Čitanje mi je teret. Sam sebi ponekad čestitam što sam
tako siromašan i tako nesposoban za nagomilana blaga znanja.
Siromašan sam, ali sam kralj svojih unutrašnjih majmuna i papiga.
Paul Valéry

Etičko-estetske mijene: debalansi i razmeđa. . .

Nije svaki ćaća Nikomah/ov, mada su gotovo svi navučeni, dinastijski nepotistično, na tu kopilansku dosjetku, no tek tako da priskrbe i skrpe izuzeće i poštedu od njena važenja. O glomaznu, granitno nepopustljivu arhitekturu fakata tuku visoka čela i etičkih harmonija i "schleirmacherei-i" distopijskih kritika. Prve se iscrpljuju i regeneriraju pred grubošću i neumoljivošću zidova, druge preprekama nadahnjuju, maštom preoblikujući istine, još od krvlju neosušenih oslikanih ploha. Odvija se to neprestano onamo gdje god (5 Ws - ever formulica dešifriranja bila bi primjerenija) čovjek iskoračuje iz sebe, vođen neutoljivim apetitom za socijalnim fuzioniranjem, nailazeći na (ne)premostive predjele iskušenja i izazove Razlika. Dijametralno suprotno Pascalovu savjetu
o nenapuštanju vlastite sobe, jer preko praga stope vrebaju izvori svih nedaća. Znači bilo bi to promaljanje citoayena da pomiri slobodu i nužnost, arbitrira nagonu i želji, uzglobi egoistično i altruistično, racionalno ukomponira intimno i javno, poljuljan uzburkanim oceanom susreta i odnosa, uvijek nanovo, nevoljko i razočarano, uviđa kako ipak nema žiroskopska svojstva da zadrži dignitetan položaj, makar približno. Stoga u pomoć mu priskače Interes i njegov aromatični eter: cinizam. Odnosno onaj korektivni ekvivalent - faktor što nikad ne stari, ne kalira mu težina, atribucija svemoći i moć atraktivnosti, onaj "što upravlja i ravna prema svemu i što sve hrli, pod-vodi njemu": novac. Uzalud je Ricour zavapio kako "valja umrijeti idol da bi (o)živio simbol". Također jalovo se nadnosi nad udes signifikantno pitanje Nancy-a "ko dolazi iza subjekta", veličanstveno premiještajući težište sa esencijalističkog podioka na ontološku dimenziju, jer redovno prestižu i preduhitre ljudsku neponovljivu i jedinstvenu svrhovitu pojavnost odgovori onih sijaset reprezentativno-identitetnih, uvjetujućih igračaka onog šta, drugokategorijalnih sličica kojima je vizura sklona, percepcija podložna. Prije ljudskog lica koje razoružava alat opservacije i valorizacije, ugleda se, raz-s-mjesti, munjevito u-poredi, namontira jedan od mnoštva zavodljivih flash-kadrova, znatno prije dakle, nepomućena lica dolazi operativni virus koji sup-sumira: crnac, ženka, ružan, tust, židov, siromašak, suvišan, cigan, neupotrebljiv, hrom, sve na fonu, lišenom sartreovskog ironijskog demaskiranja, blasfemične parole "Pakao, to su drugi!", u najmanju ruku kao da infernalni krug ne zahvata taj eureka-kukavičluk predrasuda i militantne opservacije.
Iako stoje i istrajavaju pod egidom Schlegelovog, nipošto puko retoričkog, pitanja: "Nije li sav ovaj beskonačni svijet sagrađen od nerazumijevanja, od haosa, posredstvom razumijevanja" i etika i estetika, i kad pripovijedaju i kad propovijedaju, i kad su imanentne jedna drugoj, i kad su opečaćene ekskluzivizmom, obraćaju se sa prevrtljivim uspjehom toj navadi čovjeka da za-kaže kad prislanja privatno uz opšte ili uz drugo personalno na kontradiktornom poligonu komunikacije, što bi da jamči, barem to uz-nastoji, civilizacijske okvire. Obrubljen sankcijom koju napaja, ali i lapi u njoj, grijeh taloži šanse ambivalencije individuuma, skoro pa podjednako uzvrpoljenog i oko dobra i oko zla, pravednosti i nesreće. Bruckner sugestivno, polazeći od proklamovanog pokliča francuske buržoaske revolucije o rezolutnom "ukinuću" istočnog grijeha, već konfekcijski opitomljenog i usvojenog, lucidno domeće kako je taj otpis ujedno i cijena savremenosti, sasvim svejedno je li dobrovoljno plaćena ili bila utjerana. Pri tome pojedinac egzaltirano podiže ili nesmanjenom psihozom kivno razgrađuje lavirinte jurisprudencije, kamo se zatvaraju, utrpani na oporavak izolacijom, ili pak odakle se, utovljeni oklijevanjem, oslobađaju pikantni građanski izgovori, pokrića, motivi, obziri, svrhe, odluke raznovrsnih djelovanja. Voluntarističke ili kanalizirane činove, proizišle ispod čeklića creda i nakovnja okolnosti, ne uzbuđuje mnogo ne-utemeljenost autoriteta iz kojih su navodno izvedeni. Baš kao i njihova ne-održivost.
Valeri resentimana u oba svijeta civilizacija, onih u zenitu, kao i onih tek na obzoru, maestralno su odnjegovani povijesnim iskustvom i naslijeđem, te postižu poslovično sljedeće: to što smo kadri čuti, u naponu vitaliteta, korake onih što nas nepovratno odnose ka grobljima, nimalo nam ne izoštrava sluh za tuđu bol i nevolje, niti pak rafinira ukus da bismo se otvorili za ona art-djela koja nam to neuvijeno "guraju" pod nos. Nisu neophodni čak ni anegdotalni, basnokazni rekviziti brvna i kaprica narogušenosti, jer autizmi, kulturni u svakom pogledu, već sami od sebe i po sebi jesu ponori koje jedino cinizam, proceduralno strpljiv, zataškava i zatrpava šupljim odzvanjanjem kodeksa i izraza, odronjenih u prodiku i kič. Čini se da uveliko vremeplov egzistira, iako se možda rasjed ne širi, ali zato se zdušno revno dubi, tako da homo consumans, hazardno za ruletom, ukoliko nismo probirljivi, pa da i bijedu uvrstimo na menu dobitaka, može u svako doba da se rukuje sa kućnim cyborgom i istovremeno, filantrpski razmetljivo, od gologuzih trećeg svijeta za pregršt riže spasonosno otkupiti lovinu-zalogaj jedne od ugroženih vrsta faune i udomiti je u zoo vrtu. Kao da su i sarkazmu i njegovu patentu, nemoći, pesimističnom katapultu, natovareni sponzori. Štaviše, izdaju se savim demokratski komplementarnim, u toj mjeri da savjest po obavljenu ispiranju nabasa na pokoji blistavi karitativni grumen zavidne čistoće.
