 |
03/06
juni 2006 |
|
VI SEX: RENESANSA ILI MIT NA IZDISAJU
|
Kao i do sada u našoj se civilizaciji na seksualnost gleda kroz jedan primarno pornografski vizir - kao da još uvijek ima nečeg što treba špijunirati, otkriti i prevazići. Pošto robno društvo može da funkcionira samo na bazi lišavanja tjelesnosti njegove članove mori glad za slikama tijela, uključujući i sliku sopstvenog tijela.
Peter Sloterdijk |
|
 Melankolija seksualnosti: Nostalgija za tijelom... |
 |
| Aras Borić |
| |
... ili tri modela književne svijesti
Stari Grci veselo su vjerovali kako svoje bogove mogu sresti na pijaci i trgu jednako kao i na bojnom polju. Iako su bili "izumitelji" metafizike, kultura ovostranog brižljivo je njegovana i u tolikoj mjeri da su se helenski bogovi "oblačili" u ljudska tijela, a njihova "tjelesnost" ponekad bi poslužila čak i za parodiju. U helenskom mimu, naprimjer, kao najsubverzivnijoj dramskoj formi, koja je pripadala tzv. "niskoj kulturi" i dnu socijalne ljestvice, Zeus je na opću radost publike gromko prdio, dok je Heraklo bio prikazivan kao priglupi žderonja. Prisjetimo se samo one antologijske scene koja je opće mjesto u svjetskom slikarstvu: Zeus "ulabuđen" u snošaju sa spartanskom kraljicom Ledom - Deus (s)ex machina! Kakva zadivljujuća teologija: Eros kao čista sloboda u kojoj se ujedinjuje zemaljsko i nebesko; bogovi koji "žive" u bliskoj zajednici sa ljudima, uključujući i seksualnu! Književni motiv kojeg će od Helena rado preuzeti i stari Latini - Plautov Jupiter "prerušit" će se u tijelo Amfitriona samo da bi obljubio njegovu suprugu Alkmenu.
Adam i Eva: nagost kao (sa)znanje
U europskoj tradiciji postoji trenutak kojeg sasvim sigurno možemo odrediti kao vrijeme nastanka suvremenog erosa, odnosno seksualnosti kao mitologije koju još uvijek "živimo", koja još uvijek "traje" u raznovrsnim oblicima "demokracije tijela".
"A bijahu oboje goli - čovjek i njegova žena - ali ne osjećahu stida. (...) Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli. Spletu smokvina lišća i naprave sebi pregače. Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: 'Gdje si', reče mu. On odgovori: 'čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih'. Nato mu reče: 'Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?'".
Na osnovu ovog malog biblijskog "igrokaza" u tradiciji zapadnoeuropske hemisfere razvijena je mitologija sexusa koja se prevashodno javlja kao (sa)znanje o tijelu. Kao što vidimo, to saznanje nije ništa drugo do neka vrsta prekršaja "edenskog stanja" čovjeka, prijelaz iz prirodnog neznanja "nagote" u kulturu znanja "smokvine pregače" čime je helensko poimanje tijela zamijenjeno jednom sumračnom i pesimističnom metafizikom progonstva. Kako s pravom veli Leszek Kołakowski, čovjekova istina javila se kao njegova sramota. Drugim riječima, edenski erotski čovjek "navukao" je na svoje tijelo novu ideološku "istinu". Umjesto da se po helenskom receptu božansko ponovno "zaogrne" ljudskim tijelom, desilo se nešto sasvim suprotno - Adam kao prvi suvremeni Europljanin "navlači" na sebe ruho "ontološkog". "U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratit". Erotika se tako javlja kao znanost
o granici tijela u kojoj ljudska životinja zapravo ispituje "tijelo" vlastitog smisla. Imajući u vidu upravo pomenutu epizodu Dževad Karahasan Adama proglašava prvim Faustom s kojim, kako kaže, počinje povijest europskog individualizma. "Ta se historija" - piše Karahasan - "začinje padom iz raja u stvarni svijet, istočnim grijehom naših praroditelja koji su osjetili da rajski model svijeta oduzima jedan dio njihovome biću. Onda kad je naš predak izabrao cjelinu svoga bića umjesto cjelovitog svijeta začeo se Faust-motiv i počela je historija individualizma". Svakako, Adam jeste Faust, ali mi ćemo reći Faust koji potpisuje svojevrsni "seksualni ugovor" o "vlastitoj sramoti", a cijena je znanje o sebi i svijetu. Erotika se tako, bar u europskom kontekstu, između ostalog, javlja i kao žudnja za cjelovitošću svijeta koji je zauvijek izgubljen u edenskoj bašti. Zato je ona uvijek i svagdje nepoželjna i neugodna; ona je subverzivno znanje o fragmentiziranom svijetu i stalno narušavanje kozmosa koji je po starozavjetnim načelima modeliran kao "dolina suza".
