 |
03/06
juni 2006 |
|
VI SEX: RENESANSA ILI MIT NA IZDISAJU
|
Kao i do sada u naÅ¡oj se civilizaciji na seksualnost gleda kroz jedan primarno pornografski vizir - kao da joÅ¡ uvijek ima neÄeg Å¡to treba Å¡pijunirati, otkriti i prevazići. PoÅ¡to robno druÅ¡tvo može da funkcionira samo na bazi liÅ¡avanja tjelesnosti njegove Älanove mori glad za slikama tijela, ukljuÄujući i sliku sopstvenog tijela.
Peter Sloterdijk |
|
 Melankolija seksualnosti: Nostalgija za tijelom... |
 |
| Aras Borić |
| |
... ili tri modela književne svijesti
Stari Grci veselo su vjerovali kako svoje bogove mogu sresti na pijaci i trgu jednako kao i na bojnom polju. Iako su bili "izumitelji" metafizike, kultura ovostranog brižljivo je njegovana i u tolikoj mjeri da su se helenski bogovi "oblaÄili" u ljudska tijela, a njihova "tjelesnost" ponekad bi poslužila Äak i za parodiju. U helenskom mimu, naprimjer, kao najsubverzivnijoj dramskoj formi, koja je pripadala tzv. "niskoj kulturi" i dnu socijalne ljestvice, Zeus je na opću radost publike gromko prdio, dok je Heraklo bio prikazivan kao priglupi žderonja. Prisjetimo se samo one antologijske scene koja je opće mjesto u svjetskom slikarstvu: Zeus "ulabuÄ‘en" u snoÅ¡aju sa spartanskom kraljicom Ledom - Deus (s)ex machina! Kakva zadivljujuća teologija: Eros kao Äista sloboda u kojoj se ujedinjuje zemaljsko i nebesko; bogovi koji "žive" u bliskoj zajednici sa ljudima, ukljuÄujući i seksualnu! Književni motiv kojeg će od Helena rado preuzeti i stari Latini - Plautov Jupiter "preruÅ¡it" će se u tijelo Amfitriona samo da bi obljubio njegovu suprugu Alkmenu.
Adam i Eva: nagost kao (sa)znanje
U europskoj tradiciji postoji trenutak kojeg sasvim sigurno možemo odrediti kao vrijeme nastanka suvremenog erosa, odnosno seksualnosti kao mitologije koju još uvijek "živimo", koja još uvijek "traje" u raznovrsnim oblicima "demokracije tijela".
"A bijahu oboje goli - Äovjek i njegova žena - ali ne osjećahu stida. (...) Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oÄi zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaÅ¡e s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oÄi, i upoznaju da su goli. Spletu smokvina lišća i naprave sebi pregaÄe. Uto Äuju korak Jahve, Boga, koji je Å¡etao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - Äovjek i njegova žena - pred Jahvom, Bogom, meÄ‘u stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne Äovjeka: 'Gdje si', reÄe mu. On odgovori: 'Äuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih'. Nato mu reÄe: 'Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?'".
