1. Između bogumila i bosanskog kraljevskog dvora odvijale su se "vjerske borbe" i tom je prilikom kralj Stjepan Tomaš prognao iz Bosne u Hum oko 40 000 sljedbenika Crkve bosanske a "koliko ih je prebjeglo pod vlast tursku ni broj se ne zna."
2. Stoljetna vjerska mržnja bogumila "prama katolicizmu" koja se s obje strane pretvorila u "najžešći fanatizam" prouzrokovala je "propast staroj bosanskoj državi, koja je na vjekove odolijevala vanjskim neprijateljima i uvijek sačuvala svoju slobodu i svoju nezavisnost."
3. Osmansko osvojenje Bobovca odigralo se kao posljedica izdaje kneza Radaka pokrštenog "pod izlikom".
4. "Bosna i Hercegovina nijesu izgubile svoje samostalnosti i slobode u XV. vijeku, nego tek u polovici XIX. vijeka, na ime: kad je Omer paša Latas provalio s nizamom, poharao ih, uništio i svojom bizantinskom lukavosti lišio samostalnosti i svih prava. Prije njega Herceg-Bosna uvijek je bila država u državi, kojom su samo u ime sultanovo upravljali Bošnjacima povoljni namjesnici ili vlastiti sinovi."
5. "Svi bogumilski plemići pohrle pred Jajce, da se poklone sultanu. Po starom turskom običaju sultan ponudi velikašima, da poprime islam, ako žele ostati svoji u svome i sačuvati prava i posjede. Pošto su bogumili u mnogim vjerskim tačkama stajali bliže islamu već katolicima, nije nikakovo čudo, što su listom prešli na islam. Aristokratska islamska načela, koja zabacuju svaku popovštinu, svakako su više prijala ponosu bogumilskih velikaša, već katolicizam, koji crkvi i sveštenstvu prisvaja svu vlast nad pojedincem i cijelim narodom. Postupak bogumila Fatiha je iznenadio; za to im potvrdi sve stare povlastice izuzevši jedino prijašnje naslove."23

Osim što ni izdaleka ne odgovaraju stanju povijesnih izvora, Bašagićeve teze ne mogu se dovesti u vezu ni sa bošnjačko-muslimanskom literarnom baštinom na slavenskom i na orijentalnim jezicima u kojoj ne postoji "nikakva usmena predaja o identitetu, nikakva reminiscencija na bosansko srednjovjekovlje."24 Bašagićeve konstrukcije, međutim, nadživjele su svojeg autora, kao što je mit o bogumilskoj izdaji nadživio papinskoga legata u Bosni biskupa Nikolu Modruškog čije djelo, objavljeno nekih dvadesetak godina nakon 1463, Bašagić nije poznavao u izvorniku. Legenda o Radakovoj izdaji, odnosno o predaji Bobovca sultanu Fatihu, u Bašagićevo se djelo uselila iz studija Vjekoslava Klaića25 i fra Antuna Kneževića koji su crpili iz Komentara pape Pija II.26 Ipak, uz jednu nezaobilaznu razliku: dok je Klaić tvrdio da su "patareni bosanski, vlastela i kmetovi većinom prigrlili vjeru muhamedovu"27, u takve spekulacije Knežević se nije upuštao. Za razliku od Klaića i Kneževića oboružanih nužnim historiografskim znanjima - prije svega sposobnošću analize povijesnih izvora - Bašagić ne prelazi prag vrućega amaterizma i romantizma, što znači da vrednovanje svojih gledišta ne zasniva na analizi izvora i konfrontaciji s drukčijim mišljenjima. Tezu o masovnom prelazu bogumila na islam Bašagić je preuzeo iz djela mađarskog historičara Janosa von Asbotha, ponovivši je i tri decenije kasnije u raspravi Patareni i islam. 28
Bogumilski mit u politici Austro-Ugarske, Franjo Rački i hrvatski romantizam
U fabriciranju te, prema Marian Wenzel, "lažne povijesti Bosne", svoj doprinos dao je upravo Janos von Asboth, činovnik rane austrougarske administracije i član mađarskoga parlamenta. Asbothova knjiga o bosanskoj kulturi, s centralnom bogumilskom tezom, bila je i prva literatura o toj temi na stranim jezicima, objavljena u Budimpešti 1887, u Beču 1888. a u Londonu 1890. Nastanak ove lažne povijesti Ivan Rengjeo svojedobno je ocijenio kao rezultat spoznaje Austro-Ugarske o nužnosti odvajanja Bosne i Hercegovine od Srbije, te s tim u skladu kao rezultat potrebe za stvaranjem neke vrste ideološke podrške toj političkoj opciji.29 Ove optužbe na račun Asbotha i Austro-Ugarske - ako i nisu lišene svake osnove -ipak se ne mogu prihvatiti pod gotov novac i za njihovu konačnu znanstvenu verifikaciju trebat će iznijeti dodatne argumente. Teško je, naime, bezrezervno prihvatiti polazište da je Asbothova namjera u samome početku bila povezana s historiografskim podzemljem i da je smjerala mitologizaciji, pogotovo kada se uzme u obzir tadašnje stanje historijske znanosti kojom je već dominirala teza
o bosanskome bogumilstvu. U takvoj klimi ni Asbothu nije bilo teško stećke proglasiti bogumilskim grobovima.30 Moguće je da se pri tome Asboth oslonio na mišljenje učenoga Engleza Arthura Evansa koji je, putujući kao mladi novinar po Bosni u vrijeme ustanka 1875, zabilježio da markantni stećci mogu biti bogumilski grobovi.31 Nedugo zatim postao je Evans arheolog svjetskog glasa, što je znatno pridonijelo da teza o stećcima kao bogumilskim grobovima zaživi u južnoslavenskoj i europskoj historiografiji.32
Bilo kako bilo, politika je tada - ništa manje nego danas -znanost i znanstvenike htjela i znala iskoristiti za svoje pragmatične ciljeve. S austrougarske strane bogumilski mit korišten je kao dio političke akcije da se "potencijalno opasne bosanske kršćane obiju zajednica otkloni od njihova stvarnoga kulturnog naslijeđa. Tako su stećci. dani na poklon Muslimanima, naglašavajući njihova nasljedna prava na zemlju i implicirajući da su kasniji kršćani, usporedno, 'pridošlice'."33 Indikativno je da će ovu tezu o naknadnom doseljenju Srba i Hrvata u BiH rado reciklirati jedan aktualni bošnjački mitoman.34
Iako je 19. godina prije Račkog, koristeći termin bogomil, tezu o prelasku bosanskog srednjovjekovnog plemstva na islam elaborirao fra Ivan Frano Jukić35, idejnim tvorcem monumentalne teze o masovnom prelasku vjernika Crkve bosanske na islam danas se ipak smatra Franjo Rački, autor rasprave Bogomili i Patareni. 36 Djelo Račkoga podarilo je bogumilskoj hipotezi "privid učene respektabilnosti", uvodeći istovremeno bugarsko bogumilsko ime u historijsku znanost kao odgovarajuće za Crkvu bosansku i njezine sljedbenike.37 Vjerske razmirice u srednjovjekovnoj Bosni, suradnja bosanskih patarena s Osmanlijama i prelazak patarena na islam - osnovne su postavke Račkog koje će kasnije generacije historičara s različitim motivima kolportirati kroz bogumilski mit čime će one, poput širenja glasina, poprimiti nove, fantastične obrise:
"Svi nam ovi znakovi prstom kažu, da je Bosna veoma bolestna bila, čim nemogaše ni junački poginuti. Ova bolest ležaše ponajglavnije i vjerskoj i ćudorednoj razvraćenosti, koja se u njezinu tielu od više viekova zalegla, te ga pomalo raztrovala. Vjerske razmirice, osobito izmedju kršćana jedne i druge crkve i Patarena, priedjoše u strasti, koje se medj njima u toliko razplamtiše, da se Patareni jošte za vlade Stjepana Tome pridružiše Turčinu iz osvete, ili ga u pomoć pozivahu proti svojoj inovjernoj braći. Tako su Patareni u Bosni voljeli Turčina. Mislim, da ćemo u toj razpravi naći odgovor na pitanje: kako to, da je bosansko plemstvo u toliku broju prešlo na izlam? Kako je u Bosni nestalo Patarena, dočim se kršćanska vjera u jednoj i drugoj crkvi do danas sačuvala? Izmienimo bosanske Patarene sa sadašnjimi bosanskimi Moslemini, pa uzpostavismo staru sliku vjerskih odnošaja u Bosni, jednaku ako ne obrisom a ono mašću."38
Zato se može prihvatiti ocjena francuskog slavista André Vaillanta da je bogumilizam Crkve bosanske u osnovi djelo Franje Račkog i hrvatskog romantizma.39 Međutim, kada je o Račkom riječ, ne smije se zanemariti da su pojedini dijelovi njegove rasprave o Crkvi bosanskoj i danas iznimno korisni za historijsku znanost, odnosno da ih vrijeme nije potrošilo. Historičari su uvijek suočeni s opasnošću proizvodnje mitova, ako prave neutemeljene generalizacije zasnovane na neadekvatnoj dokumentaciji40, što se dobrim dijelom odnosi upravo na Račkog i njegovu nesretnu ulogu u konsolidaciji bogumilskog mita. Iste godine (1869) kada je Rački objavio svoju raspravu, izišla je u Zagrebu iz tiska Krvava knjiga bosanskog franjevca, povjesničara i javnoga djelatnika Antuna Kneževića u kojoj su sadržane refleksije na bosanske bogumile, ali ne i o njihovu masovnom prijelazu na islam.41 To samo govori da je i tada bilo onih koji su znali ostati imuni na ovu zavodljivu tezu, u čemu su im kasnija istraživanja dala za pravo.
