana režija vijesti with or without fes on laska istom onom Å¡ovinÄetu, recipijentu, zaobadanom militantnom propagandom, a nad kojim se zgraža kod Hrvata i Srba, na zor il' ne, ad hoc kostimiranim u Äetnike i ustaÅ¡e. Servisira predano njegovu predrasudu zavitlavÅ¡i ga u turbo-sevdah samodovoljnosti. Puni mu nemilice ÄakÅ¡ire kao pelene natoprÄene, silom ga infantilizirajući, strepnjom i zazorom od "anamo" njih. Instant kafirluk se servira audio-vizuelno, gdje virtualno ždere stvarno i to traži repete kriÅ¡om, i otpuhujući srÄe dok je vruć. Kad ga pak opuÅ¡ta, nutka teferiÄ anahronog. Razrahaćuje ga provodadžisanjem poželjnih hanumica i Ä‘uvegija, kukavno plagirajući kojeÅ¡tarije, nebuloze i bedastoće, trash sadržaje reality-show-a mizerno parafrazirane i ciniÄno natovarene i rezervirane gnjilom i perverznom Zapadu. UpriliÄuje mu takoÄ‘er, poluÄujući treću funkciju medija, izvaÄ‘enu u trećem korijenu iz edukativnosti, onako sefte, budzaÅ¡to Å¡arolike kurseve patetiÄno-konverzacionog Å¡panjolskog, portugalskog, italijanskog, kroz danonoćno puÅ¡tane pijavice sapunica. Elegantno terapeutski na otekline imputirane mizantropije. Time je njegova ekselencija gledatelj dopao posljednjeg stadija poniženosti stasavÅ¡i u escherichiju colli, bakterijicu debelog crijeva u propusnom mediju privatnog i javnog. Vulgarnost i simplifikacija kao krvni pritisci gdje god da se sretnu, spoje kolapsira duÅ¡evnost. Virtualno naravno, tek je osjećaj ukazane Äasti doslovan. A posljedica grumen na želucu, Å¡kriljast ili igliÄast, uglavnom nestaÅ¡an, jer precizno mjeri kretanja te izruÄenosti berzi jeftine trampe newsa i vievsa. Bez limita su nasjedanja umreženih korisnika medijskim testiranjima, a obraÄ‘ena data iznuÄ‘ene beskarakternosti strateÅ¡ki su upotrebljiva marketinÅ¡kim Å¡tabovima vladajućih i promaljajućih ideologiÄnosti.
I kroki profila kvarnosti, za anfas susret valja imati volovsko srce i krokodilski želudac, medija usukanog zavidnim procentom nacionalne gledanosti, plastiÄno demonstrira zaÅ¡to je on i folklorni-lokalni klonovi, Meka za sve konfabulatore fame o bosanskom melting potu, ali strogo po pridržavanoj recepturi spravljene kaÅ¡e koju mogu pokusati jedino oni za njihovom sofrom. Mada je neumorno netremice trpaju pod nos baÅ¡ onima razliÄitim i drugaÄijim Äiji menu i trpeza nije tako sirotanski oskudna i nezdrava. Valja naglasiti da naroÄito medijske garniture lako prepoznatljivih i upadnih autoritarnih pazdarana tamnovilajetskog ne cicijaÅ¡e ni prostorom ni vremenom, niti su imalo Äedne sa svojim simultanim, upriprošćenim do zla boga, bukvalnim prijevodima kontroverznih Ävorova pervertiranih etnokonfesionalnih narativa i vokabulara. VrÅ¡ljanja i rovarenja, uhoÄ‘enja po intimi zapravo. I pa Å¡ta, ako ih ni pas s maslom ne bi probavio?! Ushićeni hodoÄasnici malog ekrana, a ovaj ne Äezne za pluralom, jamcem diferenciranosti, baÅ¡ bog zna kako, pretplatnici, deprivirani do balÄaka, ipak halucinantno zure u instruktore, aferim-mahere distribuiranja i muhurenja tabua i licenci moralnog držanja i ponaÅ¡anja. Avlijaneri, bihuzur divanije, promukli od nastojanja da uzjogune zloselo, aporteri usjajene lojalnosti, oÅ¡ureni jedanput mamcem, ozareno pregrijavaju telefonske linije da izuste sudbonosno demokratsko, stupidno anketno da i ne. I poÅ¡to su elektronski svakako najutjecajniji, a ujedno nerijetko i jedini izvor bljutave zabave, onda kolje i palisade etno-homogeniziranja idu k'o po loju, uranjaju u psihu k'o u maslo. Toliko o pouzdanju u 'zakržljalo rasprostranjeni' rezon kultivirane distance recepcije i o njenu izazovnu "otporu materijala". U tim tinjajućim procesima prednjaÄi i odskaÄe zluradi, namćorasti Å¡eher-manirizam, iako ga oponaÅ¡aju i svi drugi ambijenti ekscitirane degradacije kulture, onamo gdje god light and bright nazi-majorizacija zajamÄena, i treba li dodati, uspjeÅ¡no, bez obzira na kvazi-identitetni predznak. Sve Å¡to se opire, pruža otpor, a da krhko ne sliÄi volframovim nitima, biva na udaru i niÅ¡anu proklamiranih i usvojenih prokrustovskih arÅ¡ina.
