Strepela sam od svakog susreta sa ljudima, poznatim i
nepoznatim. Strepela sam od vreve u školskom dvorištu, od
viÄ‘enja sa drugaricama, od zadirkivanja u uoÄionici.
Svetlana Velmar - Janković, Ožiljak
Premda neki/e zapadni/e teoretiÄari/ke tvrde da je patrijarhlana kultura proÅ¡la kroz odreÄ‘ene tranzicijske procese, te da se "ideal muÅ¡kosti" raspao, a machizam prestao biti uzoritom kategorijom, ipak se neke kulture ili varijante patrijarhalne kulture Äine joÅ¡ uvijek daleko od ovakvog postfeministiÄkog vremena. "Vjeruje se da se krajem 20. i poÄetkom 21. stoljeća nije doÅ¡lo do seksualne revolucije, nego do ponavljanja dogaÄ‘aja i procesa koji su se prvi put zbili prije viÅ¡e od stotinu godina. Pobornici tog stajaliÅ¡ta istiÄu da je kraj 19. stoljeća (...) bio, kao i danas, razdoblje sveobuhvatnih druÅ¡tvenih promjena potaknutih politikom ženske emancipacije."_ Brian McNair u svojoj knjizi Striptiz kultura dalje navodi da su neke pojave s kraja 19. stoljeća sliÄne onima s kraja 20._Â
Raskrinkavanje machizma u kulturi dalo je vrijedne rezultate na polju ženske neovisnosti u materijanom smislu, a njihov će politiÄki i javni angažman donekle uzdrmati stereotipnu dihotomiju javno i privatno. Zapad je po miÅ¡ljenju nekih kritiÄara dosegao period postfeminizma u kojem "feministiÄke ideje i pretpostavke nisu nestale, nego su postale dio kulture" (Brian McNair), homoseksualnost, premda ju neke religije i dalje snažno negiraju, gotovo postala ravna heteroseksualnoj orijentaciji, a seksizam i seksistiÄko poimanje žene, ženske seksualnosti i seksualnosti uopće, postalo izrazito negativnom pojavom. Za neke je vrijeme joÅ¡ s kraja 70-tih oznaÄilo period "krize muÅ¡kosti", kada muÅ¡karci viÅ¡e ne mogu i nemaju naÄina da potvrde svoju dominirajuću ulogu u druÅ¡tvu, obitelji i javnosti. "Ideal muÅ¡kosti" se raspao kada su se žene, ali i homoseksualci, sve viÅ¡e poÄeli zauzimati za jaÄanje vlastite pozicije Å¡to je automatski oslabilo dominaciju patrijarhalnog muÅ¡kraca." 'Kriza muÅ¡kosti' nije nova pojava.
Godine 1977. Andrew Toloson je istaknuo da su 'napetosti izmeÄ‘u spolova 1960-ih i uÄinak neiskljuÄivog i tolerantnog druÅ¡tva ugrozili muÅ¡kost. (...) Seksualnost je postala tema javne rasparave, kritizirana je i usporeÄ‘ivana. MuÅ¡karcima nije bilo lako održati privid 'seksualne razmetljivosti'."_ Patrijarhalna kultura koja se održava zahvaljujući dominaciji jednog roda_, poÄela je mijenjati hegemonijski koncept, ali mora se priznati da uvijek postoje i onî koji su se grÄevito borili (i bore) za dominaciju jednog i jedinog roda/spola/miÅ¡ljenja i bezbroj drugih monolitnih obrazaca. Na Zapadu se takoÄ‘er osnivaju i studije (Masculinity studies) koje problematiziraju poziciju ili krizu muÅ¡kosti u "novonastaloj" kulturi. Kako mi je namjera da kontekstualiziram balkansku kulturu_, nedvojbeno se nameće pitanje o nekim "krizama" koje vladaju ili su vladale u naÅ¡oj povijesti i stvarnosti. Naime, kraj 80-ih godina u bivÅ¡oj Jugoslaviji oznaÄio je buÄ‘enje nacionalizma i osnivanje stranaka koje će poÄetkom 90-ih iskljuÄivo promovirati interese i "ugroženost" samo jedne nacije. Je li "kriza muÅ¡kosti" zahvatila i jedan dio balkanske kulture, pa su muÅ¡karci jednostavno s poÄetka 90-ih morali ratom dokazivati svoju ne/moć? Možemo li rat u bivÅ¡oj Jugoslaviji promatrati i kao želju da se muÅ¡karci bore protiv "prijetnji" koje su dolazile sa Zapada, a koje su nedvojbeno oznaÄavale da se macho tip naprosto ne održava u okruženju u kojem su žene neovisne i obrazovane i gdje homoseksualno orijentrane osobe dobivaju svoja prava?
