Uvod

Teza od koje polazim danas jeste da se specifična struja savremene poezije u Bosni i Hercegovini koju nazivam poezija razlika može smatrati onim disidentskim faktorom koji sadrži emancipatorski potencijal (re)imaginiziranja društvenog, političkog i kulturnog polja Bosne i Hercegovine kao jedne uključive i polivalentne mreže. Ova mreža nadilazi simplificiranu predstavu o etno-nacionalizmu naspram (neo)liberalizma, te prevazilazi esencijalističke binarnosti diskursa etno-nacionalizma/(ne)(anti)etno-nacionalizma. Kratko ću se dotaknuti kulturalnog konteksta od kasnih osamdesetih na ovamo. Nadalje, zbog vremenskog ograničenja, nije mi namjera detaljnije ulaziti u analizu, nego ću otvoriti prostor za jednu liminalnu koncepciju savremene poezije u Bosni i Hercegovini, te u diskusiji pokazati da ova liminalnost, ili, terminologijom Homi Bhabhe, ovaj prostor 'iz-među' jeste upravo prostor gdje se može odigrati prijeko potrebna politička, društvena i kulturalna promjena. Teza je ovako postavljena namjerno, ne bi li isprovocirala dalju diskusiju na ovu temu.
U kulturnoj sferi u Bosni i Hercegovini etno-nacionalizam je snažno izražen od kasnih osamdesetih, ostvarivši dominantan utjecaj u konstruiranju književnih historiografija, koje su razdvojene po etničkim kategorijama. Krajnji način na koji nacionalizam regrutira književnost za postignuće svojih ideoloških ciljeva, možda je najbolje ilustrirao slovenski filozof Slavoj Žižek, nazvavši ga 'poetsko-vojnim kompleksom, personificiranim u Radovanu Karadžiću, pjesniku-ratniku bosanskih Srba'2. U etno-nacionalističkom diskursu, pod krinkom 'razlike', tekstovi se konstruiraju kao 'monoliti' i 'izvori etno-nacionalnih vrijednosti'3 (ovo odgovara Balibarovom terminu 'meta-rasizma' koji kulture shvaća kao fiksne entitete i koji 'ne postulira superiornost izvjesnih skupina ili ljudi u odnosu na druge, nego "samo" ističe štetnost brisanja granica, nespojivost stilova življenja i tradicija'4). Ovako se rađa fantazma (ili narativ) o velikim nacionalnim bardovima i institucionalizirana književnost, koja perpetuira fantazmu 'nacije' i njenu simboličku ideološku strukturu.
'U jednom starom vicu iz Njemačke Demokratske Republike', piše Žižek,
'Istočni Nijemac dobije posao u Sibiru; svjestan kako će sva pošta biti cenzurirana, on predlaže prijateljima: "Hajde da dogovorimo šifru: ako vam budem pisao plavim mastilom, znači istina je; ako je tinta crvena, laž je." Nakon mjesec dana, prijateljima stiže prvo pismo, pisano plavim mastilom: " Ovdje je sve divno: radnje su krcate, hrane u izobilju, stanovi su konforni i ugodno zagrijani, kina prikazuju filmove sa zapada, puno je prekrasnih djevojaka spremnih za provod - jedino čega nema, jeste crvena tinta."
'Nije li upravo to', primijećuje Žižek, 'način na koji funkcionira ideologija? "Osjećamo se slobodnim", danas kao i onda, kad god nemamo jezik - "tu crvenu tintu" - kojim ćemo izraziti našu neslobodu. Temeljna zadaća kritičke umjetnosti i kulture je da osigura crvenu tintu.'5
Iako nacionalizam jeste dominantan diskurs, bosanski književni prostor nikako nije homogen. Prema nekim teoretičarima post-socijalističke kulture, ono što se zbilo po kolapsu socijalizma u bivšoj Jugoslaviji, je jedna 'postmoderna megakultura' u kojoj multikulturalnost i transkulturalnost egzistiraju skupa s 'lokalnim i regionalnim političkim totalitarizmima i (religioznim) fundamentalizmima.'6 U Bosni, u najširem smislu, danas imamo dvije književne scene, 'jedna državna, zvanična i institucionalna (v. nastavne programe), i druga virtualna i neinstitucionalna.'7 I upravo ovoj neinstitucionalnoj, kritičkoj literaturi, ovoj 'crvenoj tinti' bosanskohercegovačkog pjesništva, pripada poezija razlika. 8 Ova "poezija razlika" također je i poezija margina. Takva je poezija u središtu društvenih promjena koje Bosnu otvaraju razlikama; ona je antiutopijska i skeptična u odnosu na meta-narative etno-nacionalizma, neoliberalne tranzicije, kao i na još prisutnije i dublje ukorijenjene macho-i hetero-normativne vrijednosti. U kontekstu u kojemu su macho-i hetero-norma, a društveno-kulturni i politički faktori ne pružaju uslove za pluralitet i razliku, marginalizirane skupine imaju malo prilike slobodno, konstruktivno i ravnopravno učestvovati u prijelazu Bosne i Hercegovine ka postmodernom društvu.

