 |
03/06
juni 2006 |
|
V DEMOKRATSKE ALTERNATIVE SLIJEPIM ULICAMA DEMAGOGIJE
|
"Definicija demokratije: proširiti na svakog povlasticu pristupa stvarima koje više ne postoje." (Robert Calasso). Strahovite li tvrdnje! Povlastica koju mnogi dijele zove se pokajanje.
Pascal Bruckner |
|
 Civilno društvo: procesi integracija vs. procesi očuvanja |
 |
| Dino Abazović |
| |
"Jugoslovenski komunizam imao je i niz svojstava zbog kojih je bilo moguće u okvirima njegove jednostranačke države razviti emancipacijske politike u opsegu i na nivoima koji su bitno nadmašivali ostalo političko siromaštvo realnog socijalizma. S druge su strane lokalne vladajuće grupe prihvatile obrazac liberalističkog spašavanja kapitalizma, reorganizirajući se tako da si osiguraju vlast u novim okolnostima perifernog liberalnog kapitalizma. Sklopile su novu vladajuću koaliciju koja se legitimirala pomoću nacionalističke ideologije - a stvarni učinak bio je uspostava identitetskih zajednica u državama etničkih većina. Nastavak znamo: mrak devedesetih, krvava postjugoslovenska tranzicija. Istom u tom položaju stvarno se konstituiralo civilno društvo ... Alternativne kulture i alternativne politike koje su novi gospodari pomoću novog identitetskog konsenzusa istisnuli na rub, institucionalno potkopali, financijski uništili i ideološki difamirali, pokušale su se braniti pomoću ideologije i prakse civilnog društva, a to znači pomoću liberalnog žargona i civilnodruštvene samoorganizacije. Barem do neke mjere uhvatile su se u zamku: pokušale su se spasiti baš pomoću onoga što ih je uništavalo."1 (Močnik, 2005)
Ovaj poduži citat iz teksta Rastka Močnika doima mi se veoma važnim u prezentiranju procesa u i oko civilnog društva na ovim prostorima ne samo zbog konzistentne reference na prošla vremena, već i zbog toga što nas, na izvjestan način, gotovo pa "proročki" upozorava na ono što bi se tek moglo desiti, ali ovaj put ne u nacionalnim (konkrektna država), već supra-nacionalnim okvirima (npr. Evropska unija). Stoga se dio naslova ovog teksta, priznajem, može smatrati u najblažem problematičnim - procesi integracija vs. procesi očuvanja.
No prethodno ću ponuditi jedno od mogućih razumijevanja stanja u Bosni i Hercegovini, a potom i eventualne trendove i očekivanja u projekciji integracijskih procesa ove države u Evropsku uniju.
Manje-više je poznato da u literaturi postoji veliki broj pokušaja da se odredi civilno društvo kao takvo i kao što je to slučaj sa nekim drugim suvremenijim fenomenima, sve te teorije su naprosto više ili manje našle svoju primjenu u razmatranjima, odnosno empirijskim istraživanjima širom svijeta2 .
Upravo zbog toga, a za potrebe ovog teksta, polazim sa stanovišta koje nudi Jeffrey C. Alexander3 kroz njegov binarni diskurs civilnog društva, pri čemu je civilno društvo, dakle, određeno kao podsistem društva koji je analitički, i do određenog stupnja, empirijski odvojen od sfera političkog, ekonomskog i religijskog života.
"Civilno društvo je sfera solidarnosti u kojoj su apstraktni univerzalizam i partikularističke verzije zajednice kruto isprepleteni. Ono je i normativan i realan koncept. Civilno društvo ovisi o izvorima, ili inputima, iz ostalih sfera, iz političkog života, ekonomskih institucija, širokih kulturnih rasprava, teritorijalne organizacije, iz primordijalnosti. Civilno društvo je konstituirano na osnovu vlastitih distinktivnih struktura elita, ne samo onih funkcionalnih oligarhija koje kontroliraju pravne i komunikacijske sisteme, već i onih koji prakticiraju moć i identitet kroz dobrovoljne organizacije ('dostojanstvenici' ili 'javni službenici') i društvene pokrete ('pokreti intelektualaca' ?.?)" (Alexander, 2001:193-4)
Međutim, ono po čemu se ova teorija po meni nameće kao odgovarajuća za promišljanje bosanskohercegovačkog konteksta jeste zapravo u binarnom diskursu koji se po Alexanderu pojavljuje na tri nivoa: društvenim motivima, odnosima i institucijama.
Tako, po njemu, na svim ovim nivoima imamo karakteristične simboličke kodove i njima odgovarajuće protiv-kodove. Na nivou društvenih motiva, ili pobuda, demokratija ovisi o samokontroli i individualnim inicijativama, te se pojedinci u demokratskim okruženjima prepoznaju po simboličkim kodovima, recimo, aktivizma i autonomije, a ne (protiv-kodovi) po pasivizmu i ovisnosti. U takav diskurs potpadaju i drugi aksiomatski kvaliteti poput racionalnosti, razumnosti, smirenosti, kontrole, realizma, dok su njihove binarne (nedemokratske) suprotnosti iracionalnost, histerija, uzbudljivost, stasnost, nerealističnost.
Nivo društvenih odnosa direktna je posljedica ponašanja pojedinaca -u slučaju da pojedinci baštine demokratske simboličke kodove u mogućnosti su graditi otvorene društvene odnose zasnovane na povjerenju, direktnosti, časnosti, istinitosti.... Pojedinci, pak, označeni protiv-kodovima društvenih motiva, u odnosima su koji su determinirani tajnovitošću, sumnjičavošću, proračunatostima, pohlepnošću, zavjereništvom...