Oba konfliktna trenda, mainstreama i margine, iscrpljuju tanuÅ¡no strpljenje neupućenih i rezerviranih koji se razoÄarano drage volje povlaÄe u idile zatucanosti, komfor trivijalnog, hedonizam bizarnog i povrÅ¡nog. S tim, naravski, da blazirani teatralni gest 'metropole' svoj profinjeni kulturni senzacionalizam, pod sloganom Sarajevo über alles, u odnosu na diletantski grubi provincijalni, udara na sva zvona, 'ćorluÄeći' lakomisleno pretpostavljenoj zavisti kasabe, palanke, ili Å¡to bi kazali brothers in arms, suburbije. Misionarski pokondireni, tornjaci i Äobani nacionalnog blaga dotle, uz veoma masne apanaže, poliraju zateÄenu i produbljenu zadrtost i prostakluk, dok su stada po sustižućoj kletvi zabavljena sobom, rijeÅ¡ena dirljivom naivnošću iz svojih redova da prinose žrtve, serbez kolju kurbane rizikujući eremitski post, a sve ne bi li ganuli i zasitili krvoloÄnost potcjenjivanja. Å trajkovi glaÄ‘u i vapaji za nasuÅ¡nim, pantomima neravnopravnosti, jedva da su napojeni i autodestruktivnim revoltom. Tako, sobom opsjednut, klatari se razvikani bosanski duh, drilovan na kazaÄoku prvo, potom na labuÄ‘em pjevu, uskrsnuo u prvom koljenu i laktu, te odjezdio u druge makabristiÄke metamorfoze, najÄešće reprezentativan po usavrÅ¡enoj nojevoj kamuflaži.
Pojava Å¡agoljizma, krvopijska i sablasna, Å¡to kormilari kulturnom klimom i pustoÅ¡i milje dijaloÅ¡kog, eufo/r/niÄno je asocijativna, prepodatno nalik Å¡igaljevizmu. Dobro doÅ¡la da dozove i ravan na kojoj krstare ideologemi i filozofemi etnokonfesionalnih preganjanja i potkusurivanja -Å¡izoidnih bećkovićevskih 'ćeranja'. Zli dusi vezu. Zapravo kućni fermentiraju recidivom sitnih duÅ¡a u zloduhe. Medijske stidne vaÅ¡ke na kružocima, pod 'coolerskijim' imenom talkshowa ili medijaliziranih workshop-ova, isukali su kandidature za prijestolje Å¡ampiona klevetanja. Buketi pajaca i lemurÄića, Å¡egrta i dresera pod parolom "gout de la salete"-uživanja u prljavÅ¡tini kojom podvrgavaju zavedenog svim mogućim "patnjama upotrebljivosti", a loja/l/)ne marionete, uvijek nekako na basamcima nadolje konvencije, nikako da svladaju lekciju i "trulež prepuste blaženopoÄivÅ¡ima". Ukletost kao usud, in cauda venenum, miÅ¡omor za perspektivnost i alternativu. Izglumatana je ekvidistanca spram, zapravo posrijedi je polakomljenost na velikosrpsku i isto tako glomaznu hrvatsku vehementnu i agresivnu strategiju: da se uvijek onaj drugaÄiji nasamari i lipÅ¡e pod korektno-dekorativnom privilegijom inferiornosti u plemenskim karavanama. Uhvaćena of the record, deklarativna neutralnost nalikuje, uz malo interventne persiflaže, znaÄenju stihova Fury in the Slaugtherhouse: DIESEAS COME; DIESEAS GO, BUT IN OUR CASE NO, NO & NO, DEFINITELY NO, SO WELCOME TO THE FINAL SHOW.