Je li nacionalizam bio metafora i za seksualnu nemoć (balkanskih) macho muÅ¡karaca koji viÅ¡e nisu nalazili naÄina da održe svoju "seksuanu razmetljivost", a oružje u ratu im je nadomjestilo tu istu vrstu nemoći? Jesu li to uzroci koji i danas patrijarhalnu kulturu konstruiraju tako da je ponekad nemilosrdna prema kćerima i majÄinski osjećajna prema sinovima? Kako niÅ¡ta nije stvar samo jednog trenutka, već dugotrajnih procesa, koji su zapoÄeli već davno u povijesti, potrebno je ih proanalizirati da bi se neki obrasci odnosa kulture prema sinovima i kćerima bolje razumjeli. Ponekad je i samo jedan primjer dostatan da shvatimo cijeli koncept. PriÄe u djetinjstvu su već rodno predodreÄ‘ene, odnosno djevojÄice imaju već predstavu o muÅ¡karcima kao slobodumnim i nefiksiranim bićima koja nas spaÅ¡avaju od raznih ÄudoviÅ¡ta u bajkama, a u stvarnosti gotovo da nikada i ne trebamo željeti biti poput njih, jer je to naprosto nemoguće. I djevojÄicama i djeÄacima je zasigurno ispriÄana priÄa o dugi, ali se samo djevojÄicama Äini da će proÄ‘u li ispod duge postati konaÄno slobodne i moći će Äiniti Å¡to ih je volja. DjevojÄice silno žele slobodu, osloboÄ‘enost od patrijarhalnih zabrana, a takva je žudnja hranjena tradicionalnom željom roditelja da smo trebale biti djeÄaci, pa smo same donekle vjerovale u takve tlapnje. A roditelji, posebno majke, su možda prije imale na umu želju da njihove djevojÄice jednom postanu slobodne, a ne zato Å¡to bi ih istinski htjele zamijeniti za djeÄake. DjeÄaci nisu imali ovakvih želja ili ih nisu smjeli izraziti jer smo svi znali Å¡to bi im drugi djeÄaci, ne i djevojÄice, bili u stanju uÄiniti sa tek zapoÄetim životom.
Tko bi zapravo uopće i želio biti muÅ¡karac, tek su njegove igraÄke zanimljive, kažeLjiljana Filipović u predgovoru hrvatskoga izdanja knjige Nevolje s rodom J. Butler. PriÄa o Srni iz Å imunovićeve Duge zavrÅ¡ila se smrću nedužne djevojÄice Äiji roditelji, posebice majka, ne znaju kako se nositi sa patrijarhalnim teretom oÄekivanja da svako dijete bude muÅ¡koga roda. Mnoge Srne i danas vjeruju da će im prolazak ispod duge konaÄno donijeti žuÄ‘enu slobodu, igraÄku koju imaju samo djeÄaci i s kojom mogu Äiniti Å¡to ih je volja. Rodni režimi u takvoj kulturi konstruirani su tako da centralnu figuru zauzima muÅ¡ki rod, pa su tako sinovi manje izloženi pogledima_ zajednice koja pomno prouÄava kćeri i njihove živote. Duga je primjer kako se patrijarhalna kultura okrutno poigrava sa onima koje zajednica ne prihvata i odbacuje zbog samo njoj poznatih predrasuda. Namjera mi je da pokažem kako su neki stereotipi prihvaćanja druge/drugog i drugaÄijeg doista stvar kulture, s tim da se gotovo uvijek "kćeri kulture" susreću sa brojnijim predrasudama o vlastitom identitetu. Ratni sukobi su neumorni proizvoÄ‘aÄi ovakvih priÄa, i u suvremenom dobu, u kojima se žrtve kulture svakodnevno suoÄavaju sa patrijarhalnim stereotipima. PraktiÄno je svaki sukob na prostoru bivÅ¡e Jugoslavije obilježen postratnim predrasudama o onima koji su sa sobom nosili neku od oznaka tek zavrÅ¡enoh sukoba.