Poezija razlika kao izazov dominantnoj ideologiji

Radije nego da pribjegavam mnoštvu primjera, ukratko ću se samo dotaći jednog snažnog 'slučaja' kojim bih htio potkrijepiti argument. Riječ je o pjesmi Feride Duraković naslovljenoj 'Oleni, djevojčici bez ikoga, tužbalica'.9 Izražajna je to kritika postratne tranzicije u Bosni i Hercegovini koja se odvija kroz (zlo)upotrebu ženskog tijela putem kapitalističke 'slobodne trgovine' ljudima.

Oleni, djevojčici bez ikoga, 2004.
Tužbalica
MUŠKARCI MUŠKARCI MUŠKARCI
MUŠKARCI OLENA POPIK MUŠKARCI MUŠKARCI
MUŠKARCI POLITIKA POLITIKA POLITIKA OLENA
TRGOVINA ŽENAMA ŽENAMA TRGOVINA
ŽENAMA PROSTITUCIJA PROSTITUCIJA
PROSTITUCIJA MUŠKARCI OLENA MUŠKARCI
MUŠKARCI PROSTITUCIJA MUŠKARCI MUŠKARCI
POLITIKA POPIK POLITIKA POLITIKA POPIK POLITIKA TRGOVINA
ŽENAMA TRGOVINA ŽENAMA PROSTITUCIJA PROSTITUCIJA
MUŠKARCI MUŠKARCI
MUŠKARAC SUPRUGA SESTRA MAJKA KĆER OLENA MUŠKARCI
MUŠKARCI MUŠKARCI MUŠKARCI OLENA ISTOK ZAPAD SJEVER
JUG ISLAM KRŠĆANSTVO PRAVOSLAVLJE JUDAIZAM MUŠKARCI
MUŠKARCI POLITIKA POLITIKA POLITIKA TRGOVINA
ŽENAMA TRGOVINA
ŽENAMA
TRGOVI
ŽENA MA
OLENA
TRANZICIJA TRANZICIJA TRANZICIJA MUŠKARCI MUŠKARCI
MUŠKARCI POLITIKA POLITIKA POLITIKA BOSNA BOSNA BOSNA
POLITIKA POLITIKA POLITIKA TRANZICIJA MUŠKARCI POLITIKA
POLITIKA BOŠNJACI HRVATI SRBI OSTALI OLENA ŽENE ŽENA
DJECA DJECA
DJECA DJECA DJECA DJECA UKRAJINA MI MI MI MI DJECA
DJECA TRANZICIJA MUŠKARCI MUŠKARCI MUŠKARCI
TRANZICIJA TRANZICIJA HERCEGOVINA MUŠKARCI MUŠKARCI
MUŠKARCI OLENA MUŠKARCI MUŠKARCI MUŠKARCI MUŠKARCI
OLENA
MOSTARCI
DVADESET SEDMA JE NOĆ RAMAZANA 2004.
MUHAMMEDE
IQRE

Olena Popik, 21 godina, Ukrajinka, majka trogodišnjeg djeteta, žrtva trgovine ljudima na Balkanu, primorana raditi kao prostitutka, prodavana, preprodavana, i razmijenjivana nekoliko puta između mafijaških 'glavešina', umrla je u Mostaru novembra 2004. od SIDE. U medijima, Olena je postala metafora bolesti same; bila je tuđi element na Balkanu, pa je čak bilo i takvih tvrdnji da je namjerno zarazila 'naše' (balkanske) muškarce. U pjesmi Olena je prikazana kao talac (muških) metanarativa islama, kršćanstva, pravoslavlja, judaizma i tranzicije. Trgovina ljudima se sada ukazuje kao pretežno trgovina ženama, gdje je žena upisana u označitelj trgovine.:
ŽENAMA TRGOVINA
ŽENAMA
TRGOVI
ŽENA MA
OLENA
TRANZICIJA TRANZICIJA TRANZICIJA MUŠKARCI MUŠKARCI
MUŠKARCI

