 |
03/06
juni 2006 |
|
|
 MICHEL ONFRAY: Naučiti živjeti filozofskim životom* |
 |
| Razgovor vodili Francois Busnel i Philippe Delaroche |
| |
Kako se postaje najčitaniji filozof u Francuskoj?
M.O. Nemam odgovora na to pitanje. Sebi sam zacrtao jedan pravac i vjerno ga slijedim. Kažem pravac, a ne plan karijere! Jednostavno mislim da sam prožet nervom pisanja, nemirom postavljanja jedne misli koja traži lično razjašnjenje. Više mi je stalo do jedne egzistencijalne filozofije i do praktične mudrosti nego do konceptualne mudrosti ili konceptualnog načina shvatanja filozofije. Sebe nikako ne svrstavam u Deleuze-ovsku logiku koja nalaže da filozof bude stvaralac koncepata, već u antičku logiku koja smatra da je filozof onaj koji nastoji da živi filozofskim životom. Moj cilj je da vodim filozofski život, a ne da budem najčitaniji filozof u Francuskoj.
Ali kako objašnjavate uspjeh vaših ideja, i bolje rečeno uspjeh vašeg "Traktata o ateologiji"?
M.O. Prvo da razjasnimo jednu stvar! Biti filozof koji je tržišno najtraženiji ne znači automatski i biti najčitaniji. Niti čitan na najbolji način! Već odavno pišem stvari koje se ne čitaju ili koje nitko ne vidi. Zaista mislim da kada broj čitalaca pređe određenu granicu, uspjeh predstavlja nesporazum. Sjetite se samo nekih velikih filozofa kao što su Deleuze ili Derrida. Koliko su oni primjeraka prodavali? Neka knjiga postiže uspjeh kada uđe u rezonanciju sa duhom vremena. A jedan dio duha našeg vremena je ateistički. To je onaj dio kojem je preko glave da im se servira kršćanstvo, judaizam, islam i eventualno budizam ili neke iracionalne sadržaje u svim mogućim oblicima. Napisao sam "Traktat o ateologiji" na vrlo uzgredan način. Uspjeh nije moj postulat. Moj aršin je drugdje.
A gdje to?
M.O. To je moj otac. Raduje me što znam da moj otac misli da je moj život ispravan. To mi se čini mnogo važnijim nego da prodam knjigu u više od 200 000 primjeraka. Na izvjestan način, težim svetosti.
Kako? Vi, vi da težite svetosti!
M.O. To jest moralnoj ispravnosti, jednoj vrsti 'seljačke' ispravnosti. Bio sam profesor dvadeset godina u jednoj tehničkoj gimnaziji, i uvijek sam odbijao da pređem na Univerzitet; napustio sam državnu školu da bih stvorio Narodni univerzitet ne znajući pri tome da li će profunkcionirati ili ne... i ide. I to tako dobro ide da već šest ili sedam novih univerziteta funkcionira na istom principu. Sve to pridonosi stvaranju određene fame, ali fama je uvijek zbir nesporazuma koji se akumuliraju na nečiji račun ili oko nečijeg imena.
Kako je rođen "Traktat o ateologiji"?
M.O. Bio sam pozvan u emisiju Franz-Olivier Giesbert-a, Kultura i ovisnosti, na France3 da bih govorio o svojoj knjizi "Anatomske čarolije" u kojoj govorim o raku dojke moje družice i u kojoj objašnjavam između ostalog, da bi bilo vrijeme da se tijelo dekristijanizira. Te riječi su izazvale pravu lavinu: "Dosta nam je ateizma Michel Onfray-a!" Poslije emisije sam dobio uvredljiva pisma, što je uobičajeno, ali i smrtne prijetnje što mi se čini mnogo manje normalnim. To je bio inicirajući element. Pa ipak, dobiti smrtne prijetnje, samo zato što neko tvrdi da je ateista, čini mi se da to postaje problematično, zar ne? Recimo da to nije baš primjer milosrđa. Stoga sam odlučio da stavim stvari na svoje mjesto i da analiziram pitanje ateizma, da pokažem da je ateizam održiv filozofski stav koji se može braniti i da je kao takav osnova za hedonizam. Ali taj Traktat o ateologiji je za mene samo jedna uzgredna stanica, a ne cilj po sebi.