U tom kontekstu roman Ožiljak srbijanske autorice Svetlane Velmar- Janković Äini se jednim od primjera koji ukazuje na okrutan odnos (patrijarhalne) zajednice spram drugih. Naime, rijeÄ je o djevojÄici koja poslije Drugoga svjetskog rata živi obilježena nevidljivim ožiljkom. Nevolja je u tome Å¡to svi oko nje viÅ¡e znaju o njezinu ožiljku nego ona sama. "Opet govore o mom ožiljku. Svi govore. Odavno sam to opazila, Äim smo se vratili u Beograd. UÄ‘em u sobu - svi gledaju u mene. Traže neÅ¡to na mojim oÄima, licu, rukama. Kad god nisam prisutna, pominju moj ožiljak. Govore kao Å¡to se govori o nekoj velikoj, dubokoj, ružnoj brazgotini."_ Patrijarhalna kultura ima bezbroj svojih specifiÄnosti, a jedna od njih je da drugi uvijek viÅ¡e znaju o nama nego li mi sami, pri Äemu je palanaÄki ili provincijski mentalitet neupitan (Radomir Konstantinović). Ako slijedimo obrazac po kojem je znanje preduvjet moći, jasno je zaÅ¡to neki strastveno podržavaju patrijarhalne koncepte i postaju dio "tajnog sveznajućeg druÅ¡tva". Prividno znanje koje imaju o drugima Äesto je jedino znanje koje posjeduju, ali im ono omogućava da na neki naÄin kontroliraju tuÄ‘e živote i održavaju prividnu moć nad drugima.
Kolika je ta moć, pokazuje beznaÄ‘e u koje žrtve padaju, tražeći naÄin da upoznaju same sebe, odnosno ono Å¡to drugi znaju o njima. "Kad sam ih prvi put Äula da razgovaraju o tome, bila sam oÄajna. Sasvim tiho sam se uvukla u kupatilo, neprimećena. (...) Pre nego Å¡to sam otvorila oÄi Ävrsto sam se uhvatila za umivaonik. Otvorila sam ih. Pogledala sam se. Moje lice je izgledalo kao pre, kao uvek. Ni na obrazu ni na Äelu ni na oku - nigde nije bilo nikakvog ožiljka. Svukla sam se. (...) Uzela sam ogledalce, popela se na stolicu i pažljivo ispitivala svaki deo svoga tela. Nigde nisam mogla da pronaÄ‘em trag ni od kakvog ožiljka." Bez obzira na to Å¡to ga ne pronalazi na svojem tijelu, glavna junakinja je joÅ¡ uvijek obilježena kao druga/o, objekt istraživanja, na kojem treba pronaći dovoljno "nerazumljivih" oznaka za izopćavanje iz kolektiva. "Bila sam uverena da je moj nevidljivi ožiljak kriv Å¡to me niko ne prihvata."_ Želja za istraživanjem drugog, egzotiÄnog i tajanstvanog u postkolonijanoj kritici referira na odnos kolonizator - kolonizirani, gdje moćni, obrazovani zapadni subjekt nameće svoju moć i znanje podreÄ‘enoj skupini.
