 |
03/06
juni 2006 |
|
V DEMOKRATSKE ALTERNATIVE SLIJEPIM ULICAMA DEMAGOGIJE
|
"Definicija demokratije: proširiti na svakog povlasticu pristupa stvarima koje više ne postoje." (Robert Calasso). Strahovite li tvrdnje! Povlastica koju mnogi dijele zove se pokajanje.
Pascal Bruckner |
|
 Ustavni amandmani, coup d'elite i patriotska demagogija |
 |
| Asim Mujkić |
| |
Ne teritorij, već demokratske institucije
Predloženi amandmani na Ustav BiH po prvi put u javni prostor, kakav god on bio, na "dnevni red" donose problem spora između kolektivnih i individualnih prava. Taj spor je, po mom mišljenju, u samom srcu bosanskohercegovačkog problema. Po prvi put od kako je etnonacionalizam zaposjeo političke institucije ove zemlje i proširio se suvereno po rasparčanoj javnoj i haotičnoj i zastrašenoj privatnoj sferi, jasno su precizirana kolektivna prava, formulirana kao prava veta za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. U slučaju usvajanja amandmana na Ustav BiH po prvi put bismo imali jasno određene i polarizirane skupine individualnih i kolektivnih prava. One bi izgledale otprilike ovako:
Individualna prava i slobode građanina BiH, u skladu s članom II.3 Ustava BiH, su: 1. pravo na život; 2. pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanim ili degradirajućem tretmanu ili kažnjavanju; 3. pravo osobe da ne bude držana u ropstvu ili sužanjstvu, ili da obavlja prisilni ili obavezni rad; 4. pravo na slobodu i sigurnost osobe; 5. pravo na pravično saslušanje u građanskim ili kriminalnim procesima i druga prava u vezi s tim; 6. pravo na privatni i obiteljski život, na dom i korespondenciju; 7. sloboda mišljenja, savjesti i vjere; 8. sloboda izražavanja; 9. sloboda miroljubivog okupljanja i sloboda udruživanja s drugima; 10. sloboda sklapanja braka i osnivanja obitelji; 11. pravo na imovinu; 12. pravo na obrazovanje; 13. pravo na slobodu kretanja i stanovanja.
Tablica "kolektivnih prava" bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda formulirana kao "pravo veta za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa" u skladu s Amandmanom II.10.d sastoji se od sljedećih pitanja: 1. identitet konstitutivnog naroda; 2. pravo sva tri konstitutivna naroda da budu zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i sudskim organima, te da imaju jednaka prava učešća u procesima donošenja odluka; 3. teritorijalna organizacija; 4. organizacija javnih organa vlasti; 5. obrazovanje; 6. upotreba jezika i pisma; 7. nacionalni simboli i zastava; 8. duhovno nasljeđe, osobito njegovanje i potvrđivanje vjerskog i kulturnog identiteta i tradicije; 9. očuvanje integriteta BiH; 10. sistem javnog informiranja; 11. pravo amandmana na Ustav BiH; 12. svako pitanje koje 2/3 jednog kluba u Domu naroda proglasi pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa.
Ono čemu se samo možemo nadati je da će se naredna faza pregovora oko promjene Ustava BiH (ako do nje uopće dođe) koncentrirati oko usaglašavanja ove dvije liste prava i sloboda, jer se očito neka od prava ili ponavljaju ili međusobno isključuju što ću, nadam se, uspjeti pokazati u analizi koja slijedi nakon što ponudim ključni princip koji treba omeđiti cijelu raspravu.
Dosadašnja politička praksa dejtonske Bosne pokazuje da je kolektiv ("narod", "konstitutivni narod", "nacija") ključni nosilac prava. Premda član II.3 nudi katalog individualnih prava i sloboda, procedure izbora i odlučivanja u zakonodavnim, sudskim i izvršnim organima su dominantno kolektivističke. Može se reći da je cjelokupni politički okvir BiH kolektivistički - etnopolitički. Unutar njega se građanin ne može artikulirati niti biti politički relevantan ukoliko ne nastupa kao pripadnik ovog ili onog konstitutivnog kolektiva. U jednom takvom kontekstu zagarantirana individualna prava i slobode u BiH odnose se na "sve i ni na koga posebno", jer u politički relevantnom smislu "građanin" koji je navodni nosilac prava može da se pojavi ili kao građanin-pripadnik ovog ili onog naroda ili kao građanin-pripadnik manjine (Drugi). Tako prava i slobode građanina - pripadnika ove ili one konstitutivne grupe postaju opće-selektivna. Naprimjer, pravo na život postaje partikularizirano kao pravo na život sa "svojima", ako građanin želi biti relevantan u političkom smislu. U suprotnom, što je do puka irelevancija u etnopolitičkom kontekstu glas Bošnjaka iz Republike Srpske za bošnjačkog predsjednika tog entiteta? Pravo na slobodu i sigurnost osobe-pripadnika tog naroda realizira se "među svojima". Pravo na pravično saslušanje u građanskim ili kriminalnim procesima uglavnom je, uz par izuzetaka, puka farsa ako ti ne sude "tvoji" sudovi.