U toj knjizi se osjeća da ste jetki. Takav ton, polemičniji nego u ostalim djelima, da li je bio neophodan?
M.O. Iskreno rečeno, nemam baš osjećaj da sam zagazio na teren pamfleta. Ali, uistinu, često su mi to rekli. Ljutina je prisutna, da. S tim se slažem. Ali gdje su ta pamfletorna mjesta? Da, doista, govorim žestoke stvari, ali ne sa žaokom, kako mi se čini. Na primjer kada napišem da Hitler nije ateista, da on hvali izvjestan broj rečenica koje se nalaze u Jevanđeljima, da je nacizam surađivao sa kršćanstvom, ja prihvatam da je to izuzetno žestoko, ali to ne izražavam sa žestinom. Problem proizilazi iz toga što je u današnje vrijeme pomisao da bi se stvari mogle jasno izreći postala nezamisliva. Danas se treba biti u okviru politički korektnog, izražavati se opisno, putem perifraza, preko litota, izbjegavati određene riječi... E pa nećemo tako! Mislim da je već dvadeset stoljeća kršćanstvo na vlasti, i ono se nije libilo da bude izuzetno nasilno spram filozofa, spram razuma, spram inteligencije. Danas se može misliti na radikalan način iako to nije u modi. Vjerujte, ja ne težim niti da šokiram niti da me vole. Ja iznosim ideje i želim da budu izložene kritici i da se o njima razglaba, da mi se kaže: "Ne, ta tačka je neodrživa..." Ja stremim ka idejnim raspravama, a nalazim da smo prečesto u mržnji i vrijeđanju.
Vaš napad protiv kršćanske crkve je nemilosrdan, dok je Crkva ipak izrazila svoje pokajanje...
M.O. Da, doista, Crkva je na kraju osudila nacizam. Ali sebe nije osudila za ulogu koju je odigrala tokom rata. Ivan Pavle II je jedva izustio da je moglo biti bolje i to je sve. A još uvijek nisu otvorili arhive koje bi omogućile da se danas napiše taj dio historije. A zna se kakvu je ulogu Pio XII odigrao u svemu tome. A zna se i to da je Crkva organizirala jedan kanal koji je omogućio najvišim nacističkim glavešinama da pobjegnu iz Europe. Ta ista Crkva kojoj je trebalo pedeset godina da osudi nacistički genocid je omogućila genocid u Rwandi.
Tvrditi takvo što znači da je za to postojala namjera od strane Crkve...
M.O. Da, išao bih dotle. Nisam rekao da je papa bio nacista, već samo da je učinio mogućim genocid u Rwandi. Crkva je univerzalna, zar ne? U Rwandi su bili prisutni sveštenici čiji je zadatak trebao da bude da šalju informacije višim krugovima Crkve o onome što se tamo dešava. Papa je to znao. Međutim, on je održao govor poslije masakriranja da bi zatražio milost za one koji su taj masakr izvršili, a da nijednu riječ nije rekao o onima koji su bili izmasakrirani. Ali predmet moje knjige nije da istakne pokajanja Crkve. Ja ne snosim odgovornost za ono što nisam rekao, već samo kada govorim neistinite stvari, a stavljam vas na kušnju da nađete ijednu netočnu činjenicu u toj knjizi koja ne predstavlja, to ponovno tvrdim, kritiku kršćanstva, već je to jedan esej, čija je svrha da pokaže sve ono što je mrsko u monoteizmima. Ako se želi napisati jedna druga knjiga da bi se objasnili svi pozitivni aspekti monoteizama (a postoje brojni prihvatljivi argumenti), onda u redu, ali to nije predmet moje knjige. Ne možete mi prigovarati za knjigu koju nisam napisao.
Da li biste definirali filozofiju kao borbu?
M.O. Da, svakako. Ali sam tu definiciju otkrio tek nedavno. Kroz rad. Stvarajući Narodni univerzitet, dobio sam želju da napišem tu Kontra-historiju filozofije koja će na kraju imati šest svezaka. Postavio sam si izvjestan broj pitanja koja se odnose na historiografiju. Na primjer: kako i zašto je Demokritova filozofija izbačena iz dominantne historiografije? Tada sam shvatio do koje mjere je filozofija bila borba tokom dvadesetpet stoljeća. I to nema nikakve veze sa ispraznim raspravama među ekspertima filozofije, već je to politička borba. Kada se napravi kontra-historija filozofije, onda na scenu izlaze svi filozofi koji su imali problema sa tadašnjom vlasti. Diogen iz Sinope se suprotstavlja Platonu kao što se barokni libertenci iz 17. stoljeća1 suprotstavljaju kartezijancima, ultra-prosvjetitelji2 Voltairu ili Sartre Aronu.