Navrat-nanos opunomoćeni, filistarsko-farisejski atestirani, mijese javno mnijenje, zapravo potkuhavaju neÅ¡to apstraktno-amorfno, nedefinirano ljepljivo, tusto varljivo, migoljavo, a Å¡to se ima tek uspostaviti, i tom koreografijom vajanja, iÅ¡aretom, navodno, ili bar prijeti kako će svakog Äasa, uskoro, samo Å¡to nije nadoÅ¡lo i pokipilo. Pridružene noćne smjene tih springerei-a uvjerene su u rezultatsku izvjesnost ćudljive i ÄudoviÅ¡ne kategorije, njihovi perfidni investmani to obećavaju. Kako drukÄije istumaÄiti 'ćekićanje i markiranje', i Å¡tampano i elektronsko, Å¡to prethodi, prijetvorno obazrivo i kurvanjski stidljivo, poduzetim kampanjama i halabuci koja slijedi i akcentira Å¡to je dospjelo na red za odstrijel, za sruÅ¡iti i uniÅ¡titi, zgaziti i ispljuvati, blatiti i klevetati, omalovažavati i nipodaÅ¡tavati, a Å¡to sve u slast oblizujući se guta 'popaÅ¡na' neman publikuma, odavna "pousmenjavanjem" dezavuiranog u ždrijelo, "kanibalske ralje" sa "želocem kak crikvena porta". Možda stvari stoje joÅ¡ ogavnije, publikuma preobraćenog u septiÄku jamu u koju klika nazi-sanitaraca, timski i pojedinaÄno razvijena u strijelce, na horuk, smjelo na dah, zaranja da se raspita o tržiÅ¡tu odveć robnih artefakata. Od istraživaÄkog boravka na dnu nekima ni dekompresija ne bi pomogla. Tako se i pumpa i opipava bilo da se dozna i dokuÄi Å¡to "išće raja". Medijskim uljezima tako polazi za rukom nemoguće, izokretanje u svoju korist Bourdieove sociopsiholoÅ¡ke anamneze televizijske de/misioniranosti:"NiÅ¡ta nije teže doli uÄiniti da zbilja odjekne u svoj svojoj banalnosti". Bez obzira Å¡to lakeje hulje nakaznog patriotizma smatraju potroÅ¡nom robom. Medijska promiskuitetna kompeticijska strka za spektaklom i aferom ne jenjava. U tom smislu i jesu najprivlaÄnija popovanja bez presedana po istreÅ¡enoj žuÄi, a za Å¡to su viÅ¡e no u top-formi 'tufahije uÄenosti', Äije su Å¡uveljive Å¡upljine naÅ¡opane paroksizmom i animozitetom prema drugaÄijem, dok plutaju i jedre u agdi skandalozne ekspresivnosti. Nagvadžaju o Äemu im se prohtije, opanjkavaju i toroÄu o svemu Å¡to im nije niz dlaku, okreću 'vjetrokazno' ćurak, leÅ¡inarski osiono i rafinirano lamentiraju nad netom živim sahranjenim žrtvama, nikom ne polažu raÄuna, paraziti insceniranih medijskih golgotica, anestezirane ili kontuzovane savjesti, obigravaju i zunzaraju oko neuhranjene klijentele koja skapava za fiks-kapricom predrasuda, hizmećare merhametli adetom neuraÄunljivom krkanluku retributivnog, za koji se malo ko usuÄ‘uje ispostaviti ceh, a kad se i to desi naposlijetku, bahata bratija ležerno odmahne i upusti se u sumanutije narudžbe piknik-razmetljivosti.