S druge strane, nikad definirana kolektivna prava, odnosno razložni osnov za pozivanje na pravo veta za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa već deceniju i po služi za najprizemnije manipuliranje političkih vođa kolektiva razvijajući se polako u pouzdan mehanizam strategija održavanja na vlasti. Osim toga, ako građanin nije konstitutivan, onda govorimo o konstitutivnim narodima. Međutim, ako se i složimo s Josephom Razom da "su prava u interesu svojih vlasnika" (Raz, 2005: 57), moramo se upitati kako to izgleda grupno vlasništvo nad nekim pravom u slučaju konstitutivnog naroda u BiH? Na koji subjekt, na koga tačno nosioca prava referiramo? Kako to izgleda kada je grupa uistinu vlasnik nekog prava? Vidimo da su danas nosioci individualnih i kolektivnih prava u BiH u najmanju ruku nejasni. Prvi su konkretno-živući, ali politički irelevantni, (od njih je ispražnjena politička i javna sfera), a drugi su apstraktno-imaginarni, predstavljaju politički relevantnu koncepciju (konstitutivnog) naroda do koje se došlo u procesu "grupotvorstva" kojeg predvode i oblikuju etnopolitičke elite.
Šta znači pravo veta za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa po pitanju teritorijalne organizacije? Najprije, u svakodnevnoj (etno-)političkoj praksi kolektivno pravo konstitutivnog naroda na teritorijalnu organizaciju znači dalje ohrabrivanje postojanja etnički homogenih političkih teritorijalno-administrativnih jedinica koje su tokom rata ostvarene ilegalnom upotrebom oružane sile, etničkim čišćenjem i genocidom, a nakon rata raznim diskriminatornim praksama i pritiscima na cijelom teritoriju BiH. Dakle, rodno mjesto tog kolektivnog prava su nasilne i diskriminatorne prakse od 1991. godine (s osnivanjem prvih SAO) pa do danas. Krvava historija ozbiljenja ovog kolektivnog prava i njegovo dalje ohrabrivanje i provođenje ga dovodi u koliziju sa svih 13 individualnih prava i sloboda kako su precizirane članom II.3 Ustava BiH. Priznanje kolektivnog prava na teritorijalnu organizaciju ohrabruje procese etno-teritorijalizacije koji su, barem u ovom dijelu svijeta na najtješnji način povezani s pitanjem identiteta, te samim tim nalaze se u neraskidivoj vezi s kolektivnim pravom na veto po pitanju "identiteta konstitutivnog naroda". Raspad Jugoslavije 1991-1995 pokazao je da je teritorij gotovo ključna riječ etničkog identiteta, odnosno identiteta konstitutivnog naroda. Bit ću slobodan zaključiti da je teritorij ključna metafora tog cijelog procesa etnopolitičkog oblikovanja ili, još bolje proizvodnje (framing) naroda, odnosno njegovoga "grupotvorstva". Prisjetit ćemo se slogana s početka etnopolitičkih kampanja s kraja osamdesetih koji sugeriraju da je Srbija gdje god se nalaze srpska groblja. Ti slogani, metafore narodnosnog zgrušnjavanja i kristalizacije - moćni instrumenti etničke homogenizacije i grupotvorstva - jasno ukazuju na neodvojivost teritorija i etničkog identiteta. Ili pogledajmo svježije primjere: vrlo uticajna fraza ovih dana u Beogradu sugerira da Srbija nije zainteresirana za teritorij gdje Albanci čine većinu. Ali, ono što je nedopustivo je da se srpski pravoslavni manastiri koji su od vitalnog značaja za same temelje srpskog identiteta, uključujući i srpska groblja ostanu izvan Srbije. Odnosno, gubitak tih kosovskih teritorija je ravno gubitku duše srpstva, srpskoga naroda. Nadalje, "čišćenje prostora" etnoteritorijalnosti ne treba biti promatrano neovisno od kompleksnijeg procesa oblikovanja naroda kao opće politike čišćenja: pokajničko čišćenje1 naše narodne duše, kulturno čišćenje - treba očistiti jezik, historiju, književnost i umjetnost od tragova Drugog. Drugim riječima, etno-teritorijalizacija koja počiva na ilegalnoj upotrebi sile i genocidu u ratu, te na raznim diskriminatornim praksama i pritiscima u miru predstavlja vitalan dio samog procesa proizvodnje naroda.