Ali odakle vam dolazi taj revolt?
M.O. Smatram da Francuska nije dobro. I to već od 1983. godine, otkad je Mitterand 'strijeljao' ljevicu i na izvjestan način i nadu. Danas su manje više svi prešli na liberalizam. Ono što me čudi, to je da nema niti jednog filozofa da smatra da je abnormalno da novac i tržište svugdje neprikosnoveno vladaju. Mogu da konstatiram da u Francuskoj postoje dvije vrste intelektualaca: oni koji biraju logiku podupiranja vlasti i oni koji su u jednoj logici pružanja otpora toj vlasti. Postao sam zaista mnogo polemičniji. I odriješitiji također. Ali to je jednostavno zato što jasno iskazujem svoj angažman i pozicije koje biram. Jasnoća je stav koji vam uvijek stvara neprijatelje. Kada odlučimo da pojasnimo stvari, onda nas uvijek smatraju radikalom ili polemičarem.
Kada već to spominjete, šta ste izabrali? Kojoj strani pripadate?
M.O. Na svu sreću, prošlo je vrijeme kada smo morali da prihvatimo jednu bipolarnu logiku, kao što je na primjer ona koja je suprotstavljala Aronov izbor (za Ameriku) Sartre-ovom izboru (za Sovjetski Savez). Niti jedne sekunde ne vjerujem u Grand Soir3 niti u to da revolucija može da riješi probleme. Ovo stoljeće je postalo Deleuze-ovsko, u tom smislu da su ljudi shvatili, čini mi se, da su samo još preostale "molekularne revolucije". Više se ne može napraviti revolucija, ali se mogu praviti revolucije. A te revolucije su izuzetno male, ali su efikasne. Uzet ću primjer Narodnog univerziteta. Ne radi se o nekoj velikoj revoluciji, ali činim ono što mogu. Angažujem se u pravcu ostvarenja jednog cilja kojeg branim svaki put kada to mogu u svom svakodnevnom životu.
Po čemu Narodni univerzitet predstavlja čin otpora?
M.O. Jednostavno, Narodni univerzitet nije indeksiran na stvaranju znanja koji se može socijalno unovčiti. Od ljudi ne tražimo da podnesu kandidaturu uz diplomu koja legitimizira upis, niti postoji provjera znanja niti diploma; ukratko, nema nijedne autoritativne pozicije po kojoj profesor ispravlja vaše pismene, daje vam ocjenu, dozvolu ili ne da pređete u viši razred, ili diplome koja vam daje pravo da se pozivate na univerzitet jer ste je dobili (ona vam najčešće samo daje pravo da reproducirate taj isti društveni model, osoba sa diplomom iz filozofije postaje profesor filozofije). Narodni univerzitet ne predlaže da se stvaraju točkići za socijalnu mašineriju već da svakoj osobi pruži sredstva za egzistencijalni procvat i izgradnju sebe, strukturiranje sebe. Dolazi tko hoće i odlazi tko hoće. Nema nikakve kontrole. Ne plaća se nikakva upisnina. Predavači su svi dobrovoljci. Osim toga, to je mjesto gdje se predaju alternativna znanja na alternativan način. Hoću time da kažem da se ovdje predaje ono što se ne predaje na Univerzitetima. A to je filozofija "poraženih" i ona koju možete naći u svescima Kontra-historije, ali i psihoanaliza, savremena umjetnost, jazz, film... Po svemu tome, Narodni univerzitet predstavlja mikrootpor. Na isti način, nastojanje da se živi filozofija koja se predaje nije neka velika revolucija, ali jeste ipak jedna sićušna revolucija... Kada bi svi radili ono što mogu (i na izvjestan način ono što trebaju), onda bismo imali jednu efikasnu revolucionarnu mrežu. Ja vjerujem u udruženja potrošača! To jest u izvjestan način življenja. Često mi prigovaraju da ne predlažem nikakva riješenja, da dekonstruiram. Ali to nije tačno! Naprotiv, sve moje knjige se završavaju sa prijedlozima. I oni bi mogli da se sažmu na slijedeće. Pravite mikrootpore, to jest vaše sopstvene mreže otpora. Alternativne mreže. Pravite ih unutar vaših porodica, unutar vašeg para, u vašem svakodnevnom odnosu prema drugome, na poslu... Pokažite da ste ljubitelji slobode, a ne liberali.
