Nikola Kovač je profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Za knjigu o Albertu Camusu - prerađenu doktorsku disertaciju - dobio je šestoaprilsku nagradu Sarajeva. Djelo pak "Upitna misao", objavljeno 1980. privuklo je na sebe pažnju cjelokupne jugoslovenske kulturne javnosti. U njemu se paralelno interpretiraju izbori iz opusa domaćih (Ivo Andrić) i francuskih autora (Marcel Proust), a sam sadržaj i naslov knjige predstavljaju uvod u sve što će Kovač kasnije napisati, mada je to isto već bilo jasno nagoviješteno i studijom o Camusu. Posebno u obimnom tekstu o Proustu, Kovač pokazuje sposobnost estetičke interpretacije književnog djela, ali za njega je književnost na prvom, mjestu misao, i to upitna misao, bez tih svojstava ne može biti značajna književnost. Naročito u tekstu o Andriću, 'upitnost', kako je Kovač shvata, kreće se u pravcu poetičkih implikacija koje književno djelo sadrži. Ta argumentacija dostiže svoj vrhunac u djelu "Politički roman", objavljenom na francuskom (Le roman politikue - fictions de totalitarisme, Michalon, Paris, 2002) u kojoj sam podnaslov jasno upućuje na sadržaj: nije u pitanju roman o politici, nego roman o sukobu bića i moći, tako "moćno" prisutan, po prvi put, u književnosti XX vijeka. Interpretacijom su obuhvaćeni Kafkin Proces, Palača snova Ismaila Kadarea, Andrićeva Prokleta avlija, te drugi romani.
Kovač je interpretator u punom smislu te riječi, nije "naučnik" koji strogo slijedi principe neke zadate i uhodane analitičke sheme, niti je kritičar koji jednostrano valorizuje, i taj osnovni pristup podjednako važi za njegove studije iz književnosti, i na malo drugačiji način, za njegove tekstove o likovnoj umjetnosti, tačnije o slikarstvu, prvi put sabrane u knjizi "Slika predmeta i predmet slike", objavljenoj u Sarajevu 1973. Ovdje, opet, samo u znatno većoj mjeri, ostvaruje se lični pristup i autorska sloboda koja ne plaća danak "uhodanim tokovima" interpretacije, nego slijedi autorovu viziju, koja se, dakako, ovaj put ne odnosi na politiku, na sukob bića i moći, nego na susret stvaralačkog bića sa prirodom, sa realnošću, na prvom mjestu sa realnošću boje. Kritike kojima je dočekana njegova nova obimna i sjajno opremljena, ilustrovana knjiga "Slikarstvo u Bosni i Hercegovini od 1945 - 1990." (Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Univerzitet "Džemal Bijedić" u Mostaru) da ona, naime, nema pravo na takav naslov jer nije sistematično historijska, jesu zapravo u našem kulturnom siromaštvu, i nedostatku bilo kakvih publikacija ove vrste, apsurdne i maloumne: ko zna koliko ćemo još čekati na jednu "pravu historiju" i ko zna koliko će ona uopće biti manje inspirativna za čitaoce od autorskog djela Nikole Kovača. Njegova knjiga, naravno, ima historijsku osnovu: poslije Uvoda, u njoj dolaze Prva poslijeratna generacija, potom Srednja generacija, Mlađa generacija, Saputnici, Nove tendencije i naposlijetku Epilog. Tražiti unutar toga još pride "sitan historičarski vez" namjesto Kovačevih esejističkih portreta, viđenja pojedinih umjetnika, zaista je besmisleno i ponekad zavidno zlobno. Nikola Kovač je svojim vizijama pratio vizije i djela pojedinih umjetnika, pri tom uključujući sva mišljenja drugih autora, koja je smatrao relevantnim. Sistematičnosti bez inspirisanosti u interpretaciji ovog i drugih oblika umjetnosti, danas posvuda u svijetu ima na pretek, a obrnutog pristupa i rezultata neuporedivo manje. Romanista Kovač nije mogao ni smio da zaobilazi Fromantena, pa ni Vasarya, da ne govorimo o historiji umjetnosti Elie Faurea koja se sve više pokazuje najboljom historijom umjetnosti koja je ikada napisana, a odlikuje se prije svega izuzetnom inspirisanošću, pa tek zatim svojom standardnom sistematičnošću.
Kovač kritičar ima svoje "kritičarsko ime", naslovom odgovarajućeg teksta iskazano, za svakog slikara kojima se bavi, ali u njegovom izboru slikara, nema nikakve proizvoljnosti, nikakve "ekscentričnosti", to su isti slikari kojima se bave i drugi kritičari, i iste reprodukcije uzete su za ilustraciju. Za razumnog i dobronamjernog čitaoca, to su činjenice koje dovoljno svjedoče o "istoričnosti" i sistematičnosti Kovačeve knjige. Njen sadržaj daje, razumljiv, jedini potpun pregled tih Kovačevih "kritičarskih imena" i besmisleno bi ga bilo u prikazu prenositi, ali imam potrebu da upozorim bar na neka od njih: Rizah Štetić ili Dramatični karakter pejzaža iz Prve poslijeratne generacije; Affan Ramić - Poetska osnova materije i Ljubomir Perčinlić - U potrazi za primarnim oblikom iz Srednje generacije; Safet Zec - Nostalgični pejzaži duše, Sead Musić - Između privida i suštine i Edin Numankadić - Poricanje stabilnih oblika iz Mlađe generacije. Da ta imena koja je Kovač "nadjenuo" slikarima nisu proizvoljna i da su u svakom slučaju dobro obrazložena pokušaću da ilustrujem kratkim odlomkom iz teksta o Seadu Musiću:
Svoje motive Musić izvlači iz mraka sjećanja, iz magle imaginacije. U procesu oblikovanja i elaboracije sadržaja značenje njegovih slika uspostavlja se kao odnos, kao relacija koja nikad nema konstantne karakteristike, niti se vezuje za jedan vid realnosti... Stvarnost kod Musića ima posrednički karakter, kao lik prelomljen u dubokom ogledalu sjećanja i sna. Otuda njegovi motivi više intrigiraju našu upitnu misao nego što zaokupljaju naša čula, više upućuju na naš san o porijeklu, nego na automatizam čulnog reagovanja.
U drugom fragmentu Epiloga, Kovač se osvrnuo i na "svoje" političke teme -"...pojave koje su uslovljavale i usmjeravale tokove likovnog života u Bosni i Hercegovini" -za što sam mu i lično zahvalan jer je, oslanjajući se na izvanrednu doktorsku disertaciju, izvukao mog oca Hakiju Kulenovića iz bunara socrealizma, a u koji su ga pokušavali strpati (beogradski NIN iz 1997.) i dozvoliću sebi slobodu da završim ovaj prikaz odgovarajućim citatom:
Neobično je i gotovo neshvatljivo da su zagovornici socrealističke doktrine i odlučni "protivnici Cezanne-a" bili i Meša Selimović, i Skender Kulenović, i Ismet Mujezinović, i Isak Samokovlija, i Mladen Čaldarević, pa i Milo Milunović kao gost iz Beograda. Protiv vulgarizacije stavova Marxa i Lenjina o umjetnosti, od samog početka bili su Hakija Kulenović i Nedo Zec. Žarko Vidović i Sida Marjanović držali su liberalni kurs i zalagali se za autentične vrijednosti u umjetnosti.
|
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