Za kolektivna prava i njihovo ostvarivanje u praksi sasvim je drukčije ako im je polazna osnova:
a. pravo sva tri konstitutivna naroda da budu zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i sudskim organima, te da imaju jednaka prava učešća u procesima donošenja odluka, ali bez teritorijalizacije, ili
b. pravo na teritorijalnu organizaciju, odnosno ako teritorijaliziramo gore navedeno kolektivno pravo i samim tim svih ostalih 10 prava.
Ove dvije polazne osnove teritorijalna i eksteritorijalna sasvim različito djeluju na ostvarenje ostalih kolektivnih, ali osobito individualnih prava, kako je prethodna analiza pokazala. Ako je naglasak stavljen na teritorijalizaciju, onda je daleko lakše na ratom očišćenom etničkom teritoriju vršiti diskriminatorne i segregacijske prakse prema onima čiji to teritorij više nije, odnosno koji su Drugi. Iz ovog konteksta zatim slijedi agresivnije i netolerantnije prakticiranje kolektivnih prava na identitet konstitutivnog naroda, na organe javne vlasti, obrazovanje (p)ostaje izrazito segregacijskog karaktera, upotreba jezika i pisma aresivnija, naglašenija upotreba nacionalnih simbola, zastava, te ekskluzivističko njegovanje duhovnog i vjerskog nasljeđa kao preferiranje jedne kulture nad drugima, zaključno s etnički čistim sistemom javnog informiranja. Pravo na teritorijalnu organizaciju može biti dopušteno ukoliko određena etnička grupa čini kompaktnu populaciju i ako ne šteti koncepciji općeg dobra zemlje. Legitimno je upitati se u kom smislu kolektivno pravo na teritorijalnu organizaciju "služi zajedničkom ili općem dobru" (Raz, 2005: 64)? U BiH kompaktnost etničkih teritorija stvorena je ilegalnom upotrebom sile i genocidom, te diskriminatornim praksama poslije rata, dakle krajnje nedemokratskim metodama, održavanje čega ni u kom slučaju ne može biti smatrano općim dobrom. Ako, s tim u vezi, imamo u vidu da "samo demokratska politika može adekvatno da odgovori na različite interese i perspektive različitih potkultura" (Raz, 2005: 407) onda "nikakva "teritorijalizacija", nedodirljivost kolektivnih prava koja zaustavlja dijalog i javnu debatu, već samo jedna demokratska politika i demokratska praksa i rasprava može izaći u susret interesima najprije svih građana BiH ponaosob, a potom i svih, različitih grupa. Ne teritorij već demokratske institucije - lozinka je svake demokratske transformacije, osobito one ustavnopravne u BiH. Otkud toliko "nepovjerenje" u demokratiju demokratski izabranih čelnika? Možda zato jer ne posjeduju "kulturu principijelnog i savjesnog prosuđivanja"?! Naime "principijelne odluke su razložne i javne. Kao takve, one postaju poznata, zadovoljena očekivanja, koja rađaju zajedničko razumijevanje pravne kulture u zemlji na koju ljudi zatim reagiraju i prema kojoj imaju odgovornost" (Raz, 2005: 408). Odluke etnopolitičara nisu razložne, nisu prihvatljive Drugima, niti su interesi Drugih uzeti u obzir prilikom odlučivanja, a još manje su javne. One se donose po stranačkim kuloarima potpuno derogirajući institucije i procedure demokratskog odlučivanja. Kao takve one sprečavaju zajedničko razumijevanje političkog prostora zajednice i zemlje, te sprečavaju svaki odgovorni odnos prema njoj. Drugim riječima, odluke etnopolitičara su neetičke, a pozivati se na prava, bilo individualna bilo kolektivna, bez reference na etičku odgovornost u njihovom provođenju osuđuje ta prava na apstrakciju i podložnost svakojakom manipuliranju. Upravo zbog zbog toga što nam trebaju institucije, a ne teritorije, za iole pravednije društvo ustavne reforme trebale su biti prihvaćene. Svaki, pa i pužev napredak k efektnijem institucionalnom okviru bolji je od nemoralne ravnodušnosti sadašnjeg etnopolitičkog balansa bosanskohercegovačkih konstitutivnih kolektiva.