Ne bojite li se da vas proglase guru-om kada to kažete?
M.O. Ne, jer ovaj prijedlog nikako ne predstavlja rješenje ključ u ruke. To je uostalom ono što mi prebacuju oni koji upravo traže jednog guru-a, kao što kažete
- a to nisam niti imam bilo kakvu namjeru da postanem!
Ali, kada već o tome govorimo, zapanjen sam tim fantazmom guru-a, tog vođe koji bi svakome trebao da kaže "Uradite ovo, uradite ono". Smatram da je to izuzetno opasno, ali je i općeprisutno u našem društvu. Ja lično ne govorim takvo što. Ja samo kažem: " Pravljenje mikrorevolucija, to je tek jedno uputstvo za upotrebu, ali na vama je da ga primijenite".
Ali kako se može biti slobodoljubiv u svakodnevnici?
M.O. Kako biti slobodoljubivi socijalista? To je tema koju ću obraditi u jednoj narednoj knjizi. Završavajući pisanje ove Kontra-historije filozofije, rekao sam sebi da treba da nađem jednu novu značajnu temu. I imam veliku želju da napišem historiju slobodoljubivog socijalizma. Jer naime, čim se spomene anarhizam, stalno se vraćaju imena Bakunjina, Kropotkina, Proudhon-a i to je sve. Nikad se ne govori o Sebastien Faure-u, Emile Armand-u ili o nekim drugim filozofima koji bi nam omogućili, kada bi isplivali na površinu, da osmislimo jedan slobodoljubivi socijalizam za sadašnje vrijeme. Anarhizam, onako kako ga ja shvatam, ima jako malo zajedničkog sa ustaljenim značenjem ovog termina. Radi se o tome da treba biti antiliberal, a ne antikapitalista.
Anarhista koji brani državu... Šta to treba da znači?
M.O. Kao prvo, to znači misliti sa oružjem XXI stoljeća, a ne sa oružjem iz XIX stoljeća. Oni koji su mislili da Marx ima sva riješenja su se gadno prevarili i mi smo za to skupo platili. Danas biti anarhista znači prvenstveno ponovno osmisliti anarhistička pitanja sa nove tačke gledišta. Tradicionalno su anarhisti protiv Države, to je tačno. Ali oni su veliki platonisti. Oni smatraju da Država znači eksploatacija. A u stvari, Država je instrument. A instrument se može koristiti u razne svrhe. U svrhu eksploatacije, naravno, ali i u socijalne svrhe također. Tako je Država, na primjer, izvukla djecu iz rudnika. Dakle, može se biti anarhista i tvrditi da kapitalizam i liberalizam nisu ista stvar. Kapitalizam je jedan način proizvodnje dobara, jedan mehanizam, privatna svojina predstavlja sredstva za proizvodnju. Liberalizam je jedan način upravljanja, između ostalih, tim proizvedenim bogatstvima. Ja sam kapitalista jer ne vidim koji bi bolji sistem omogućio proizvodnju dobara i bogatstava, ali vjerujem da postoje drugačiji načini upravljanja od liberalizma, to jest drugačiji načini raspoređivanja bogatstava proizvedenih kapitalom. Dakle, danas slobodoljubac ne misli da treba ukinuti kapital, već da treba pružiti otpor liberalnom načinu upravljanja kapitalom. Toliko što se tiče teorije. U praksi, to pretpostavlja da, gdje god se nalazili (profesor, trgovac, majka u obitelji, vlasnik firme...), treba da shvatimo da je najvažnije imati anti-autoritativni stav. Slobodoljubac je nužno anti-autoritativan. Ne postoji niti jedan ispravan razlog da se smatramo gazdom po božanskom pravu ili ocem po božanskom pravu. Naprotiv, ja vjerujem u ugovor. Evo, na tome treba da se zasniva savremena slobodoljubiva misao. Uključujući i polje ljubavi.
