Kritička antologija

Uvod

Svjesno smo odabrale kronološku prezentaciju autora stoga što unatoč implicitnih efekata kontinuiteta koje takav redoslijed nosi sa sobom, takav izbor omogućava da se djela otvore u svoj svojoj originalnosti pogledu oslobođenom predrasuda u najvećoj mogućoj mjeri, a da pri tome ne zatvaramo a priori čitanje tih dijela u jednu logiku ili neki unaprijed utvrđeni smisao. (Les Femmes
de Platon a Derrida. Anthologie critique, Paris, Plon, 2000, str.18)
Pozivajući da privremeno zaboravimo ono što već znamo o periodu ili pravcu/ školi kojoj ti autori pripadaju, takvoj prezentaciji nije cilj da se oni svedu na njihovu mizoginiju niti da se njihova misao ocjenjuje u zavisnosti od položaja kojeg dodjeljuju polovici ljudskog roda. Naprotiv, želimo pozvati čitaoce da ih ponovo pročitaju u odnosu na to pitanje, da bi vođeni komentarima sa iznenađenjem otkrili nove stvari, određene tačke koje nas prinuđuju na ponovno ispitivanje poznatog. Neki će čitaoci i čitateljice biti iznenađeni čitanjem tekstova koje nisu poznavali ili koje su možda bili pročitali ovlaš, ili još zaboravili zbog rada na interpretiranju i recentriranju djela. (Ibid. Str.19)
Sastavljanje jedne ovakve antologije je nastojanje da se shvati kako je filozofska misao mogla tako često i tako dugo da se razvija izbacivajući žene iz igre ili dajući svoj doprinos i svoje resurse tom odbacivanju. (Ibid, str.19)
... ponovno obrađivanje djela /pl./ nam ukazuje da je u Srednjem vijeku i u apsolutističkom modernizmu, politička priroda diferenciranosti otvoreno bila "priznavana" u smislu hijerarhije spolova. Dočim je "demokracija" učinila nevidljivom ne bazirajući je na prirodi žena, prirodi žene: "Oni su izjednačili njen značaj sa značajem muškarca i načinili ih sebi ravnim zadržavajući pri tome nužno pravo da im naređuju", kaže Tocqueville diveći se demokraciji u Americi. (Ibid, str.24)

Aristotel (384-322 p.n.e.), Politika, I, 2-5

Genetička teorija države. Bračni par, porodica, selo (str. 52)
... Prva nužna zajednica je zajednica dva bića koja ne mogu da postoje jedno bez drugoga; to je slučaj mužjaka i ženke u cilju prokreacije (i ta veza nema ničeg slučajnog već kao i kod drugih životinjskih i biljnih vrsta, radi se
o prirodnoj tendenciji da se iza sebe ostavi jedno novo biće slično sebi); to je također veza onoga čija je priroda da naređuje sa onim čija je priroda da izvršava naređenja u svrhu njihovog zajedničkog opstanka. Dakle, u posljednje rečenom, biće koje svojom inteligencijom ima sposobnost predviđanja je po svojoj prirodi vođa i gospodar, dok je onaj koji je pomoću svog tijela samo sposoban da izvršava naređenja drugoga, je po svojoj samoj prirodi podređen i rob; odatle dolazi da se interes gospodara i roba poistovjećuju. Na taj način je sama priroda opečatila ženku i roba (priroda ne djeluje nimalo na sitničav način kao proizvođači noževa iz Delfa, već jednoj stvari dodjeljuje samo jednu namjenu a ne nekoliko njih).
Međutim, kod barbara, žena i rob su stavljeni na isti nivo: razlog tome je taj što kod njih nema prirodnih vođa, a bračna zajednica koja se stvara između njih jeste zajednica mužjaka roba i ženke robinje.
Odatle i slijedeći stihovi pjesnika: Normalno je da Grci naređuju barbarima.
* * *
Odnos "permanentne nejednakosti" između "mužjaka i ženke" povlači sa sobom ireverzibilni karakter odnosa naredba/izvršenje. Prelazak iz statusa onoga kojim se upravlja na status onoga koji upravlja je moguć.
... za razliku od "bića koja su prirodno stvorena da slušaju", razlika između muža i žene, kao što je razlika između naređenja i poslušnosti, predstavlja specifičnu razliku.
Taj hod između ontološkog i političkog registra često je razlog koji čini da se Aristotelu pripisuje politička mizoginija zasnovana na njegovoj percepciji seksualne razlike. Međutim, kako to primjećuje nekoliko tumača, ako postoji analogija između njegovih "bioloških" i političkih pozicija, on rijetko koristi biološke pozicije da bi dao kauzalna objašnjenja, ili ako se služimo savremenom terminologijom, ne uzima ih kao "naučnu "osnovanost ovih drugih.
Fizičke ili "psihološke" razlike između mužjaka i ženki nisu osmišljene samo u smislu superiornosti/inferiornosti već definiraju "ženku" u smislu defektnosti, manjkavosti ili čak monstruoznosti. Formulirano u smislu sposobnosti ili nesposobnosti, "moći" ili "nedostatka moći" da se iz hrane izvrši punkcija u njenom krajnjem obliku, to jest u obliku sperme, razlika u proporciji hladnoće i toplote kod mužjaka i ženke čini od prvog "princip i uzrok" stvaranja, a od drugoga najobičniju posudu (cf. odlomak iz "O stvaranju životinja"). Sperma kod mužjaka "sadrži princip forme" dok "princip ženke sadrži samo materiju". Ako je jači, kao što je to pravilo, "on sebi privlači materiju" i tako stvara dijete koje mu liči. U suprotnom slučaju, ili odumire ili stvara "svoju suprotnost", to jest ženku koja liči na svoju majku. Prezentirana kao defektnost, ta nesličnost koja se manifestira u rođenju kćerke, predstavlja za Aristotela prvi raskorak u odnosu na savršenu čovječnost (teleia) i prvu manifestaciju monstruoznosti.