Pokušaj coup d' elite
Neprihvaćanje ustavnih reformi skrenulo je pažnju ne samo na 'nove-stare' aktere koji su se angažirali oko propasti ovih reformi, već i na jedan interesantan društveni proces koji se odvijao "iza kulisa" javnih debata. Riječ je o pokušaju coup d'élite, puča političko-ekonomskih elita, koji se desio unutar bošnjačkog i hrvatskog etnopolitičkog korpusa čije ćemo efekte tek znati po okončanju oktobarskih izbora. Nesporno je da svaka analiza vladajuće etnopolitike u BiH mora ozbiljno uzeti u obzir sloj takozvanih "etničkih poduzetnika koji ... mogu živjeti 'od' i 'za' etnicitet (koji) zazivanjem grupa teže da ih proizvedu, okupe, prizovu njihovo postojanje. Postvarenjem grupa, tretirajući ih kao supstancijalne stvari-u-svijetu, etnopolitički poduzetnici mogu, kako Bourdieu primjećuje, 'doprinijeti proizvodnji onog što navodono opisuju ili imenuju" (Brubaker, 2002: 166). Taj sloj etnopolitičkih poduzetnika možemo odrediti kao političku elitu koja nije monolitna, koherentna, već se sastoji iz više frakcija, međusobno više ili manje udaljenih, koja ima monopol nad interpretacijom društvene stvarnosti. Vladajuća interpretacija etnopolitičke elite u BiH sastoji se od fraza i metafora političke homogenosti "u heterogenim društvenim prostorima" (Gagnon, 2004: 7) s ciljem "nametanja znaka jednakosti između etničkog identiteta i političke pozicije" (Gagnon, 2004: xviii).
Izuzetan američki i donekle europski politički pritisak na ključne etnopolitičke poduzetnike - proizvoditelje svojih naroda, članove političkih elita konstitutivnih kolektiva po prvi put ih je izbacio iz ustaljenih i povlaštenih matrica interpretacije društvene stvarnosti. Namjesto oficijelnog vokabulara nacionalne ugroženosti, poziva na etničku homogenizaciju i vitalnih nacionalnih interesa, ključni akteri političkih elita bili su prisiljeni suočiti se sa stvarnim problemima jedne nefunkcionalne državne građevine. U prethodnom poglavlju pokazao sam kako je jedna od najmoćnijih metafora etničke homogenizacije i glavna prepreka procedurama pluralne demokratije - metafora zaštite vitalnih nacionalnih interesa - bila racionalno sužena, dobrim dijelom onemogućujući manipuliranje. To "iskliznuće" iz ustaljenih modela grupotvorstva, konceptualizacije političkog prostora učinilo je etablirane pozicije političke elite, okupljene oko SDA i HDZ, koje su šesnaest godina suvereno diktirale fokus političkog diskursa ranjivim. "Otpadničke" elite-osporavatelji unutar "nacionalnih blokova" predvođene SzBiH i novoosnovanim HDZ 1990 bez trunke dvoumljenja prihvatile su teška srca odbačeni vokabular homogeniziranja koji nije imao ni priliku da izgubi snagu homogenizirajućeg grupo-tvorenja i to u vrlo nezgodno vrijeme predizborne kampanje. Prigrabljen je, čini se monopol nad fundamentalnim metaforama ili "nultim tačkama" grupotvorstva bosanskohercegovačkih konstitutivnih kolektiva - postojanje Republike Srpske kod Bošnjaka, te aktualizacija pitanja ravnopravnosti hrvatskog naroda koja se može riješiti samo ukidanjem Republike Srpske ili uvođenjem trećeg etničkog entiteta.
