Vrijeme nastanka nekog teksta nije uvijek informacija s jednakim značajem. Ponekad se radi o hronološkom podatku gotovo trivijalne vrijednosti, bez puno veze sa sadržajem teksta, a ponekad je pak vrijeme nastanka teksta jedna od ključnih informacija glede teme, stava i intonacije autora. Za antologijski Krležin kratki esej o Mozartu vrijeme nastanka nije pretjerano bitna činjenica, što se, međutim, ne može reći za referat sa ljubljanskog kongresa književnika iz oktobra 1952. godine.
Pisati hic et nunc za temat posvećen odnosima etike i estetike, kad ovo hic et nunc referira na Bosnu i Hercegovinu i na novembar mjesec 2005. godine, gotovo nužno da determinira i sadržaj ovog teksta, odnosno njegove noseće personalne paradigme. U posljednjih tridesetak dana u žižu masmedijske javnosti došli su jedan pisac i jedan znanstvenik, obojica univerzalno priznati za genijalne autore, obojica poznati po političkom angažmanu, obojica ljevičari; za sve već spomenuto postoji zapravo globalni konsenzus. Iz bosankohercegovačke perspektive (a zapravo bi ovdje bolje odgovarala jedna odrednica iz ratnog medijskog vokabulara: iz perspektive tipičnog pojedinca sa teritorije koja je dejtonski mir dočekala pod kontrolom Armije BiH), međutim, oba su ova autora politički prvenstveno prepoznata kao "sumnjiva lica". Riječ je, naravno, o Haroldu Pinteru i Noamu Chomskom. Povodi zbog kojih su njih dvojica ovih dana u medijima prisutniji nego inače su odluka o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Pinteru, odnosno izbor Chomskog za najvećeg, najvažnijeg i najutjecajnijeg javnog intelektualca današnjice od strane časopisa Prospect. Manje-više su poznati razlozi zbog kojih su Pinter i Chomski u ovdašnjoj javnosti često doživljavani kao "Miloševićevi zagovornici" i tim se razlozima u ovom tekstu nećemo baviti. Zanima nas ustvari pokušaj deskripcije različitih modusa "uplitanja" angažmana (u najširem smislu te riječi) u biografije i bibliografije nekih važnih modernih autora.
Treba odmah na početku načiniti jednu distinkciju: postoje pisci koji u službu ideologije upliću (samo) život, a postoje i oni koji ideologiji zavještavaju i život i literaturu. Drukčije rečeno, nekim se piscima politička uvjerenja upisuju samo u biografiju, a nekima pak i u biografiju i u bibliografiju. Knut Hamsun dobar je primjer prve vrste. Njegova kvislinška epizoda odavno je postala notorna i paradigmatična, a ipak čitatelj u Hamsunovim djelima neće pronaći tragove vjere u nacističku ideologiju. Zato i usprkos činjenici da su mu nakon drugog svjetskog rata hiljade njegovih bivših poštovalaca poštom vraćali knjige, Hamsun i dan danas ostaje u povijesti književnosti kao značajan pisac. U tom je smislu Hamsunu sličan i Ezra Pound, kao i mnogi pisci, i sa istoka i sa zapada, koji su neko vrijeme u Staljinu prepoznavali spasitelja. Teško je zapravo među značajnim piscima pronaći nekog čiji je opus posve izvitoperen u skladu sa zahtjevima ideologije, makar sigurno i kod nekih izuzetno velikih umjetnika ima pojedinih "problematičnih" djela. Oni, međutim, što su svoje komplete bibliografije upregli u jaram totalitarnih ideologija s pravom su zaboravljeni.
Govoriti, dakle, u ovom smislu o etici i estetici u praksi znači analizirati političke stavove određenih autora izrečene na publicistički ili neki drugi način. Takav postupak može biti višestruko nezahvalan. Onaj koji se osvrće na politički angažman nekog autora nužno je determiniran vlastitim političkim stavovima. Za potvrdu takve tvrdnje nude nam se na svakom koraku najrazličitiji, često i sasvim banalni, dokazi. Politički angažmani Alaina Finkielkrauta i Petera Handkea, recimo, valorizirani su na dijametralno suprotan način u javnostima Srbije i Hrvatske. Njihovi su stavovi iščitavani iz radikalno lokalne perspektive, a vrlo rijetki su bili glasovi koji su prepoznali suštinsku sličnost između ove dvojice. Ovako veli Boris Buden: "Zajednički im je (Handkeu i Finkielkratu; op. M.B.) kolonijalni pogled kojim obuhvaćaju ratnu i životnu stvarnost na ovim našim bivšejugoslovenskim prostorima. Zajednička im je izvorna kulturpesimistička čežnja za nepatvorenim autentičnostima s onu stranu otuđenog svijeta Zapada, s onu stranu njegove moralne, kulturne i općeljudske dekadentnosti." Iz spomenuto radikalno lokalne perspektive, međutim, ovo se čita isključivo kao borba "za našu stvar", s tim što su, čini se, i "stvari" i "protagonisti" skoro pa međusobno zamjenjivi.