Naposljetku, osnovna intencija Bašagićeva djela -uspostaviti idealni kontinuitet političke, etničke, vjerske i kulturološke naravi između srednjovjekovne i osmanske Bosne -korijeni u tadašnjim političkim okolnostima kada su nakon kolapsa osmanske višestoljetne uprave na prijelomu XIX. i XX. stoljeća bosanskohercegovački muslimani ušli u proces izgradnje svojeg postosmanskog nacionalnog identiteta.42 Uspostava austrougarske uprave u BiH značila je za muslimane "opšti poremećaj njihovog psihičkog i društvenog bića", značila je bolno rezanje pupčanika četiristoljetne sigurnosti osmanskog političkog poretka koji se činio vječnim, značila je napokon, volens-nolens, prihvaćanje novih zapadnih civilizacijskih parametara.43 U takvim novim, osim toga preko noći uspostavljenim političkim i kulturološkim okolnostima, stari su pojmovi s osloncem u znanosti i obrazovanju morali biti redefinirani.44 Ideja nacionalne emancipacije muslimana, odnosno teorija o bosanskoj naciji i bosanskom jeziku, snažno je propagirana u listu Bošnjak (izlazio od 1891. do 1910. u Sarajevu) u čemu su primjetna dva koncepta: jedan zasnovan na ideji slavensko-bogumilskog porijekla muslimana odnosno njihova zajedništva sa Srbima i Hrvatima, i druga ekskluzivno-muslimanska s težnjom primata i hegemonije.45
Jedan od suradnika Bošnjaka Safvet beg Bašagić nastojao je znanstveno opravdati zemljišne zahtjeve bosanskih begova dokazujući njihovo predosmansko porijeklo i neprekinuti kontinuitet njihovih posjeda od srednjeg vijeka do austrougarskog razdoblja. Oživljavanje bogumilskoga mita s bošnjačko-muslimanske strane podudarilo se sa zahtjevom srpskih seljaka na zemlju koju su obrađivali - zemlju u posjedu muslimanskih zemljoposjednika. Ovaj socijalni faktor pak podudario se s austrougarskom politikom integralnog bosanstva u BiH i nastojanjem da se BiH nacionalno odvoji od Srba i Hrvata, što znači da je oživljavanje bogumilskoga mita podjednako odgovaralo i tadašnjim vlastima i bosanskom begovatu.46
Je li - kako tvrdi Marian Wenzel - postojala svjesna namjera uništavanja arheološkoga materijala u režiji tadašnjih austrougarskih vlasti koristeći se pritom znanstvenicima kao vlastitom produženom rukom još uvijek je otvoreno pitanje, ali sudbina arheoloških artefakata što ih je u grobnoj i krunidbenoj crkvi Kotromanića u Milima (Arnautovićima) 1909. god. pronašao kustos Zemaljskog muzeja iz Sarajeva Karlo Patsch u najmanju ruku izaziva sumnju.47 Ponajprije, ostavljajući motive po strani, onemogućena je precizna predstava o tome kako su neki raskošni predmeti bili raspoređeni u tada otkrivenoj grobnici bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića sa markantnim stećkom sljemenjakom postavljenim ispred samoga oltara, dok su ostali predmeti mnogo kasnije nađeni na različitim mjestima u Zemaljskom muzeju. Jasno je da austrougarskim vlastima nije odgovarao publicitet o otkriću grobnice prvog bosanskog kralja koji bi mogao izazvati nepoželjna nacionalna osjećanja među podanicima Monarhije, između ostalog i zato što bi time bila ugrožena teorija prema kojoj su bogumili izbjegavali smještati stećke u unutrašnjost crkava.48 Je li tada sve učinjeno da ovi vrijedni nalazi ne dobiju publicitet kakav zaslužuju, kakva je u svemu tomu bila uloga Karla Patscha i je li on neopravdano postavljen na optuženičku klupu bez mogućnosti da se brani trebala bi odgonetnuti buduća istraživanja.
Od Kapetanovića i Muvekkita do suvremenih bošnjačkih mitologizatora
Duh toga vremena, dileme Bošnjaka -muhamedanaca i njihovo viđenje vlastite budućnosti, živopisno je u dvije brošure ocrtao Mehmedbeg Kapetanović Ljubušak.49 četrnaest godina prije Bašagića, definirajući položaj bosanskohercegovačkih muslimana u suvremenome svijetu, Kapetanović također poseže za bogumilskom proto komponentom bošnjačkoga postosmanskoga identiteta gradeći na tome historijski kontinuitet između srednjovjekovne i osmanske epohe a time i pravni temelj begovskom zemljoposjedu u Bosni i Hercegovini:
"Neka misli i piše tko šta hoće, a svakome je lijepo i jasno kao sunce poznato da samo onaj narod ima jaki temelj i stalnu podlogu materijalnom i moralnom životu, koji ima jakih i rodoljubivih veleposjednika, koji su svakoj zemlji tim vrijedniji, čim dalje u povjestničke vjekove dopiru tvrdo čuvajući starinu o dobru i zlu svojih pradjedova, čuvajući njihove krijeposti, običaje jezik, -pravo rečeno sve ono, što je vjekovito i neumrla duša naroda; a to ti je dan danas samo jedini muhamedanski elemenat u Bosni. To nam svjedoči temeljito uzdržano naše dobro, posjed, običaji i jezik, i vlastela još od Bogomila, koji se zovu još i dan danas istim podrijetlom: Ljubović, Sokolović, Kositerović, Kulenović, Filipović, Kapetanović, i mnogo drugih. Prvo uzeća Bosne bili su ti isti, pa su u dobrome stanju i danas u Bosni, samo što nam je ime: Mujo, Alija, Mehmed itd. To nam lijepo i dobro svjedoči ono rodoslovje, koje je prije dva vjeka pisao pop Rubčić, i koja se knjiga i dan danas u kreševskom samostanu kod franjevaca nalazi. Od dvesta i toliko upisanih plemićkih porodica - sa malom iznimkom, svi su bili muhamedanci."50
Kapetanovićeva rasprava naišla je na velik odjek u javnosti kao i na podršku uglednih muslimanskih zemljoposjednika, donijevši autoru zahvalnost zajedničkog ministra Kállaya.51 Izvor iz kojeg se bogumilski ideologem uselio u Kapetanovićevu recepciju bosanskog srednjovjekovlja čuveni je Fojnički grbovnik - jedan među tzv. ilirskim grbovnicima, veličanstveni falsifikat nastao zadnjih decenija XVII. st. za najmlađu granu Ohmučevića.52 Bošnjačko-muslimansko plemstvo, kako je poznato, prekinulo je s njegovanjem heraldičkih tradicija srednjovjekovne Bosne a pokušaji da se putem fiktivnih genealogija i grbova uspostavi kontinuitet s tom epohom bosanske povijesti ostao je ograničen na emigrantske krugove katoličkog poslovnog građanstva.53 Kapetanovićev pokušaj bio je i ostao prvi pokušaj te vrste da se oslonac za bogumilsku komponentu bošnjačkog identiteta nađe u heraldičkim predstavama bosanskog srednjovjekovlja.
