Diskursi o seksualnosti, važnom segmentu života pojedinca/ke, ali i društva u cjelini, kako javni, tako i oni podzemni, polujavni, privatni, mijenjali su se s promjenama u ljudskom društvu. Centri moći, utjelovljeni u institucionalnom dijapazonu od religije do medicine, uvijek su tražili (i nalazili) načina držati je pod kontrolom, kanalisati, propisivati norme i zabrane, ili pak u interesu profita puštati je da nekontrolirano divlja i otvarati joj nova polja i tržišta. Osobito je ženska seksualnost iziskivala kontrolu, bilo da se ženama pripisivala nimfomanija ili frigidnost, kako bi se osigurala čistoća muške loze u potomaka. Neizostavno valja dometnuti da se oduvijek zbog te konstelacije ženi u amanet ostavljao, velikodušno udjeljivao, utrapljivao na njegovanje i baštinjenje amoral seksualnog čina: grijeh, krivica i sram. Do modernog doba, sve što se moglo probiti do javnosti, bilo je vezano isključivo za prokreaciju, za stvaranje potomstva -puritanskom, dušebrižničkom i licemjernom mentalnom sklopu sve drugo, sve što nije podrazumijevalo heteroseksualni misionarski položaj čiji je jedini cilj začeće djeteta, bilo je vezano za grijeh i kaznu, tabu-tema o kojoj se šapuće, smijulji, pjeva, zbijaju šale, nabacuju lascivne aluzuje, ali se o njoj naglas ne govori.

Danas, u digitalno doba, isti taj palanačko-mahalski mentalitet slobodno pušta pohotu s lanca, samo su mu makluanovski 'produžeci' nešto savršeniji. Od dnevnih novina, preko billboarda do interneta, sve vrvi golim (uglavnom ženskim) tijelima, seksualno aluzivnim reklamama i otvorenim pornogramima. Ponuda soft i hard-core porno filmova u videotekama i na kablovskim mrežama uredno je bogata, a mušterija i konzumenata ne manjka. Ciklično se ponavlja pomama za home-made pornićima sa filmskim i pop zvijezdama u glavnim ulogama, a što, kad se uporedi sa snuff movies i dječijom pornografijom, još izgleda i bezazleno, ali je ipak svojevrsno alarmantno izobličujuće ogledalo socijalnog miljea. I crno, paralelno i legalno, ne i legitimno, tržište impulsivno zdušno se odazivaju na svaki mig bestidnosti za koju je podjednako zaslužna stupidnost protagonista, perfidija distributera i kvarnost konzumenta, dakle nipošto ekskluzivno medijska gramzivost, nego i opskurna radoznalosti tzv. javnog mnijenja.

Većina vizualnih seksulanih sadržaja nudi se, a kome drugom, nego muškom oku. O potrebi serioznih oftamoloških intervencija nećemo na ovom mjestu, iako se nadmenost te percepcije i opservacije žene kao seksualnog objekta-igračke svejednako liferuje i pubertetliji i zrelom muškarcu, a ravnopravnost spolova prihvata s oduševljenjem sve dotle dok širi (ženske) noge. Svaka nova renesansa ili seksualna revolucija do sada je bila samo još jedan u nizu vještih manevara patrijarhata, kojim se nastoji opet podvaliti mit - mit o za žene emancipatorskoj ulozi seksualnih sloboda - i dok se ravnopravno uživanje tih sloboda uglavnom u stvarnosti svodi na veću i lakšu dostupnost više žena muškarcima, na skidanje tereta udvaranja, ženidbe, plaćanja seksualnih usluga, bilo kakve odgovornosti s muških leđa, ženama ostaju infekcije, neželjene trudnoće, abortusi, vanbračna djeca. Čuju li se to prigovori o novom puritanstvu i povratku tradiciji potiskivanja ženske seksualnosti? Ni govora, ali ni pune slobode sigurno nema bez znanja i ravnopravne raspodjele odgovornosti na obje strane. No, bit će da ćemo još pričekati: otvorili smo stranice Sveski za seriozno propitivanje ovog temata i odazvali su se uglavnom - muškarci.