Ako pak govorimo o Pinteru i o Chomskom srest ćemo se sa sličnim problemom. I Pinter i Chomski su -kažimo to tako -"klasici", već barem tridesetak godina. Njihova globalna pozicija uspostavljena je još u vremenu bipolarnog svijeta, hladnog rata, u vremenu dok je SFRJ bila univerzalno priznat državnopravni okvir one teritorije na kojoj je danas nekoliko država, entiteta i protektorata. Zato je pomalo infantilno promatrati cjelokupni nečiji angažman isključivo u kontekstu nekog konkretnog njegovog opredjeljenja. U tom su smislu, iz tipične bosanskohercegovačke perspektive, i reakcije na Pintera i Chomskog često vrlo shizofrene. Iz globalne je perspektive, recimo, kartakteristično da su se i Pinter i Chomski snažno protivili najnovijem ratu u Iraku. Kako je i većina bosanskohercegovačke javnosti bila protiv tog rata, Pinter i Chomski u tom su smislu mogli biti doživljeni kao intelektualni junaci i "naši" istomišljenici. Njihov stav, međutim, prema Haškom tribunalu, Slobodanu Miloševiću i NATO intervenciji u Srbiji i Crnoj Gori, isti će oni ljudi, koji su pljeskali njihovom iračkom angažmanu, dočekati sa nerazumijevanjem i neprijateljstvom. S psihološke tačke gledišta, lako je shvatljivo da su žrtve Miloševićeve agresije sa odobravanjem dočekali NATO odmazdu, makar ona bila i itekako zakašnjela. A ipak, ako na to pitanje gledamo hladno i formalnopravno, na način na koji to vjerovatno čine Pinter i Chomski, vidjećemo mnoge sličnosti: u oba slučaja imamo vojne intervencije koje nije odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a, kao što u oba slučaja imamo i neku vrstu "subjektivne" prosudbe zašto je baš ta humanitarna kriza zavrijedila vojnu intervenciju i zašto je baš taj diktator zaslužio da bude svrgnut. U političkom smislu Pinter i Chomski spadaju među one koji razmišljaju deduktivno: od općih sudova prema pojedinačnim. Njihovi stavovi glede mnoštva uveliko različitih situacija često se baziraju na istim premisama. U tom je smislu njihov angažman analogan modernističkoj književnoj poetici, na način na koji ovu percipira Tvrtko Kulenović. U svojim esejima, naime, Kulenović uvodi pojam "autorskog filtera". Kulenović tvrdi da se modernistički roman bazira na autorskom filteru kroz koji romansijer transponira i organizira proznu građu u romaneskno tkivo. Taj i takav autorski filter za Kulenovića je identičan sa idejom svijeta odnosno sa doživljajem stvarnosti. Kulenović tu svoju tezu ilustrira i sa nekoliko primjera: Joyceu je filter jezik, Proustu vječito treperenje prirode, Camusu i Kafki -apsurd, Andriću filozofija patnje, Beckettu vizija svijeta kao gnjavaže itd. U svom društvenopolitičkom angažmanu i Pinter i Chomski (i mnogi drugi, naravno) koriste se specifičnim filterom, a taj filter -u njihovom slučaju -možemo nazvati (svjesni svekolike neodređenosti tog pojma, naročito danas) lijevim. Prekomplicirano bi ovdje bilo pokušati nabrojati sve karakteristike tog i takvog filtera, no čini mi se nedvojbenim da i Chomski i Pinter svijet promatraju kroz taj filter i na osnovu tako viđene slike se i angažiraju.
Irski nobelovac Seamus Heaney primjetio je negdje da je politici i poeziji zajednički samo prvi slog. U tom bismo smislu mogli kazati kako je za političko promišljanje svijeta neki filter neophodan i da su razlike u angažmanima zapravo jednake razlici u filterima. Podsjeća to i na onu poznatu opasku Andrea Gidea koji je kazao da je evropski pisac tridesetih godina dvadesetog stoljeća bio prisiljen da bira između fašizma i komunizma. Možda je upravo na ovom fonu i objašnjiva činjenica da su jedini "moralno nepogrešivi" autori u dvadesetom stoljeću bili -u višem smislu -apolitični. Pravi moral je uvijek moral bez filtera! Josif Brodski i Czeslaw Milosz uvijek su, primjerice, znali slijediti onu talmudijsku pouku s kojom Kiš završava Peščanik: "Bolje je ako se nalazimo među progonjenima, nego među progoniteljima". Sličan je slučaj i sa onima kojima je Kiš posvećivao svoje priče: s Mirkom Kovačem, ili s Filipom Davidom. Možda i ključne rečenice u ovom smislu ispisuje na jednom mjestu Boris Buden: "Znanje i mudrost nisu u pitanju prepoznavanja fašizma ništa pouzdaniji od nagonskog poriva i dječje naivnosti. Čak naprotiv!" Tradicionalni intelektualizam u pitanjima morala je -da opet parafraziram Budena -često prije hendikep negoli prednost. Visokoumno promišljanje često je - kad je o moralnim pitanjima riječ -manje precizno od fiziologije, od pukog gađenja. Što bi rekao Hemingway: moralan čovjek se dobro osjeća kad nešto dobro učini. Kad je riječ o etici nedjeljivoj od estetike, stomak je (u simboličkom smislu, naravno) često važniji od glave. |
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