Dok etiku, iz čega mu drago autentično iznjedrenu, tetoši i tješi za kormilom smisla, kako ipak obuhvata izostavljeni, osujećeni, uniženi život, a estetiku mamuza krstarenjem raskriljenom slobodom, dotle svijet, nezamisliv ili bar neprihvatljiv i neoprostiv bez ijedne od njih, jezivom upornošću obje zauzdava, čini impotentnim njihova stremljenja, ustreba li odlučujuće ih kastrira i otpravljuje u azil kontemplacije, u domen opsjena. Satrapije i klaunerije impostiranog horora mimohode njima, živim sahranjenim, iskazujući pijetet civilizaciji na odru. Samo malaksala gestualna naiva drži se uvjerenja o insceniranosti kliničke smrti, poražena opet halucinira uskrsnuće iz pepela promašaja. Zaista je fascinantna izgarajuća predanost i deprimirajuće nesavršenstvo da se ugodi nezasitoj konzekventnosti radikalno shvaćenih ideja i morala i umjenosti, što se oduvijek vrzmaju oko jednih te istih destinacija: ludnice i tamnice, stratišta i cirkusa, uniformi, maski i kostima. Jer krv pišati pod okriljem pervertiranog očito se razrješava-lo redovno krvoprolićem, a što iznova okončava obećanjima uskolane zle krvi. To da se riječi, katkad bolje razumijevaju od onih koji ih izgovaraju, plavi zavađene obale nadutim truplima i istraživača, što romansiraju tragično i epigona suludo farsičnog ponavljanja. "Akustičnost citata" dobija na snazi kompozicije tek Marksovim aranžmanom kadence Hegelova uvida o povijesti kao uslužno neadekvatnom tlu za sreću. Nije rijetko da kakofonije faktofatuma poput Robespierrova eksperimenta podlegnu generalizaciji sekvencionirane bestidnosti, te je prepoznaju kao sušti eros. Još stravičnije instaliraju torturu, te karikature, pseće odane žigu autokratskog. Svaka šija istegnuta za morbidnim preferira drugačiju ogrlicu, komotnije izostavljenu brnjicu, dotjeranije ispoliran lanac, otmjeniju omču sa zasebnim, unikatnim monogramskim privjeskom, reskiju pištaljku, izgleda i svježiji i ušiljeniji glogov kolac: Leni Riefenstahl, Arno Becker, Knut Hamsun, Albert Speer, Martin Heidegger, Harold Pinter, Ezra Pound, Peter Handke, Gabriel D'Anunzzio, Pablo Neruda, Vladimir Majakovski, Tomaso Marinetti, Wilhelm Furtwängler. . .
Je li djelo blindirano od privatnih retrogradnih burgijanja? I jest i nije, lakonski je stav neopozivosti minulog što poučno piša uz vjetar. Feldvebel antisemitizma s tregerima,ili oberleitnant, svejedno, uglavnom niži intendantski čin, dobroćudnih brčića, s lulicom mira, nije ugušio glas koji ima kome uputiti jodlajuća pisma o humanizmu. Slabi egzorcisti sugrađani zatrpali su knjigama svog omiljenog pisca, ne bi li himerom istjerali Hitlerov duh iz njega. Jalova rabota! Babuskara,ex-naci-kurtizana, je po Africi oblijetala crnce kamerom, u dobar čas, kad je arijevstvo dobrano posenililo. Egocentrik je utamničio vlastiti razum u negve patološkog, istom onom energičnošću kojom je oslobodio i proslavio svog Kaspara Housera. Genug!
Maskerade grotesknosti ideologija sufliraju o perfekciji involuiranja principa panem et circenses. Do toga stepena, da svi 'protagonisti' raspolažu gladnim očima i svilenim želucima, u igri razrokosti, gdje je svako od dvoga usmjereno ka svome kraku-kazaljci gesla. Senzibilitet za liminalno grozničavo traga za takvima, janusovskim fizionomijama 'stvaranja i uživanja', Norman Kleeblatt "šiban selektorskom invencijom" izgara u transu, a znatiželja mrmolji: Mirroring, mirroRising Evil. Niti čudi niti ima sumnje da uglavnom raspaljuje falogocentrični um fantazam gdje su u opscenom klupku Clio i Thalia, ova posljednja kao pokroviteljica theatrum mundi. Time biva vjerodostojnost i etosa i mimesisa izgurana na marginu kako to već uhodano prohtijeva kult mediokritetstva, a čiji banauzi posjeduju izoštren njuh za nepogrešivu blokadu njihova značenja. Međutim, obje sfere, nisu amnestirane odgovornosti, pogotovo kad odmetnute od svojih izvornih normi, propagandnom alhemijom u ekspanziji bezumlja, navedu kritiku da usahne pred eskalacijom monstruoznog. I etika i estetika, međusobno zaogrnute hinjenim kapituliranjem i varljivim koncesijama, hipnotizirane prigovaranjem i uvredama, olako mogu idolatrijskim arsenalom psihopatu okrenuti u heroja, patuljka u diva, naposlijetku molera u firera. Takav je Limonovljev autogram Sarajevu iz mitraljeza, baš kao i tiradni, patogeno naklonjeni rafali u obranu "balkanskog kasapina", koje, ne trepnuvši, ispaljuje austrijski autor. Isto vrijedi i za jednu od suložnica oba pola zlokobne glorifikacije nacizma, jer prefiks auto-, koji naknadno uzjaši destriktivnost, kao što i biva u većini slučajeva ništa joj olakšavajuće ne dobavlja, niti užas holokausta može biti pravdan i neprecizno preveden zanovijetajućim, anoreksičnim argumentima o neizbježnoj zavedenosti.