Rasterećeni prijapizma autoreferentnosti, a kojim su obdarena i kojim su gordo nakinÄ‘urena ovaploćenja pakosti, prevruće samopreporuÄene muÅ¡terije, moramo konstatovati, no nipoÅ¡to s ÄuÄ‘enjem, kako je benevolentni prilog dijalogici naÅ¡eg saradnika, uvaženog povjesniÄara Dubravka Lovrenovića, prouzroÄio pravi mali prljavi, refleksni recepcijski kijamet, izuzmu li se Äasni izuzeci poput iraniste Ahmeda Zildžića, spisateljice Jasne Å amić. O usmenim goropadnostima i objedama ne vrijedi traćiti energiju. Otud i aluzija da smo unaprijed zahvalni Äitatelju na razumijevanju, joÅ¡ valja zatražiti oprost za obilje terminoloÅ¡kih apstruoznih anahronizama prisutnih u ovom tek djelomiÄnom osvrtu s povodom, inaÄe identitetnih vauÄera i lozinki, proklijalih iz pseudolegitimirajućeg žargona, a koje smo iz sasvim nehigijenskih razloga i pobuda prisiljeni katapultirati natrag njihovim katastarski neupitnim vlasnicima. Kamo sreće da samo kalamburu utiru put, ali i za zatvor brinu isti personalizirani laksativi. Isti koji skrbe i za nadutost primitivizmom i posljediÄnu unereÄ‘enost, te stoga i forma pamfleta, njen ironijski stilem splasne u britkosti, ne zahvatajući ni izbliza dovoljno bestidnost, Äijim odronom je zatrpan i na koju joÅ¡ samo može opominjati.
MalÄice izmjenjenom optikom, uprkos tome Å¡to slovo/harf veliÄanstveno blaži i Å¡to skepsa figurira kao preventivna vakcina, drugaÄijim rakursom, dakle, doživjeli bi predostrožnije i Krausu potkradenu nepromiÅ¡ljenost u opskurnu aforizmu: Porijeklo je cilj. LakÅ¡e bi, rukavci 'demona analogije' posredno priskaÄu, slijedili i Lovrenovićev analitiÄni pokuÅ¡aj, bez skanjivanja izazvanog tim Å¡to se autor otima svodljivosti na nacionalni kod, da se ukaže na akumuliranu mitologizaciju koja preplavljuje i potapa, ne iskljuÄivo, mediokritetske kapacitete i potencijale, već i naÅ¡e pastire oroÄ‘ene tiradama hazreti familijarnosti s ogoljelim mitomanijskim reciprocitetom. Huntingtonovska kopilad u paranoidnom naumu identitetnih niveliranja nepogreÅ¡ivo njuÅ¡e tek doppelgängere, utvarajući da nedužnom kaleme etikete, na stvari reklamiraju notornu neÄasnost. OÄito shrvan paradoksom ironije, strogo uzev, nekadaÅ¡nji eksponent dijamat-ideologema suvereno je ovladao poslovicom, unaprijeÄ‘enom u maksimu, ali kao protagonist: ako nije hvala na orahu nije ni na tovaru, dobrano se revanÅ¡iravÅ¡i onima iz susjedstva, istoÄno i zapadno, koji su iznjedrili i pripomogli majestetiÄno opterećenu sintagmu pobunjenog bosanskog duha. MeÄ‘utim, tako da ipak, Å¡to god da se pod njom podrazumijevalo, nije uspjelo podjarmiti i reducirati njen drugi dio, bez atribucije, a posebno ne dinastiÄki predati. Uzaman i silan i žestok trud kazuizma sa sipinim mastiljavim efektom erudicije. Dijametralno je intencija suprotna Genette-ovoj prevalenciji o "erudiciji kao modernom obliku fantastike". Zalud takoÄ‘e i promućurna prepredenost koja bi i Nekira smutila, zaprimio se tek pelcer Å¡uplje sofistike. Kao i uvijek Å¡to biva, nedelikatno i neproduktivno vakumiranje duha taÅ¡tinom pruža nam samo joÅ¡ nacerenu masku bogom danog sukcesora ozloglaÅ¡ene nedodirljivosti. A sakrosanktna fantazma odvjetniÅ¡tva ekskluzivitetu dovodi do utrnuća simboliÄnih vrijednosti saga, tugaljivo erodiranih u tribalne etno-oltare. NeutjeÅ¡na je pozlata na olovnoj optoÄenosti minulim. Adepti i epigoni su razbaÅ¡tinjeni povijesnosti idolatrijskim talaÅ¡tvom prema i u njoj, a žuÄ‘eni prijelaz povijesne svijesti u svijest o povijesti zastiru koprene fascinacije mitovima, shvaćenim kao nepresuÅ¡ni ideologijski majdani. Mediji uglavnom obijesno diferencirani na fan-klubove, ne da su popustljivi, nego obožavaju, uz prateći apologetski ureÄ‘ivaÄki cinizam, sve bigotske i prozelitske futrole, vidljive i prikrivene odorice, u najmanju ruku kao da su zalog suÅ¡te mudrosti i neprikosnovenosti.