Nastala u takvom ambijentu, nagost u kršćanskoj doktrini očituje bijedu mučenikâ, siromaštvo svetaca i boguugodno odricanje od zemaljskih uživanjâ. Preuzimajući od Platona ideju da svako biće u duhovnoj gravitaciji teži sjedinjenju sa svojom drugom polovinom, kršćanski filozofi u nekadašnju helensku kulturu tijela situiraju čisti "duh" - agape - bezinteresnu ljubav smještenu u izvanzemaljsko i izvantjelesno. Ima li boljeg i poznatijeg primjera sholastičke seksualnosti od svetog Bernarda de Clairvauxa. Taj mistik sa dvora pape Inocenta II - progonitelj heretika i zagovornik križarskih ratova, jedan od neprijatelja Abélardovih - u jednoj viziji okrijepljuje se duhovnim "mlijekom" sa samih Bogorodičinih dojki. Kultura tijela u ma kakvom obliku, osim "spiritualnom", samo je mogla narušiti vertikalnu sliku svijeta - gore/dolje, nebesko/telursko - pa se u patrijarhalnim koordinatama srednjovjekovlja u ženski topos "upisuje" sve ono demonsko, vještičje i prokleto. Žena je bila kôdirana kao "niski nagon", opasnost iz koje vreba "zmija lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve", pa je skoro cijela srednjovjekovna književnost razumljivo bila usmjerena ka "dekonstrukciji" ženskog tijela. Eros Dantea i Petrarke ne samo da nije bio subverzivan nego je kao puka dekoracija izražavao svijest o visokoj kulturi "smokvine pregače". Ženskost se "ispisivala" kao čista transcendencija, izmaštani duh, Visoka Dama za koju je pjesnik samo vazal njene "onostranosti": "Veseli i sretni cvijeci, trave mile, što vas zamišljena moja gospa gazi, obalo, do koje glas njen sladak slazi, gdje su lijepe noge trag joj ostavile". Petrarca ne ljubi Lauru, koliko ljubi Laurinu daljinu i posrednost. Veseli su i sretni cvijeci jer ih Laura gazi, no Nje nigdje nema; ostale su samo izgažene trave, glas koji je sišao do obale, trag lijepih nogu. Laure nigdje nema jer Laura je tijelo, a tijela ne smije biti, ili ga smije biti samo u tragovima. Petrarkin eros realizira se kao ogromna i nesavladiva duhovna udaljenost, zaljubljenost u Laurinu neprisutnost, u posredne naznake tijela, no ne u sâmo tijelo. To je seksualnost dalekog i nepoznatog koja manje uznemiruje, a mnogo više liječi; tijelo čija nedostupnost ne rastužuje nego tješi. To je tiha i majestetična tišina naspram koje se Boccacciov razvratni Dekameron javlja kao nesnosna polifonija i buka narodnih masa koje anticipiraju
- kazano bahtinovski - "karnevalski osjećaj svijeta".
Don Juan: prvi građanin erosa
Kako napominje Denis de Rougemont - erotika kao bezbožna sloboda Don Juana nigdje "ne bi mogla da ispolji svu svoju složenost osim u jednoj Europi modeliranoj kršćanskom doktrinom i moralom". Današnji položaj ove pojave ne bi se mogao objasniti nikako drugačije - ističe Rougemont - "osim pri svjetlosti njenog religijskog nastanka i njenih natprirodnih ciljeva". No, kakvi su to ciljevi Don Juana? Ovozemaljski ili pak možda s onu stranu tijela?