. . . hipoteke i bankroti

Ima jedna pjesma o slavuju koji pjeva da čovječanstvo nije kadro
podnijeti previše zbilje. Al' pitanje je koliko može podnijeti
neozbiljnosti. . . I šta ako je zbilja možda strašna? Bolja je od
one koju imamo.
Saul Bellow

Podjarmljenost napastima tržišta ili čak lakomost na njegove mamce i vabljenja oba refleksivna doživljaja svijeta, i etos i mimesis, izvrgavaju ruglu, derogiraju, oduzimaju pravo na kredibilitet, navodeći na nakaradne permutacije, a neumorno hibridi takvih koitusa haraju masama podanika i privrženika Moloha, što SS-manirom, sirovo i surovo, utvaraju autonomiju improviozirajući svoj otužni spoznajni carpe diem. Dominacija kvaziprincipa i trendova mediokritetske hipokrizije donekle takođe preporučuje i zagovara, podbada i ćuška frustracijom dotučene na iskamčeni eskapizam, u spektru od sekte do kokaina. Ekscentričnost i bizarnost kao narkotici ili obrnuti izbor. Virtualne anestezije ili anarhoidne inicijative, u paru plešu imitati. Između se klatari i batrga konvencija, pretila od banaliteta i dosade, ushićena i razonođena pouzdanjem u kliše koji rijetko iznevjeri. Kompletni individualni senzibilitet konkvistadorski se primiče protezi ljudskosti. U paket-aranžmanu su i moralna figura i art kreatura i njihova recepcija i po njima usvojen modus operandi, modus vivendi, do providnosti stanjeni utilitarističkim trenjem. Možda new age nije ništa prljaviji od prohujalih epoha, ali najezda podrobne obaviještenosti o toj umrljanosti i ravnodušje na nju pumpa cinizam do neba, zapravo kompresira mu potenciju.
Amorfni sprudovi pragmatičnog, naškriljeni podmuklošću i opasnošću, u svom nepredvidljivom, pa ipak radarski pedantno navođenom, tumaranju u stanju su upecati i etičke i estetske nautičke posade, do kraja odjezdile i zaokupljene traganjem za dosežnom slobodom, čija granica jeste nepokolebljivo horizont i svod onog konkretnog Drugog, bez obzira na prostornu prisutnost ili udaljenost tog prizvanog Različitog. U tim kolapsima, karambolima, havarijama, uškopljenostima, cvatu dramatično veličanstveni odgovori i kad su melanholični i kad su nabaždareni komediokoreografiranjem kao neugodna, "prava" pitanja, artikulirana koliko neodoljivošću, toliko neodložnošću, o (de)misioniranosti subjekta, njegovoj doraslosti i pozvanosti, sparingovanju hodoščašću svijeta, nimalo sramežljivog, pažljivog, ustegnutog kad provaljuje i nadire unutra. Poprišta su to i zgarišta, gradilišta i čistilišta doslovnih obračuna egzistencijalnih, emocionalnih i intelektualnih investmana.
I konzorciji morala i esnafi artizma, baš kao i njihove mogulske personifikacije i slobodni strijelci, djeluju teturajuće skaredno kad se ponašaju jedno prema drugom i soteriološki i koncesionarski slavodobitno, likujuće, glumatajući heretičnost spram ovještalosti, dok vitlaju tapijama na rentijerski ekskluzivitiet, zapravo tad i drljaju vlasničke parafe, muhure kompetencijom, nerijetko utiskuju masne mandarinske 'palce i kazalce' u otvorene rane i lomove posrnulih, izvrnutih koža. Kad god su stratificirane dogmom o neprikosnovenosti, obje oblasti napeto žive u okrepljujućoj autentičnosti samo onda kad su na jezičku između zdravog i bolesnog, intimnog i ambijentalnog, krivotvorenog i originalnog, artificijelnog i prirodnog, i jedino tako odolijevaju zovu skrnavljenja i rumenilu prokrvljenosti osionošću. Zbog te bastardske, donkihotske i prometejske u isti mah, pozicioniranosti, užlijebljenosti u oportuno, utjelovljuju pokretačko nezadovoljstvo, ali ukoliko su idejno nepostiđene i neprofanirane znojem i vonjem superiornosti,ukoliko su pitke primjenjivosti, na žeđu za smislom, iznureno i razdrobljeno življenje.
Niz dlaku dekonstrukciji, p. e. , silfidnu prirodu tajanstvenošću uparađenih muza, za nos ne štipa i ne sablažnjava zaudarajuća gangrenoznost gulaga, one su izabrane za odocnjeli šok, niti šta pomaže zabadanje artističkih prstiju u nozdrve da prošire vidike pohlepnih stipsa - sfinktera. Nagovor na slovom otkupljene i ovjenčane klanice skoro ni rezignaciju ne osovljuje na noge. Tek možda da preparira grižu savjesti kao zakašnjeli revolt. Upajca slikovitošću skliznuća u grijeh bespomoćnosti, emfazu deziluzioniranosti. Do hranjivosti izviješti za spravljanje kamfora otrežnjenja, nabaci tu i tamo recepturu onima što škrope utjehom. Obično, u pravilu na erektivnom ponosu, tog po pola prepilanog koplja, vijore zastave mozaičnih pronicljivosti ponad konfuznih glava traumatiziranih žrtava i konsterniranih svjedoka, lelujaju šušteće, zagaravljene, nažvrljane flis-poruke izdimljenog smisla po katarzom umivenim licima i prokislim tijelima od oborina protutnjale, predeverane destrukcije. Evo što krionizirana u kabast, neprenosiv fakat strepnjom došaptava povijest: čak i najpredostrožnija deskripcija nasilja konzervira usputno njegova okna tako da hipoteka prijeteći lebdi nad budućim izgledima čovjeka ogrezlog u posesivnost, sposobnog i tragično obrlatiti u majdan upotrebljivog, visoko kaloričnog goriva prosperiteta. Japanci kusaju podlost za Perl Harbour u svim jenkijevskim rekonstrukcijama koje presežu preko neizbrisivog u tijestu povijesnog, zabašurujući neoprostivost Hirošime i Nagasakija ili je prosto dokusuruju. U najoptimalnijoj varijanti pastiši morisžolijevskog satirikona bi da elegantno obave duševni klistir suočenjem Mishime i Oppenheimera, ignorišući činjenicu što, egzibicionistički pogibeljnu travestiju, teško mogu izvesti paraplegičari duha.