U čemu se sastoji taj ugovor?
M.O. To je hedonistički ugovor. Radi se o tome da se prihvati da mi nismo u jednoj transcendentirajućoj logici, sa nekakvim božanskim pravom koji nalaže da poštujemo red, autoritet i hijerarhiju. Svijet ne treba čitati vertikalno, već horizontalno. Ta ideja ugovora je epikurejska. Kada govorimo o ugovoru, odmah nam je u glavi "društveni ugovor" od Rousseau-a. Ali tu ideju je Rousseau uzeo od Hobbes-a, a Hobbes je uzeo od Epikura. Epikur kaže slijedeće: da bismo mogli da živimo zajedno, treba napraviti ugovor, obavezati se i jasno reći drugome ono što ćemo učiniti ili ne, što odbijamo ili što prihvatamo. Uzmimo na primjer slučaj ljubavi. Željom se ne može upravljati. Ona postoji ili ne postoji. Ali želja nije sve. Sa svojom željom možemo nešto učiniti ili ne. Možemo joj dati da se ispolji, zadržati je, ovladati njome, dignuti ruke od nje, osloboditi je... Upotrebu svojih želja možemo izvajati. Kao prvo to treba iskazati (što još uvijek često odbijamo da učinimo). Zatim da kažemo da želja nije ono što se oduvijek misli, to jest nedostatak nečega (platonska ili lacanovska verzija). Ako želite izgraditi ljubavnu vezu, ne možete se ograničiti na to viđenje želje. Naprotiv, to nalaže da se prave podešavanja. Nitko nije savršen i najljepša žena (najljepši čovjek) vrlo brzo postane nepodnošlji(v)a kada je ulovljen(a)! Dakle, svoj ljubavni par treba izgrađivati dok se ne postigne ono što bismo mogli nazvati, zahvaljujući Lukreciju, ataraksični par. Takav ataraksični par odbija da bude nesretan, da pati, da stupi u brak da bi se na kraju razveo i morao stalno plaćati alimentaciju... On bira radost, a ne bol. Da bi se to postiglo, treba ugovarati, razgovarati, ne negirati realnost, razmijenjivati, postići dogovor po pitanju vjernosti, na primjer. A zatim, taj ugovor kojeg su obje strane prihvatile treba i poštovati. Ako nikakav jasan ugovor nije postignut, onda nismo niti vjerni niti nevjerni. Pogledajte definiciju ljubavi i partnere unutar ljubavnog para u tradiciji koja se proteže od Platona do Lacan-a. Da li nas ljubav raduje i da li nam donosi sreću? Ne, uistinu, ne baš pretjerano. Evo dakle prilike da se ljubavni par osmisli na nov način. Umjesto da pogledate šta o tome govore klasični filozofi, pogledajte radije šta Epikur kaže. Taj ugovor je izraz slobodoljubivosti.
Princip hedonističkog ugovora je dakle zasnovan na intersubjektivitetu, na komunikaciji putem govora, na jasnoći. Radi se o izgradnji ljubavne veze u paru kao izgradnji sebe samog.
Šta konkretno znači "kontra-historija" filozofije?