Motiv Don Juana je zapravo ona prijelomna tačka u književnoj povijesti na kojoj se srednjovjekovni kršćanski kulturni sistem postupno transfigurisao u građansku svijest, u našem slučaju - u erotiku moderne. Prvobitni Don Juan Tirsa de Moline, njegovo "početno stanje", nosi izrazitu kršćansku esenciju. On je puki prekršitelj normativnog svijeta jer živi u "uređenom" i cjelovitom kozmosu. Njegova seksualnost ima pastoralnu strukturu jer se u seviljskog El Burladora svi zaljubljuju odjednom, bez psihologije i bez ikakve drame zavođenja. Kod Moline kultura tijela ne igra nikakvu ulogu, a eros je samo isprazna "šifra". Don Juan je jednostavno grješnik koji uopće ne dovodi u pitanje ni postojanje boga, ni srednjovjekovne vertikale svijeta; on je slobodan da bira, da griješi i da "propadne" u pakao. S druge strane, Moliere je svog Don Juana izgradio kao tipično novovjekovni model koji opet oponira pastoralnoj logici El Burladora, pa je njegov junak pravi majstor "gramatike" zavođenja. To je prosvjetiteljska erotika izrazito građanske i ateističke provenijencije: bog mu je dao slobodu, no zašto mu se onda ona ograničava. To su ona ista pitanja koja će tri stoljeća kasnije postaviti Camusov "apsurdni čovjek". Moliereov donžuanizam javlja se kao neka vrsta seksualnog egzistencijalizma; kao erotski Sizif čija je amoralnost njegov "apsurdni poziv". Molininog Don Juana koji je najobičniji egoist Moliere će ingeniozno rekonstruisati u "građansko lice" koje trpi tjeskobu postojanja. To su, između ostalog, prvi simptomi modernog svijeta. U Moliereov donžuanizam može se učitati sartrovska slika svijeta - bog ne postoji jer bi njegovo postojanje ograničavalo puno postojanje čovjeka! To je eros koji se oglašava kao "svijest
o slobodi i neminovnosti izbora", odnosno kao seksualnost koja - kazano sartrovski - "počinje s druge strane očaja". Paradoksalno, Moliereov Don Juan je zakleti antidonhuanist jer ne želi puko prijapističko zavođenje, nego sizifovsku igru sa vlastitim besmislom. Albert Camus veli kako Don Juan ostvaruje "etiku kvantiteta nasuprot svecu koji traži kvalitetu". Drugim riječima, on ne vjeruje u duboki smisao stvari pa mu preostaje samo zaljubljenost u dramu beskonačnosti, nada u eros koji ne želi da ikada bude potrošen. "Neka žena je za nas nikakva ili beskonačna", zapisao je u svojim Sveskama Paul Valéry. To je, čini nam se, bila i misao Don Juana. On je u stvari prvi građanin erosa koji je prešao granicu tijela i koji se vratio u prirodno "stanje" edenskog vrta. To je seksualnost koja se, kako piše Georges Battaille, javlja kao "presipanje života", strast koja je "odjek smrti".
Samoća pornografije:
žudnja za edenskom strukturom svijeta
Eros - "najljepši među besmrtnim bogovima", kako je govorio Hesiod - u XX stoljeću doživio je sudbinu suvremenog čovjeka i postao pornografija. Seksualnost se multiplicira, štampa u bezbroj kopijâ, uvezuje klamericom u jeftine brošure, prodaje kao piratski video zapis. Baš kao i suvremeni čovjek, seksualnost postaje "potrošni materijal" i ideološki kontaminiran "industrijski proizvod". A znamo moderni čovjek je najviše usamljen onda kada je u društvu - veli Marx. Možemo li onda reći da je pornografija koja pretenduje na socijalizaciju ljubavi zapravo industrija naših suvremenih samoćâ. Pornografski čovjek uvijek se realizira kao samoća gomile, kao usamljenost mase.
Kako izvrsno primjećuje Miodrag Pavlović iza ovog fenomena krije se najobičnija "sekularizacija seksa". Seks je konačno pao u narodne ruke; eros postao javno dobro, a razgaćeno tijelo demokratska institucija. No, takva "sekularizacija", nažalost, nije dovela ni do nekog novog obrasca tijela, ni do neke nove autentične kulture koja će poraziti "sramotu" ljudske istine. Pornografsko tijelo je krivotvoreno i prazno kao ljuštura, eho došao iz dalekih povijesnih daljina, bolesni žâl za nagošću koju je nekoć davno izgubio praroditelj Adam. Nastala iz nasilja "smokvine pregače", pornografija se javlja kao opća nostalgija za edenskom strukturom svijeta, kao tobožnja "mistička participacija" u erosu koji je u stvari prikrivena čežnja za čovjekom. No, ta čežnja puca u prazno. Don Juan koji se sada javlja kao proleter porno-industrije može poslužiti tek za masturbaciju suvremenog beznađa. Zato francuski pjesnik Pierre-Jean Jouve ima pravo elegično objaviti: "Javljaš se sa tvojim rubljem bola". To je bol kojeg može ublažiti još jedino drevni eros, ushit pred nagim figurama grčkih bogova, sjetno sanjarenje nad zemljovidom Lesbosa.
Omne animal post coitum triste. Ljudska životinja ponijela je masku mehaničke civilizacije koju više ne može skinuti. Prati je još samo njena melankolična seksualnost, mit o erosu kao nostalgija za tijelom, za prohujalim edenskim danima: "A bijahu oboje goli - čovjek i njegova žena - ali ne osjećahu stida". |
| |
|
| Sadržaj >> |
|
| |
|
|