Strategije moći i znanja meÄ‘usobno su povezane (Foucault)iznanjeomogućavaFoucault)iznanjeomogućava) i znanje omogućava "sveznajućem" subjektu da odluÄuje Å¡to će napraviti dalje sa "nepodobnim" ili "nerazumljivim" drugim/oj na kojem/oj isprobava i gradi svoju superiornost. U takvim okolnostima svaka individualnost drugog/e promatrana je kao naruÅ¡avanje druÅ¡tvenog sklada, a vladajuća ideologija (u ovom primjeru komunistiÄka partija, odnosno omladinska organizacija komunistiÄke partije u poslijeratnoj Jugoslaviji) svaku "suprotstavljenost kolektivu" kažnjava sluÄajem ili procesom. "SluÄaj? Zar sam ja sluÄaj? Zar nisam bila najbolji Ä‘ak u ovoj istoj Å¡koli? (...) Devojka za predsedniÄkim stolom objaÅ¡njava u Äemu je problem. Kaže da oni, da svi mi, ne mogu dozvoliti da u njihovoj sredini ostane jedan Älan druÅ¡tva kao Å¡to sam ja, poÅ¡to se ja i ne ponaÅ¡am kao Älan tog druÅ¡tva koje mi sve daje, jer sam potpuno obuzeta sobom i ne želim da uÄinim niÅ¡ta Å¡to bi me vezalo sa vremenom u kojem smo. (...) Onda devojka kaže da misli kako je svima poznato da ja imam ožiljak i da je to odluÄujuće u cijeloj stvari (...) da me baÅ¡ on Äini onakvom kakva sam. Suprotstavljena kolektivu. Individualista."_
Kolektivni (moćni) subjekt Äini sve da se bijeg u individualizam drugom/oj uÄini kao spasonosno rjeÅ¡enje. MeÄ‘utim, kada subjekt shvati da je drugi/a postao/la "moćan/a" u svojem individualizmu i da na neki naÄin podriva superiornost subjekta, tada "zabrinuti" kolektiv poÄinje tražiti naÄin kako da održi svoju neprikosnovenu moć. Javno izopćavanje (Å¡to je takoÄ‘er važno, jer na taj naÄin svi drugi koji bi mogli misliti drugaÄije o vrijednosti zajednice bivaju uopozoreni) drugih, drugaÄijih iz zajednice Äini se kao jedina mogućnost da se održi hegemonijski obrazac moći. Kolektivi se u takvim priÄama Äine neumoljivim sudijama koji krivce nalaze u svakoj individualnosti ili nesaglasnosti sa dominantnim obrascima. U filmu Grbavica redateljice Jasmile Žbanić ponovo se pojavljuje sliÄan suodnos moći i znanja kao i u romanu Ožiljak Svetlane Velmar - Janković, s tim da u ovom primjeru Sarin ožiljak tek otkrivanjem postaje nepromjenjiv i zastraÅ¡ujući. Odnos moći i znanja ovdje nije jednostran, već se u tom obrascu stalno mijenjaju uloge subjekta i objekta, s tim da je majka u cijeloj priÄi razapeta izmeÄ‘u pitanja koje postavlja kćer o ocu i zahtjeva koje postavlja centar za pomoć žrtvama silovanja. Proces obrtanja pozicija subjekta i objekta utiÄe i na konstriuranje identiteta pojedinih likova, te njihove uloge ponekad odražavaju moć i znanje, ponekad, pak, nemoć