Kapetanović dalje argumentira "da smo jedan jedini isti bosanski narod", za njega "baška je vjera, baška narodnost", ali istovremeno smatra da bi "bilo i grijehota i sramota, da se to staro bosansko [muslimansko] stanovništvo razseli, koje čuva svoju otačbinu još od vremena bosanskih kraljeva."54 Suprotno nekim suvremenim bošnjačkim unitaristima koji na osnovi bogumilskoga mita odriču konstitutivnost nebošnjačkih naroda u Bosni i Hercegovini55, Kapetanović zastupa tezu o njihovoj temeljnoj ravnopravnosti pred zakonom.56 Ako se i zalaže za neku vrstu bošnjačkoga unitarizma budući da mu smeta to što se pravoslavni izjašnjavaju Srbima a katolici Hrvatima57, on to ne povezuje s principom hegemonije. Tragično je za Bosnu i Hercegovinu da politička kultura jednog univerzitetskog profesora s kraja XX. st. toliko zaostaje za političkom kulturom njegova bošnjačkog prethodnika stotinu godina ranije. Kada je pak riječ o bogumilstvu kao temelju bošnjačko-muslimanske etnogeneze, u brošuri objavljenoj sedam godina nakon prve (1886), Kapetanović samo uopćeno govori o znamenitoj historičnoj prošlosti. 58
Jedno od pitanja što ga je indirektno postavio još Rački a Bašagić i Kapetanović samo zaoštrili - pitanje koje do danas nije izgubilo na svojoj dramatičnosti dotičući najosjetljiviji nerv bošnjačko-muslimanskog identiteta
- tijesno je vezano za utvrđivanje vjerske pripadnosti bosanskohercegovačkog pučanstva prije nego je ono bilo zahvaćeno procesom islamizacije. "Tendenciju prikrivanja ranijeg neislamskog porijekla" i nastojanje "da se zataška i zaboravi ranije porijeklo" uočio je i donekle objasnio Hadžijahić.59 Premda je, kako smatra Handžić, "prema islamskom učenju potpuno bez važnosti šta je ko prije islama bio"60, oko ovog se pitanja više od jednog stoljeća kao u začaranom krugu okreću nastojanja da se između fantomskog bogumilstva i islama uspostave dodirne točke. Ona se mogu shvatiti odgovorom Bošnjaka na pokušaje da se prijelaz na islam od strane pojedinih kršćanskih historičara žigoše izdajstvom, kako je to na nedavnom znanstvenom skupu održanom u Sarajevu objasnio jedan bošnjački historičar. Tu duboku historijsku predrasudu prema islamu dobro je uočio Rusmir Mahmutćehajić61, pitanje je samo koliko je uspio ponuditi i adekvatan odgovor za izlazak iz ovog identitarnog procijepa.62 Još manje razloga za optimizam pruža odgovor Mustafe Imamovića sadržan u njegovoj knjizi Historija Bošnjaka.63 Na drugom mjestu Imamović je to i eksplicitno potvrdio ovim riječima: "Ako je moja knjiga zaista stvorila mit o Bošnjacima, onda držim da mi je to veliki kompliment."64 Taj mit se u Imamovićevoj interpretaciji, između ostalog, održava sljedećim konstrukcijama: "Svako nastojanje da se za činjenicu masovnog prihvatanja islama u Bosni nađe neko navodno historijsko objašnjenje usmjereno je u prvom redu na negiranje Bošnjaka. U krajnjoj liniji, proces prihvatanja islama od strane Bošnjaka zapravo ne traži nikakvo objašnjenje. To je jednostavno jedna historijska činjenica koja samu sebe objašnjava."65 Imamovićevom redukcionističkom shvaćanju povijesti na suprot se može staviti misao Mehmeda Handžića: "Nas, bez sumnje, treba da interesira naša prošlost i da znamo kada i kako smo primili islam kao i to koji su uzroci doveli do toga."66 "Valja konstatovati da je Imamovićev zaključak o islamizaciji u Bosni sasvim neočekivan i neprimjeren koncepciji jednoga istoričara" -stav je Envera Redžića.67 Sumnjam da bi se Handžiću i Redžiću, kako to imputira Imamović, moglo prišiti "negiranje Bošnjaka". Osim toga, to se odnosi i na veći broj bošnjačko-muslimanskih historičara koji su se s više ili manje uspjeha bavili pitanjem islamizacije. Naposljetku, promjena religijskog identiteta velika je tema ljudske povijesti koja ni u jednom slučaju nije bila lišena dramatskog naboja, koja u puno slučajeva nije bila jednosmjerna i jednoznačna, koja je poznavala i poznaje i one tzv. prijelazne vjerske identitete neprilagodljive čistim rješenjima. Posebno osjetljiv segment ove kompleksne teme predstavlja politička dimenzija konverzije. 68
Dodatna, istovremeno teško premostiva, poteškoća povezana je s okolnošću da "u javnom i političkom životu narodâ Balkana odnosno Jugoistočne Europe povijest igra daleko istaknutiju ulogu negoli kod narodâ klasične odnosno Zapadne Europe."69 Kao odgovor na to i takvo stanje historijske svijesti koja se u psihologiju malih južnoslavenskih naroda ugnijezdila kao posljedica neprerađenih historijskih trauma, javlja se mit koji to komatozno stanje samo zaoštrava i dalje produbljuje.
Za razliku od Bašagića i Kapetanovića koji su bogumilski mit pretvorili u ugaoni kamen bošnjačke političke i vjerske predosmanske povijesti, njihov suvremenik, "najznačajniji muslimansko-bošnjački kroničar 19. stoljeća Salih Sidki Hadžihuseinović (1825-1888), poznatiji pod nadimkom Muvekkit"70, "prvi Bošnjak koji je prikazao predosmansko vrijeme Bosne"71, bogumilstvom se bavio tek usputno. Ideja o vjerskoj mržnji koja je prema Bašagiću donijela krah bosanskoj državi u Muvekkitovu djelu nije prisutna, naprotiv prisutna je krajnje diferencirana i slojevita slika kakvu nam danas potvrđuju povijesni izvori.72 Izostavljena je i epska epizoda o Radakovoj izdaji, ali se govori o trodnevnim okršajima kod Bobovca i Radakovu uhićenju. Da je Radak utvrdu izručio Osmanlijama, prema Muvekkitu kazuju samo "neki kršćanski hroničari."73 Osmansko osvojenje Bosne ovaj autor ispravno je ocijenio ne kao rezultat jednog događaja, nego kao postupan proces budući "da je u toku šezdeset godina sva Bosna pripojena ostalim krajevima Osmanskog carstva."74
Bošnjački memorandumi 1900/01.
Društvenu klimu u kojoj je na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće bogumilski mit zaživio u bošnjačko-muslimanskom samopredstavljanju zorno zrcali Bošnjački memorandum - "Memorandum podnešen njegovom veličanstvu caru i kralju Francu Josipu I. 10. juna 1901. u Beču i Memorandum podnešen njegovoj preuzvišenosti ministru Kállayu predan 19. decembra 1900. god. u Sarajevu od predstavnika i zastupnika muslimanskog naroda okupiranih zemalja."75
Jedna od ključnih misli koja se, izravno ili neizravno, proteže kroz cijeli dokument, odnosi se na novi politički i vjerski položaj muslimana nakon povlačenja Osmanskog carstva iz BiH 1878:
"Okupirane zemlje" -kaže se u Memorandumu caru Franji Josipu
I. - "bile su prije Berlinskog kongresa sastavni dijelovi islamske teokratske države, u kojoj je islam bio državna vjera, pak je prema tome islamska vjera i u okupiranim zemljama uživala sve pogodnosti i blagodeti državne vjere i najizdašniju materijalnu potporu od strane islamske državne vlasti. Danas su muslimani u okupiranim zemljama jedni od najvećih poreznika, pa kako bi se subvencija ustanovljavala po poreznoj dužnosti, mi smo uvjereni, da bi ona bila mnogo veća, nego kada se ustanovljava razmjerno prema broju islamskog pučanstva. Kada se uzme u obzir prijašnji povoljniji materijalni položaj islamske vjere od današnjega, pa kada se uzme u obzir veličina porezne dužnosti islamskog naroda, onda se naš zahtjev ustanovljavanja veličine subvencije, srazmjerno prema broju islamskog stanovništva, mora ukazati čednim i opravdanim."76
U Memorandumu upućenom ministru Kállayu, ovo je pitanje još naglašenije:
"Kod promjene tog sistema gubio je islamski elemenat ne samo svoj politički i socijalno gospodujući položaj, nego je izgubio i onu moralnu i materijalnu podlogu, koju islamskoj vjeri daje islamska theokratska država. Hoće li se islam bez te podloge, na kojoj je vijekovima počivao, moći održati?"77
Poseban problem za potpisnike Memoranduma predstavljala je "silovita katolička hrvatska propaganda", odnosno "silovito pokatoličavanje islamskih malodobnika, osobito ženskog spola" iz čega "se vidi da islamski narod u ovoj otadžbini svojoj ne nalazi nikakve garancije ni u onim zakonitim odredbama koje su izdane za očuvanje njegove vjere, jer te odredbe nemaju nikakve moći prema njegovim silovitim napadačima, niti se izvršavaju po oblasnim organima, koji su istovjerni sa napadačima."78 Naposljetku, i slučajevi otuđivanja muslimanske imovine dovode potpisnike Memoranduma "do uvjerenja da našoj svetoj islamskoj vjeri nije u okupiranim zemljama opstanak obezbijeđen."79
Bez obzira što se pritužbe na katolički prozelitizam i katoličku reconquistu kroz prizmu novije historiografije pokazuju neopravdanim80 , sve ovo govori da je među izvorima koji sudjeluju u kreiranju mita ideologija najmoćniji. 81 Promjena političkih okolnosti i gubitak tradicionalnih privilegija u sklopu Osmanskoga carstva odlučujuće su utjecali na bosanske muslimane da svoj novi socijalni i politički status u okviru jednog kršćanskog carstva verificiraju mitom o vlastitoj drevnosti - mitom o bogumilstvu - čiji je zadak bio da bošnjačko-muslimanskoj historijskoj genezi osigura legitimitet.82 To je ujedno značilo napuštanje mita o Bosni kao islamskom antemuraleu prema Zapadu, koji je u historijskoj svijesti Bošnjaka izgrađen na osnovi njihove pripadnosti Osmanskom carstvu.83 S druge strane ove koliko stvarne toliko i fiktivne granice, od kada su koncem XV. stoljeća Osmanlije u svojim osvajačkim pohodima doprle do hrvatskih zemalja, njegovano je u hrvatskoj kulturi uvjerenje da je Hrvatska "antemurale christianitatis" -"predziđe kršćanstva".84 Ne treba tražiti boljih primjera od ovih da se pokaže kako su mali balkanski narodi bili i ostali tek topovsko meso u obračunima velikih sila.