Estradizacija umjetnosti, baš kao i merkantilizacija morala, neustavljivo izazivaju parodontozu subverzivnosti, pa čak ne škrguću, no komotno njišu, klatare i ispadaju tek pusta obećanja ugriza. Etičko-estetske kate nadmeću se savršenstvom izvedbe, a perjanice odurnog serijala predstave potpuno su zaba(la)vljene pompezno najavljenom i započetom desakralizacijom Teksta, da ne primijećuju uopšte više odavno lukrativno-trivijalnim zamućene perspektive. Nagluvi su na baražne detonacije Efekata što im jednog po jednog, ziheraški 'smicaju' kuražne, lilienthalovski otisnute fantaste i entuzijaste Riječi, kojima one nisu rukavice činu. Inače neizmirljivi, međutim po gravitaciji retrogradnog lažno paktirani, rigidni civilizacijski kodovi sa represivnim katalogiziranjem propisa, zabrana, indulgencija i svetogrđa, poput 'francuskih sobarica' zbunjeno i naivno zatečeni i presamićeni iznenađenjem, protivniku lascivno okrenutim, tobože i pred volšebno tradiranom anahronijom i pred kozmopolitskim neoliberalnim avanturama, pa ad hoc napabirčenim i iskonstruisanim, 'zbabičenim' sticajem okolnosti, sklapaju bizarne aranžmane s makulaturom, učas razvrgavaju zaruke i vode na smrt zakrvljene blitzkrieg debate.
Ti mlinovi akulturacije posjeduju pravu scenu sa svojim pulenima i vunderkindima, rediteljima i dramaturzima "krvi i sperme", a statista i interpretatora na pretek, nehonoriranih ničim drugim do životom. A njima se, epizodistima, viktimiziranim, serviranim i injektiranim koktelima ukusa i izbora, klanovi degradacije prokrustovski mjerkaju, lihvarski razvaguju, danajski ustežu i pirovski prožimaju međusobno na eklektično, razuzdano osmišljenom panoramskom mizanscenu. Po svedenom računu zasmijulji se ili nacereka "laboratorijska lobanja" u rukama tapkaroša, što izmahuju glanc novim one-way- ticket svežnjevima opcija, raspuhujući tjeraju muhe lepezama medvjeđih usluga, draškaju pastelnom paletom dis-A-kreditacija, ili zavlače indiskretno vaučere regrutovanim izvidnicama proklamirane 'slobode izraza'. Dotle humanističke teoretske provenijencije sa ekspertnim elanom uglavnom kaskaju zasoptalo za tehno-aficiranim novumom, redefinirajući tek sopstvenu golu nesnalažljivost. Overdozirani sujetom dekonstruiranja i na eidetskom tripu demontaže, zaposjednuti intervencijama na sumornom prizoru a la 'i konje ubijaju zar ne', s tim što bjesomučne plesne parove čine u ovom slučaju pravo i eugenika, gay-lobi i prijapizam, farmakologija i fizis, psihijatrija i kibernetika, reklamokratija i potreba, eros i eutanazija, demagogija i želja i bog zna kakve sve ne shizoidno opskurne kombinacije u zakavgalim varijetetima lako i brzo izmjenjivih partnera, bez limita, do iznemoglosti na Mc-podiju. Stisak zbrinutosti i zagrljaj Providnosti strategijski ne ustežu se lutati ni marginama, vrbujući imaginaciju, izgubljena i proćerdana imuniteta na viruse globalizacijskih performansa. Na interkulturalnim deltama fijaska u mainstream mrijesti se m(a)na sutrašnjice. Očito. Na savjet, fertilan od zaludnosti, kako ne bi trebalo prvim utiscima gnoseološki dojiti ni pokunjenost ni oholost, ni defetizam ni euforiju, navlači se kategorično prezervativ. Nasumično razasuti špil aduta produhovljenja, Grass, Rushdie, Saramago, Cortasar, Naipaul, Koetzee, odista razigrava asocijativne karusele i bolno privilegira vrtnju, ali i otpušta pri silasku upozorenjem o egzaltaciji, o koje je uobičajeno već obješen nakovanj oglušenja: nipošto ne formirati duvačke sekcije, Satchmo daha i obraza, za prizemne mješine pod miškom u koje se puše i kojima se rastrubljuje, tuli i pišti privid liberalne nadmoćnosti. Dopustiti jednostavno Rilkeovoj čudesnoj zapitanosti da bude vodič, sugestiji o rafiniranom prevlačenju gudala po strunama naše fragilnosti. Znači, nasuprot suludoj reviziji mitema, gdje se Orfej povlači iz podzemlja unatraške, ugađajući logikom beznađa svojoj nestrpljivosti.