Sv. Pavle (oko 10-67 n.e)

Sada više nema ni Jevreja, ni nevjernika, ni roba, ni slobodnog čovjeka, ni
muškarca, ni žene, već ste svi jedno u Isusu Kristu. (Poslanica Sv. Pavla Galatima Poglavlje III, Biblija, u Poslanicima)
Ali želim da znate da je Isus Krist, gospodar i glava svakog čovjeka, da je muškarac gospodar svakoj ženi i da je Bog gospodar Isusu Kristu.
Svaki muškarac koji se moli ili proriče sa pokrivenom glavom obešćašćuje svoju glavu.
Ali svaka žena koja se moli ili koja proriče, a nema glavu pokrivenu velom, obešćašćuje svoju glavu, jer to je isto kao da je obrijana.
Što se tiče muškarca, on ne smije da pokriva glavu jer je on slika i slava božija a žena slava muškarca.
Jer muškarac nije izvučen iz žene već je žena stvorena iz muškarca.
I muškarac nije stvoren za ženu već je žena stvorena za muškarca.
Neka žene među vama ćute u crkvama jer im nije dozvoljeno da tu pričaju, već treba da budu pokorne kako to zakon propovijeda.
Ako žele nešto da saznaju o nečemu, neka pitaju svoje muževe kada budu u svojim kućama, jer je sramota za žene da pričaju u crkvi. (Prva poslanica Sv.Pavla Korinćanima)
Neka žene šute i budu pokorne kada ih netko uči o nečemu.
Ne dozvoljavam ženama da poučavaju nekoga niti da vrše autoritet nad svojim muževima: već im naređujem da ćute.
Jer je Adam stvoren prvi a Eva poslije njega.
A Adam nije bio zaveden; već je žena ta koja je bila zavedena, a bivajući zavedena pala je u neposlušnost. (Poslanica Sv. Pavla Timoteju)
* * *
Ostaje da kad se radi o ženama, Pavle sam sebi protivriječi više puta. Prethodni odlomci - izvučeni iz Poslanice Korinćanima ili Timoteju - dobro otkrivaju te kontradikcije.
Na primjer, u vezi sa paganskim običajem po kojem žene nose veo, možemo se pitati zašto mu Pavle pridaje teološku važnost kada bi spas u Isusu Kristu trebao da učini nesuvislim svako drugo obrazloženje. Mogao je sasvim jednostavno i "logički" da se bori protiv jednog takvog običaja kao što se bori protiv drugih rituala kao što je obrezivanje (sunećenje). Rosine Lambin je detaljno izložila do koje mjere ta kontradikcija ruši koherentnost Pavlove teologije1. Pavle se dvoumi između vjernosti teološkoj tradiciji slobode za sve ljude i prihvatanja običaja koji propovijedaju razlike između spolova. Ne samo da Pavle naređuje ženama da se pokore tom običaju nošenja vela, već ga nameće kao novi zakon u ime jedne teologije nejednakosti. Muškarac ne pokriva glavu jer je "slika i slava Boga" dok "žena postoji u slavu muškarca". Time univerzalistička poruka gubi svoj prvotni smisao: "nošenje tog dijela odjeće im daje status inferiornosti u odnosu na muškarce u njihovom odnosu prema bogu: u stvari, svi kršteni ljudi su jednaki osim žena."2
Bez vela, muškarac stiče monopol u neposrednom odnosu prema bogu, dok žene, podvrgnute nošenju vela, moraju da se podvrgnu muškarcu kao posredniku da bi dospjele do boga.
... Osim toga, možemo s pravo konstatirati da Pavle na koncu štiti "jedno društveno ponašanje smatrajući ga voljom prirode, koristeći pri tome zaobilazni put odjevnih konvencija koje su protuprirodne po samoj svojoj prirodi."3

Sv. Augustin (354-430 n.e.)

Kada se tjelesna strast hoće zadovoljiti kroz činove koji traže mračna mjesta kako bi se sakrili od ljudske pravde, pa čak i u odnosima sa kurtizanama koje ni jedan zakon ljudskog Carstva ne kažnjava zbog dopuštenog razvrata, ta strast, čak dozvoljena i nekažnjena, sakriva se od svjetlosti dana.... I sami razvratnici blud smatraju i zovu sramotom.
Pa kako! Zar i bračna zajednica ne traži posebnu sobu bez svjedoka, iako je zakonita i časna, i iako prema bračnom kodeksu ima za cilj začinjanje djece.
... Na taj način, to legitimno djelo može da se pojavi u svjetlosti misli, ali odbija da se pojavi pred očima. Zašto? Jer ono što odgovara prirodi ide uz stid koji dolazi od grijeha.
Tvrdnja da su ljudi mogli da se sjedine i da začinju samo poslije grijeha, ne znači li to da je grijeh bio potreban i da bi se ostvarili sveci. Jer ako nisu zgriješili ni sa kim i time ostali sami, i pošto se misli da se bezgriješno ne može začeti, proizilazi da je zasigurno grijeh bio potreban da bi moglo postojati ne samo dva pravednika već mnoštvo njih. Pošto je to vjerovanje apsurdno, treba ga zamijeniti sa sljedećim: broj svetaca koji postoji do današnjeg dana i koji je neophodan da bi se ispunio blaženi grad bio bi jednako veliki čak i da nikada nitko nije zgriješio jer božija milost uzima iz mnogobrojnih griješnika dok se sinovi ljudi začinju i bivaju začeti.
...Prvi uzrok ropstva je dakle grijeh, koji čini da čovjek bude pokoran čovjeku kroz svoj status; što se ne događa bez božijeg suda koji ne poznaje nepravdu i koji zna da rasporedi razne pokore u skladu sa zaslugama griješnika. (Sramota tjelesnih
strasti, Čak i u braku, Množenje bez grijeha, Ropstvo, Plod grijeha / Božije carstvo)
* * *
U navedenim knjigama, Augustin pravi historiju čovječanstva od postanka do V vijeka: linearnu historiju koja ide od početka-stvaranje i ide do kraja-uskrsnuće Pravednih.
Tema je poznata: iznad nestalnosti zemaljskog Carstva se uzdiže slava Božijeg carstva. Opozicija između ta dva carstva je radikalna: "Dvije ljubavi su stvorile dva carstva, ljubav prema sebi (samoljublje) koje ide do preziranja boga, to jest zemaljsko Carstvo; i ljubav Božija koja ide do preziranja samog sebe, to jest Božije carstvo. Prva se glorifikuje u sebi a druga u Gospodinu.
Iako je distinkcija između ova dva carstva samo mistična, ona ne sprječava da izvjesna saradnja može da bude uspostavljena između te dvije različite vlasti, crkve i države. Država ima koristi od Crkve jer podučava o socijalnim obavezama u ime božjih zapovijedi, a Crkva ima koristi od države jer joj pomaže u borbi protiv hereza. Odatle opet slijedi beskrajna rasprava o historiji političke filozofije: za jedne, Augustin je otvorio put ka "političkom augustinizmu" dok se za druge, jedna takva interpretacija pogrešno zasniva na "iskrivljenju" Augustinove misli.
Uostalom, barem po pitanju dvije naredne tačke, prihvatit ćemo stav, da tom crkvenom ocu nije bilo stalo da poremeti postojeći društveni red. Za roba kao i za ženu, pokornost je zahtjev u odnosu na gospodara i muža koji su poslanici Boga.
... Augustin samo još više produbljuje Pavlove kontradikcije i tvrdi da jednakost muškarca i žene postoji samo u Carstvu Božjem ali održava njenu potčinjenost u Carstvu zemaljskom. U tom smislu, preziranje žene je usko vezano sa ozloglašenim karakterom seksualnosti, a razlika između spolova funkcionira kao razlika između ta dva carstva: jer tek u jednom carstvu na kraju svih vremena, patnja koja je tako vjerno prikazana kroz tjelesnu seksualnost i koja nastaje usljed nesloge, bit će zamijenjena sa tzv. "Pax plena", a nikako u nekom gradu zapadnog carstva koji doživljava svoje posljednje stoljeće.
... "Sva hrišćanska etika je tada fascinirana sa seksualnošću koja je postala suštinskim simbolom idolatrijske pohote čovjeka. Od tada, i tokom mnoga stoljeća, o seksualnosti se neće moći govoriti bez automatskog evociranja grijeha".4