Kako se mit konstruira a kako dekonstruira pokazuje ponovno otkriće i novi pristup muslimanskoj Španjolskoj koji se u Zapadnom svijetu desio u XVIII. i XIX. stoljeću, kada je nastala idealizirana slika islamskog svijeta, njegove tolerancije i visoke učenosti, u funkciji kritike kršćanske, osobito katoličke Europe. Nastanku mita o zlatnom dobu muslimanske Španjolske svoj su veliki doprinos dali i njemački Židovi. Taj mit je u židovskim krugovima sahranjen iz političkih razloga nakon šestodnevnog rata 1967.85 Uloga ovoga mita u arapsko-islamskom svijetu bila je kompenzacijske naravi -plač za zauvijek izgubljenim rajem kako kaže Péres86 -nešto što danas isijava bošnjačko nastojanje da se bogumilizira bosansko srednjovjekovlje. Zajednička karakteristika im je i ta da su oba mita "otkrili" i u javnost plasirali nemuslimani, u prvom slučaju Europljani, u drugom biskup Nikola Modruški, Petranović i Rački.
Ulazak bogumilskog mita u političke programe (1915-1945)
Sjeme što su ga na prijelomu XIX. i XX. st. u bošnjačko-muslimansku historijsku svijest posijali Mehmed beg Kapetanović Ljubušak i Safvet beg Bašagić-Redžepašić rađalo je svoje plodove tokom cijelog XX. stoljeća. Već 1915. godine, slijedeći ovu inerciju, objavio je Hamdija Kreševljaković tekst o porijeklu bosanskohercegovačkih muslimana s tezom o prelasku patarena (bogumila) na islam kao središnjim motivom, zastupajući stajalište o postupnosti tog procesa.87 Osim afirmacije bogumilske komponente njihova identiteta, razvijao je Kreševljaković ideju o hrvatskom porijeklu bosanskohercegovačkog muslimanskog pučanstva.88
Bogumilski ideologem nije korišten u političko-propagandističke svrhe tokom autonomnog pokreta bosanskih muslimana za vrijeme austrougarske uprave u BiH.89 To već nije bio slučaj u političkoj borbi vezanoj za rješavanje jugoslavenskog pitanja, što je vidljivo iz Memoranduma Ujedinjene muslimanske organizacije koji su 17.
VIII. 1917. caru Karlu u Beču predali Šerif Arnautović i Safvet beg Bašagić. Koliko mi je poznato to je prvi put da je jedan bošnjačko-muslimanski politički program za svoju historijsku osnovicu uzeo bosansko srednjovjekovlje i tezu o prelasku tzv. patarena na islam. Politički cilj Memoranduma ogledao se u snažnom protivljenju priključenja BiH novoj južnoslavenskoj državi čiji su se obrisi počeli ocrtavati:
"Što se tiče nas bosanskohercegovačkih Muslimana" -kaže se u Memorandumu -mi moramo protiv ovog južnoslavenskog zahtjeva najenergičnije protestirati i to iz vjerskih, kulturnih i socijalnih osnova. Istorijski gledano Bosna je bila sve do 1463. godine, samostalna država u kojoj su prvo vladali banovi, a zatim kraljevi. Njeno područje se često mijenjalo, pri čemu se jedan put povećavalo na račun susjedne Srbije i Hrvatske, a drugi puta su se ove dvije države na račun Bosne i Hercegovine pokušavale povećati. Njen narod se zvao 'dobri bošnjani'. Oni su posjedovali svoju vlastitu crkvu koja se zvala 'bosanska crkva'. Bosna i Hercegovina je u svakom smislu bila slobodna i neovisna od obje susjedne države slavenskog juga. Tu svoju nezavisnost uvijek su branili mačem što i naš grb pokazuje." Ulazak BiH u interesnu sferu Osmanskog carstva autori Memoranduma objašnjavali su navodnom tolerancijom Osmanlija, a "takva svojstva novih osvajača dala su povoda bosanskim patarenima - da postepeno svoju vjeru zamijene islamskom i da Turke priznaju kao gospodare." To je nadalje uvjetovalo da je "iza 1463. godine [Bosna i Hercegovina] bila u svakom slučaju dio Turskog carstva, a ipak ostao je njen autonoman i samostalan karakter skoro netaknut."90
Nedopustivo površan, osim toga nacionalno motiviran i ostrašćen promatrač Memoranduma poput Šaćira Filandre doći će do zaključka da je u ovom i sličnim slučajevima "svijest o postojanju srednjovjekovne bosanske države korištena i prizivana kao ključna odrednica bošnjačke samosvijesti i bosanske državne samostalnosti i neovisnosti"91, međutim ozbiljnije bavljenje sadržajem ovog politički motiviranog pamfleta i riješenjima koja nudi nužno će rezultirati zaključkom da su agrarno pitanje i ubrzano osipanje begovskog zemljoposjeda, uz naglašene strahove za položaj muslimana u novoj državnoj zajednici u kojoj bi sačinjavali izrazitu manjinu92, predstavljali njegov spiritus movens. Priziv na srednjovjekovni period bosanske državne samostalnosti u ovom slučaju nije bio od esencijalnog nego je marginalnog karaktera, budući da su kršćanski i islamski period povijesti Bosne predstavljali u sebi dvije nepomirljive epohe; jedna je, uostalom, drugoj i došla glave.
Svoju sljedeću političku upotrebu doživjelo je bogumilstvo u "Memorandumu" što su ga 1942, nezadovoljni položajem BiH u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, sastavili Uzeir-aga Hadžihasanović, gradonačelnik Sarajeva Mustafa Softić i Suljaga Salihagić, u kojemu je u ime bosanskih muslimana od Hitlera zatražen njemački protektorat nad Bosnom i Hercegovinom:
"Fireru naš! [.] mi bosanski muslimani, nismo Vama i nemačkom narodu nikako odani zbog neke trenutne političke računice ili interesa. Premda živimo u ovoj zemlji gde postoji većina slovenskog življa, mi otvoreno izjavljujemo da po rasi i krvi nismo Sloveni, već da smo gotskog porekla, što dokazuju mnogi znaci i istorijske činjenice. [.] Mi Bošnjaci kao Goti, tj. kao germansko pleme pod imenom 'Bosni', došli smo u 3. veku sa severa na Balkan u tadanju rimsku provinciju Iliriju. U 6. veku za vreme vladavine Teodoriksa kralja istočnih Gota, čijoj državi je pripadala i Ilirija, kao gotska granična provincija, koja je na istoku dopirala do Drine, izmenili smo stari rimski naziv za našu zemlju, narodnim imenom 'Bosna', u starom narečju 'Bosena', što je značilo 'dobar čovek' [.] U 6. veku došli su Sloveni u našu zemlju pod imenom Srba i Hrvata [.] Srbi su odmah po dolasku na Balkan prihvatili istočno hrišćanstvo, Hrvati rimo-katoličko, dok su Bošnjaci ostali čvrsto pri svojoj gotskoj, arijskoj veri, prema kojoj Isus nije bog, već samo božansko biće, ali najsavršenije. Ovu veru pod narodnim imenom bogumila, što znači vere bogu mile, zadržali su do dolaska Turaka u 1463. godini. Onda su svi odjednom primili islamsku veru, jer su islam, kao i naša bogumilska vera u dlaku isti po verskim načelima, tj. u odnosu na božanstvo - da je bog svemoguća nevidljiva sila, a Isus njegov prorok."93
Indikativno je i ne može se osmotriti izvan aktualnog povijesnog konteksta da je u oba spomenuta slučaja politička operacionalizacija bogumilstva s bošnjačko-muslimanske strane uslijedila u kriznim okolnostima I. i II. svjetskog rata. U ratnim će se zbivanjima (1992-1995) - kako ćemo vidjeti - rasplamsati nove bogumilske fantazmagorije - ovaj put s daleko pogubnijim posljedicama za Bosnu i Hercegovinu.
Naprotiv, u mirnim godinama austrougarske uprave i u međuratnom razdoblju u kojemu je JMO Mehmeda Spahe igrala zapaženu ulogu u političkom organiziranju bosanskih muslimana94, bogumilski mit nije prelazio prag političke upotrebe. Pored svih ostalih razloge ovoj političkoj pasivnosti bogumilskoga mita treba tražiti i u okolnosti da je većina bosanskih muslimana u austrougarskom razdoblju ostala nezainteresirana za bošnjaštvo, dok se u državi Srba, Hrvata i Slovenaca bošnjaštvo tretiralo kao kállayevska tvorevina a muslimanskom pučanstvu priznat tek status vjerske zajednice.95
Zahvaljujući tekstovima popularnog karaktera poput Kreševljakovićevog, bogumilski mit u tom je razdoblju ipak svakim danom konsolidirao svoje pravo "građanstva". U tom pravcu djelovao je i već spomenuti prilog Safvet bega Bašagića o odnosu patarena i islama, u kojemu je prijelaz na islam bosanskih patarena protumačen kao rezultat pritiska papinstva i Ugarske, odnosno kao izbor između "dva zla".96 I jedan omanji prilog Vejsila Čurčića o nadgrobnim spomenicima stećcima može se uvrstiti u ovaj tip popularne literature, koji je ideju bogumilske Bosne posredovao širem krugu čitatelja.97 Ovom popisu treba pribrojiti i knjižicu o bogomilskoj vjeri tiskanu u Dubrovniku 1926. godine.98 Na ovom se ledu u to vrijeme okliznuo čak i jedan takav erudita poput Miroslava Krleže, zastupajući ideju o masovnom prelasku bogumila na islam.99 Nekoliko godina prije nego su nastali Krležini zapisi, u samo predvečerje II. svjetskog rata, elaborirali su 1940. Suljaga Salihagić i Mehmed Handžić ideju o bliskosti između bogumilstva i islama, odnosno o prelasku bogumila na islam.100 Sa ovom se historiografskom baštinom ušlo u postratno razdoblje, u kojemu je južnoslavenska medijevalistika dobila nove snažne istraživačke impulse.