Na spojenim posudama razumijevanja insistira i etos, onakvim kakve se poklanjaju pri "sinhrono uronjenoj" recepciji, dekodirajućem pristupu Psećim godinama i Wilhelm Gustloffu. Dakle, pilotiranje Dekalogom strmoglavljuje u ambis ukoliko je isključivo oslonjeno na laički voluntarizam kao i na mizantropsku interpretativnu navigaciju. Lice i naličje divljeg i gustog saobraćaja između vrlina i poroka, uz barokno ruho, raspolućuje čovjeka na krvnika i grobara onom Drugom, obje polutke u somnabulnoj predanosti toj bezrazložnoj i ustrajnoj dijalektici. Sječiva i sačmarice mondijalizacije tranžiraju reslove bunta i otpora, tako da sve ono što se urušava u "bezdan subjektivnosti" (Deleuze) ključa pred erupciju samoživosti. Za sklupčanost u malodušnoj inerciji kleveće se i tereti slobodoumlje. Na stvari, mantra se pobožno: ako se šta osim debljeg kraja izvuče dobro i jest, no svejedno je konac. Simplificirano prostituirane pobude sugeriraju samo da oročujemo strahove, tjeskobe, slabosti, sumnje, pravdanja, deponirajući u crni fond sebičnosti nepovjerenje i prezir. Privezani za bojazni od prolaznosti, neimaštine, dosade, starenja, usi(d)reni u ocvalom građanstvu zajedljivosti, a-dresirani za političku korektnost, savjesti prenadjevene natrulim alibijima, nasađeni na sticanje i oni ukroćeni konformizmom i oni što mu pokondireno teže i njihovi suplementi, povjereni i iznajmljeni "patetičnosti bijede", rastrošni sa Benjaminovom ubi-tačnom dijagnozom "Dokle god postoji siromah, postoji i mit", svi oni, lažno odjavljeni s adrese prvog lica jednine, bdiju nad tim ubogim prćijama što im je iskipovao idilični brak s licemjerjem. Gnojištarci samodopadnosti i samodovoljnosti, zavidna rasta, koje je Villon krasno karikirao stihom: "viču Božić dok ne svane", horski, refrenima uveličavaju svetkovinu šušureći dlake, preosvećeni kič-nasladom kulturnom elitizmu, a koji je opet raskokodakan kako nosi jedno za drugim Fabergeova jaja.

Nesrazmjer odgovornosti i slobode

Oštroumni duh protivi se i tragediji i apoteozi: nevolje
i lovorovi vijenci kinje ga koliko i svakidašnja pustoš.
Otići suviše daleko, to je, neizbježno znak lošeg ukusa.
Esteta se grozi krvi, uzvišenosti, heroja... On poštuje jedino lakrdijaše.
Emil M. Cioran

U maratonu između artiste i moraliste po destinacijama nasljeđa, ne nazire se ništa do spektakularna odustajanja po pronađenom kamenu mudraca: nihil in-humanum a me alienum puto. Itinereri su ti oko čega se glođu, redizajn plijeni, i na čemu bezglavo rade. Atraktivnost prilaza Predaji i baštini mjeri se po logici turističkih statistika. Klepsidre tajminga hiperprodukcije i apsorpcije tih sadržaja odmjenjuju se zamorom i zasićenjem. Razbacani izuzeci opiru se i priječe nepresušni dvosmjerni protok deja vu planova, djelotovorno poput sjena. U odškolovano neakustičnim miljeima djela vibrantnih anticipacija kladioničarski drhture uberu li refleks čuđenja. Hermeneutički viziri, bili desno nabildani ili razdrljeni lijevom teatralnošću, u duetu prenebregavaju, škljocaju i krckaju podastrtu semantiku egzistencijalnih drama, ili naprosto otfikare, ionako do smrtne ranjivosti obnaženo plemenito nerazlikovanje etosa i mimesisa. S druge strane falsifikati obje sfere, s kvazi bojevim punjenjem, kontroverzama natopljeni forsiraju istu ishodišnu tačku susretanja: šund. Neiskorjenjivo praznovjerje zadovoljstva, zadovoljstva degeneriranog u pornogram. Bez rezultata prezrela bol i grlata ogorčenost kritike izvikuje i slovka imena bigoterije, izvrsno zvučno izolirane zalihama površnosti. Tek ponekad, ako na trpezi čovjek u sendviču ništavila, meso zaklopljeno amoralom i šundom, dobro zapapreno, in flagranti, dok odvaja vlastito zubalo, prepoznaje s(a)vršenost prevare, eto tad i zažigaju pitanja, uznemire dileme, sijevnu neodlučivosti, o prosvijećenom kanibalizmu, dakle kad u paramparčad prsnu lojalna špigla. Zato nije nužda, pa i nemoguće je opozvati sardoničnu metaforičnost, mada se ni izbliza ne iscrpljuje, jer dobrim dijelom zahvata kvintesenciju enigmatskog odnosa etike i estetike, ukoliko se duhovi koji obitavaju u obje, dožive kao rivali za šahovskim tablama posađeni, nas konfrontirani naslijepo, gdje bivaju pojedinačni životi obraćeni u crno-bijele figurice i gdje se simultano nižu bahati previdi, jeftini trijumfi, sumanute žrtve, iznuđeni revanši, monotona remiziranja, uvijek razočaravajuća otvaranja već izgubljenih partija u nedovršenom meču, koji se češće no što se pretpostavlja i sluti, odigrava bez svijesti i samih igrača, uobraženih kako utjelovljuju, u sebi sabiru nepredvidljivost čitavog smisla igre. Parabola luči trezvenost kamo smjeraju polaganja isključivih rezervacija na odgovornost i slobodu, odnosno njihovo zagovaranje. Diskursi su to 'ograjisali' na trampu autizama za manevarski prostor u otimačini za, apsurdom prikliještene, ucviljene duše. Na plamenu davno zapodjenuta paradoksa što svom silinom usisava zainteresirane strane, a u međuvremenu je pretvoren u stihiju, 'cvrkuće' i prlji se jedino epiderm onih kojima se potkusuruju, a koji ne mogu, ne umiju, neće, ne žele van iz kože pseće odanosti krovu nad glavom, legislativi, a njega uslužno nudi i zatvor, između ostalog. U tom smislu su domicilne ptičice raspjevane, između ostalog, gdje je bolje biti zatočen, u kavezu ili pak kafezu.

