Bilo kad, bilo gdje, ovako razgovaraju i preživaju vlati mudrosti dvije ovčice, sorta metafizičarke, dok naokolo butcheri zaba(l)avljeni oštrenjem sječiva ne love ništa od toga, pošto je preglasan karakteristični zvuk metala pri pripremi karitativnog tranžiranja, a usput su i razdrljeni velikodušjem i plemenitošću svojih pripadanja: prva će drugoj, uvijek u napasti da samo odbleji pitanje, ne sačekavši odgovor: "Što ti misliš, držiš li da ima života poslije bajrama?" Slijedi a la Christian Schütze striženje, satirom 'ukalupljeno': I to zvoni sa obronaka nadugo i naširoko, naganja se, potoci mniju, blagoslovlje rominja, šume šumore, uz kosinu brbljanja, iz iskustva mišljenja.

Što to uopće Talija duguje svojoj madam svodnici? Spišanost od smijeha, ipak, udijeljenja je prosjacima rasterećenja kroz farsu, tragikomično, sotijice, ruganje, travestiju, skandal, sve naprosto sa predznakom zoon politicona što se da za pas zadjenuti. Koliki je udio bolesti u stvaranju? Blowin' in the wind, my frend. I što ako se famozno prepoznavanje epiloški neslavno dotetura do suda i isuče zatvor, kako onda aklamacije i ovacije, presamićenost od grohota, horsko odjekivanje i oplakivanje -bravo, bravo -prodje, utone li i cijenom u pastoznu amneziju i zazove ponavljanja u nedogled. A prije toga, je li u templovima kulture sva vika i halabuka nizašta, preplaši li dremljive vrapce po krovovima. Poslušajmo Baudelairea o toj delikatnoj, kvazi-(se plazi) raboti što ima pro/kazati: "Zato bi trebalo reći: smijeh dolazi od predstave o vlastitoj nadmoći! Zaista, prava đavolja misao! Oholost i izopačenost! A opšte je poznato da svi ludaci u ludnicama imaju preko svake mjere razvijenu predstavu o sopstvenoj nadmoći. Ne znam da je neko poludio od skromnosti. Rekao sam da postoji znak slabosti u smijehu, zaista postoji li očigledniji znak maloumnosti od tog nervnog grča, nevoljnog krivljenja, sličnog kijanju, izazvanog nesrećom drugih?" Galgen humor pridržava pravo na svoj obećavajući slogan i svugdje ga istjeruje, a prostački neodoljivo glasi i u city light treptanju: Plati pa se klati!

Nažalost, udišemo ćutanje uprkos nastojanju da dobijemo bar anegdotske pokušaje rasvjetljavanja kontroverzi teatra i politike. Lijepi se na i o nas paradoks o glumcu, izoštrenije da više nadahnjujemo no što smo inspirirani i režiju, i scenografiju, verbalno uteklo pod okrilje grimase, pribjeglo mu, šminku, afiše oronulosti u neukus, casting lica što išću, vape pisca s glavurdom na panju, vulgarne kecelje dželata nataknute su na koplja kao zastave, eksperiment, sve, sve ama baš sve na se preuzeo je čudovišni princip amor fati. Korifeji su zbunjeni izbrisanim granicama izmedju pozorišta i vlastoljublja. Inscenacija se otela lančano nadzoru, bilo kakvu. Stoga dajmo, kao svi pošteni i poljupcu stopala granitnih postamenata vični, riječ Peri Lovšinu, jednom od nekadašnjih Kopiladi, jer jesmo to, državni ljubimci: "Otvorim zahod, čujem poznat glas, ponovno netko vadi se na nas. gledamo vođu kako je ozbiljan na ekranu i kako zastave vijore u prvom planu. plavo nebo, sunce grije, sve je lijepo, lijepa su brda, lijep je ovaj gaj - Godine sredinskih odklonov se začinjajo zdaj."

Bjelina lijevo (nakon izjalovljenih napora da se domognemo priloga), ukoliko je zalog bezgrešnog začeća, neumrljanosti teatra i politike, onda neka bude taj savez, kad god i gdjegod sklopljen, nazdravljen, a čime drugim do kukutom.