Muslimanski historičari i bogumilski mit
u vrijeme Druge Jugoslavije (1945-1992)
Novi poticaj bogumilizaciji bosanskog srednjovjekovlja nakon II. svjetskog rata pored ostalih autora dao je Aleksandar Solovjev101, čiju je argumentaciju dalje nastojao razraditi i učiniti uvjerljivom Muhamed Hadžijahić.102 Njegove poglede o sinkretizmu bosanskih muslimana projiciranom u bogumilstvo i praslavenstvo uvjerljivoj znanstvenoj kritici izložio je Srećko M. Džaja, utvrdivši da "pozivanja na bogumilsku komponentu sadrže dvostruku argumentaciju: politološku (politička suradnja i oslobođenje bosanskih bogumila preko Osmanlija) i duhovnopovijesnu (duhovni nastavak bogumilstva u sinkretizmu)."103 Bošnjačka historiografija i publicistika njegovala je u vrijeme Druge Jugoslavije tezu o etničkom i kulturnom kontinuitetu između bogumilstva i bosanskih Muslimana (Muhamed Hadžijahić, Smail Balić i Adil Zulfikarpašić) kao i tezu o kontinuitetu između srednjovjekovne bosanske države i bosanskog ejaleta u okviru Osmanskog carstva (Avdo Sućeska i Mustafa Imamović).104 Na kojoj se vrsti dokaza temelji teza o etničkom kontinuitetu između srednjovjekovnog bogumilstva i bosanskih Muslimana vidi se kod Muhameda Hadžijahića koji spomen kršćana u turskim popisnim defterima lakonski izjednačuje s krstjanima
- pripadnicima Crkve bosanske.105 Broj krstjana, međutim, bio je drastično smanjen još tokom zadnjih decenija života srednjovjekovne bosanske države, tako da ih se u ranim turskim popisnim defterima može naći tek nekoliko stotina, svakako manje od tisuću.106 U svojoj posthumno objavljenoj knjizi
- Povijest Bosne u IX. i X. stoljeću - Hadžijahić je na jednoj strani pokazao visoku sposobnost razumijevanja crkveno-političkih struktura bosanskog srednjovjekovlja, što inače nije odlika bošnjačkih historičara, ali se na drugoj strani ipak nije uspio odlijepiti od bogumilizirajućih stereotipa.107

Ponovno "otkriće" bogumilstva u ratu 1992-1995.
i njegovi poslijeratni korifeji
U odnosu na suvremene ratne i poslijeratne bošnjačke mitologizatore bosanskog srednjovjekovlja, unoseći u svoje postavke i zaključke radikalizam koji nebošnjačkim narodima u BiH niječe osnovna ljudska i politička prava, u razradi bogumilskog mita najdalje je otišao profesor Filozofskog fakulteta iz Sarajeva Enver Imamović. Ostajući na jednoj strani vjeran okvirima što ih je zacrtao još Bašagić, samo "podebljavajući" njegov rukopis, lutajući između ekstrema - odnosno na fantomskim slikama povijesti proizvodeći ekstremizam i revanšizam - Imamović završava u nekoj vrsti nekrofilnog bošnjačkog etnonacionalizma praveći usporedbu između događaja vremenski, prostorno i sadržajno međusobno beskrajno udaljenim:
"Zato događaj iz 1203. godine na Bilinu polju za bošnjački narod ima isto značenje i težinu kao pokolj u Srebrenici iz 1995. godine."108
Teško narodu, pa i bošnjačkom, kada historičari počnu zboriti u ime naroda.
Da takav pristup organski ne trpi različitost, da mu je cilj unitarna slika povijesti i iz nje izvedena teza o političkoj hegemoniji jasno je iz sljedeće Imamovićeve kvaziznanstvene postavke:
"Naime, apsurdno je govoriti o konstitutivnosti nekoliko naroda u zemlji koja iza sebe ima hiljadugodišnju političku povijest, koja je preko pola milenija bila samostalna država, imala svoje vladare, državne simbole, vojsku, i što je najvažnije, imala je svoj vlastiti narod, a to su bili dobro znani Bošnjani, danas zvani Bošnjaci ili Bosanci... Kolika je konfuzija u vezi s tim pokazuje primjer da se 'konstitutivnim' smatraju i oni Srbi i Hrvati koji su u Bosnu došli prije koju godinu ili koji se danas dosele, iako s Bosnom nemaju ama baš ništa."109
Prauzor ovako shvaćenoj "konstitutivnosti naroda na bosanski način", poput bogumilskoga mita, Imamović baštini od Safvet bega Bašagića koji je u drugom broju Bošnjaka od 9. VII. 1891. poručio Bošnjacima da "nije davno bilo/ Sveg mi svijeta nema petnest ljeta/ Kad u našoj Bosni ponositoj/ I junačkoj zemlji Hercegovoj/ Od Trebinja do brodskijeh vrata/ Nije bilo Srba ni Hrvata/ A danas se kroza svoje hire/ Oba stranca k'o u svome šire/ Oba su nas gosta saletila/ Da nam otmu najsvetije blago/ Naše ime ponosno i drago".110 Iako je ove nacionalistički inspirirane stihove ispisao kao gimnazijalac, nesporno je da su Bašagićeve ideje našle snažan odjek u suvremenim procesima bošnjakiziranja bosanskohercegovačke povijesti.
Imamovićeve teze u više su navrata tokom proteklih godina izložene znanstvenoj kritici111, međutim odgovor nikad nije stigao što s obzirom na njegovu argumentaciju donekle može biti razumljivo ali ne i prihvatljivo.
U posljednje vrijeme, potpisujući se kao Sabahudin Duraković, potonuo je Imamović u još dublji ekstrem zagovarajući kontinuitet između srednjovjekovne Bosne na jednoj te Jugoslavije i 1992. godine međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine na drugoj strani:
"Značaj dinastije Kotromanića bio je presudan i u danima stvaranja Jugoslavije 1941-1945. godine, kada je očuvana bosanska
kulturno-religijska posebnost i teritorijalna cjelovitost BiH. Onakvu kakvu je prije 800 godina stvorio Kulin ban, a kralj Tvrtko proširio i učvrstio, realnost koju je morala priznati i međunarodna zajednica kada je sudbonosne 1992. godine odlučivala da li BiH prizna za samostalnu i nezavisnu državu. To isto je verifikovano i Dejtonskim sporazumom iz 1995, kada su granice BiH ostale nepromijenjene. Kod donošenja ovih historijskih odluka prevagnuli su argumenti koje su stoljećima krvlju stvarali Kotromanići sa svojim Bosancima i Hercegovcima."112
Kroz simbiozu krvi i tla uspostavljen kult države u Imamovićevoj interpretaciji postavlja se kao krajnji smisao povijesti. Koliko je sve to lišeno elementarnog smisla pa i onog historijskog zorno se očituje upravo na primjeru države u kojoj danas živimo opečaćene korupcijom, tromom administracijom, nekompetentnim političarima te arbitriranjem Međunarodne zajednice koje se u svim slučajevima ne bi moglo označiti i uspješnim. Upravo ovakve promašene povijesne rekonstrukcije najbolje pokazuju da razvoj nacionalnih identiteta bosanskohercegovačkih naroda -Srba, Hrvata i Bošnjaka -za razliku od zapadnoevropskih nacija, nije bio povezan sa idejom formiranja zajedničke države. Riječ je o dijametralno suprotstavljenim historijskim svijestima iskovanim na margini svjetske historije, koja je ovdašnje narode u službi različitih interesa često znala okrenuti jedne protiv drugih.