I kad bi kojim ingenioznim Äudom bilo izvodljivo na ovdaÅ¡nje autore neobilazna besmrtna znaÄaja primijeniti metodoloÅ¡ku kombinaciju, samo sad inverziranog, genetiÄkog strukturalizma kojim je Goldmann "deÅ¡ifrirao" Pascala sa, recimo, srodnim studioznim postupkom Sartreove egzistencijalistiÄke psihoanalize fokusirane na Baudelaire-a, Flauberta i saint Geneta, sa znatno manje iracionalne euforije razmrsili bismo, barem primakli rijeÅ¡enju jednaÄine s najmanje tri nepoznate, suoÄili manje bolno sa metafiziÄkom be/zaviÄajnošću, stekli makar sfumato uvid u to u Å¡to je sve involuirao prijeki mentalitet, gorko-gorde melanholije hereze sublimirane do apoteoze. I kako i kamo je meandrirao mistiÄni duh. Kakve bravure pohranio, zablude skrasio, ekstaze raspirio, Äemu sve krotko po-služio, kojoj nadi priklanjao, koliko uvjerenja, "beznaÄ‘a kao koÅ¡ulja promijenio u tajnoj formuli prilagoÄ‘avanja", a sve neslućeno u jezik preseljeno. Iz Äijih naslaga i slojeva probija Valery-ev krik: La verite est nu, mais, sous le nu, il ya l' ecorche / Istina gola-golcata, ali pod obnaženošću je oderanost. Istu plemenitu artikulaciju sažeto briljantno iznosi i Benjamin: Dokle god postoji prosjak postoji i mit. Jezik stariji od svijeta na sirat-ćupriji prijevoÄ‘enja jedino je relevantno Äemu se utjeÄemo, ako i kako znamo, vjerujemo da znamo i možemo, bez rehabilitacije predrasuda, za koje je filozofski hermeneutiÄar pledirao, u ime toga da snagom paradoksa um ne bi defetistiÄki abdicirao pred onim Äime smo viÅ¡e no i Å¡to slutimo neprozirno tradirani. ZnaÄi bez metafiziÄkih pre-zaÄinjenosti, ideoloÅ¡ko-politiÄkih montaža, vjerskih preÄica i eskivaža koje bi rado usidrile, da parafraziramo Brucknera, u znanstvenom dignitetu i senzibilitetu. I to s jednakom dozom nadmenosti, baÅ¡ kao Å¡to dramatiÄno obiÄavaju svoj balastno-tmasti kontekst impostirati u etiÄku i estetsku sferu. ZbrisavÅ¡i svu onu 'potlaÄenu povijest anonimnih', "poniženih i uvrijeÄ‘enih" od kojih i Klee-ov anÄ‘eo bespomoćno i rezignirano zaklanja lice, krijumÄareći destruktivni nagon u budućnost. A poneke svjetionike srećom imamo. Udaljenije ili prisnije za odgonetnuti, makar djelomiÄno. "Jerihonske ruže" Äije, naoko zadrijemalo, svojstvo anastatiÄnosti do žuÄ‘enog oživotvorenja ne bi trebali zapiÅ¡avati naÅ¡im kompleksima i frustracijama, koliko god mu drago da je iz diskutabilne suvremene superiornosti Å tivo desakralizirano. NasumiÄno sasma, iz niski za strpljivo istraživanje preporuÄuju se gromadne enigme, i biografski i opusom atraktivnih zazvanih svjetova, nuždom fikcionalnih, imaginacijom otkupljenih, daruju se figure Andrića, Selimovića i Dizdara, iskorijenjenih iz dženetsko-edenskog backgrounda-a, a u koje se zaklinje i na koje se poziva, kojim se kusuraju gotovine za veresiju, i o koje se, nedosežne, zakavgalo otimaju.