Grmljavina pitanja ne istresa tuču odgovora, što cirkulira relacijom etike i estetike,a čestit pladanj Callois-inih demonskih analogija ne treba razmaženo otkloniti, niti ishitreno galantno odbaciti: je li među njima uspostavljena spokojna, prestabilizirana allzumenschliches, osmoza, ili parazitizam, pripijen uzajamnom optužbom, ili prijetvorna, kompromiserskog metabolizma, simbioza. Razmjena, nametništvo, prožimanje? Izvrnut je zarad jezgra 'egoiona' Kant. Moralni zakon otperjao je ponad ipsiteta, usljed nedostižnosti, a solipsistički kapric sa grozdovima konkvistadorskih sazvježđa interesa potpuno zagospodario unutra. Na Diogenov kinički impuls o 'ljama-tehnici', ne samo plutokratiji u lice, počesto potežu i ističu pravo i etika i estetika. Sagovorništvo, a ne rivalitet, koje je Heidegger preporučivao mišljenju što se vere uz vlastitu kosinu, lešinarski se aposteriorno uvažava i kod fikcionalnog i kod projektivnog, ortografija na gotovs, pojma finalnog Dobra. Orbitirajući oko antagonizama, koji i jesu i nisu njihovo maslo, žanju galimatijas reperkusija ili šta već prispije. Dijaboličnom ingenioznošću inaugurirana je paleta evazija svih vrijednosti, pa su moguće tek damarajuće socijalne implozije, toliko da Enzensbergerova aktivistička davna uputa, ponovno reaktuelizirana, o uvećanju bijesa u svijetu za gram, izgleda i čini se tek kao nestašluk. Adorno je nenadmašno prodro u mesijanstvo umjetnosti, doduše izdvajajući fokus na muziku i briljantno detektirao kako je ona preuzela na sebe sav mrak i svu krivicu, reklo bi se nagomilanu agonalnost, da bi vlastitom nečovječnošću, gotovo nerazumljivom, a radi ljudskosti same, nadjačala inhumanitet svijeta. Kako bilo, etika i estetika na dah zaranjaju jedna u drugu, začepljena nosa i kazačok-zaigrana stomaka ili blokadama posjeta 'trpe' želju jedna drugoj.
Tako Kurdu koji zašije usta ispred kakve zvučne instance, pred kapijama moći, na užas ljubomornih opunomoćenika performansa, prebacuje se nestrpljenje od krojača sudbine, ta pobogu, pretrpani su netaktičnim narudžbama, još bi ga kogod od Toscanijevih adepta mogao zumirati i utužiti za copyright pokradena "štepa".
Kovitlaci entropije sa vrtoglavom naizmjeničnošću grimasa i kreveljenja sa elektronskih kaleidoskopa nimalo ne paniče, jer više nego efikasno imobiliziraju recipročnost utjecaja. Nema nikakvih digestiva za one u hropcu od isporučenih zabluda. I nema ništa fascinantno potresno u tome što su egzibicionističke piruete i etosa i mimesisa maestralno izvedene na tankom ledu psihe, obzirom da frakture pripadaju bezrezervno ovoj posljednjoj. Ali kako se življenje žilavo snašlo i ugnijezdilo u komparaciji sa stazom, ništa ga ne uzbuđuje, ako mu i ne godi, to što su moralni simboli srozani na trokutastu i kvadratnu saobraćajnu signalizaciju, a umjetnički 'servisno' na rekreativnu predvidljivost.
Iz uskolanog otrova društva što god da se izvuče, izuzev možda najnasrtljivijeg, seruma manihejstva, može se smatrati korisnim. Juan Rulfova crna prilika majke korespondira također sasvim živom anonimnom pakistanskom 'dobrotvoru': naime, taman posla virtualno, žena je, govorkalo se, imala finu paricu, ali su joj sve progutale sahrane, dok Pakistanac rasipa imetak kol'ko-tol'ko pristojno ispraćajući mrtve beskućnike-sugrađane sa ulica Karačija. Malo šta tu može savjet Dizdarevićeve starice utamničene duvarima sinu da ne ide 'ni plaho uz kraj ni po sredini, nego onako'. Oduvijek sjeme prignječenog etosa najdalje raznosi vjetar umjetnosti u očajničkoj potrazi za plodnim tlom. Inače obje, prezadužene količinom poklonjena povjerenja, kolapsiraju iz krvoločno banalna razloga, što ne podilaze oguglalosti. Svakako nije na Malaparteovoj "koži" da preduprijedi klonuće duha u improvozoriju 'nevakta', no posigurno nije ni katalizator njenu nabijanju na šiljak. Vlasnicima stražnjica, čišćih od obraza, pripadaju i splavovi što zaprimaju tek štakore po obavljenoj pakosti brodolomlja. Čaroban ili desublimiran prijenos u univerzalno za kič je oduvijek balast, gubljenje vremena, on ne dangubi osedlati recepcijsku ozlojeđenost i nasamariti instant-užicima, našopati čim stigne. Time se ne kastrira zadovoljstvo, nego ka potrebi pomjereno, trijumfuje mazohizam plitkosti. Nije pali anđeo izumio, niti obučio desante imitata, nesagledive najezde sadržajnih palaca i spolovila sa Krijestama.