Toma Akvinski (1225-1274)

Stvaranje žene

Četiri pitanja se ovdje postavljaju:
1. Da li je to prvo stvaranje trebalo da uključuje i stvaranje žene?
2. Da li je žena trebala da bude stvorena iz muškarca?
3. Da li je trebala da bude stvorena od rebra muškarca?
4. Da li je Bog stvorio ženu neposredno?
Član - Da li je to stvaranje stvari trebalo da uključuje i stvaranje žene?
Rasprava: Čini se da žena nije bila stvorena pri prvom stvaranju.
Zaista:
Aristotel kaže u De Generacione Animalium da je "ženka jalovi mužjak". Ali ništa jalovo i defektno nije trebalo da postoji pri tom prvom stvaranju.
Podređenost i dovođenje u inferiorni položaj su posljedica grijeha jer je poslije grijeha ženi rečeno u trećem poglavlju geneze: "Bit ćeš pod vlasti muškarca" a Sv. Juraj kaže da "tamo gdje ne činimo grijeh, tu smo svi jednaki". Ali žena po prirodi ima manju moć i dostojanjstvo od muškarca; naime, kako kaže Sv. Augustin uvijek je onaj koji pokreće časniji od onog koji trpi. Prema tome, žena nije mogla biti stvorena u prvom stvaranju prije pojave grijeha.
Rješenja:
1. Ako pogledamo prirodu pojedinačnih individua, žena je nešto defektno, nešto jalovo jer aktivna vrlina koja se nalazi u sjemenu mužjaka nastoji da proizvede nešto jednako savršeno po svojoj slici, u skladu sa muškim spolom, ali ako je stvorena žena, to proizilazi iz neke slabosti aktivne vrline ili iz lošeg stanja materije, ili još iz neke transmutacije koja dolazi izvana, na primjer vjetrova sa juga koji su vlažni kako se spominje u De Generacione Animalium....
Član - Da li je Bog stvorio ženu neposredno?
Rasprava: Čini se da ženu nije stvorio Bog neposredno.
Zaista:
Nijednog pojedinca koji je stvoren od bića iste vrste nije Bog stvorio neposredno. Ali žena je stvorena iz muškarca koji je iste vrste kao i ona. Prema tome, nju nije bog neposredno stvorio.
Sv. Augustin kaže u De Trinitate, knjiga III, da Bog rukovodi tjelesnim stvarima preko anđela. A tijelo žene je stvoreno od tjelesne tvari. Prema tome, napravljeno je djelovanjem anđela a ne neposredno kao božije djelo.
Stvari koje su postojale u stvorenjima prema kauzalnim razlozima, stvorene su djelovanjem nekog stvorenja, te Bog ih nije neposredno stvorio. Ali kako kaže Sv. Augustin, tijelo žene je stvoreno prema kauzalnim razlozima prilikom prvih djela. Prema tome, ženu nije stvorio Bog neposredno.
Ali tome se suprotstavlja ono što kaže Sv. Augustin: Formirati ili oblikovati jedno rebro tako da postane žena, nitko nije mogao učiniti osim Boga koji je stvorio čitavu prirodu.
Rješenja: Kao što kaže Sv. Augustin, ne znamo da li su anđeli pomogli Bogu prilikom stvaranja žene; ali ono što je ipak sigurno je to da jednako kao što tijelo muškarca nije stvoreno od gline uz pomoć anđela, tako ni tijelo žene nisu oni stvorili od rebra muškarca. (Teološki zbornik-Porijeklo čovjeka)
* * *
Toma Akvinski preuzima od Aristotela ideju da se muškarac i žena suprotstavljaju na isti način na koji se suprotstavljaju forma i materija. Iz toga izvlači niz zaključaka koji su izmiješani sa naučnim razmišljanjem. Tako na primjer, u začeću samo je sperma aktivna i pretvara menstrualnu krv iz inertne materije u živo biće. Žena je samo posuda i ako na svijet donese kćerku, to je zbog nedovoljne generativne osobine sperme. Ali Toma Akvinski ne može da izbjegne i jednu teološku analizu. Bog je stvorio muškarca i ženu različitim postupkom a žena vuče svoj korijen iz muškarca. Kroz samu tu činjenicu, Božija volja objašnjava "prirodnu" inferiornost žene, inferiornost koja je postojala prije grijeha a posljedice se zatim prenose na moralni plan. Poslije grijeha, zajednica muškarca i žene se pogoršava, a nevinost postaje krivica. Na isti način, prirodna inferiornost žene opravdava njenu kulturnu potčinjenost: sa pomanjkanjem uma od samog postanka, i prije samog grijeha, žena je stvorena kao inferiorna i ta inferiornost nije samo fizička već je i intelektualna. No, upravo zbog toga što se Toma Akvinski trudi da rehabilitira ljudski razum, utoliko je činjenica da ženu lišava razuma strašnija.

