 |
03/06
juni 2006 |
|
VI SEX: RENESANSA ILI MIT NA IZDISAJU
|
Kao i do sada u našoj se civilizaciji na seksualnost gleda kroz jedan primarno pornografski vizir - kao da još uvijek ima nečeg što treba špijunirati, otkriti i prevazići. Pošto robno društvo može da funkcionira samo na bazi lišavanja tjelesnosti njegove članove mori glad za slikama tijela, uključujući i sliku sopstvenog tijela.
Peter Sloterdijk |
|
 Razroka ljepota poroka |
 |
| Venita Popović |
| |
Odlučimo (li) se na ironijsku ekspresivnost a la 'quod dicet Žižek', pa zašto ne onda 'licet' neka bude i ovdje, pa posegnimo za vicem kako bismo istražili da li podzemni otpor i neumoljivo ruganje autoritetu i autoritarnosti, mentalitetima i običajnosti, koji su toj vrsti humora nesumnjivo imanentni, vrijedi i za tradicionalne odnose moći na polju seksualnosti. Pa da krenemo.
Primjer prvi: u vojvođansko podneblje, za jesenjih berbi, anegdotalnim, stereotipnim likovima Lali i Sosi pripala je čast da demonstriraju regenerativnost putenosti uz karekterističnu i uvriježenu lascivnost koja plijeni. Elem, Sosa je povisoko uzverana u krošnji i zabavljena punjenjem korpe prezrelim voćkama, a kud će podesnije sorte od jabuka. Lala, kako i priliči glavi stereotipizirane porodice, nadzire odozdo. S obaveznim rukama u džepovima. Pa kako je snaša na omari ispod široke suknje naga, prirodno pagansko hlađenje je posrijedi, gazda podliježe iskušenju i nestrpljivom jezgovitošću se obraća beračici, gdje je otegnuta lijena dikcija dulja od same rečenice, s lakonskim zahtjevom za seks. Desetinku hipa promislivši, Sosa mu uzvraća kako ju je njegova diplomatija 's tri-čet'ri reči' -nagovorila.
Drugi primjer: Provincijalna maskerada Romea i Julije, Omera i Merime, tzv. pendžeranje, ide tako da konicu na verandi, ašik-alčak moljaka da siđe vitlajući lasom raznih lukavština, dok se ona opire uvjeravajući ga da je prozrela njegove prave namjere, a šta drugo do seks. I kad se on zakune kako kako je njegova molba sasvim bezazlena, tad mu se u lice baca odgovor: kad je tako, onda ona nema zašto ni silaziti.
Elem, koliko god se u ovim pošalicama-poskočicama ženi naoko daje puna seksualna sloboda, ne treba mnogo zagrebati po površini da se otkrije prava priroda podmetanja. Riječ je o tipičnoj refleksiji, ogledalu muške libidinozne želje, odnosno, ovdje vrijedi upravo ono što je isti sterotipizirajući vokabular utrapio, a kome drugom nego opet ženama, 'babama koja snivaju upravo ono što im je milo'. Drugim riječima, maskulino-patrijarhalno-mizogini autorski pečat (ne)vješto je skriven. A po njemu, žena je uvijek spremna za seks, te ako tvrdi suprotno samo se pretvara ili prenemaže, odnosno njeno 'ne', u stvari uvijek znači, a što drugo, nego 'da'. Golicavost, dakle, ne rehabilitira, nego pak nepovratno 'zakucava' žensku seksualnost za status quo, ako je i ne ruinira. Kamo adresirati odgovornost za to? Svaliti na pleća opsceno-karikaturalnih pučkih replika Bocaccia ili genezu seksualnih revolucija smatrati kao Camille Paglia 'kombinacijom represije i razvrata'? Je li seksualnost kao takva zaista istrošena, a njeni poklonici i vjernici premoreni i prezasićeni? Da li je sloboda, pa i ona izraza libidinalnog, osamila svoje uživaoce, potom ih depersonalizirala dimenzijama i količinom isporučene golotinje?
Mit u erekciji
Bit će da ipak nije tako, karizmatičnost seksa ne kopni pred sugestivnim argumentacijama, deskripcijama i dijagnostici o hiperprodukciji pornograma. Te je stoga Barthes možda u pravu kad razlikuje imaginarni Nipon od konkretnog1 , egzotični i nedostižno daleki istok od zapada, ustvrdivši bez ustručavanja za ovu posljednju kulturnu ambijentalnost kako je u njoj seksualnost svuda, izuzev onamo gdje bi trebalo da zapravo i jeste. Isto tako, iako preromansiran duhovnošću, takav Istok u stvari ne postoji, na žalost i istok je distopijski. Da se poslužimo indikativnim naslovom filma Sofie Coppole obje, pa analogno tome, i sve četiri strane svijeta su "izgubljene u prijevodu", podjednako i kad su angažirane na dočaravanju manifestacije univerzalnosti, ali i partikularnosti svojih cilizacijsko- kulturno -identitetnih kodova i matrica.