i podreÄ‘enost superiornom subjektu. Cijelu tu zbrku oko pozicija "rjeÅ¡ava" identitet voditeljice centra, moćne i sveznajuće, koja u isto vrijeme otjelovljuje zapadni subjekt dok promatra i ispituje silovane žene Balkana od kojih će svaki mjesec za neÅ¡to (zapadnog) novca "kupiti" priÄu "neciviliziranog" drugog/e. Inzistiranje na Esminoj priÄi, koja do sad nikada nije progovorila o svojem traumatiÄnom iskustvu u grbaviÄkom logoru, predstavlja jednu vrstu (kapitalistiÄkog zapadnog) obrasca koji podrazumijeva da niÅ¡ta nije besplatno. Kćer Sara se, pak, nalazi u drugaÄijoj situaciji u kojoj od majke pokuÅ¡ava saznati istinu o ocu, Äija smrt ovdje odreÄ‘uje njezin status u Å¡kolskom kolektivu, s tim da će njezinu radoznalost joÅ¡ viÅ¡e potaknuti sumnja njezinih "drugarica" da je i ona kćer Å¡ehida. Kako tajnu zna samo njezina majka, tako se drugarice ne pojavljuju sa već steÄenim znanjem o Sarinu porijeklu, već pokazuju dozu sumnjiÄavosti i nelogiÄnosti izmeÄ‘u (izmiÅ¡ljene) priÄe o ocu i spiska djece Å¡ehida na kojem nema Sarina imena. Otkrivanje istine smjestit će Saru u kategoriju djeca rata koja se svakodnevno bore za svoj status u kulturi u kojoj se za Äin silovanja Äesto krive njihove majke, a njima, djeci roÄ‘enoj iz tog Äina, patrijarhat "poklanja" okamenjene stereotipe za koje joÅ¡ uvijek ne postoji tako dobra strategija razobliÄavanja.
O poziciji silovanih žena i njihovom povratku u zajednicu u kojoj su prije živjele govori i hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić u svojem romanu Kao da me nema. Žena je žrtva kojoj nije dozvoljeno da govori o zloÄinu silovanja, jer ako muÅ¡karci saznaju za to nitko od njih ih neće htjeti za žene, s tim da ne treba zaboraviti da se za silovanje na Balkanu tradicionalno ne krive muÅ¡karci. "Ako se proÄuje da su osramoćene neće se viÅ¡e moći vratiti u selo, muževima ili roditeljima. Å ute."10 S obzirom na to da je pozicija žena, žrtava seksualnog nasilja, takva da ne mogu javno govoriti o rodnom nasilju nad njima, pozicija djece roÄ‘ene iz takvog Äina Äini se joÅ¡ težom. Djeca rata11 u bosanskohercegovaÄkom druÅ¡tvu stalno se suoÄavaju sa etiketiranjem vlastita identiteta o kojem ih najÄešće obavjeÅ¡tava "dobroduÅ¡ni" patrijarhalni kolektiv. Kako bosanskohercegovaÄki zakoni ovu djecu ne pominju i ne priznaju, tako su ona prepuÅ¡tena zajednici u kojoj ih na njihov identitet stalno podsjećaju Å¡kolski drugovi i drugarice nazivajući ih kopiladima (kulture), pokazujući na taj naÄin koliko obrazovni sustav radi na toleranciji meÄ‘u djecom, od kojih neka doista ne znaju Å¡to ta rijeÄ uopće znaÄi.