Thomas Hobbes (1588-1679), Levijatan, XX

Kako se ostvaruje dominacija oca: ne preko začeća već preko ugovora.
Dominacija se stiče na dva načina: začećem i pokoravanjem. Pravo na dominaciju koje proizilazi iz začeća je ono koje roditelj ima nad svojom djecom; tada se govori o PATERNALISTIČKOJ dominaciji. To pravo ne proizilazi iz začeća, u tom smislu što bi roditelj imao pravo da dominira nad svojim djetetom iz prostog razloga što ga je on stvorio; već proizilazi iz eksplicitnog pristanka djeteta, ili pristanka uz prilaganje dovoljno dokaza. Naime, što se tiče generiranja, s obzirom da je Bog dodijelio muškarcu jednog saradnika, uvijek postoje dva roditelja, koji su to u jednakoj mjeri i jedan i drugi: pravo dominacije nad djetetom bi trebalo, dakle, da jednako pripada oboma, što je nemoguće jer nitko ne može da ima dva gospodara. Oni koji su dodijelili dominaciju samo ocu vjerovatno su se pozivali na superiornost muškog spola: ali to je pogrešno rezonovanje. Zaista, između muškarca i žene, ne postoji uvijek tolika razlika u snazi ili dalekovidnosti da bi se pravo moglo utvrditi bez rata. U Republikama je taj spor riješen građanskim zakonom , i u većini slučajeva (ali ne uvijek) odluka je naklonjena ocu, jer u većini slučajeva, očevi su tvorci Republika, a ne majke.
* * *
Čovjek, tjelesna individualnost, rukovođen snagom svojih želja: to je početna tačka njegovog najznačajnijeg djela izdatog 1651. godine pod nazivom Levijatan.
... Prirodno stanje čovjeka je dakle jedno stanje slobode i jednakosti definirano kao jednaka sposobnost da se ubija da bi se ostvarilo pravo koje svako ima nad svakom stvari...U prirodnom stanju, samo instinkt za samoodržanjem može da ima regulacijsku ulogu: ono pred čim čovjek bježi najviše, to je najgore prirodno zlo, to jest smrt....
... Ta kombinacija prava na samoodržanje i želje za moći šokira idealističku tradiciju time što podrazumijeva da strast proizvodi razum, razum koji je asimiliran sa proračunom da se izbjegne najgore.
..., tim prije što su žene u prirodnom stanju stvari jednake muškarcu, jer između spolova ne postoji razlika u snazi ili dalekovidnosti koja može da determinira pravo bez rata. Hobbes-a očigledno ne interesira sloboda žena. Ulog njegove subverzivne tvrdnje je drugojačiji: on hoće da kaže da dominacija, svaka dominacija, ima političko porijeklo, ugovorno, voljno, i da proizilazi iz suglasnosti.
...Na taj način slijedi da je porodica političko udruženje, u smislu ljudskog proizvoda koji je reguliran po osnovnom principu svake političke institucije: nitko ne može da ima dva gospodara. Dominacija muškaraca nad ženama, kao svaka dominacija, dakle nije prirodna već izgrađena nakon umjetnog čina.
Hobbes raskida sa prethodnim naturalnim metafizikama objelodanivši na tako radikalan način umjetni i konvencijski karakter svake političke dominacije.
... Međutim, kada se radi o ženama, Hobbes ne uspijeva da do kraja dosljedno izvede raskid sa naturalizmom. Pošto su muškarci i žene jednaki u prirodnom stanju stvari, zašto bi onda u političkoj državi muškarci uvijek bili gospodari? Zato što su očevi osnovali Republike, a ne majke, kaže nam Hobbes.
Ova interna kontradikcija vjerotatno ostavlja Hobbes-a ravnodušnim. On ne vidi u kolikoj mjeri to ima intelektualne, pa samim tim i političke posljedice. Ako se dokazivanje umjetnog i konvencijskog karaktera vlasti svodi na primjenu običaja kada se radi o ženama, ako se svodi na svršen čin, na prirodno stanje stvari, onda to znači da žene nisu voljno učestvovale u stvaranju Države. Argument se okreće protiv Hobbes-a: ako žene nisu, jednako kao i muškarci, istinski autori Levijatana, zašto bi onda morale da mu se pokore?

Baruch Spinoza (1632-1677)

Iz prethodnog poglavlja slijedi da kao što smo to već naznačili, proroci nemaju savršeniju moć rasuđivanja, već imaju življu moć imaginacije: i priče iz vjerskih tekstova to jasno pokazuju. Na primjer, utvrđeno je da iako je nadmašivao sve ostale muškarce u mudrosti, Salomon nije imao moć proricanja. Osim toga, ni tako vispreni ljudi kao što su bili Heman, Dorda, Calchol, nisu bili proroci. Nasuprot tome, neuki muškarci koji nisu znali za disciplinu, imali su dar proricanja, pa čak i neke obične žene kao Agar koja je bila sluškinja Abrahama...
Tjelesna ljubav (amor meretricius), to jest želja za začećem (generandi libido), koja se rađa iz lijepe forme (forma), i općenito, svaka ljubav koja za svoj uzrok priznaje bilo šta drugo osim slobode duše, lako se pretvori u mržnju, osim ako se, što je još gore, ne radi o nekoj vrsti delirijuma, što onda favorizira neslogu u odnosu na slogu... (Teološki i politički autoriteti)
Ako kralj na samrti ne ostavi za sobom muško dijete, njegov najbliži srodnik biće smatran kao nasljednik carstva osim ako taj bliski srodnik ima ženu strankinju i odbija da je otjera.
... Međutim, ako meditiramo nad lekcijama koje nam iskustvo pruža, vidimo da položaj žene proističe iz njene prirodne slabosti. Naime, nigdje se nije desilo da muškarci i žene vladaju zajedno. U svim zemljama svijeta gdje žive muškarci i žene, vidimo da prvi vladaju a da su druge pod njihovom dominacijom. Na taj način oba spola žive u miru.
... Osim toga, nemoguće je da oba spola zajedno vladaju državom a još nemogućnije da žene vladaju muškarcima. Dakle postavimo se sa tačke gledišta ljudske senzibilnosti; za muškarce se zna da prema ženama najčešće osjećaju samo tjelesnu želju; dive se njihovoj inteligenciji i mudrosti samo utoliko koliko su lijepe. S druge strane, muškarci vrlo teško podnose da žena koju vole ukaže i najmanji interes prema drugim muškarcima; i tako dalje... Stoga, vidimo bez muke da, kad bi muškarci i žene zajedno ostvarivali politički autoritet, mir bi bio veoma ugrožen zbog te permanentne izvjesnosti konflikata. Ali o tome više ne bih ništa dodao.... (Traktat o političkom autoritetu)
* * *
Spinoza svrstava seksualnu želju među "neke vrste delirijuma iako ih ne svrstavamo u bolest" kada ona poprimi oblik isključivosti strasti, a tu želju brak korisno dovodi u red. (Etika)
Žene su također isključene iz oblasti mišljenja i znanja jer "muškarci, žene i djeca imaju jednaku sposobnost da slušaju ali ne i da upražnjavaju mudrost" (Autoriteti). U najboljem slučaju možemo naći nekolicinu žena među prorocima koji imaju razvijenu maštu, ali ne i razum.
U posljednjem dijelu Traktata o političkom autoritetu, analizirajući isključenost žena iz politike, Spinoza daje nekoliko tumačenja. Povodom argumenta prirodne slabosti, on priznaje da je ta izopčenost, prije svega, naročito plod želje i interesa muškaraca. S jedna strane, žene na vlasti - kao što su Amazonke - bile bi prijetnja za muškarce. S druge strane, muškarci ispoljavaju svoju ljubav prema ženama samo kroz tjelesnu želju i vole ih zbog njihove ljepote. Oni strahuju da bi sveopća prisutnost žena u javnosti izazvala rivalstvo među njima.