Neumrli dakle mitem, zadihan i falokratski poduprt oduvijek je jednom spolu, ženskom, rezervirao "povlašten" status vodiča do požude i s njom traume, krivice, grijeha, nimfomanije, kurvaluka, preljube, zavođenja.etc. I to je izvedeno i još uvijek se izvodi kategorijalnim komplotom složnog sakralno-sekularnog porijekla. Krstareći mitem redovno pamti i optužuje kao corpus delicti grimasu slasti na ženskom licu. U 17. stoljeću, kad su liječnici smatrali da je začeće djeteta isključeno kao mogućnost bez ženskog seksualnog zadovoljstva, išlo se čak dotle da su i optužbe za silovanje odbacivane ako bi silovana žena zatrudnjela!2 Tetovirajući joj užitak kao prokletstvo, ona je na taj način dvostruko stigmatizirana. Ona je ta koja ubrizgava 'malu smrt' čijoj privlačnosti i napasti maskulinitet eto ne odolijeva, a njena se nedužnost falsificira u vinovništvo. Dalje je sve rutina.
Naravno da je mit, ovako patrijarhalno strukturiran, odavno podjarmio tehnologiju pretvorivši je u sluškinju ekstremnog diletantizma po 'venerinu brijegu'. Američke odaliske puritanstva ne škrtare dolarima da rekonstruiraju himen, ne bi li ga iznova prinijele bračnom oltaru i suludom lojalnošću otklonile neurozu potištenosti svog razmaženog partnera, bilo da ga obeštećuju za malerozno"propušteno", ili mu upriličuju reprizu dragocjenog dara. Antipodno, isti mit u teokratskim režimima sankcionira preljubu tako što muškarca opušta ukorima preko leđa, a ženu živu sahranjuje kamenovanjem. Taj branding na našim prostorima nikako nije uvozni niti nakalemljen, nego je sve do nedavna bio autohtona, samonikla atavistička praksa. Živko Nikolić je to prikazao u filmu čiji je naslov parafraziran u naslovu ovog ogleda, medjutim mizoginija je sve zastrla zasmijavanjem, dovoljno da se neukus retradionalizacije neopaženo provuče. U filmu vidimo kako bi preljubnica brižno ispekla pogaču da nahrani valjda drakonski apetit oštećene strane, položila je krotko na tjeme i dočekala časno malj uvrijeđenog dželata. Privid demitologizacije koji se striktno drži uvriježene binarne gramatike aktiva i pasiva, lako se prepoznaje u fenomenima sofisticirane domestifikacije i patronizacije. Rodna diskriminacija na kojoj u svom posljednjem i na Berlinalu primijećenom djelu "Ofside" iranski redatelj Panahi insistira, s pitanjem zašto su žene udaljene s fudbalskih utakmica, čak iako je metaforično, još se doima poželjnom razinom koju valja dostići u komparaciji s navedenim brutalnostima. Kad se učini da je mit iščilio, a nije ni ogreban ni ranjen, nekmoli da je u samrtnom hropcu, ostaje strepnja zbog nadolazećeg gubitka maskuline neprikosnovenosti, bez obzira što nije ni na čemu racionalnom utemeljena. Nakon koje mesalinske, recimo popustljivo dvocifrene brojke promijenjenih partnera žena priznanjem ukoračuje u mračnu komoru kurve, a poslije koliko, neka se standard isto tako sroza, muškarac zadobija oreol Kazanove? Ako je "rod dubina, a spol povšina" onda, uprkos kustoovski fascinantnim ekspedicijama, polusvijet se i nadalje drži plitke navike banjanja do koljena, prepuštajući more onima poslovično ludim.
Famozna legendarnost seksa opstoji uprkos pukotinama i paradoksima, ili upravo i putem njih. Svejedno je sasvim da li navodi ili kuraži na bezbrižno 'žicanje' "mirnih dana na i van Clichy-a", dok istovremeno prezire i žigoše žensku ich-formu pri takvom džeparenju prolaznih avanturica. Drugim riječima, mit u erekciji ejakulira na ženski artikuliranu subverziju i kritiku tog merkantilističkog svjetonazora, ona se omalovažava do bescijenja. I gdje god je krpelj utilitarnog prionuo uz senzualno suočeni smo, nipošto sa renesansom seksualnosti, nego sa regeneracijom i reanimacijom mita kroz perverziju, a tu odvajkada žensko figurira kao stvar, gravitira, budući bez kičme, oko robnog. Retradiranu ženu u retardiranu anagramira trend ruralizacije i njegovi neimari, isto kao i urbani arhitekti srozavanja žene isključivo na funkciju ženke. Tako ovdje. A na Zapadu, nakon niza seksulanih revolucija i puritanskih 'kontrarevolucija' opet zaokret - neo-con pritisak na definiranje žene isključivo kroz brak ili romantičnu vezu i patologizacija neudatih žena.3
Medejin kompleks
Naročitu pozornost indiskretnog voajerizma zaokuplja prikaz totalno pervertiranog seksa i vrlo ambivalentnog držanja zajednice, a koji je prisutan kod silovanja. Upravo tome u neumoljivoj inscenaciji narugao se redatelj Gaspar Noa u filmu Ireverrsible i antologijskom, pod dvostrukim navodima, insertu dekomponirane ljudskosti na kojeg je pristala i odigrala ga u sceni silovanja u podzemnom pasažu Monica Belluci. Mučni, surovi čin, čak i u fikcionalno sabijenom vremenu traje cijelu vječnost. Razmotava se pred flegmatičnim posmatračem/gledateljem u svoj svojoj bestijalnosti s jednim jedinim ciljem: da uozbilji anonimusa koji stoji i šepuri se iza smiješnih "drakonskih" sankcija, te da ukaže na nepopravljivost najdublje povrede identiteta žene koji morbidna, patogenim aficirana, falusoidna kreatura može uopće dokonati (ostaje samo nejasno - ili pak ne -zašto je celuloidna kreatura koja brutalno napada ženu homo, a ne hetero muškarac?!). Medjutim, šokantni prosvjed pretrpio je tek bizarnu popratnu i promašenu refleksnu reakciju, vapaj je zamro u iritantnom, a gnušanje požderalo konkretno preispitivanje i njemu primjerene konzekvence.