M.O. U Antipriručniku iz filozofije, svi veliki klasični filozofi iz srednjoškolskog programa su bili zastupljeni, ali sam predlagao da se zadržimo na manje poznatim, alternativnim tekstovima, koji su mi se činili interesantnijim za razmišljanje o našem vremenu. Kant je obrađivan, ali ne sa Drugim predgovorom Kritike čistog uma, već radije sa jednim tekstom u kojem evocira alkohol i djelovanje pijanstva na um... Oficijelna historija filozofije je općepoznata: Platon, Descartes, Kant. Ali naspram ovih filozofa uvijek su postojala i drugačija razmišljanja. Nisam želio da napišem još jednu takvu historiju filozofije. Već postoji nekolicina njih koje su jako dobre i ja tu ne bih imao što da dodam. Ali, učinilo mi se da je potrebna jedna kontra-historija, jedna federirajuća historija. Osim toga, smatram da je hedonizam star kao i svijet i da se na njemu može zasnovati jedna etika. Da bih to pokazao, u historiji filozofije sam tražio hedonističke filozofe i primijetio sam da su oni često gurnuti u drugi plan ili čak da su zaboravljeni, ali i da su mnogo brojniji i važniji nego što sam isprva mislio. Također sam otkrio da su oni predlagali jednu alternativnu viziju u odnosu na viziju dominantne filozofije. Historija filozofije je idealistička, platonistička, kršćanska, dualistička. Kontra-historija filozofije predlaže jednu historiju filozofije koja je materijalistička, senzualistička, empirijska, kirenjanska, demokritska, gnostička, utilitaristička... A ti "kontinenti" nikada nisu bili istraženi. Vrlo je teško naći bibliografiju za te filozofe. To su rijetka i skupa izdanja. Djela Aristipa iz Kirene ili Lorenzo Valla-e* se sve do nedavno nisu mogla naći u Francuskoj, što može izgledati naprosto nevjerovatno. Kontra-historija filozofije govori slijedeće: "Potpuno shvatam da možete misliti da je filozofija nepodnošljiva, nejasna, nekorisna ako je filozofija rezervirana za filozofe, ili eksperte filozofije, ako se računa na to da se uzbudite pri čitanju Platonovih dijaloga kao što je Parmenid, Metafizike od Aristotela ili Eneada od Plotina. Ali postoji i filozofija koja vam pomaže u životu. Pri tome mislim na anglo-saksonski ili francuski utilitaristički "kontinent" na primjer, ili na Kirenjane ili kinike ili na kršćanske hedoniste.
Zašto se te filozofije ne predaju i zašto nemaju bolju reputaciju, širu publiku?
M.O. Jer postoji institucionalizirana filozofija i zato što je interes te iste da ukine moć filozofije. U Francuskoj, bavimo se filozofijom, ali ne baš previše. Pogledajte sudbinu Montaigne-a koji je jedan od naših najvećih filozofa. Ali Kant, on nikome ne smeta, jer on razvija religijsku misao (pa čak i kršćansku). Bolje izgleda kada kažemo da čitamo religiozno štivo u okvirima razuma nego u okvirima Benoit XVI! Ali unatoč tome, to je ista stvar...
Ali tko može da iskaže filozofsku istinu?
M.O.Postoje dva načina da se odgovori na to pitanje. Jedan je reći da filozofska istina pada s neba, to jest da je nitko ne iskazuje, i tako sakriti problem. To se svodi na održavanje zamagljenosti i na postavci da se nećemo zanimati za historiografiju, jer je navodno tako oduvijek. Filozofija je rođena u grčkoj u VII vijeku p.n. ere sa presokraticima. To je tako i to je sve. Ali tko nam kaže da je to istina? Drugi način da se odgovori na vaše pitanje se sastoji u tome da se pokaže da je ta takozvana istina neodrživa, da su presokratskoj filozofiji prethodile druge misli i da nema nikakvog "grčkog čuda". Ja zastupam jedan subjektivni način prakticiranja filozofije. Čitajte sami i stvorite si svoje mišljenje nakon čitanja, ali nikad nemojte uzimati zdravo za gotovo ono što vam se kaže.
Da li drugi dio vaše Kontra-historije filozofije može da se uzme kao knjiga koja pokazuje pozitivne aspekte kršćanskog monoteizma, kao neka vrsta napomene Traktat-u o ateologiji?
M.O. U izvjesnom smislu, da. Tu se radi o tome da se izvuče iz zaborava to marginalno kršćanstvo kojeg je oficijelno kršćanstvo proganjalo i koje predlaže interesantne smjernice. Ti filozofi dokazuju da se može biti istovremeno kršćanin i hedonista. Ali oni bješe pobijeđeni. Na primjer, ja tu predstavljam sporne gnostike, iako ne dijelim te ideje (bliži sam Montaigne-u), kao što predstavljam i Epikurovu doktrinu, iako je ne dijelim (meni je bliskiji hedonistički epikureizam od Lukrecija, nego Epikurov koji je asketskog tipa). Ali ove filozofije omogućavaju da se pokaže da srednji vijek nije bio period mračnjaštva i kršćanstva utjelovljenog u Crkvenim ocima i skolastičarima.
Istovremeno je izašla i vaša knjiga Tragična mudrost. O kakvoj se mudrosti radi?