Denis Diderot (1713-1784)

Čim je viša sestra dobila pravni akt moje molbe, odmah je dotrčala u moju ćeliju.
"Kako, sestro Sv. Suzana, reče ona, hoćete da nas napustite?
-Da, gospođo.
-I to je zaista vaša želja?
-Da, gospođo.
-Zar nije bila vaša želja da se zaredite?
-Ne, gospođo.
-A tko vas je na to prinudio?
-Sve.
-Gospodin vaš otac?
-Da, moj otac.
-Gospođa vaša majka?
-I ona također.
-A zašto to niste rekli pred oltarom?
-Bila sam tako malo prisebna da se ne sjećam ni da sam bila prisutna.
-Kako možete tako što reći?
-To je istina.
-Šta! Zar niste čuli sveštenika kad vas je pitao: "Sestro Sv. Suzana Simonin, da li Bogu obećavate poslušnost, djevičanstvo i siromaštvo?"
-Ne sjećam se toga.
-Zar niste rekli da obećavate?
-Ne sjećam se toga.
-I zar zamišljate da će vam ljudi vjerovati?
-Vjerovali mi oni ili ne, ta činjenica neće biti manje istinitom. ...
-Kako! Napustit ćete bez grižnje savjesti ovaj zavjet, ovu odjeću koja vas je zavjetovala Isusu Kristu?
-Da gospođo, jer sam dala zavjet bez razmišljanja i bez slobode..."
Odgovorih joj sa puno uzdržanosti iako mi je to srce zapovijedalo drugačije; srce koje mi je govorilo: "Ah! Kud ne mogu već da rastrgam ovu odjeću i bacim je daleko od sebe!..."
Međutim, moj odgovor je zaprepasti; ona problijedi i htjede još da priča ali su njene usne podrhtavale; nije znala šta još ima da mi kaže. Hodala sam velikim koracima po svojoj ćeliji, a ona je uzvikivala:
-Oh dragi Bože! Šta će reći naše sestre? Oh Isuse, baci na nju samilostan pogled! Sestro Sv. Suzana!
-Gospođo.
-Znači odlučili ste tako? Želite da nas obeščastite, da se svukuda priča samo o nama, da budete izgubljeni?
-Hoću da izađem odavde.
-Ali ako je samo mjesto koje vam se ne sviđa...
-Nije samo mjesto, već i moje stanje i religija; neću da budem zatvorena, niti ovdje, niti bilo gdje drugo. (...) (Kaluđerica)
... Podređenost jednom gospodaru koji joj se ne dopada, za nju je mučenje. Vidio sam jednu poštenu ženu kako drhti od užasa kad joj se muž približi; vidio sam je kako uranja u svoju kadu i kako se ne može dovoljno saprati od bračnih obaveza. Ta vrsta odvratnosti nam je skoro nepoznata. Naš organ je mnogo milostiviji. Mnoge žene će umrijeti a da nikad neće osjetiti vrhovni užitak. Taj osjećaj kojeg rado kvalificiram kao prolaznu epilepsiju, je rijedak kod njih a nikad ne izostane kada ga mi prizivamo. Vrhunac sreće bježi od njih u zagrljaju muškarca kojeg obožavaju. Mi ga nalazimo pored prijazne žene koja nam se ne dopada.
.... Ako čujete da neka žena ružno govori o ljubavi , i učenog muškarca da devalorizira društveno priznanje, može se reći da kod prve čari nestaju a da se kod drugog talenat gubi. (O ženama)
* * *
Diderot-ova etika je uglavnom etika sreće, to jest etika užitka, a ne ugovora.
....Njegova naklonost prema ono što je prirodno u kombinaciji sa slobodom dovodi ga do toga da osudi sputavajuće stege kojima je podvrgnut, i to u prvom redu od stega religije, a naročito onih koje se odnose na žene: tako opisuje prinude koje su nametnute kaluđerici u odnosu na njenu nemogućnost slobodnog odlučivanja ili kroz prikaz hladnog autoriteta njoj pretpostavljenih sestara i njihovih ljubavnih strasti koje muška vjerska hijerarhija direktno ili indirektno kontrolira i koja je na kraju oslobađa samo da bi je još bolje okovala.
... Prvi tekst predstavljen ovdje je odlomak iz Kaluđerice, priče koja obznanjuje represivnost i hipokriziju religije i ropstvo u koje baca žene kroz svoje institucije kao i autoritet njenih predstavnika oba spola.
...Drugi tekst pod imenom O Ženama, je odgovor na Esej o ženama kojeg je objavio Antoine Leonard Thomas 1772.

Charles Fourrier (1772-1837), Teorija o četiri pokreta

Svjedok je taj J.J. Rousseau koji deklamuje da bi žene zatočio u brak, priznajući pri tome da je bio zdušan pobornik kurtizana i pitomih ljepotica, išavši pri tome do najindiskretnijih detalja o oblicima onih koje su bile milostive prema njemu. Kako bi on došao do takvih razonoda da su sve dame slijedile njegove pouke i da su živjele samo za jednog muža? Eto kakvi su filozofi; žestoko napadaju bogatstvo, časti, užitke, a zdušno se bacaju se na njih, pod izlikom da reformiraju svijet i moraliziraju o njemu. Potpuno ispunjeni tim egoizmom, kako onda mogu prihvatiti neku ideju povoljnu za žene ili formirati neki plan u istom smislu? Kako su onda mogli da se saglase sa božijim gledištima koji teže ka pravdi, a to znači ka dobročinstvu prema slabijem spolu kao i prema jačem.
Iznenađujuća stvar je to da su se žene uvijek pokazale boljim od muškaraca kada su na prijestolu mogle da razviju svoje prirodne sposobnosti za koje im kruna obezbjeđuje slobodnu primjenu. Zar nije notorno da je od osam slobodnih kraljica bez muževa, sedam od njih vladalo slavno, dok od osam kraljeva obično ih je sedam koji su bili slabi vladari?
...Civilizacija pritišće žene; dakle žene treba da je napadaju. Kakav je danas njihov život? One žive samo u odricanju; to je slučaj čak i u industriji gdje je muškarac sve zaposjeo, sve do pedantnih poslova kao što je šivenje i piskaranje, a žene viđamo kako se muče sa teškim poljskim radovima.
... Učene žene, daleko od toga da traže način da oslobode svoj spol, zagrlile su egoizam filozofa; zažmirile su nad potčinjenosti svojih drugarica čiju su žalosnu sudbinu znale da izbjegnu, nisu potražile nijedan način za oslobađenjem; shodno tome, Vladarke koje su mogle učiniti nešto za svoj spol, i koje su poput Katarine, zdravorazumski prezirale predrasude, nisu ništa učinile da oslobode žene. Nitko nije sugerirao takvu ideju, nitko nije dao metod za slobodnu ljubav.
* * *
Ova politička i ekonomska objava, popraćena je snažnom kritikom običaja. Sa veoma žestokom ironijom, Fourier dovodi u pitanje bračnu instituciju kao "grob slobode" i "princip ropstva žena". Funkcije merkantilizma i braka se podudaraju: djevojka je "roba koja je izložena na prodaju svakome tko želi da zaključi posao i stekne na nju isključivo pravo". Civilizacija "je organizirala funkcioniranje ljubavi kao princip generalne prinude i prema tome kao generalnu dvoličnost: jer dvoličnost je svugdje prisutna tamo gdje postoji režim prinude. Prohibicija i krijumčarenje su usko povezani sa ljubavi kao i sa robom."
Osim kritike braka, kritika situacije u kojoj se žene nalaze proširena je na posao i ekonomiju. Ta kritika se također odnosi na epohu, na edukaciju: sve je napravljeno da djevojke "interioriziraju" svoju "slijepu pokornost". Kao potlačene klase u društvu, žene "se mrze međusobno, klanjaju se spolu koji ih ugnjetava, prezirući svakog muškarca koji bi stao na njihovu stranu i sažaljevao se nad njihovim ropstvom".

