ČETVORICA JEDNOG VODE, JEDNOG VODE ČETVORICA, ČETVORICA JEDNOG BROJI, ČETIRI SE JEDNOG BOJI. Nema nikakve sumnje - iako ova pjesnička "dramaturgija" Maka Dizdara pretenduje na univerzalnu poziciju ljudskoga u svijetu, ili bolje kazati na ontologiju neljudskoga - u strahu one "četvorice" nad onim "jednim" prepoznajemo već klasičnu, takoreći standardnu političku situaciju: strah od drugoga, drugomislećega, od onoga koji nama nije sličan. Ironija u svemu jeste što je pomenuta pjesma napisana u jeku i punoj snazi jednog od najbenevolentnijih komunističkih totalitarizama, koji, eto, u svojoj titoističkoj light-verziji nije prepoznao, ili nije htio prepoznati samoga sebe u "četvorici" koji se "boje". Ipak, strah pred alternativnim, pred onim što nije nalik nama samima, ma kakvi mi bili ili ma čemu pripadali, skoro da je genetski "instaliran" u naše psihološko, pa i političko biće. Politička povijest i nije ništa drugo do duga historija "utjerivanja dugova" od drugačijeg i drugomislećeg.
S druge strane, "zasurfamo" li barem malo i dovoljno naivno po pojmu "narod" - što ćemo pronaći!? Rimske pobune robova, medievalne seljačke ustanke, atentate na carske namjesnike i prestonasljednike, tridesetogodišnje ratove, mrtve rudare u oknima, zagušljive tvornice na periferiji i sirotinju predgrađa... U kontekstu političke patologije "narod" se izgleda najčešće javlja kao virtualan prostor kojeg valja popuniti odgovarajućom ideološkom matricom, nebitno da li lijevom ili desnom. Drugim riječima, da bi "narod" uopće mogao "funkcionirati" kao "politički pojam" s vremena na vrijeme potrebno ga je "ponarođivati". Doista zvuči paradoksalno, ali onaj "jedan" po kojeg dolaze ona "četvorica" zapravo je sretnik jer pripada jedinom sigurnom prostoru na kojem se koliko toliko može sačuvati zdrava ljudska pamet. Dakako, to je područje sociopolitičke margine koja je izgleda jedina zaštićena od "brisanog prostora" plemenskih, malograđanskih, palanačkih i inih Povijesti - jer uvijek je bolje biti progonjeni nego progonitelj - kao što kaže jedna talmudska izreka.
Ali za razliku od stare helenske demokracije polisa koja je bila izravna vladavina svih građana, moderna demokracija javlja se kao volja izabranih predstavnika. Demos je, dakle, mitologiziran i transfigurisan u "glasačku mašinu", a moderna politička praksa postala je organiziranje "komunikacijskog šuma" između birača i izabranih u tolikoj mjeri koliko je potrebno da se "historijski" politički programi brižljivo lobotomiraju.
Dakako, vjerovati u "nultu demokraciju" i "kraj povijesti" kao završni stadij evolucije "političke životinje" bilo bi odveć naivno. Primjerenije bi bilo vjerovati u onaj prostor koji se nalazi na margini demokracije, a kojom gluhari i lunja "dijaloški čovjek" i u koju je situirano sve ono profano i civilno. Takvo polifonijsko područje zasniva se, prije svega, na proizvodnji sugovornikâ i "razlikâ", na sada već postmodernom konceptu reprodukcije "glasovâ" na širokom polju Drugosti. Sa "višestrukim glavama za čitanje" (Derrida) ispisuje se polje tzv. manjinskih diskurza i najrazličitijih subkulturnih "simptoma", te fragmentizira tradicionalno "osjećanje svijeta". Na kraju podsjetimo se - britanska teoretičarka Catherine Belsey veli kako u suštini ksenofobije stoji strah od alternativnih načinâ postojanja koji zapravo pokazuju kako naš način postojanja "nije neizbježan pa samim tim nije ni nužno prirodan". Jedina autentična, pa kažimo i legitimna subverzija, bila bi, dakle, stalno "civilno" propitivanje koliko sve ono "naše" u stvari nije neizbježno. Nema dvojbe, slobodni čovjek politički "stanuje" na margini i utoliko teže njegov glas "vapijućeg" dopire do središta plebejske zabave, do "božanstvene komedije" zvane "vladavina naroda". |
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