Na osnovu ovog malog biblijskog "igrokaza" u tradiciji zapadnoeuropske hemisfere razvijena je mitologija sexusa koja se prevashodno javlja kao (sa)znanje o tijelu. Kao Å¡to vidimo, to saznanje nije niÅ¡ta drugo do neka vrsta prekrÅ¡aja "edenskog stanja" Äovjeka, prijelaz iz prirodnog neznanja "nagote" u kulturu znanja "smokvine pregaÄe" Äime je helensko poimanje tijela zamijenjeno jednom sumraÄnom i pesimistiÄnom metafizikom progonstva. Kako s pravom veli Leszek KoÅ‚akowski, Äovjekova istina javila se kao njegova sramota. Drugim rijeÄima, edenski erotski Äovjek "navukao" je na svoje tijelo novu ideoloÅ¡ku "istinu". Umjesto da se po helenskom receptu božansko ponovno "zaogrne" ljudskim tijelom, desilo se neÅ¡to sasvim suprotno - Adam kao prvi suvremeni Europljanin "navlaÄi" na sebe ruho "ontoloÅ¡kog". "U znoju lica svoga kruh svoj ćeÅ¡ jesti dokle se u zemlju ne vratiÅ¡: ta iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeÅ¡ se i vratit". Erotika se tako javlja kao znanost
o granici tijela u kojoj ljudska životinja zapravo ispituje "tijelo" vlastitog smisla. Imajući u vidu upravo pomenutu epizodu Dževad Karahasan Adama proglaÅ¡ava prvim Faustom s kojim, kako kaže, poÄinje povijest europskog individualizma. "Ta se historija" - piÅ¡e Karahasan - "zaÄinje padom iz raja u stvarni svijet, istoÄnim grijehom naÅ¡ih praroditelja koji su osjetili da rajski model svijeta oduzima jedan dio njihovome biću. Onda kad je naÅ¡ predak izabrao cjelinu svoga bića umjesto cjelovitog svijeta zaÄeo se Faust-motiv i poÄela je historija individualizma". Svakako, Adam jeste Faust, ali mi ćemo reći Faust koji potpisuje svojevrsni "seksualni ugovor" o "vlastitoj sramoti", a cijena je znanje o sebi i svijetu. Erotika se tako, bar u europskom kontekstu, izmeÄ‘u ostalog, javlja i kao žudnja za cjelovitošću svijeta koji je zauvijek izgubljen u edenskoj baÅ¡ti. Zato je ona uvijek i svagdje nepoželjna i neugodna; ona je subverzivno znanje o fragmentiziranom svijetu i stalno naruÅ¡avanje kozmosa koji je po starozavjetnim naÄelima modeliran kao "dolina suza".
Nastala u takvom ambijentu, nagost u kršćanskoj doktrini oÄituje bijedu muÄenikâ, siromaÅ¡tvo svetaca i boguugodno odricanje od zemaljskih uživanjâ. Preuzimajući od Platona ideju da svako biće u duhovnoj gravitaciji teži sjedinjenju sa svojom drugom polovinom, kršćanski filozofi u nekadaÅ¡nju helensku kulturu tijela situiraju Äisti "duh" - agape - bezinteresnu ljubav smjeÅ¡tenu u izvanzemaljsko i izvantjelesno. Ima li boljeg i poznatijeg primjera sholastiÄke seksualnosti od svetog Bernarda de Clairvauxa. Taj mistik sa dvora pape Inocenta II - progonitelj heretika i zagovornik križarskih ratova, jedan od neprijatelja Abélardovih - u jednoj viziji okrijepljuje se duhovnim "mlijekom" sa samih BogorodiÄinih dojki. Kultura tijela u ma kakvom obliku, osim "spiritualnom", samo je mogla naruÅ¡iti vertikalnu sliku svijeta - gore/dolje, nebesko/telursko - pa se u patrijarhalnim koordinatama srednjovjekovlja u ženski topos "upisuje" sve ono demonsko, vjeÅ¡tiÄje i prokleto. Žena je bila kôdirana kao "niski nagon", opasnost iz koje vreba "zmija lukavija od sve zvjeradi Å¡to je stvori Jahve", pa je skoro cijela srednjovjekovna književnost razumljivo bila usmjerena ka "dekonstrukciji" ženskog tijela. Eros Dantea i Petrarke ne samo da nije bio subverzivan nego je kao puka dekoracija izražavao svijest o visokoj kulturi "smokvine pregaÄe". Ženskost se "ispisivala" kao Äista transcendencija, izmaÅ¡tani duh, Visoka Dama za koju je pjesnik samo vazal njene "onostranosti": "Veseli i sretni cvijeci, trave mile, Å¡to vas zamiÅ¡ljena moja gospa gazi, obalo, do koje glas njen sladak slazi, gdje su lijepe noge trag joj ostavile". Petrarca ne ljubi Lauru, koliko ljubi Laurinu daljinu i posrednost. Veseli su i sretni cvijeci jer ih Laura gazi, no Nje nigdje nema; ostale su samo izgažene trave, glas koji je siÅ¡ao do obale, trag lijepih nogu. Laure nigdje nema jer Laura je tijelo, a tijela ne smije biti, ili ga smije biti samo u tragovima. Petrarkin eros realizira se kao ogromna i nesavladiva duhovna udaljenost, zaljubljenost u Laurinu neprisutnost, u posredne naznake tijela, no ne u sâmo tijelo. To je seksualnost dalekog i nepoznatog koja manje uznemiruje, a mnogo viÅ¡e lijeÄi; tijelo Äija nedostupnost ne rastužuje nego tjeÅ¡i. To je tiha i majestetiÄna tiÅ¡ina naspram koje se Boccacciov razvratni Dekameron javlja kao nesnosna polifonija i buka narodnih masa koje anticipiraju
- kazano bahtinovski - "karnevalski osjećaj svijeta".