Kako li bi se tek, Goldmann-Sartre postupkom dekodirani, interferirali, raskoÅ¡nom maÅ¡tom basnoslovan, književni mizanscen i hroniÄarska vjerodostojnost? Samo ne, za ime svijeta, raspleteni snopovima svijesti iz uobraženih gromobrana polifonih oluja Smisla! Koliko li bi prokuljalo inspirativne dramaturgije "krvi i sperme", koliko tragikomiÄne arhiviranosti iz niÅ¡ta manje trgikomiÄne represije? Da li bi se poravnala autentiÄnost s imagom o njoj? Fakat namirio najzad, dockan, s mitemom? DogaÄ‘aj sa doživljajem? I na tasovima Äijeg baždarenja? Kako uklonio dert, manufakturni amanet, mizan-tereziju iz-nosili jarani. Bi li cjelina istinosnog ikad dobila Å¡ansu da odgoji kad neustavljivo emanira u prednji plan? Sa koliko pouzdanja bi se oslonili na to da se 'to i tako' sluÄilo i odigralo? Ali tek neprijatno rasanjenu nacionalnu svijest zaputiti da otpjeÅ¡aÄi dublje u povijest! Do zuba naoružanu krezavim kolekcionarskim Å¡lifom i apetitom za efemerno i krucijalno s njenim profetskim pipanjem po mraku i po tijestu nesvjesnog i arhetipskog. FantazmagoriÄnog! Zametnuta poražavajućim dojmovima od kojih Å¡tedi i na kojima Å¡krtari, ali i kojima masakrira cenzurom ranjivu razbuktanu nostalgiju i dvosjekle reminiscencije-serijski adaptirane za zloupotrebu memorije. Pjesnik odvažno anticipirajući sriÄe/zbori: "Imenujemo tako stvari oko nas da nam zasvjedoÄe korake na rubu ove oÅ¡tre jave".
Å ovinistiÄka farsa, zaplovila "s voskom u uÅ¡ima trgovaca vremenom", dobila je trećeg protagonista. NeoÄekivano? Taman posla! I partija preferansa/performansa teÄe, puca karta unedogled. Traljavi hazard se ne libi. Ulozi su i živi i mrtvi. Svaka odigrana uloga u repriziranoj travestiji dojmljiva je na svoj Å¡mirantski naÄin. Za turobnu ishodiÅ¡nu komunikacijsku entropiju favorita konzumerizma nadležan je resor medijske operative. Kao i za mutiranje pamćenja u zlopamćenje.Tapije na frekvencije ne prezaju, skrnave nebo, Å¡toviÅ¡e 'svom' okamenjenom sleeper-u, zarobljenom u meso zdrobljenom u kosti, nutkaju lohotne ljestve da prazninu premosti. HajkaÄi, lovci na vjeÅ¡tice i egzorcisti Å abu, 'podikojeg' kad pronaÄ‘u, 'tuÅ¡iraju Ä‘erizom'. Mustafi MaÄ‘aru simplifikatori mihne blokadom odsjecaju jezik sa joÅ¡ neistopljenom sentencom, grozomornim iskustvom plaćenu, o "nakotu gada, i nekrÅ¡tena i krÅ¡tena". Zgodno denuncirajući graÄ‘aninu to kao inicijacijsko sazrijevanje. Zbilja biva hipertrofirana mitom o Äijioj komezurabilnosti duÅ¡ebriži medijska manipulacija. 'Principe de clarte' mitoloÅ¡kog ÄovjeÄanstva demontira Barthes: "Izazivanje kolektivne uobrazilje uvijek je neljudski poduhvat, ne samo stoga Å¡to san esencijalizuje život u sudbinu, već takoÄ‘e Å¡to je san siromaÅ¡an i Å¡to je on zalog odsustva". Skoro je i suviÅ¡no ironijski obrubljivati letristiÄko-diskurzivne Å¡ikane i incidente obruÅ¡ene na sve Å¡to bezrezervno ne potpada pod egidu i mecenatstvo Å¡izoidno pojmljenog boÅ¡njaÅ¡tva, psihotiÄnog kako je dominantan tok. Svi oni na tom peksin-marketinÅ¡kom obznanjivanju krunski su usliÅ¡eni time Å¡to su imuni na ogledala. Odraz im je kristalno uhvaćen u kalauz-vokabularu kojim beskrupulozno provaljuju u neistomiÅ¡ljenike.