Tako je pozivanje na nacionalnu ugroženost (blok predvođen HDZ 1990) i ugroženost države-nacije (Silajdžićev blok), odbijanje kakvih-takvih ustavnih reformi kojima je predviđen ograničen institucionalni preustroj, ništa drugo do reafirmacija nacionalističkog mehanizma (de)mobilizacije naroda s krajnjom posljedicom sprečavanja demokratije. Taman kad smo pomislili da "tumači kolektivnih snova" (Popov) posustaju, da njihov homogenizirajući vokabular postaje sve više irelevantan, evo nam nove (stare) garniture, još agresivnijih tumača kolektivnih snova, pretendenata na mjesto vladajuće političke elite koja će u narednom periodu artikulirati i diktirati proizvodnju svojih nacija. Taj puč elita rezignirano opisuje Sulejman Tihić: "Mislim da se radikalizacija može očekivati u dva pravca. Jedan pravac bi imao za cilj podjelu Bosne i Hercegovine2 ubacujući je sad u kontekst rješavanja pitanja o statusu Kosova, a drugi bi značio radikalizaciju bošnjačkog dijela, uz zloupotrebu kategorija koje su stradale - porodica nestalih, raseljenih i poginulih. Do sada smo uspijevali sprečavati zloupotrebu i radikalizaciju ovih populacija. Bojim se da će sada ove snage koje su zaustavile proces ustavnih reformi, a koje su već pokazale spremnost za manipuliranje - istrajavati u svojim nakanama (...) Bojim se da će ove snage nastaviti na tom fonu, da će se oni sada pojavljivati kao vajni zaštitnici tih kategorija, a da pritom neće ništa rješavati"3 . Predsjednik SDA sasvim razumljivo izražava strah da više njegova partija neće moći imati onu vrstu upliva kod tih za izbore vrlo značajnih populacija kakve je imala od kraja rata naovamo, potpuno iskazujući suštinu političkog djelovanja povlaštene političke elite kojoj još uvijek pripada - "vajni zaštitnici tih kategorija, a da se pritom neće ništa riješiti". U biti, ono što se u ovom Tihićevom stavu može detektirati svakako je strah od gubitka "monopola interpretacije društvene stvarnosti koji uživa vladajuća politička elita (koji joj) daje ogromnu moć u smislu mogućnosti da voluntaristički kroji i prekraja fiktivne slike društvene realnosti"4. Osim toga, Tihić precizno određujući aktere svakako bošnjačke populacije koji bi mogli biti objektom dogmatske manipulacije "patriota" detektira i jedan vrlo važan mehanizam "konstrukcije političkog prostora kao sredstva za demobilizaciju suparnika" (Gagnon, 2004: 9) koji je funkcionirao upravo preko tih moćnih kristalizatora grupnog osjećanja kao što su boračke, prognaničke i udruge žrtava rata. Jednu cijelu deceniju SDA politička elita je manipuliranjem ovih populacija uspijevala "demobilizirati ljude, ušutkati njihove glasove i glasove elita-osporavatelja ... portretirati njih i njihove interese izvan domene legitimnog političkog diskursa" (Gagnon, 2004: xviii). Praksa manipuliranja ovim i sličnim (trebali podsjećati etnički homogenim) udrugama kao kristalizatorima narodnog osjećaja (što je strategija sve tri etnopolitičke elite) u čemu je sama SDA bila više nego uspješna, a što je sada u prilici da izgubi, definitivno prokazuje državotvorni mit SDA (i SzBiH) kao etno-tvorni.