Don Juan: prvi građanin erosa
Kako napominje Denis de Rougemont - erotika kao bezbožna sloboda Don Juana nigdje "ne bi mogla da ispolji svu svoju složenost osim u jednoj Europi modeliranoj kršćanskom doktrinom i moralom". DanaÅ¡nji položaj ove pojave ne bi se mogao objasniti nikako drugaÄije - istiÄe Rougemont - "osim pri svjetlosti njenog religijskog nastanka i njenih natprirodnih ciljeva". No, kakvi su to ciljevi Don Juana? Ovozemaljski ili pak možda s onu stranu tijela?
Motiv Don Juana je zapravo ona prijelomna taÄka u književnoj povijesti na kojoj se srednjovjekovni kršćanski kulturni sistem postupno transfigurisao u graÄ‘ansku svijest, u naÅ¡em sluÄaju - u erotiku moderne. Prvobitni Don Juan Tirsa de Moline, njegovo "poÄetno stanje", nosi izrazitu kršćansku esenciju. On je puki prekrÅ¡itelj normativnog svijeta jer živi u "ureÄ‘enom" i cjelovitom kozmosu. Njegova seksualnost ima pastoralnu strukturu jer se u seviljskog El Burladora svi zaljubljuju odjednom, bez psihologije i bez ikakve drame zavoÄ‘enja. Kod Moline kultura tijela ne igra nikakvu ulogu, a eros je samo isprazna "Å¡ifra". Don Juan je jednostavno grjeÅ¡nik koji uopće ne dovodi u pitanje ni postojanje boga, ni srednjovjekovne vertikale svijeta; on je slobodan da bira, da grijeÅ¡i i da "propadne" u pakao. S druge strane, Moliere je svog Don Juana izgradio kao tipiÄno novovjekovni model koji opet oponira pastoralnoj logici El Burladora, pa je njegov junak pravi majstor "gramatike" zavoÄ‘enja. To je prosvjetiteljska erotika izrazito graÄ‘anske i ateistiÄke provenijencije: bog mu je dao slobodu, no zaÅ¡to mu se onda ona ograniÄava. To su ona ista pitanja koja će tri stoljeća kasnije postaviti Camusov "apsurdni Äovjek". Moliereov donžuanizam javlja se kao neka vrsta seksualnog egzistencijalizma; kao erotski Sizif Äija je amoralnost njegov "apsurdni poziv". Molininog Don Juana koji je najobiÄniji egoist Moliere će ingeniozno rekonstruisati u "graÄ‘ansko lice" koje trpi tjeskobu postojanja. To su, izmeÄ‘u ostalog, prvi simptomi modernog svijeta. U Moliereov donžuanizam može se uÄitati sartrovska slika svijeta - bog ne postoji jer bi njegovo postojanje ograniÄavalo puno postojanje Äovjeka! To je eros koji se oglaÅ¡ava kao "svijest
o slobodi i neminovnosti izbora", odnosno kao seksualnost koja - kazano sartrovski - "poÄinje s druge strane oÄaja". Paradoksalno, Moliereov Don Juan je zakleti antidonhuanist jer ne želi puko prijapistiÄko zavoÄ‘enje, nego sizifovsku igru sa vlastitim besmislom. Albert Camus veli kako Don Juan ostvaruje "etiku kvantiteta nasuprot svecu koji traži kvalitetu". Drugim rijeÄima, on ne vjeruje u duboki smisao stvari pa mu preostaje samo zaljubljenost u dramu beskonaÄnosti, nada u eros koji ne želi da ikada bude potroÅ¡en. "Neka žena je za nas nikakva ili beskonaÄna", zapisao je u svojim Sveskama Paul Valéry. To je, Äini nam se, bila i misao Don Juana. On je u stvari prvi graÄ‘anin erosa koji je preÅ¡ao granicu tijela i koji se vratio u prirodno "stanje" edenskog vrta. To je seksualnost koja se, kako piÅ¡e Georges Battaille, javlja kao "presipanje života", strast koja je "odjek smrti".