PriÄa djevojÄice Ines M. objavljena u bosanskohercegovaÄkom magazinu Dani vjerojatno je samo jedna od niza takvih u kojima su "kćeri kulture", pored uobiÄajenih strereotipa, suoÄavaju i Äinjenicom da su njihova mlada tijela lako mogu prodati starijim muÅ¡karcima. I u ovoj priÄi zajednica postavlja odreÄ‘ena pravila ponaÅ¡anja i svi oni koji ne zadovoljavaju odreÄ‘ene kriterije jednostavno bivaju prepuÅ¡teni sami sebi. "Nisam imala prijatelja, a djeca su mi se Äesto smijala jer sam bila drugaÄija od njih."12 Ismijavanje drugog/e i drugaÄijeg strategija je koja oduvijek "pomaže" odreÄ‘enoj skupini da se "oslobodi" tereta drugosti koji prijeti da će naruÅ¡iti homogeniziranost zajednice. Zato postoje oni koji "pomažu" odbaÄenima i nesretnima i njihovu nesreću iskoriÅ¡tavaju za vlastitu novÄanu sreću. Ne treba ni napominjati kako je trgovina ljudima kažnjivo djelo, te da silovanje Å¡esnaestogodiÅ¡nje djevojÄice od strane pedesetÄetverogodiÅ¡njaka, pored seksualnog nasilja, ukljuÄuje i pedofiliju koja se ne dogaÄ‘a negdje u zapadnom svijetu, naprotiv. Kako su patrijarhalne zajednice konstruirane tako da uvijek Å¡tite moćni (muÅ¡ki) subjekt, ma Å¡to on poÄinio, žrtve ovakvog nasilja bivaju progaÅ¡ene provokatoricama i oÄajnicama koje "žude" za svojim prvim seksualnim iskustvom sa pedofilnim muÅ¡karcem. SuÄ‘enje na kojem branitelj optuženog traži od žrtve da detaljno opiÅ¡e seksualni Äin, strategija je kojom se žrtva dovodi do ludila a poÄinitelj likuje nad svojim "umijećem".
Patrijarhalna kultura se ponekad doima kao okamenjeni sustav u kojem nema naÄina da se seksistiÄki obrasci transformiraju, pa je svaki seksualni zloÄin nad "kćerima" joÅ¡ uvijek samo njihova krivnja, a poÄinitelju se tako pruža joÅ¡ jedna prilika da spaÅ¡ava machizam od potpunog izumiranja. Svojom Å¡utnjom mnogi od nas odobravaju ovakav sustav rodnih odnosa, ali i seksistiÄku praksu medija, obrazovnih, zakonodavnih, pa i vjerskih institucija od kojih drugi oÄekuju zaÅ¡titu, makar, osnovnih ljudskih prava. U tom smislu se "kćeri" patrijarhalne kulture i dalje suoÄavaju sa stereotipima o vlastitu životu, sa detektivskom zajednicom koja promatra svaki njihov korak, pokuÅ¡avajući otkriti u njima razliku zbog koje ih proglaÅ¡ava drugaÄijim, i, iskljuÄivo, krivi njih za seksualno nasilje nad njihovim tijelima (koje Äine muÅ¡karci). Bez obzira na to koliko se znanost i teorija trude pokazati kako se niti jedno druÅ¡tvo u povijesti i sadaÅ¡njosti ne bi trebalo promatrati kao homogenizirana zajednica, u isto vrijeme pojedini kolektivi nastoje se zaÅ¡titi od svake vrste drugosti koja bi mogla prouzroÄiti hetereogenost zajednice. Odbacivanje i proganjanje drugih i drugaÄijih iz monolitinih zajednica joÅ¡ dugo će, nažalost, biti praksa u kulturi koja želi da joj pripadnici "liÄe kao ovca na ovcu", jer da je drugaÄije, patrijarhalni kolektiv nikada ne bi na smrt osudio Aniku (Ivo Andrić, Anikina vremena), Danijel, a posebno njegova majka ne bi osjećali opsesivnu mržnju prema lezbijskoj vezi Mare i Ive (Fine mrtve djevojke), Ranka se, pak, ne bi ponaÅ¡ala poput heteroseksualnog detektiva koji represivnim mjerama razotrkiva zabranjenu ljubav izmeÄ‘u Kenana i Milana (Go West). |
1 Brian McNair, Striptiz kultura, Naklada Jesenki i Turk, Zagreb, 2004., 17.str.; prijevod: Tamara Slišković
2 Brian McNair takoÄ‘er govori o tome da je pojava spolno prenosivih bolesti krajem 19. stoljeća, sifilisa i gonoreje, te pojaÄana briga za svoje tijelo, sliÄna otkrivanju AIDS-a s poÄetka 80-tih i konaÄne istine da je smrtnost koju sa sobom nosi ova bolest prislila patrijarhalnu kulturu, u kojoj su seks i seksualnost bile gotovo tabui, na javne rasprave o spolnim odnosima, ali i o homoseksualnosti. Možda se najveći zaokret desio u promatranju ženske seksualnosti koja se od vremena Freudova uÄenja i potpune instrumentalizacije transformirala u moćnu i vrlo dominantnu, a neki uradci iz oblasti filma poput Sirovih strasti ili Striptiza ili glazbe, gdje je pravu revoluciju izazvala Madonna sa svojim albumom Erotica s poÄetka 90-tih, potvrÄ‘uju McNairovo miÅ¡ljenje.