Jacques Lacan (1901-1981)

Korijeni naše kulture su isuviše vezani za ono što bismo rado zvali avanturom paternalističke porodice, koja nameće svim onim formama čiji je psihički razvoj oplodila, pretečnost muškog principa čiji moralni domet koji je dodijeljen virilnosti dovoljno ukazuje na njegovu pristrasnost.
Ravnoteža koja je osnova svake misli nameće da ova prednost ima svoje naličje: fundamentalno gledano, zaklanjanje ženskog principa iza muškog ideala je tokom vjekovnog razvoja ove kulture, kroz Djevicu kao misteriju, živi dokaz tog ženskog principa. Ali duh ima tu odliku da razvija u obliku mistifikacije antinomije bića od kojeg je sačinjen a sama težina tih superstruktura može da izazove preokret osnove. I za moralistu nema jasnije veze od one koja spaja društveni napredak psihičke inverzije sa utopijskim zaokretom ideala jedne kulture.
(Porodični kompleksi prilikom formiranja individue, 1938)
Uloga majke , to je želja majke. To je od kapitalne važnosti. Želja majke je nešto što se ne može podnijeti tek tako, ne možete da budete ravnodušni. To uvijek stvara štetu. Veliki krokodil u čijim se raljama nalazite -to je majka. Ne znamo šta joj se odjednom može dogoditi pa da zatvori svoje ralje. To je želja majke.
Onda sam pokušao da objasnim da je tu bilo nečega što umiruje. Govorim vam jednostavne stvari, moram priznati da improviziram. Ima jedan svitak, od kamena naravno, koji se nalazi u raljama, i to ih drži otvorenim, to ih spriječava da se zatvore, to zapinje. To se zove phallus. To je svitak koji vas štiti ukoliko se odjednom ralje zatvore.
To su stvari koje sam izlagao svojevremeno kada sam govorio ljudima prema kojima je trebalo imati obzira, psihoanalitičarima. Trebalo im je govoriti tako krupnim riječima da bi shvatili. Uostalom nisu ništa bolje shvatili. Dakle govorio sam na taj način o metafori oca. Nikad nisam govorio o Edipovom kompleksu u tom obliku. To bi moralo biti donekle sugestibilno, zar ne? Rekao sam da je to metafora oca iako nam Freud ipak nije tako predstavio stvari. Naročito zbog toga što je njemu stalo da je zaista tako bilo, s tom prokletom pričom ubistva oca horde, tom darvinovskom lakrdijom. Vidjeli smo Orangutane. Međutim, nikad nismo vidjeli ni najmanjeg traga ocu ljudske horde. (Seminar 1970, knjiga XVIII, Naličje psihoanalize)
...Ona ima svoju sopstvenu nasladu, ta ona koja ne postoji i koja ništa ne znači. Ona ima svoju sopstvenu nasladu o kojoj možda ona sama ništa ne zna osim da je osjeća. Ona to zna, naravno, kada joj se to desi. A to se ne dešava svim ženama.
... Ono što se pokušavalo krajem prošlog stolječa, u vrijeme Freuda, ono što su tražili ti pošteni ljudi oko Charcot-a i drugih, to je bilo da svedu mistiku na seksualni odnos. Ako bolje pogledate, uopšte se ne radi o tome. Taj užitak koji osjećamo i o kojem ništa ne znamo, zar nas on ne stavlja na put egzistencije? A zašto ne bismo interpretirali jednu stranu Drugoga, Božansku stranu, kao stranu koja je zasnovana na ženskom užitku. (Seminar,1973, Knjiga XX, "Bog i ženski užitak")
* * *
Lacan je postavio svoju nastavu pod znak povratka Freud-u. Ako se situira u njegovoj liniji - ako je u tom smislu ponovni osnivač freudizma - to je sigurno u smislu nastavka njegove inovatorske radikalnosti, što ga ne spriječava već ga naprotiv navodi da sa učenjem svog prethodnika sebi da dosta slobode. Generalno gledano, on denaturalizira Freudovu misao,..., proglašava da je "podsvijest strukturirana kao jezik". Već od 1936. godine, jedno predavanje pod nazivom "Faza ogledala" mu je omogućilo da napravi razliku između sopstva kao imaginarne instance i subjekta kao simboličke instance, kao utjecaj jezika (effet de langage).
... Može se činiti kao da Lacan-ove riječi pojačavaju seksizam njegovog prethodnika. Njegova mnoga obraćanja ženama i posebno psihoanalitičarkama, mogu se shvatiti kao pojednostavljivanje ali i kao stvarna nelagodnost pred onim što pruža otpor: pred čuvenim "crnim kontinentom" kako ga je Freud nazvao i koji glasi "Šta žena hoće?", pitanje koje je ostalo bez odgovora.
Njegova izjava po kojoj "žena ne postoji" koja je mogla biti pogrešno interpretirana kao negacija žena, treba da bude shvaćena u smislu da Žena sa akcentom stavljenim na određeni član "La"5 -ne postoji, pri čemu ženska strana ne spada u red Jednog ili cijelog, ili čak univerzalnog, več u red "ne-cijelog", "ne-cijele" i sastoji se, između ostalog, u odstranjivanju svake ideje o "komplementarnosti" između spolno određenih pozicija koje su disimetrične, ali koje se ne mogu svesti na bilo kakav esencijalizam.
... U svakom slučaju, možemo konstatirati da se u njegovom razmišljanju ponovo postavlja pitanje odnosa između analitičkog tumačenja i sociološkog ili faktuelno-etnološkog tumačenja odnosa između spolova.
Odlučujuća reformulacija ženskog pitanja u odnosu na mistiku tokom seminara iz 1973. nije bez uticaja na rađanje feminističkog pitanja nekih njegovih slušateljica među kojima su bile Luce Irigay i Antoinette Fouque, koje će opet radikalizirati dualizam između spolova tvrdeći da postoji specifična i autonomna ženska sfera koja je svojstvena samo ženama i koja zamjenjuje phallus-nu referencu sa uterinskom referencom, dualizam kojeg mnoge druge feminističke struje odbijaju.