Samoća pornografije:
žudnja za edenskom strukturom svijeta
Eros - "najljepÅ¡i meÄ‘u besmrtnim bogovima", kako je govorio Hesiod - u XX stoljeću doživio je sudbinu suvremenog Äovjeka i postao pornografija. Seksualnost se multiplicira, Å¡tampa u bezbroj kopijâ, uvezuje klamericom u jeftine broÅ¡ure, prodaje kao piratski video zapis. BaÅ¡ kao i suvremeni Äovjek, seksualnost postaje "potroÅ¡ni materijal" i ideoloÅ¡ki kontaminiran "industrijski proizvod". A znamo moderni Äovjek je najviÅ¡e usamljen onda kada je u druÅ¡tvu - veli Marx. Možemo li onda reći da je pornografija koja pretenduje na socijalizaciju ljubavi zapravo industrija naÅ¡ih suvremenih samoćâ. Pornografski Äovjek uvijek se realizira kao samoća gomile, kao usamljenost mase.
Kako izvrsno primjećuje Miodrag Pavlović iza ovog fenomena krije se najobiÄnija "sekularizacija seksa". Seks je konaÄno pao u narodne ruke; eros postao javno dobro, a razgaćeno tijelo demokratska institucija. No, takva "sekularizacija", nažalost, nije dovela ni do nekog novog obrasca tijela, ni do neke nove autentiÄne kulture koja će poraziti "sramotu" ljudske istine. Pornografsko tijelo je krivotvoreno i prazno kao ljuÅ¡tura, eho doÅ¡ao iz dalekih povijesnih daljina, bolesni žâl za nagošću koju je nekoć davno izgubio praroditelj Adam. Nastala iz nasilja "smokvine pregaÄe", pornografija se javlja kao opća nostalgija za edenskom strukturom svijeta, kao tobožnja "mistiÄka participacija" u erosu koji je u stvari prikrivena Äežnja za Äovjekom. No, ta Äežnja puca u prazno. Don Juan koji se sada javlja kao proleter porno-industrije može poslužiti tek za masturbaciju suvremenog beznaÄ‘a. Zato francuski pjesnik Pierre-Jean Jouve ima pravo elegiÄno objaviti: "JavljaÅ¡ se sa tvojim rubljem bola". To je bol kojeg može ublažiti joÅ¡ jedino drevni eros, ushit pred nagim figurama grÄkih bogova, sjetno sanjarenje nad zemljovidom Lesbosa.
Omne animal post coitum triste. Ljudska životinja ponijela je masku mehaniÄke civilizacije koju viÅ¡e ne može skinuti. Prati je joÅ¡ samo njena melankoliÄna seksualnost, mit o erosu kao nostalgija za tijelom, za prohujalim edenskim danima: "A bijahu oboje goli - Äovjek i njegova žena - ali ne osjećahu stida". |
| |
|
| Sadržaj >> |
|
| |
|
|