M.O. Taj tekst je iz 1988. godine. Ponovo sam ga pronašao na kraju jedne nevjerovatne priče. To je jedan borbeni tekst koji predlaže čitanje Nietzsche-a bez opterećenosti sa klišeima koji su se nagomilali na njegov račun (sestra nacistkinja, ludilo koje diskvalificira djelo, itd...). Optimista vidi svugdje sve najbolje; pesimista vidi svugdje sve najgore; tragičar vidi stvarnost onakva kakva jeste. Tragična mudrost se dakle sastoji u tome da se kaže da realnost postoji i da je treba uzeti i s njom se suočiti onakvom kakva jeste. Ona kaže da to neće baš biti ugodni trenuci, ali i da to nije ništa gore ili bolje od nečeg drugog.
Zašto uvijek stavljate citate Nietzsche-a u vaše knjige. On nije hedonistički filozof.
M.O. To je istina, ali može se također biti hedonistički ničeanac. Biti hedonista, to čini mi se znači biti ničeanac onakav kakav bi on sam želio da budemo. Ako želite da me slijedite, trebate da me nadiđete, trebate da me prevaziđete.
U čemu nam Nietzsche može danas pomoći u osmišljavanju realnosti? I po čemu i kako se Nietzsche može hedonistički koristiti?
M.O. Nietzsche hedonista, zašto da ne? Kada se on brani da nije hedonista, on to uistinu jeste. Kada kaže da nije romantičar, on to također jeste. Ako je hedonizam umjetnost življenja u sreći, u miru sa samim sobom, sa drugima i sa svijetom, onda postoji i nietzsche-anski hedonizam koji se jednostavno sastoji u tome da se kaže da je realnost želja za moći (a ne moć da se vlada drugim, kao što je to obično iskarikirano). Tragična mudrost je shvatanje da je realnost želja za moći i da ako želimo da se protiv toga pobunimo, trebamo biti spremni da se napatimo. Ako ne želite da se mučite, onda prihvatite realnost takva kakva jeste. Amor fati je nietzsche-anska lekcija o radosti. Mnogo bi nam pomoglo kada bismo je primjenjivali u svakodnevnom životu. To naravno ukoliko želimo izbjeći nezadovoljstvo, patnju, bol. Ali hedonizam je stvar izbora i ne možemo nametnuti svima da izaberu odbijanje bola.
Odabrala, priredila i prevela s francuskog Ferhana Zildžić-Čabraja
|
*) Prijevod iz časopisa LIRE (ČITATI) Broj 38 od februara 2006. godine.
Onfray-ova "Kontra-historija filozofije" (izdana kod Grasset-a) predstavlja novinu u sivilu konformizma. Tu
Michel Onfray predstavlja misao nedovoljno poznatih, zaboravljenih, zanemarenih filozofa od kojih bismo i
danas imali dosta toga da naučimo. On stalno slijedi jednu te istu linju: napisati historiju sreće kroz stoljeća.
U isto vrijeme publikuje i jedan kratki ali žestok esej o Nietzsche-u pod nazivom "Tragična mudrost" (džepna
knjiga). U ovom interviewu Onfray beskompromisno daje uvid u njegov svjetonazor i govori nam o radovima
koji su u toku. M. Onfray, između ostalog, autor je slijedećih dijela: Trbuh filozofa, Kritika dijetetskog
uma; Umjetnost uživanja -za hedonistički materijalizam; Nomadsko oko -slikarstvo Jacquesa Pasquiera;
Oblikovanje sebstva - estetski moral.
1) Prim.prev.: Taj naziv M.Onfray koristi za grupu filozofa iz 17.st. (Pierre Charron, La Mothe Le Vayer, Gassendi,Cyrano, Hobbes, Spinoza, Fontenelle, Charles de Saint Evremond)
2 ) Prim.prev.: Taj naziv M.Onfray daje grupi filozofa iz prosvjetiteljstva (Meslier, La Mettrie, Helvetius, Holbach, Sade)
") Le Grand Soir " je pojam koji označava revolucionarni raskid. On označava uništenje prethodne vlasti i uspostavljanje novog društva.
*) (Michel Onfray je dao da se prevedu i izdao ih kao džepne knjige (Izmišljanje zadovoljstva. Kirenski odlomci) i u izdanju Encre Marine (Erasmo i Lorenzo Valla)
|
|
| Sadržaj >> |
|
| |
|
|