Kult države sa Bošnjacima kao njezinim ugaonim kamenom, daleko je od toga da bi mogao voditi konstruktivnom razriješenju ovih povijesnih oprečnosti, jer od druga dva naroda pravi podstanare i prošlosti i budućnosti. To će postati još jasnije usporedimo li ovaj populističko-etatistički mit sa shvaćanjima koja u poljskoj historiografiji vladaju o počecima poljske države. Poljaci su, naime, dugo bili lišeni svoje vlastite države, zbog čega je svijest o svjetovnoj zajednici, koja se poziva na iskustva predaka, bila i ostaje iznimno jaka.113 Poljaci su usprkos svim povijesnim mijenama uspjeli sačuvati misao o zajedničkoj državi, kod bosanskohercegovačkih naroda, međutim, to nije bio slučaj jer je u osmanskoj epohi "razorena podloga za zajednički politički identitet bosanskoga stanovništva." Drugim riječima: "Bosna je prestala postojati kao jedinstveno političko biće."114 Današnje okolnosti govore da je BiH još uvijek "poslije osmanska u svojoj strukturi i društvu, ali se ponovno pojavila kao država nakon 530 godina."115 Te oprečnosti određuju njezin današnji politički položaj i upravo je ilustrativno kako su se aktualne političke želje koncentrirale oko pradavnih simpatija na jednoj i animoziteta na drugoj strani: za i protiv Turaka. Da je to tako dokaza je bezbroj, a spomenuti je jedan: Želje i Molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini, koje ponizno prikazuju njegovom carskom veličanstvu sretnovladajućem sultanu Abdul-Medžidu. Autor ove povijesno značajne ustavotvorne promemorije zasnovane "po načelu jednakosti" bosanski je franjevac Ivan Frano Jukić, a nastala je 1.
V. 1850. kao izraz težnje da se tadašnje bosanskohercegovačko društvo uredi
- moderno kazano - na principima građanske jednakosti i vladavine prava za muslimane i kršćane.116 Naše današnje stanje sa poštivanjem ljudskih prava, posebno izraženo u odnosu većina-manjina -čak i uz prisustvo međunarodne zajednice -ne svjedoči da smo na tom polju previše uznapredovali od vremena Jukićevog. Želje i Molbe fra Ivana Frane Jukića po standardima koje zagovaraju -sloboda mišljenja i štampe, parlamentarna sloboda, osobna sloboda, proširenje prava glasa - odjek su etičkih i političkih ideala zapadne civilizacije nastalih u borbi protiv autoritarne države i svakovrsnog porobljavanja.117
Kako izgledaju pokušaji da se na račun znanstvenih postulata premoste ove nevesele povijesne datosti s uporištem upravo u povijesti pokazuje primjer operacionalizacije bogumilskog mita. Dok se na jednoj strani ideolozi bošnjaštva pozivaju na hiljadugodišnju tradiciju, Kulina bana i srednjovjekovnu Bosnu, vojne jedinice Armije BiH nosile su u ratu naziv "Hamza", "El Fatih" "El Mudžahid" i potomci "Zmaja od Bosne"118, gradeći vlastito povijesno uporište u osmanskom zlatnom dobu. 119 Povijesna je ironija da su se lipnja 1993. jedna naspram druge u Travniku našle postrojbe Sultan Fatih Armije BiH i Kralj Tvrtko Hrvatskog vijeća obrane.120
Ova bošnjačka dihotomija - na jednoj strani nastojanje, čak i uz pomoć najprizemnijih falsifikata, uspostave ekskluzivnog prava na bosansko srednjovjekovlje, na drugoj pak glorifikacija osmanske epohe bosanskohercegovačke povijesti - do punog je izražaja došla na međunarodnom znanstvenom simpoziju upriličenom u Sarajevu 21. X. 2003. pod naslovom: Kultura ljudskih prava i temeljnih sloboda u AHDNAMI sultana Mehmed Fatiha, koju je
28. V. 1463. godine dao franjevcima Bosanske vikarije. Sagledana kroz bošnjačku dioptriju, ahdnama - dokument koji je u danima osvojenja Bosne, 28. V. 1463,
osmanski sultan Mehmed II. Osvajač dao kustodu bosanske kustodije fra Anđelu Zvizdoviću - predstavlja najstariji dokument o poštivanju ljudskih prava i sloboda u historiji, 326 godina prije Francuske revolucije 1789. godine i 485 godina prije Međunarodne deklaracije o ljudskim pravima usvojene 1948. godine. 121
Osim strasne želje da se početak osmanske okupacije Bosne 1463. prikaže u krajnje ružičastom svjetlu, usporedba ahdname s francuskom revolucijom 1789. i Međunarodnom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. neodrživa je, jer se i sadržajno i strukturalno dubinski razlikuju. Dok je francuska buržoaska revolucija proklamirala slobodu, bratstvo i jednakost za sve ljude, pozivajući se na princip da se svi oni rađaju slobodni i jednaki, ukidajući pritom drevni feudalni poredak, ahdnama proklamira jedino ubogi princip tolerancije jednoj franjevačkoj zajednici ni slova ne donoseći o načelnoj jednakosti svih podanika Osmanskog carstva pred zakonom. U to vrijeme, s principom čija vlast, onoga i vjera, nešto drugo nije ni bilo moguće.
Zato se ovakve konstrukcije u cilju glorifikacije osmanske eophe nikako ne mogu suobraziti s kriterijem historijske istine. Naivni su, osim toga iznimno štetni samim Bošnjacima, idealizirani klišeji ovoga tipa: "Odnos Osmanlija prema nemuslimanima bio je tada najviši stupanj primijenjene međukonfesionalne tolerancije na starom kontinentu."122 Kada se pri izricanju ovakvih ocjena onodobna Europa poistovjeti s inkvizicijom, vjersko-etničkim progonom Židova i muslimana te međukršćanskim ratovima, zatvara se krug predrasuda i tlapnji iz kojega se teško nazire izlaz. Ovakve skučene i šture ocjene, koje u osnovi reflektiraju podanički povijesni mentalitet i osobnu neslobodu, moguće je zamijeniti slobodnim intelektualnim diskursom jedino širenjem istraživačkog horizonta i formiranjem komparativne slike povijesti sa simultanim uvidima. Našoj historiografiji i publicistici, prečesto zarobljenim kampanilističkom perspektivom, nužan je izlazak u svijet ali ne u statusu Gastarbeitera nego punopravnog građanina.123
Današnje reducirane društvene okolnosti savršeno pogoduju daljnjim vulgarizacijama bosanskog srednjovjekovlja i nimalo časnim makinacijama s historijskim činjenicama koje se u ovoj vrsti interpretacija povijesti lakonski pretvaraju u "neobavezno štivo" s obaveznom porukom: "Mi smo izabrani bosanski narod". Takav pristup povijesti demonstrirao je osnivač Bošnjačkog instituta iz Sarajeva Adil Zulfikarpašić plasiravši novu, na distorziji povijesnih činjenica zasnovanu, besprizivnu izmišljotinu o bosanskoj kraljici Katarini Kosači:
"Ona je uzeta kao talac i odvedena u jedan samostan u Dubrovnik, a kasnije i na saslušanje u Rim. Njezini roditelji su bili bogumili, ona je bila bogumil, kao i njen muž. Sada, vidite, od te jedne žrtve, od jedne naše junakinje se pravi svetica neke druge vjere. Mi smo starosjedioci ove zemlje. mi smo bili branioci ove zemlje. mi smo nosioci državnosti ove zemlje."124
Izlišno je, osim toga intelektualno deplasirano, voditi dijalog s ovakvim propagandnim izmišljotinama, čiji je cilj uspostavljanje bošnjačkog vlasništva nad bosanskim srednjovjekovljem i suklado tome legitimiranje principa dominacije u sadašnjosti. Jedno donekle, ipak, čudi: da se čovjek koji je poput Zulfikarpašića pola životnog vijeka proveo na Zapadu, čiji mu visoki demokratski i znanstveni standardi nisu mogli ostati nepoznati, odvaži na jedno ovakvo prizemno falsificiranje povijesti. Da je ta opskurna "disciplina" usko povezana sa poželjnom političkom hegemonijom svjedoči Zulfikarpašićev komentar jednoga prijedloga iz 1990. da Predsjedništvo BiH bude sastavljeno prema proporcionalnom načelu - tri Muslimana, dva Srbina, po jedan Hrvat i predstavnik ostalih - budući da bi to prema njegovim riječima "bilo za Bošnjake vrlo povoljno, jer bi nam na taj način bila osigurana većina."125
Ovom oskudnom identitetu koji se sigurnim i prihvaćenim osjeća jedino u krilu većinske populacije i ovakvoj vrsti povijesnih rekonstrukcija pripada Historija bosanskih bogomila Saliha Jalimama, knjiga koja može ponijeti šampionsku titulu po broju pravopisnih, štamparskih, faktografskih, interpretacijskih i drugih grešaka koje čitaoca vrebaju doslovno na svakoj stranici šireći oko sebe intelektualni pejzaž spržene zemlje. Jalimamovi ekscesi na težini dobivaju jer se, barem formalno, radi o kvalificiranome medijevalistu u čijem je slučaju međutim "stara okrutnost transformirana u učenu fusnotu."126 Zato se u Jalimamovoj interpretaciji ova zemlja pretvara u jedno veliko Zloselo s arkadijskim formama života kao putokazima koji umjesto u budućnost vode u neprerađenu prošlost. U eseju znakovita naslova - Historičar i karakter - David Knowles kaže: "Život nije hrpa djela; to je tijek ili krajolik; to je manifestacija pojedinačnog duha i osobnosti koja može rasti više deformirana ili ljepša do kraja."127 Jalimamova intelektualna rebelija, na djelu uspješno predstavljena u jednom naručenom pamfletu protiv Srećka M. Džaje s ciljem njegove znanstvene diskreditacije128 ,
priziva sumornu dijagnozu Ive Andrića (Znakovi pored puta) koja sugerira da je naše povijesno vrijeme tragično zaustavljeno: "Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da možda više nikad neće ni moći ništa drugo no jedno: da trpi nasilje ili da ga čini." Ovdje je čovjek izložen svim opasnostima što ih sobom nosi zastrašujuća monotonija historije koja univerzum svodi na relaciju Zenica - Nemila. U takvim okolnostima jedan prominentan povjesničar poput Džaje može biti referentan u Engleskoj i SAD129, ali na spomenutoj relaciji - ne može.