Uzroke porobljavanju javašlukom relativizacije, etičko-estetskim malformacijama, rasapu smisla, serpentinama imoralizma, svejedno iz čega im korijen crpi životnost, dakle okanjeno porijekla, gdje se penjući i spuštajući, sloboda i odgovornost izvrću u svoje suprotnosti, Sloterdijk je prepoznao i raskrinkao u jednoj o četiri gordijevske dogme: tutorstvu tumača. I posegao za voluminoznom slikom, posuđenom od Kanta, koju je fenomenalni filozof rezervirao za teologiju, a koja glasi: jedni muzu jarce, a drugi ispod hvataju u sito. Razulareno fragmentiranje Značenja, poodmaklo podlokavanje, uz akušerstvo neoscijentističkih eksperimenata, without frontiers, dovodi savremenost u lakomislenu nagodbu sa mefistofelevskim antipodom, eteričnim konvencionaliziranim i institucionaliziranim zloduhom koji "uvijek želi dobro, teži njemu, a uvijek čini zlo, proizvodi ga serijski". Cammera obscura raspomamljenih progresija inverzira Musilov nalaz-najavu "čovjeka bez svojstava" u "svojstva bez čovjeka", 'realno' isparava prenadraženim čulima u sablasno, orošenost tim procesima dozirano sljeduje imaginarnom. Net-transfuziologija vampirske neutaživosti najopipljivija je u distribuiranju opsjena, ali i do balčaka penetrirajućem involviranju u privid. Klonirane čekaonice Godota inventarišu nakot mušterija, te nove i nove galerije klijentele. U virtualnim limbovima sa šarmom improvizacije, epifanijama pristupačnosti, rekapitulira se praznina i 'komušaju' reslovi personaliteta. Tromost te tugaljive samoizvjesnosti na duljini nosa, sve joj je dobavljivo i priručno, odbija, tvrdoglavi se i ne priznaje svoju ogrezlost u stupidnom, beskrvnom vitalitetu čiji je ogavni credo, mutavo kolokvijalno oblizan, "u se, na se i pod(a) se" (kod posljednjeg prijedloga 'nepostojeći' glas a sasvim je obstojan, kao tik, facijalis mantrajućeg palanačkog solipsizma). Zacrtanost kretanja, procesije utvarna spontaniteta, stoga i ne podnosi subverzivne zasjede art-šokova, zato što preduboko zasijecaju i neumoljivo suočavaju ne laskajući monopolnim osjetima, vidu i sluhu, degutantno kandiranim doslovnošću. Rješene jednačine sa nepoznatim uzrocima/uzorcima i ubi-tačnim posljedicama eureka-lukom premoštene, izmedju 'before i after' umrežavanja, da se prehrane ili otkriju bestijalni apetiti, sa rajskom lakoćom i jezivom brzinom: eto to bi bila prečica za cyber-space u kojem hipnotizirani personaliteti veličanstveno izgaraju poput kometa. Makdonado veli da "gdje je mreža, tu mora biti i pauk. "Orwelova minuciozna opaska kako "one koji su najbolje iskazali i još uvijek demonstriraju razumijevanje fašizma čine ili oni koji su patili pod njim ili nose zlokobnu crtu u sebi", vanredno sofisticirano su instrumentalizirali producenti Big Brother-a ili Room Raiders-a, Jackass-a ili I bet you will, ili Brianiac-a kao melange "očajničke brutalnosti i očajničke nježnosti". Rorty upozorava na ideopatogene okrijepe, njihovu rasprostranjenost i novopostignute prisnosti sa pervertnim reciklažama, gdje više nije stvar samo "sjene pod krošnjama oraha", niti samo na obalama Rajne, Temze ili Sene za omiljeni transakcijski evergeen-refren:"ja prodadoh tebe, ti prodade mene". Replike O'Briana i Winstona nesmetano i bezbrižno tvrde pazar sve dok se nemaštovito drže plodovima mašte. Obadva u opticaju, sjedinjeni u udobnom voajerizmu, mada, skoro pa ni približno fikcionaliziranoj anesteziji kao kod blamaža Abu Ghraiba i Guantanama ili srodnih monstruoznih workshopova.
Naga umjetnica koja britvicom formira Maljevičev kvadrat na venerinom brežuljku, ruga se prostačkom voajerizmu, hipnozi njime, koji je nesposoban, obogaljen komunicirati sa iole zahtjevnim, čak i tamo gdje ga pohota priželjkuje, na mračnom predmetu želja, tek ovlašno s trougla iščašenom geometrijom izmijenjenom, privržen poluciji i slini pseudoideala, napasa se jednoznačnim, recepcijskom nedarovitošću sabotira posljednje pribježište smisla, olovno determiniranog bezizlaznošću.
Ipak, kod Zla eufemizirajuća rasterećenja teorijskih psihologizama i sociologizama otpadaju, jer su razmjeri violentnog sve prije no "das sogenannte Böse". Horkheimerova anegdota iz Dämmerung-a smjera na to. Dva prijatelja pjesnika, ucijenjena volens-nolens dvorskom ponudom za lojalnost, kidaju prijateljstvo načinjenim izborom. Jedan pristaje na jaram, drugi ga odbija, prvi se prodaje, drugi skapava iznuđenim potezom. Kako god bilo oba preduzeta koraka umarširaju u korist režima. Aliter, sistemska amortizacija subverzije toliko nadrasta njene dosege, da rebelizam počinje bivati hipohondrijskim, ili pak paranoidnim. A upravo polipima profitabilnog protegnut, kastinski soj dužan je daleko više, nego što priznaje i u toku epileptičnih napada iskrenosti. "Nadziranje i kažnjavanje" ponudom su filigranski ornamentirano isplativi, smiksani u posljednjem stadiju represivnih, sofisticiranih modaliteta, gdje ne osvajaju teritorij zabave, već postaju i jesu igra ("žvakaća guma ne škodi metafizici, ona 'to' jest"). Iskolačen kontrast registruje kastinski proboj u svog neprijatelja, u svoj "otpor materijala". U etos umjetnosti i u poetični gest, kastom promoviran, kastom inspiriran također, kasta njime egzaltirana kao imageom o sebi, najzad kasta i otkupljuje i sortira materijaliziranu beskorisnost. Prezategnuti odnos ispušta famu o sebi, recidivne melodioznosti. Fakat našepuren u nedodirljivosti, upio deklasiran narativ, prekrio nokautiranu imaginaciju, može sebi priuštiti manifestnost nevjerovatnog, lako čitljivu i nepismenosti. Dovoljno je!, uključiti kamere na ulicama Teherana, Šangaja, Kabula, Ciudada, Ria, Bombaja, Havane, svejedno kime 'nanjušenu' dirljivu egzotiku zakinutih sudbina, uljezom ili unutarnjim disidentom, Wenders-Cooderom, Majidi-em, Panahi-em, Sales-om, Innaritu-om, Yimou-om. Nalakćene na borniranost, garniture moći hladno zure u sve zgusnutiji kreativni minimalizam: kako fermentira kvasac (ne)intrigantnosti i publikum, nadut brigom kao vodenom bolešću, kipi. Takva prefrekventna gravidnost razumijevanja ide uz porođene lokvice ushićenja pod njom.