Olena je umrla dvadesetisedme noći Ramazana, čuvene kao Lejletul Kadr.10 Prema Kuranu, značajke ove noći su: 'Spokoj je u njoj sve dok zora ne svane' (Kuran, 97:5). Međutim, mir koji nudi ova mreža metanarativa u Bosni i Hercegovini, mir je u kojem nema žena. Ili, drugačije kazano, logički nastavak ovako pojmljenog mira je da je u heteronormativnom, muško-centričnom diskursu samo mrtva žena dobra žena. Zazvavši Muhameda na IQRE, da uči onako kako mu je Bog naložio, posljednji stih ove pjesme ne samo da destabilizira muški utemeljenu religiju, već podriva svaki kanonski muško-centrični linearni narativ koji pretendira da nudi 'stabilnost' i 'sigurnost' ženama i za žene.
Poezija razlika prihvatila je postmoderni diskurs zadobivši fluidnost i razuđenost, i tematsku i lingvističku. Posmodernost ovdje ne treba shvatiti kao neoliberalno puko slavljenje razlike zarad razlike, nego prije, u skladu sa argumentacijom Homi Bhabhe, kao potencijal transformacije sadašnjosti koji se ostvaruje u artikulaciji disidentskih historija i glasova. Kako Bhabha smatra, značaj stanja postmoderne 'leži u svijesti da su epistemološki 'limiti' etnocentričnih ideja također i 'izričajne' granice [enunciative boundaries] čitavog niza drugih disonantnih, čak disidentskih pripovijesti i glasova - žena, koloniziranih, manjinskih grupa, i onih čija je seksualnost žigosana.'11 Poezija razlika uvodi nas u 'kontingencije' i 'kontradikcije' manjinskih glasova, tako što problematizira monolitno konstruiran etno-nacionalni bosanskohercegovački literarni prostor. Ove pjesnikinje i pjesnici ironično i kritički problematiziraju društvene vrijednosti. Dekonstrukcijom maskulinističkih normativa, u artikulaciji razlike iz perspektive 'manjina', oni konstruiraju jedan alternativni diskurs, svjedočeći tako hibridnost bosanskohercegovačke tradicije. U ovoj hibridnosti je i prostor gradnje i razgradnje bosanskohercegovačke tradicije i kanona. Kako tvrdi Homi Bhabha, "'pravo' da glasovi sa periferije moći i privilegije 'označavaju' ne zavisi od ustrajnosti tradicije; ono dolazi iz snage tradicije da bude preispisivana u uslovima kontingentnosti i kontradikcija koje se nalaze u životima onih koji su 'u manjini'."12 Ova poezija je "nerazriješena", nema jednoznačnih zaključaka, njene pouke počivaju na problematiziranju, prije nego na obezbjeđivanju komformističkog izlaza u odnosu na društvene probleme. Ova poezija izbjegava zatvaranje u cjelovite ideološke obrasce i ostavlja imaginativno polje otvorenim za nove kritičke stavove i osvježene umjetničke forme. Kulturalna nevidljivost i marginalizacija nisu samo limitirani na Bosnu i Hercegovinu. Margina je odlučujuće izvorište i mjesto potencijala društvenih promjena. Obzirom na to, poezija razlika koja se ostvaruje spram drugosti u bosanskohercegovačkoj kulturi nosi potencijal da re-imaginizira društvo i kulturu u Bosni i Hercegovini u kojoj ima mjesta za drugost i razliku. Pisanje sa privilegirane marginalizirane pozicije daje ovim pjesnikinjama i ovim pjesnicima prostor za ojačavanje stava aktivnog učesnika. Poezija razlika je kritički glas - ona artikulira našu ne-slobodu, i govori nam upravo u kojoj smo mjeri - ovdje i sada u Bosni i Hercegovini - (ne)slobodni.

Ka političkoj kritici kulture

Ovaj rad se direktno zalaže za i poziva na snaženje političke kritike kulture. Njegova politička opredijeljenost je nedvosmislena; cilj je potaknuti raspravu o potencijalu zasebne subkulture - pisma sa margine - koje danas nudi možda i najdjelotvorniju kritiku muško-centričnih dominantnih ideologija na Balkanu, bilo da su one etno-nacionalističke ili su neka vrste amorfne, sveprožimajuće, neoliberalno kapitalističke. Također sam htio naglasiti da je sama politička opredijeljenost, međutim, nedovoljna, ukoliko nije propraćena konkretnim materijalnim praksama. Subkulture su prostor za uspješne disidentske strategije u odnosu na vladajuće ideologije na Balkanu. Etno-nacionalizam nije tako eksplicitan kao što je bio u toku ratova u bivšoj Jugoslaviji, pa ipak i dalje privlači one koji istražuju polje književne produkcije. Uistinu, kad god se diskutira o polju kulturalne produkcije u Bosni i Hercegovni, činjenica da se etno-nacionalizam nameće kao nešto potpuno prirodno govori nam da je on još uvijek dominantna ideologija u ovoj zemlji (u zanimljivoj kombinaciji sa religijom i folk populizmom). Još je jedna činjenica koju ne treba zanemariti u bilo kojoj analizi oblasti kulture u ovoj zemlji: vladajuća ideologija potkrada subkulturu kako bi za sebe osigurala vjerodostojnost, to jest njeno prikazivanje kao koherentni narativ. Na taj su način, koristeći diskurs 'razlike', etno-nacionalističke elite stvorile različite etno-nacionalne književne kanone u Bosni i Hercegovini. Međutim, aktivne disidentske subkulture imaju moć da uskrate 'dominantnoj ideologiji monopol na vjerodostojnost'13, premošćujući i prevazilazeći ušančenost političkih podjela. To disidentsko subkulturno podrivanje oprirodnjenog 'monopola na vjerodostojnost' kojeg postavlja dominantna ideologija treba uvijek pojačano naglašavati kako bi politička kritika kulture uopće imala efekta. U balkanskom kontekstu, gdje je ne-sloboda itekako prisutna, to je jedini način da se odupre kako zamkama samodopadnosti tako i slabljenju političke moći onih koji su podređeni.