3 Brian McNair, nav.djelo, 174.str.
4 Ovdje nikako ne treba gubiti iz vida Äinjenicu da su mnoge žene doprinijele ovakvoj konceptualizaciji odnosa, te da se Äesto zahvaljujući (iskljuÄivo) njima održava patrijarhat. Može ih se u ovom kontekstu podijeliti u dvije skupine: one koje su podupirale i podupiru patrijarhat (u tom smislu dominaciju muÅ¡karca) i one koje su se domogle vlasti, pa tako oponaÅ¡aju muÅ¡ki model moći i treniraju podreÄ‘enost drugih pripadnika/ica sustava.
5 Pojam Balkana u ovom sluÄaju treba shvatiti u kulturoloÅ¡kom smislu, nikako u zemljopisnom, s tim da i balkanska kultura ima svoje raznolikosti, te ju ne treba promatrati iz esencijalne perspektive. Kako u ovom tekstu analiziram neke dogaÄ‘aje i tekstove iz bosanskohercegovaÄke, srbijanske i hrvatske književnosti i stvarnosti, a opet imajući u vidu i njihovu raznolikost, koristim se pojmom Balkan iskljuÄivo u kontekstu oznaÄavanja nekih zajedniÄkih crta patrijarhalne/ih kulture/a.
6 Treba spomenuti roman Nedžada IbriÅ¡imović Ugursuz u kojem je narator Muzafer odbaÄen od svoje obiteljske zajednice koja ga smatran "nakazom i slugom", premda je jedan od Abazovića, odnosno sin Ihtara Abazovića i Ciganke. Odbacivanje i prokazivanje doživljava većina gay muÅ¡karaca u heteroseksualnoj kulturi za koju homoseksualci predstavljaju najtežu izdaju svih patrijarhalnih koncepata.
7 Svetlana Velmar - Janković, Ožiljak, Stubovi kulture, Beograd, 2005., 89.str.
8 Svetlana Velmar - Janković, nav.djelo, 129.str.
9 Ibidem, 167.str.
10 Slavenka Drakulić, Kao da me nema, Feral Trubune, Split, 2001., 59. str
11 AmeriÄka postaja CNN 23. marta 2007. emitrala je priÄu o bosanskoj djeci rata, odnosno djeci nastaloj kao produkt masovnih silovanja (muslimanskih) žena. Sam prikaz nedvojbeno pokazuje koliko je (patrijarhalno) bosansko druÅ¡tvo spremno da radi na integriranju ove djece, a joÅ¡ manje da se prihvate žene koje su preživjele silovanje. Nitko toÄno ne zna koliko je takve roÄ‘ene djece, a prema izvješću CNN broj bi mogao biti izmeÄ‘u nekoliko stotina do preko pet tisuća zaÄete djece tijekom silovanja. Samo su neke majke zadržale svoju djecu, većina njih ih je dala na usvajanje, s tim da to ne treba shvatiti, kako mnoge od njih kažu, kao odricanje već samo kao jedini izlaz u takvim okolnostima. Majke koje su zadržale djecu suoÄavaju se svakodnevno sa pitanjima vlastite djece o tome zaÅ¡to su baÅ¡ oni/e kopilad (kulture).
12 Dani, broj 510, Sarajevo, 23.32007., (tekst: Prodali su me u 16-oj godini za 200 KM)
|