Simone de Beauvoir (1908-1986)

Dakle jednako je apsurdno govoriti o "ženi" uopćeno, koliko i o vječnom "muškarcu". I možemo razumijeti zašto su isprazna poređenja u kojima se trudimo da odlučimo da li je žena superiorna, inferiorna ili jednaka muškarcu: njihov položaj je bitno drugačiji. Ako konfrontiramo ta dva položaja, evidentno je da je položaj muškarca daleko bolji, to jest da on ima daleko više konkretnih mogućnosti da u svijet projicira svoju slobodu; iz toga proizilazi da su ostvarenja muškaraca daleko mnogobrojnija od ostvarenja žena. Njima je otprilike zabranjeno da išta rade.
... za ženu nema drugog izlaza nego da radi na svom oslobođenju.
To oslobođenje može da bude samo kolektivno i ono zahtijeva prije svega da se dovrši ekonomska evolucija položaja žene. Međutim, bilo je i još postoji veliki broj žena koje usamljeno traže svoj individualni spas. One pokušavaju da opravdaju svoju egzistenciju u okviru svoje imanentnosti, to jest pokušavaju da ostvare transcendenciju kroz imanentnost.
Taj krajnji napor zatočene žene - ponekad komičan, često patetičan - da pretvori svoj zatvor u nebo slave, svoje služinstvo u suverenu slobodu, nalazimo kod narcisistkinje, kod zaljubljenice ili kod mističarke.
... Muškarac je seksualno određeno ljudsko biće; žena je kompletna individua jednaka mužjaku samo ako je također seksualno određeno biće. Odustanje od svoje ženskosti znači odustajanje od jednog dijela svoje ljudskosti. (Drugi Spol)
Međutim, ne treba zaboraviti da postoji konkretna veza između slobode i postojanja; htjeti slobodnog čovjeka, to znači htjeti da biće postoji, to znači htjeti da se skine veo sa bića uz svu radost postojanja; da bi ideja o oslobođenosti imala konkretan smisao, radost postojanja mora da se potvrđuje u svakome, u svakom trenutku; zgušnjavajući se u zadovoljstvu, u sreći, pokret ka slobodi dobiva tjelesni i realni oblik u svijetu. (Za jedan moral dvosmislenosti)
* * *
Služeći se historijskim, sociološkim, etnološkim, i psihoanalitičkim izvorima, Simone de Beauvoir opisuje načine konstituiranja ženskosti kroz različite epohe i kulture, ženskosti koja isključuje žene ili ih marginalizira u jednom svijetu kojeg je drugi spol definirao i prisebio. Daleko od toga da se drži samo političke dimenzije - u institucionalnom smislu te riječi -Simone de Beauvoir analizira edukativne, seksualne, kulturološke i socio-ekonomske komponente. Realnost žene stoga djeluje kao proizvod dominacijskih odnosa a ne kao prirodna pojava kako to utvrđuje tradicija. Simone de Beauvoir analizira mehanizme konstituiranja i reproduciranja tih odnosa i navodi uslove za njihovo prevazilaženje. Dodijeljivanje društveno disimetričnih uloga očinstva i majčinstva je sastvani dio patrijarhata koji stoji u osnovi produžavanja te disimetrije.
Sloboda u situaciji i dominacija
Beauvoir se eksplicitno služi konceptualnim okvirom egzistencijalističke misli svoga vremena - i njenim hegelijanskim obzorjem - ali uz pomjeranje smisla.
... Egzistencijalizam se zasniva na poznatim Sartre-ovim riječima "Egzistencija prethodi esenciji".
... U razvijanju svoje misli, Simone de Beauvoir se poziva na dvije velike savremene doktrine: psihoanaliza i marksizam. Iz prve, za koju je pokazala veliki interes iako je ne primjenjuje, uzima i razglaba naročito "želju za penisom" koja bi trebala da definira na konstitutivan način, poziciju žene kao nedostatak. Iz druge, ona odbija da odnose između spolova isključivo tumači u ekonomskom smislu, jer ih time svodi na derivat klasnih odnosa. Međutim, iz hegelijansko-marksističke tradicije zadržat će ideju otuđenja i tumačenje odnosa između spolova kao odnose dominacije, a da pri tome nikad ne iscrpljuje taj pristup.
Univerzalnost i seksualna razlika
"Ne rađamo se kao žene, već to postajemo":
ta često citirana rečenica kao da označava da biti žena predstavlja samo proizvod dominacije i da bi trebala da nestane s njom. To nije prirodom stanje već je plod kulture, i to jedne kulture kojom dominira muškarac.
... Jednakost nije istovjetnost: prema njenim riječima, možemo prihvatiti, "jednakost u različitosti" pod uslovom da je lišena bilo kakve diskriminacije ili hijerarhizacije.
Oslobađanje i sloboda
Ukoliko je za žene moguć pristup slobodi kroz kolektivno oslobađanje, to je zato što unatoč njihove historijsko-političke situacije stalne prinude, one su njen konstitutivni dio. Tijekom mnogih stoljeća, one ispoljavaju slobodu čak i u okviru njihovog položaja ovisnosti, - neke od njih barem - na vrlo osobit način što ponekad može djelovati paradoksalno. Jedan od tih načina na koji se Simone de Beauvoir vraća više puta na kraju svoje knjige, jeste umjetničko stvaranje kao i mistika koju primjerno inkarnira Therese d'Avila.
... Ovdje predlažemo odlomke iz Drugog Spola koji pokazuju kompleksnost odnosa žena prema oslobađanju i slobodi: da li se njihov pristup univerzalnosti ostvaruje kroz konverziju u muškost, u spolnoj neutralnosti ili kroz razliku između spolova koja ne bi više bila društveno diskriminatorna ?
... Dodajemo i odlomke iz Za jedan moral dvosmislenosti koji obrađuje probleme oslobođenja na raskršću egzistencijalizma i marksizma.
...Ovdje, još više nego u Drugom Spolu, proizilazi da oslobođenost jednog ljudskog bića ne znači njegovo određenje kao jedini model ljudskog postojanja, već mu mora omogućiti da bude u skladu sa svojom željom. Pod uslovom ipak da ta želja ne bude autodestruktivna. Teška zadaća oslobađanja ne smije da poništi užitak/zadovoljstavo.