Stare tlapnje i novi mitovi: Mit o djedovu štapu
i "kontinuitet bosanske državnosti"

Idejom političkog kontinuiteta i na njemu zasnovanog bošnjačkog legitimiteta u svojoj se knjizi Dobra Bosna bavi dr. Rusmir Mahmutćehajić -autor spektakularne teze prema kojoj je djed Crkve bosanske u danima uspostave osmanske okupacije Bosne 1463. svoj episkopski štap na Hodidjedu, nedaleko od Sarajeva, predao šejhu mevlevijskog bratstva. Time je, uz ignoranciju dobro poznatih činjenica, u već postojeći bogumilski mitski stereotip unesena nova zabuna:
"Štapovi u rukama didova i gostiju Crkve bosanske i šejhova bosanskih sufijskih bratstava oznamenjuju Jednost koja proistječe iz svih poredaka općeg postojanja i kojoj se uspinju predanici Bogu 'uskim prolazom' i 'strmim putem uzbrdnim'. Posljednji did Crkve bosanske predao je svoj didovski štap šejhu mevlevijskog bratstva. Zbilo se to na Hodidjedu, nedaleko od Sarajeva. Štap je čuvan pet stoljeća u tekiji na Bentbaši, a iščezao kada je srušena. Njegova nedostupnost većini oznamenjuje skrivenost, ali ne i nepostojanje duhovnog vodstva."130
Ovdje smo suočeni s klasičnim primjerom mistifikacije povezane s mitologizacijom. 131 U pozadini ove bošnjačke Konstantinove darovnice nazire se pokušaj da se između dualističkog bogumilizma i islama u doktrinarno-teološkom pogledu uspostavi idealni kontinuitet što je čisti paralogizam budući da islam "predstavlja najčistiji izraz apsolutnog monoteizma."132 Teorije ovoga tipa moguće je uspostaviti samo uz korištenje nemogućih argumenata, kako je to uz odsustvo mimalne akribije pokazao Salih Jalimam opisujući navodnu izravnu vezu između bogumilske i islamske obredne prakse čije postojanje, međutim, povijesni izvori na potvrđuju.133 "Ovakvo shvatanje, neprihvatljivo za nauku, kod nekih je polazište u savremenim raspravama o nacionalnom pitanju u Bosni i Hercegovini" -zapisao je još 1976. Nedim Filipović izlažući znanstvenoj kritici bogumilizaciju bosanskog srednjovjekovlja.134 Može se kazati i to: anticipirajući neke suvremene procese.
Svaku konverziju prije svega treba razumijevati kao proces a ne kao trenutak, proces u kojemu još uvijek žive raniji običaji, rituali i tabui, u kojemu se ostvaruje simbioza između starih i novih vjerskih predodžbi. Isto tako treba razlikovati između empirijske religioznosti i kulturalnih posljedica konverzije, budući da je "konverzija mogla značiti različite stvari kod različitih ljudi u isto vrijeme."135 Tako su, primjerice, najrazličitiji obredi, mitovi i simboli tokom historije, uključujući proces kristijanizacije, bili spojeni u "jedan isti mitsko-obredni zbornik" koji je samo formalno kristijaniziran.136 Danas se iz kršćanske perspektive koja nije lišena oholosti konverzija iz poganstva u kršćanstvo čini prirodnim i samorazumljivim činom, ali se pri tome olako zaboravlja da je to bio dugotrajan, višestoljetni proces, često začinjen reverzibilnim aktima dekristijanizacije.137 Uostalom, proces nikad dovršen.
Poseban slučaj predstavljaju tzv. dupli vjerski identiteti poput bosanskih potura koji su još u drugoj polovici XVII. stoljeća - iako prema vanjskim manifestacijama muslimani - jako miješali "kršćanstvo s muhamedanstvom".138 Ovu suptilnu dimenziju konverzije s kršćanstva na islam u tadašnjoj sjeveroistočnoj Bosni uočio je i znanstveno verificirao Adem Handžić.139 Takvi rascijepljeni vjerski identiteti poznati su i u drugim varijantama - prilikom prelaska iz poganstva na kršćanstvo također i obratno, iz islama na kršćanstvo ili judaizam naravno i obratno - i svi oni pripadaju jednoj uzbudljivoj i potresnoj ljudskoj povijesti koja nije bila lišena dilema i dramatskog naboja.140 Ovu dimenziju konverzije opisuje jedna nedavno objavljena etnografska studija čija se autorica kroz osamnaest interviewa bavi pitanjem identiteta ženskih muslimanskih konvertita - šest Šveđanki i tri Amerikanke. U svim je slučajevima istražen odnos između "prije" i "kasnije" u svjetlu osvajanja, razumijevanja i harmoniziranja novih vjerskih i kulturnih ideja, odnosno prikazano je kako svaka od žena kroz jedan složeni proces inkorporira islam u njezin osobni identitet.141 Ovaj primjer aktualizira teško premostivi problem s kojim je historičar suočen pri izučavanju jedne teme poput promjene vjerskoga identiteta: gotovo u pravilu na raspolaganju mu stoje samo izvori koji konverziju oslikavaju sa stajališta one vjere ili konfesije koja se nastoji nametnuti kao nadređena starim vjerskim predodžbama, dok su vrlo rijetki izvori koji konverziji prilaze sa unutrašnje strane tj. sa strane recipienta nove vjere. Takav je slučaj kada se radi o islamizaciji pučanstva Bosne i Hercegovine, koja se često svodi na "prisilu" odnosno "dobrovoljnost" -polemika posve promašena koja pripada sferi nacionalnih ideologija. Status islama kao državne vjere -vjerodostojno je polazište koje opis ovog historijskog fenomena približava punoj istini. 142 Osim toga nužno je potrebno izbjeći zamku u koju danas po pravilu upadaju bošnjački turkofili, kada preuzimaju ulogu advokata u objašnjenju čina konverzije njihovih dalekih predaka. Konverzija je, naime, kao i svaki drugi ljudski čin, prije svega pitanje individualnog izbora. Drugim riječima: ne postoji historijska nego jedino i samo pojedinačna odgovornost uokvirena konkretnom ljudskom egzistencijom u određenom vremenu i prostoru. U suprotnom nam se može desiti da se cijeli život peremo od "naftnih fleka" nastalih u brojnim historijskim kataklizmama.
Na žalost čini se da autor mita o predaji djedovskog štapa šejhu mevlevijskog bratstva ne pridaje dovoljan značaj ovim zakonomjernostima u povijesti konverzija. Bez minimuma znanstvene argumentacije i intelektualne odgovornosti jednom plasiran u javnost, mit o djedovu štapu nastavio je svoj život proizvodeći po toj istoj izopačenoj logici društvenu štetu čije su posljedice teško sagledive, prije svih emotivnu otuđenost između pripadnika različitih etnija. Pretoče u bošnjačku političku mitologiju, bogumilski mit zadobiva svakim danom sve jasnije populističke dimenzije uz afirmaciju herojske (epske) historijske svijesti kojoj je za vlastiti opstanak nužno potreban povijesni neprijatelj. Za ilustraciju navest ćemo dva novinska teksta.
U prvom se autorica osvrće na kritički komentar Ivana Lovrenovića povodom manifestacije Dani bosanskohercegovačke kulture održane decembra 2004. u Istanbulu, odnosno njegovu osnovnu zamjerku da su dani bošnjačke prikazani danima bosanskohercegovačke kulture, uvodeći u cijelu priču herezu, bogumile i dvorsku kapelu na Bobovcu:
"Dok naši intelektualci šute, ljudi poput Lovrenovića formuliraju postulate naše kulturne povijesti i sa njom rade šta im je volja. To se posebno ogleda u domenu srednjovjekovne povijesti, jer su se Bošnjaci, u zebnji da problematiziraju i ozbiljnije istražuju pitanja hereze iz nekog priglupog straha od tog rigoroznog islamskog monoteizma (svaka pomisao o pisanju o tome ravna je širku skoro, što je krivica vjerskih krugova) povukli iz te oblasti i tako upravo Hrvatima (Lovrenović no 1 i 2) ostavili mogućnost da tu povijest prisvajaju i po njoj orgijaju. Tako se na Bobovcu rekonstruira dvorska crkva u istinskom gotskom stilu sa svodovima kakvi nisu postojali ni po Italiji u doba papinskih inkvizicija. Autor u tekstu negira postojanje bogumila i navodi da su - vjernici srednjevjekovne Bosne sebe isključivo i indikativno nazivali krstjanima i krstjanicama, onako ofrlje, a ne navodi po čemu bi to trebalo da bude indikativno! Da li se time podrazumijeva da krstjanin označava kršćanina, u današnjem vinkopuljićevskom smislu?"143
Iako u uglađenijoj formi od prethodnog, nastao na tragu teze o predaji djedovskog (episkopskog) štapa, sličnu poruku odašilje i tekst objavljen u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje sedam godina nakon tiskanja Mahmutćehajićeve knjige. Tokom tih sedam godina stvari su drastično evoluirale jer je, umjesto šejhu mevlevijskog bratstva u novoj verziji -poput neke srednjovjekovne štafetne palice -štap predan samome sultanu Fatihu.144 "U kratkom razgovoru s Mahmutćehajićem" -kaže autor novinskog teksta
- "saznajemo kako je deset ljudi, među njima i italijanski književnik, tragalo za štapom iz Isa-begove tekije! Nađe li ga neko od njih, pitam Mahmutćehajića. Umjesto odgovora, tajanstveni osmijeh!"