Od sasvim drugih premisa krenula je bosanskohercegovačka redateljka Jasmila Žbanić u Grbavici. Autorica se koncentrirala na traumatiziranu žrtvu oduzimajući zločinu lice, a vraćajući ga njegovu plijenu. Izgleda da je iznimno suptilnim pristupom redateljka uznastojala da prokaže još jedan vrlo diskutabilni mit, pa čak i kad je posrijedi delikatnost otvaranja problema ratnog silovanja, a to je u košmarnom umu "zlog demijurga" travestiran, kastriran u kompleks i kao takav imputiran ženi mit o Medeji (u filmu, jedna od preživjelih logorašica opisuje svoju mržnju prema plodu agresije koji raste u njenoj utrobi i pripovijeda na koje je sve načina nastojala da ga se riješi). U Grbavici je, dakle, silovana žena proizvedena je u majku i nepravda i neizbrisivost klaustrofobično prilijepljene traume uz žrtve, majku i kćer, žigošu ih obje podvostručeno i dodatno, iako je to gotovo pa nemislivo. Prva nikad neće biti rehabilitirana pred nemilosrdnom zajednicom (vrlo kratka epizoda u Grbavici, Esmin susret s hladno-gadljivom tetkom, baca pljusku u lice cijelom društvu) koja i njome takvom poniženom beskrupulozno manipulira, dakle, žena je zauvijek lišena povrata časti i dostojanstva, dok je dijete osujećeno i zasjenjeno neuklonjivom traumom neizmirljivosti porijekla i prava na istinu, odnosno nedužnom plodu krivice i grijeha izmaknuto je tlo za bilo kakvo podizanje i upostavljanje identiteta. Obje su na cjedilu i spuštene na dno, nesreća i nepravednost su im inkrustrirane. I spolja i na intimu. Za izoštrenost bridova interniranosti što zasijecaju 'brine'zatucana i malodušna ambijentalnost patrijarhalnim čemerom intonirana. Obje, i majka i kćer, brutalno slomljene dosuđene su jedna drugoj i osuđene jedna na drugu, kao rezultati monstruoznog akta. Žbanićka je sa pijetetom i diskrecijom uhvatila tu tagičnost u gotovo svim dimenzijama, a ako je negdje artistička ekspresivnost poklekla pritekao je humani, plemeniti angažman. I pred samo jednim slučajem zdrav razum zamukne, a samo Medica Zenica, kao jedna od terapeutskih ustanova, operira sa više od stotinu takvih fajlova i desetinom MAJKI.
'Živa pitanja' s imenom i prezimenom bolno tumaraju marginama zajednice razgorena nerazumijevanjem, prepuštena samo ekspertnom tretmanu. Dubina bola i usijanje kojim prodire u psihu utrpano je i natovareno ženi, jer je to -žena.
I prethodno kao odabrana žrtva sondirana je bolesnom imaginacijom kao takva. Svako nerazumijevanje porodice, sredine, stručnjaka, nosi ubitačni potencijal, a svako sporo i nezgrapno razumijevanje iz kojeg curi nemoć pukog saosjećanja može biti smrtonosno. Azil kao posljednji izum namirene savjesti zajednice kojim sanira nelagodu atrofira žrtvu u šutnji zatočenu sa kamenom ili omčom sažaljenja oko vrata. Pogotovo kad getoizirano plešu oko ubožnica pristeklih iz karikaturalnog slogana "vjera u boga i ženska sloga". Revolt i nezadovoljstvo moraju zadobiti manevarski prostor, a posramljenost i pokunjenost, težina i zapremina ukletosti adresirane tačno onamo kamo i spadaju. I to bez skanjivanja zbog izostanka ili nečujnosti lijenog aminovanja.
|
1) Roland Barthes, U carstvu znakova, August Cesarec, Zagreb 1989
2 ) Vidjeti Aleksandra Pikić, Ženska seksualnost i znanja o seksu do 19. stoljeća, Kruh i ruže br. 19
3) Diane Negra, . Genders, br 39 |
|
| Sadržaj >> |
|
| |
|
|