Jacques Derrida (1930-2004)

Ono što je ovdje bitno, to je između, himen kao međuprostor. Himen "se događa" između, u međuprostoru između želje i ostvarenja, između izvršenja i sjećanja. Ali sredina tog između nema nikakve veze sa centrom.
... On (himen) nije niti želja niti užitak/zadovoljstvo već između. Ni budućnost ni sadašnjost već između. Želja sanja da prodre kroz himen, da prodre takvom silom koja jeste ljubav i ubistvo (oboje istovremeno i između oboga). Kada bi se jedno ili drugo ostvarilo, himena ne bi bilo. Ali ne samo u ne-bivanju. Himen postoji samo kada ne postoji, sa svom nerješivosti sopstvenog smisla, samo kada se ništa istinski ne dešava, samo kada je užitak uživan bez sile, ili sa silom bez udarca, ili sa udarcem bez traga, tragom bez ostavljanja traga (oznake), itd., kada je veo pocijepan a da to nije, kao na primjer kada nekoga dovedemo do smrti ili do orgazma od smijeha.
Nabor (se) savija: njegov smisao se razmiće u duploj oznaci u čijoj se sredini praznina savija. Nabor je ujedno djevičanstvo, ono što ga siluje, i nabor koji nije bio ni jedno ni drugo i oboje istovremeno, nerješiv, opstaje kao tekst koji se opire svojim oboma smislovima. ("Dvostruko mjesto")
... Direktnije rečeno , izvjesna disimetrija je vjerovatno zakon spolne razlike i odnosa prema drugom uopćeno (to kažem protiv izvjesne siline "demokratske" plitkosti, protiv homogeniteta, u svakom slučaju protiv izvjesne demokratske ideologije), ali disimetrija o kojoj ja govorim je pak, da ne kažem i sama simetrična, što bi moglo da izgleda apsurdno, već je dvostruko, uzajamno bezmjerna, kao neka vrsta uzajamne bezmjernosti koja je, obostrana i ispunjena poštovanjem.
Ova dvostruka disimetrija možda prevazilazi poznate okvire, ili metaforično rečeno, gramatiku i pravopis seksualnosti. To ponovo povlači pitanje: a šta ako ovdje dosežemo, ako se ovdje približavamo (jer to se ne dostiže kao neko određeno mjesto) jednu oblast relacije prema drugome gdje kodeks spolnih oznaka ne bi više bio diskriminirajući? I to takve relacije koja samim time nije aseksualna, daleko od toga, već drugačije spolno određena, mimo binarne razlike koja djeluje određujući u skladu sa pristojnošću kodeksa, mimo opozicije muško/ žensko, mimo biseksualnosti također, homoseksualnosti ili heteroseksualnosti, što se sve svodi na isto? Sanjajući da barem spasim mogućnost tog pitanja, htio bih da vjerujem u mnogobrojnost spolno označenih glasova, u taj neodrediv broj isprepletenih glasova, u taj pokretni sklop (fr.mobile) neidentificiranih spolnih oznaka čija koreografija može da potakne tijelo svake "individue" da prođe kroz njega, da ga podijeli, da ga umnoži, bez obzira da li je ono klasificirano kao "muškarac" ili "žena" po ustaljenim kriterijima. Naravno nije nemoguće da želja za bezbrojnom seksualnosti dođe da nas zaštiti, kao san, protiv neumoljive sudbine broja dva koja sve zapečaćuje do vječnosti. I ta neumoljiva ograda bi htjela da zaustavi želju na zidu opozicije, i mogli bismo da se uzalud batrgamo, uvijek će biti samo dva spola, ni jedan manje ni jedan više; tragedija koja bi imala takav okus, vrlo neizvjestan u stvari, da bi trebalo naučiti voljeti umjesto da se sanja bezbroj. Da, možda, zašto da ne? Ali, ako je to san, onda odakle dolazi taj "san" o bezbroju? Zar on sam po sebi ne dokazuje ono o čemu sanja i koje onda mora da bude tu da bi učinilo da se o njemu sanja? Osim toga, pitam vas šta bi ples bio kada plešući ne bismo izmijenjivali spolove u neodređenom broju, i zakon spolova u vrlo varijabilnim ritmovima? U jednom potpuno rigoroznom smislu, sama razmjena u stvari ne bi bila dovoljna jer postojanje želje se sastoji u tome da izbjegne samu kombinatoriku i da izmisli neizračunljive koreografije. (Tri tačke - Razgovori)
* * *
Pregledom tekstova Derrida-e napisanih prije 1970., koji dakle prethode razvitku američkog feminizma, primijetili smo pojavu prvih spolno određenih metafora u njegovoj filozofiji. One se prevashodno sastoje u postavljenju odnosa između logosa i phallus-a: čineći time produžetak heideggerovske zapadne metafizike, logocentrizam je definiran kao "falocentrizam".
U članku pod nazivom "Dvostruko mjesto" koji je izašao u štampi 1970. i koji je posvećen Mallarme-u, Derrida upotrebljava prvu žensku metaforu: metaforu himena, iza koje slijedi membrana, a zatim veo; dakle ono što odjeljuje unutrašnjost od vanjskoga bez razdvajanja, ili nabor kao oznaka koja nema oštrinu granice, kao oblik nerješivosti koji potvrđuje da je istina nedokučiva, neprisvojiva.
... ženski princip će kasnije biti eksplicitno potvrđen kao kategorija koju oba spola mogu preuzeti, a ne kao osobenost žena. U tom smislu, svatko može reći "ja sam žena"(Parages). Ženski princip ne pripada ni muškarcima niti ženama: on prethodi i prevazilazi opoziciju.
... Derrida tvrdi da "muško ili žensko nisu subjekti već efekti",...
...Kao što je to već Nietzsche istakao, feminizam može, ako se na to ne obrati dovoljno pažnje, da ukopa snagu ženskog principa kroz asimilaciju žena sa muškom ideologijom.
... Misao Jacques Derrida-e otvara i hrani jedan pokret interpretacije spolne razlike koji, pored univerzalističkog pokreta koji ističe identitet u jednakosti (postojanje jednog), i esencijalističkog pokreta koji brani dualitet spolova i time daje ličnu određenost žena i ženskog principa kao različitog od muškog principa (postojanje dvostrukog), ističe različitost koja ostaje jednako nerješiva (nepostojanje niti jednog niti dvostrukog). Taj pokret koji nema puno uticaja na francuski feminizam se znatno širi u američkom feminističkom pokretu i njegovoj sferi uticaja.
Izabrala, priredila i prevela sa francuskog jezika: Ferhana Zildžić-Čabraja