U zahuktalim i zasoptalim "erama tehno-reproduciranja" splendor umjetnosti, i kad je deauratiziran, i kad je bespoštedno podvrgnut 'entkunstung' lupama i inim optičkim napravama, izračvan kao i sve što je vrhunsko surogatima homogeniziranja, taj i takav splendor ipak prkosi i odolijeva razmiljelim moljcima transponiranja i stjenicama interpretiranja. Sa poslastičarskim rekviriranjem Mozarta ne vrijedi se zamajavati, posprdnost zavrjeđuju i grabe mali noćni hohštapleraji. Kad su jedanput već umoreni, pridavljeni nerazumijevanjem, sasvim suprotno Andersovom istaknutom zahtjevu spram Kafke, to da ga usmrtimo pronicljivošću, onda Hamlet, Faust, Don Juan, mogu otrpjeti sva moguća zamisliva iživljavanja. I queer nekrofiliju, i masturbaciju originalnim, i prosekutore kritike i plaćenike lamentiranja. Ukoliko ta bahata skrnavljenja, karnevalski raspojasana, ne izdahnu anonimno, prignječena megalomanskim dimenzijama vlastitih herostratskih poduhvata, onda ubrzo nepristojni podvizi dobiju zasluženi epilog. Opsadna obigravanja oko svakog oueuvre-a nikad ne računaju na njegove vigilije, nesanicom izoštrene intuicije: Brešan-Papić satirom satjerali su prevejanost (pa i onu adaptiranja) u Mrdušu Donju; Szabo-Mann sarkastično skinuli apostrof sa "jadne budale koja zna što je i znala" na njegova pokrovitelja,odnosno mušičavu gamad sterilna dešifriranja; neprozirnost Don Juana ne popušta pred agresivno indiskretnim posjetama, i na dalje 'zavodi' i kad ulogu Zganarela preuzimaju Camus, Meyer, Molier ili Kirkegaard, jer sva tri odnjegovana adoptirana varijeteta odišu rezolutnom distingviranošću prvog kako "ne znati razveseliti dušu, već znači prodati je". Herzog brutalno slomljen tragičnim iskustvom stvaranja Fitzcaralda, "teretom snova", ne odustaje i kad predobro zna, zateturan neuspjehom dočaravanja internirane kulture Aborigina i nastavlja s onirizmom protesta ne samo upućenom 'down under', kako se "bilo kome živo jebe gdje sanjaju zeleni mravi". Straussov 'Zarathustra' nije darivan kao zvučna ilustracija Odiseji, niti pak kao siderični stimulans Northu, Clarku i Kubricku, mada mu upotrebe teško mogu nauditi. Baš kao i Bach kad okončava "epizodno" najtraljavije, u skeču, podlim podmetanjem ljigave osrednjosti, utrapljenom Romu, u krčmarski prostačkoj narudžbi "Bahova je tuga pregolema". Famozno žuđena ekscesivnost uperena na snobizam, krivo kanalisana u stvari, skandaloznost rikošetira, ovdje i svugdje, karikira protagoniste, samozvane kozere žargona pseudo-undergrounda, inače tako patogeno bučne i drčne profete profanog.
Jedno je nesumnjivo: pred ishodištima nedovršivosti pucaju novi horizonti saveza i konflikata etike i estetike. Ideologizirane, nadsvođene institucionalnim, gdje su i muk i letargija saučesništvo, usvajaju Midino prokletstvo, podjednako sručeno i na želju i na zadovoljstvo. Po gazu očiglednosti, suptilno podsjeća Gadamer, tradicija nam ne pripada, nego smo nošeni njome, i tom utjecajnom tradiranošću vođena i gdje ne sluti, etika traga neumorno za eudaimonom, shodno neizmirenom dugu, neizmirivom i po tome što ga se suludije nastojimo otresti i koji je zatajen iskrivljavanjem. Zanimanje, pa i ono sa ludističkim sepukom žanrova i izama, za Sokratovu smrt i samo bi zamrlo kad bi bilo svedeno na kompenzaciju kukavičlukom divljenja.
Estetika, dvospolna, gdje kreacija i recepcija nisu ni za živu glavu paralelne, u najgorem varničenju asimptotične, ima jedno izvanredno, neuhvatljivo čarobno obilježje - anastatičnost. Sposobna je dugo provesti naoko umrtvljena, a samim dodirom sa životvornim duhom, baš kao jerihonska ruža s vodom, procvjetati značenjem koje predstavlja sol životu. Da nije prožeta nemogućim, kržljala bi u predvidljivom, u srodstvu s mitom po prometejskoj, orfejskoj i sizifovskoj liniji, vjerno i uspjelo je očuvala disonanciju dionizijskog i apolonskog u korist obje.
Inače, likovi bi joj bili prokrijumčarena strašila da ne protresa temelje življenja, međusobno sondirajući se sa etikom. Onako kako je Heidegger suptilno primijetio za poeziju i filozofiju, poput dva gorostasa rastu jedno pokraj drugog ne upoznavši se do poslije smrti. Između ostalih ni Baudelaire-ovi cvjetovi nisu računali sa proždrljivim ušima koje dok strižu luče senzaciju i sišu skandal. Kukci polakomljeni da istjeraju i obrste cijelu hortikulturu. Na indeks se olako dospijeva i sporo, teško ili nikako silazi sa njega, ali markiranti, dok katalogiziraju, dok čekićaju, ne obaziru se da time zapravo bubnjaju svoju preporuku budućim generacijama. Zaratustrin Nietzsche je to sumorno fatalno predosjetio: "Moji su neprijatelji postali moćni i mojem su učenju dali tako nakaradan lik da se i moji najdraži moraju stidjeti darova koje im dadoh", a da ipak nije propala ni data nam umjetnost ni istina, ni ono što je ugrožava, retorički, naravno. I Kraus je žudio za "jezikom u kojem će jedino ogrješenje o istinu biti gramatičko" i gdje ni etos ni umjetnost neće biti "vaške u krznenom kaputu kapitala", te oaze u pustinjama nerazumijevanja i akulturalnih hibridizacija, srećom obje ranjive poput tišine. S tim što osluškivači, i sluhom povlašteni, moraju povratiti časnost i muzikalnost intuitivnom nalazu da "što više i bliže upozna(je)mo i sagleda(va)mo Riječ, to se dulje osvrćemo za Njom", a Takve su par excellence etika i estetika.