Ono što odbijanje ustavnih reformi čini još strašnijim, a u tijesnoj vezi je s promjenom političkih elita svojevrsna je repriza pogrešnog izbora koje su republike bivše Jugoslavije napravile 1990. Ne događa li nam se danas ponovo 1990 kada smo namjesto razgovora o demokratskoj reformi, jačanju demokratskih institucija i procedura posegli za pitanjima "nacionalnih nepravdi", teritorijalnosti, nacionalne ugroženosti? Naime, na tragu Gagnona postavljam pitanje ne dešava li nam se nova demobilizacija populacije kroz vraćanje na 'stare', etničke modele rekonceptualizacije političkog prostora? Ne dešava li nam se dakle repriza jednog užasno pogrešnog izbora? Strategije demobilizacije populacije 1990. godine, a čini mi se u nešto manjem omjeru i danas, "bile su usmjerene protiv onih dijelova stanovništva koji su se aktivno mobilizirali protiv interesa konzervativnih elita i koji su pozivali na fundamentalne promjene strukture ekonomske i političke moći u Srbiji i Hrvatskoj (dodat ćemo i u Bosni i Hercegovini - A.M.). konstruiranjem slika izvanjske prijetnje i provociranjem nasilnog konflikta duž etničkih linija u njihovoj strategiji nasilja, elite su nastojale da promijene fokus političkog diskursa od pitanja promjena ka teškim nepravdama koje su navodno nanešene nevinim i na taj način demobilizirati - ušutkivanjem i marginalizacijom - one koji su predstavljali najveću prijetnju statusu quo: politički mobliziranom stanovništvu i oporbenim elitama koje su ih mobilizirale" (Gagnon, 2004: 180). Vraćanjem na "nultu tačku" nacionalne homogenizacije pučističke elite danas žele demobilizirati one snage koje su za promjene i na taj način pokušati dobiti izbornu utrku i pozicionirati se u vlasti kroz "uticaj na procese identifikacije kao sredstva za uticanje na ponašanje njihovih populacija" (Gagnon, 2004: 189). Vraćanje na nulte tačke nacionalne homogenizacije već je viđeno insceniranje konfliktne situacije i "proizvodnje neprijatelja" s ciljem "ideološke i političke legitimacije patronata ili paternalizma (nove) vladajuće elite nad građanima"(Sekulić, 2006: 132). I 1990. i 2006. čini se da je "nacionalno pitanje" pobijedilo pitanje demokratizacije; i onda kao i danas političke elite u BiH odbile su prihvatiti odgovornost neophodnu da bi "bosanskohercegovačko društvo pokrenuli ka procesu socijalne transformacije" (Radosavljević, 2001: 115). Upravo bi ovo neodgovorno izbjegavanje izazova socijalne transformacije i demokratizacije među današnjim "pučistima" koje računa na upotrebljivost etno-tvornih naracija te samim tim i solidnu "izbornu bazu" već unaprijed predodređenu etničkom pripadnošću, za posljedicu moglo imati zadržavanje na dosadašnjim "tekovinama" etnopolitičke vladavine u BiH, što su prije svega "a) poništavanje političkih sloboda; b) razaranje legaliteta; c) poništavanje javne sfere i dominacija totalitarnog koncepta depolitizacije; i d) masovna i sistematska proizvodnja straha" (Radosavljević,2001:115). Igranjenakartu"nultihtačaka"naracijagrupotvorstva nastavit će procese polarizacije na "patriote" i "izdajnike" (vitalnih nacionalnih interesa) čime će se nastaviti proces reduciranja slobode političke artikulacije. Takva polarizacija će, sa svoje strane, povlaštenim faktorima artikuliranja narodne volje (političkim elitama), proizvoditeljima naracije grupotvorstva i dalje služiti za opravdanje vaninstitucionalnog i nedemokratskog procesa odlučivanja, naravno, us kladu s njihovim esencijalističkim uvidima u to što zaista jesu "pravi" interesi njihove grupe. Njihove arbitrarne političke uloge bit će i dalje "opravdavane" ne-političkim, egzistencijalnim argumentima narodnog opstanka što nije ništa drugo do nastavak jedne "masovne i sistematske proizvodnje straha". Za rezultat, izvjesno je, imat ćemo nastavak političke demobilizacije (Gagnon) ili, "poništavanje javne sfere i dominaciju totalitarnog koncepta depolitizacije".
|
1) "Srbi su se tim pokajničkim činom (iskopavanje kostiju) iznova posrbljivali i hristijanizirali. Tu se na delu videlo dejstvo osećanja greha zbog toga što smo tami nesećanja i političke laži prepustili svoje bliske pretke. A otkopavanjem moštiju njihova smrt postala je osmišljena kao žrtva. Naša briga za njihove mošti vraćala je nas same korenima naše kulture za koju su preci i pokojnici uvek bili svetinja, a u nacionalnom stradanju uvek se videla žrtva za 'daleko neko pokolenje'" (vidi Nikola Koljević, Otadžbinske teme, Beograd: ITAKA, 1995; str. 37.
2) Po mom mišljenju nakon odbijanja reformi sasvim je logično očekivati i radikalizaciju kod srpske političke elite nakon radikaliziranja bošnjačke i hrvatske, premda smatram da radikalizam u Republici Srpskoj nije nikada ni sišao sa scene.
3) Intervju sa Sulejmanom Tihićem: "Sujete i lični interesi ukrali su BiH četiri godine", Vildana Selimbegović, Dani, 5.5.2006.
4) Enciklopedija političke kulture, 715.
|
|
| Sadržaj >> |
|
| |
|
|