Konsekventno tome, diskurzivne strukture društvenih institucija mogu se označiti demokratskim ili protiv-demokratskim simboličkim kodovima: na jednoj strani su institucije zasnovane na vladavini zakona, jednakosti, inkluziji, depersonalizaciji i ugovornim odnosima, a na drugoj su strani arbitrarne, zasnovane na moći, hijerarhizirane, eksluzivne, personalizirane, i institucije pripisane lojalnosti.
Nije teško u bosanskohercegovačkom postdaytonskom kontekstu prepoznati odgovarajuće, na ovaj način opisane, binarne diskurzivne simboličke kodove.
Civilno društvo trebalo bi biti određeno -odnosno hajdemo ustvrditi da to i jeste jedna od njegovih primarnih kakvoća koja ga i čini civilnim -demokratskim simboličkim kodovima. Kao "društvo nasuprot države", preko civilnog društva i kroz njegove aktivnosti detektiramo stanje slobode, ali i kulturne eksperimente, intelektualnu izvrsnost, političku inovaciju (Močnik, 2005). Dakako sve dok u dihotomiji civilno društvo/država oba para egzistiraju kao realiteti.
Međutim, kada je u pitanju postdaytonska Bosna i Hercegovina, problem realiteta može se postaviti i ovako - "društvo nasuprot čega?", odnosno može se poći od toga da u svakom slučaju ima manje problema sa realitetom civilnog društva, a mnogo, mnogo više sa stvarnosti ovakve države.
Ali kako fokus ovog teksta, shodno karakteru teme, treba biti usmjeren primarno na civilno društvo, ostajem pri pokušaju da se toga i držim. Stoga ukoliko, primjera radi, reducirano razumijevamo civilno društvo kroz prizmu nevladinih organizacija, što u Bosni i Hercegovini uglavnom i jeste slučaj, doima se da su nevladine organizacije, gotovo paradoksalno, u funkciji očuvanja ovako lošeg stanja, obzirom da kompenziraju funkcije koje država neće ili ne može da ispunjava4. Naravno, vjerovatno niti jedna nevladina organizacija u BiH ne djeluje sa tim ciljem, a situacija u kojoj se nalaze zorno svjedoči da država gotovo elementarno ne funkcionira - pojedincima stoga ne preostaje ništa drugo nego se organizirati na ovaj način i pokušati ublažiti posljedice takvog stanja.
Međutim, ukoliko pri svemu tome imamo u vidu činjenice koje govore da je većina nevladinog sektora najznačajnim dijelom potpomognuta donatorskim sredstvima izvana, a kako vrijeme odmiče, strategije domaćih nevladinih organizacija zasnivaju se sve više na donor-driven strategijama, a sve manje na realnom stanju i potrebama, situacija postaje još pesimističnija.
Tim prije što tzv. međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini i dalje uporno insistira da su nevladine organizacije centralni segment civilnog društva5 za "nepolitičko" djelovanje u cilju promjene stanja.
Ne čini li se onda plauzibilnim postaviti pitanje na sljedeći način - šta sa nevladinim organizacijama onoga dana kada ova država prevaziđe svoju "frankeštajnsku" konstrukciju, i zadovolji uslove za prijem u Evropsku uniju?
Nije li upravo ovako reducirani okvir civilnog društva, a uzroke treba tražiti i u gotovo kolonizatorskom karakteru pomoći dirigirane izvana, unaprijed i nepovratno sahranio mogućnosti razvoja većine drugih vidova građanskog angažmana (dakle svakog drugog koji nije sveden na nevladine organizacije)?
Da li je realno očekivati pojavu građanskih grupa sa izrazito nedemokratskim simboličkim kodovima - npr. formacije euroskeptika sa elementima desne (političke) provenijencije?
Hoće li slijedeća faza biti sve značajnije određena diskursom represije, jer treba imati u vidu da "... one osobine koje omogućavaju da civilno društvo bude unutar sebe demokratsko - osobine koje uključuju simboličku opoziciju koja omogućava da sloboda bude definirana na bilo koji značajan način - sve to znači da se pripadnici civilnog društva ne osjećaju sigurnim da mogu djelovati efikasno protiv svojih oponenata, bilo onih iznutra ili izvana. Diskurs represije je inherentan diskursu slobode. A to jeste ironija u srcu diskursa civilnog društva" (Alexander, 2001:201).
Ukoliko se stvari bitno ne izmjene u predpristupnoj fazi, budući okvir u pogledu civilnog društva nije nužno svodiv samo na pozitivnu stranu medalje. |
| |
|
1
Močnik, Rastko (2005): "Civilno društvo i alternativne kulture", ZaMirZINE, mart 2005, http://www. zamirzine.net/article.php3?id_article=1929
2
Držim da je najkonzistentniji prikaz i osnovna polazišta većine relevantnih teorija dao Vukašin Pavlović u svojoj knjizi Civilno društvo i demokratija, u izdanju Politeiae, Beograd, 2004. godine.
3
Alexander, Jeffery C. (2001): "The Binary Discourse of Civil Society" in Seidman S. - Alexander, J.C. (eds.) The New Social Theory Reader, Routledge, London and New York.
4
Slično je i u kontekstu neoliberalnih država; vidi šire o ovome u tekstu Rastka Močnika "Nevladine organizacije, sluge neoliberalne države", Sektor, br. 3-4, 2004.
5
Vidi više o tome u Sevima Sali-Terzić (2001), "Civilno društvo", u Žarko Papić (ur.) Međunarodne politike podrške zemljama jugoistočne Evrope: Lekcije (ne) naučene u BiH, Muller, Sarajevo. |
| |
|
| Sadržaj >> |
|
| |
|
|