Podivljalu povijest, zalihe hipermnezije i alomnezije, prostoduÅ¡ju bezoÄno distribuiraju i liferuju bolesni mediji joÅ¡ bolesnijeg megalomanskog i kratkovidog interesa i tako zlosretno imenovani nacionalni korpus prepariraju u masu, rulju, gomilu. Prerevnosne interpretacije stvarnosti debljaju do neÄitljivosti i gojaznost vidaju eksperti i kroz obrazovni sistem i usmenom predajom. Nedvosmislen citat ÄinjeniÄnog recikliraju sve dok ne bude izigran pseudoiluminacijom, galvaniziraju ga dok ne prohoda i ne prenese mutno breme. Reljefnost dogaÄ‘aja obrlaćena je u poluciju doživljaja, identitetnu buÅ¡otinu iz koje kulja mitomanijsko lakrdijaÅ¡tvo. Fakat nije silovan, trube iz petnih žila, pa i nije, podmetnut mu je promiskuitet od onih Å¡to bi da zauhar i pirovski izmucaju i opeÄate likovanje Å¡to samozvano carine i falsifikuju. Kako im se digne.rampica pripuÅ¡taju u javni život, lansirajući vedete i verglaÅ¡e, whistlere i krtice, telale i degustatore javnog mnijenja, regrutujući poklonike za medijska legla osornog giljotiniranja, svjedoÄi nam samo da je stavljena hipoteka na budućnost i da će koncesionari znati na vrijeme pokupiti prnje baÅ¡ kao Å¡to će i akcionari svoje nataknuti na vrh Å¡tapa. Dotad isporuÄena, iskipovana stvarnost, svježinom i mobilnošću koja krasi krilatu laž, naliježe palimpsetski na konkretno življenje, "genij sumnje" je atrofirao, tretira se kao nezahvalnost, u najboljem sluÄaju smatra se naporom ili dosadom, interniran je u rubno, predjele neÄujnog i nevidljivog. PosredniÄko babiÄenje komunikaciji, odnosno Äežnji interaktivnog, fetiÅ¡izira protoÄna strujanja iznevjeravajući vid i sluh, informacija s viÅ¡kom promiÅ¡ljanja poput lepre otpravljena je u karantin, stigmatizirana kao nekorisna, dok njena krivotvorina navodi i povjerava recepciju halucinogenom transu kiÄeraja, zelenaÅ¡ke kamate oroÄena etnokapitala. ÄŒak i kategoriÄno odbijanje ne spaÅ¡ava ga involviranosti u bezduÅ¡nu razmjenu, brzina kojom mu kamate za ne/obavjeÅ¡tenost crvotoÄe unutraÅ¡njost naprosto slama, bankrotira letargiÄno, ucviljen/utjeÅ¡en placebom individualnosti. Kastrirani hipnozom, omeÄ‘eni mediokritetskom neprobojnom konvencijom, naknadivi i zamjenjivi pojedinci/podanici postaju elementi antagonistiÄkih, ali kongruentnih skupova kojima vlastodržaÄki klanovi cementiraju kriminogenost i korumpiranost, besperspektivnost druÅ¡tva, no i svoju lukrativnu etabliranu komplementarnost. Rezime: užižano braÅ¡no, pljesnjiv hljeb, tako Å¡ljakaju medijski žrvnji demagogije, huljenje pripada nama, glasi telegrafski racionaliziran Celan.
|
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