Sudionik ovog interviewa, Midhat efendija Čelebić, smatra da "je sudbina štapa, ljudi koji su ga nosili i sudbina Isa-begove tekije usko povezana sa današnjim stanjem u BiH." Sa štapom je, smatra Čelebić, usko povezano pitanje "duhovnog vodstva Bosne", odnosno činjenica da "ne bi bilo Bosne da nema tog duhovnog vodstva. Radi se o dobrim Bošnjanima, čuvarima bosanske tradicije. Precizno ih definisati, znači ograničiti ih. No možemo reči da su oni duhovni velikani i dostojni nosioci štapa kojeg tražite. To su oni od kojih je potekla ideja da se Bosna brani 92."
Poznavatelj sufizma, Senad Mičijević, opisujući zašto u "kadru postojećih fotografija Isa-begove tekije" nije zastupljen i štap, ističe da je "štap simbol državnosti Bosne."
Šejh Seid M. Strik iznio je svoje viđenje povijesti predaje štapa:
"Činjenice kažu - od 1445. godine grad Hodidjed je bio pod turskom upravom, tamo je istovremeno stolovao bosanski Did, koji je dočekao sultana Fatiha i predao mu svoj štap. Tako mu je, simbolički, predao i vlast. Po usmenoj predaji štab Sultana je bio na Bakijama. Did je izišao iz Hodidjeda, pozdravio sultana i predao mu štap, a sultan je štap predao 'dedetu' - pročelniku Isa-begove tekije koji se tamo čuvao kao amanet. Sjećam se, stajao je štap na zidu desno od mihraba."145
Na sličan način, idući tragom Mahmutćehajićeve teze o političkom i duhovnom kontinuitetu između srednjovjekovne (bogumilske) i osmanske Bosne, ova je ideja dalje razrađena u tekstu objavljenom u jednom sarajevskom magazinu septembra 2005.146 U ovom tekstu zagovara se kontinuitet između "kultnih mjesta bosanskih bogumila" i "najstarijih derviških dovišta" u Bosni i Hercegovini, u čemu se nalazi "potvrda kontinuiteta Bosne kao samostalne države (i) dokaz autohtonosti Bošnjaka."147 Poznata faktografija nastala kao rezultat sustavnoga izučavanja izvora različite provenijencije - bosanske, srpske, dalmatinsko-hrvatske, ugarske, dubrovačke, mletačke, papinske i osmanske
- stoji u dubokoj opreci sa ovim voluntarizmom. Ovdje se bjelodano pokazuje kakve nestvarne dimenzije mit poprima kada iz paraznanstvenog diskursa pređe u javnu upotrebu, očituje se također "da se mit smatra pripovjedačkim, u cijelosti zasnovanim na specifičnom načinu mišljenja. da je to određeni pogled na svijet, prijeko potreban način ako ga želimo razumjeti." odnosno da je mit "određena spoznaja svijeta urođena u ljudskoj kulturi, spoznaja obdarena sakralnim crtama zbog čega je mit nepokretan".148 Ovakvim mitskim konstruktima vrši se mitologizacija političkog prostora ili politička mitologizacija prostora. Ovaj mit pripada kategoriji nacionalno-hegemonističkih političkih mitova -u bošnjačkom izdanju on od rata funkcionira kao mit o tzv. temeljnom narodu -od kojih svaki BiH vidi kao ekskluzivno nacionalno-konfesionalno leno.149 Kroz zahtjev da BiH bude bošnjačka zemlja u smislu kako su to Srbija srpska a Hrvatska hrvatska, ova teza svjedoči o završnoj fazi nacionalnog razvitka Bošnjaka.150 To govori da mitovi nastaju kroz stjecanje znanja i da su nerazdvojno obilježje tog stjecanja; oni također nastaju kroz promišljenu aktivnost onih koji su, imajući u vidu vlast, zainteresirani za oblikovanje socijalne svijesti. Oni stvaraju slike prošle realnosti u kojima je raspored elemenata deformiran, dok se neki elementi gube ili su pak dodani.151 čini se primjerenim sljedeći zaključak: intelektualne elite fabriciraju mitove a političke ih elite operacionaliziraju.
Mit o temeljnom narodu nastoji se ukorijeniti u bogumiliziranom bosanskom srednjovjekovlju, s Bošnjacima čija državotvornost time seže u predosmansku Bosnu.
Tako je povelja bana Kulina izdana Dubrovčanima 29. VIII. 1189. proglašena "rodnim listom" bosanske državnosti152, dok je na drugom mjestu ova ideja elaborirana čak i pod cijenu očite kontradikcije: "Padom bosanske srednjovjekovne države 1463. pod Osmansko carstvo, Bosna je izgubila mogućnost svoga vlastitog državnopravnog razvitka. Ali nikada njen narod Bošnjani, odnosno Bošnjaci, nisu izgubili svijest o historijskom postojanju bosanske srednjovjekovne države više od pola milenija u predislamskom periodu."153
Nastojanje da se srednjovjekovna bosanska državnost poistovjeti s Bošnjacima te osmanskim političkim i kulturnim nasljeđem u osnovi je netočna i krajnje proizvoljna, budući da su duhovne veze s bosanskim srednjovjekovljem, pa i sa tadašnjom državnom tradicijom, u osmanskom periodu očuvali jedino bosanski franjevci. 154 Ista namjera ugrađena je u jedan zbornik radova155, među kojima kao reprezentativan izdvajamo rad Šaćira Filandre u čijim se javnim nastupima tokom zadnjih godina periodično smjenjuju dijametralno suprotni stavovi -apologetski i kritički -prema bošnjačkom nacionalizmu. Izgleda da je u vrijeme nastanka ovoga teksta autor bio bliži apologetskoj fazi, što se može potvrditi sljedećim citatom:
"Intelektualno (diskurzivno) reflektirano biće bosanske posebnosti je srednjovjekovna bosanska država. Svijest o njoj na površinu isplivava samo u kriznim momentima, trenutcima skupnog osvješćenja čuvara bosanskog poslanja. To se dešava kroz cijelu bosansku političku povijest. To da Bosna jeste i da samo jeste kao država, aksiomatsko je stajalište bosanske posebnosti. Bosanska državnost je neprijeporna za njene čuvare i ona suodređuje bosansko pa time i bošnjačko političko stajalište."156
Ovo nacionaliziranje bosanskog srednjovjekovlja, u Filandrinoj interpretaciji bosanske kraljevske državnosti, "služi kao ishodište i putokaz bošnjačkog usmjeravanja. To je točka s koje počinje svaka tvrdnja bosanskih i bošnjačkih prava i sloboda."157 Ono, međutim, što Filandra vidi kroz unitarnu dioptriju sadašnjosti u prošlosti nije postojalo, jer u osmanskom razdoblju nije bilo ni potrebno ni preporučljivo, budući da je s promjenom vjere promijenjen i cijeli vrijednosni sustav uključujući i odnos prema bosanskoj srednjovjekovnoj prošlosti vrijednoj jedino zaborava.158 Otuda ne čudi, nego je upravo zakonomjerno, da bošnjačka kako usmena tako pisana tradicija o bosanskom srednjem vijeku nije sačuvala ni slova.
Kršćanski i islamski period bosanske povijesti nije bilo moguće pomiriti, niti je to s muslimanske strane uopće pokušavano jer je novi vjerski, socijalni i politički status islamiziranih pojedinaca i obitelji to apriori isključivao, kao što su u tom pravcu djelovali i ukupni odnosi između kršćanskog i islamskog svijeta. Sve do Drugog vatikanskog koncila 1964. kada je objavljeno da "spasenjska volja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, a među njima osobito muslimane" u Katoličkoj crkvi važila je tradicionalistička pozicija: "Izvan crkve nema spasenja"!159 Ovaj stav odredio je i odnos zapadnog kršćanskog svijeta prema islamu kao religiji. Usprkos načelno proklamiranog prihvaćanja kršćanstva kao religije Knjige, u bitkama protiv kršćanske Europe od VIII. do XX. st. označavali su Arabljani i Turci svoje protivnike jednostavno nevjernicima (kâfir), ponekad maglovitim općim terminima poput Franci ili Rimljani.160 U očima Turaka slovili su i Bosanci kao nevjernici, tj kršćani suprotstavljeni islamu i islamski ustrojenoj državi. Opisujući vijećanje sultana Mehmeda II. i njegove uleme, nakon što su turske trupe lipnja 1463. zarobile bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, kroničar Ašik Paša Zade zapisao je rečenicu koja mu je presudila: "Ovakva nevernika pogubiti sveti je rat za veru."161 Drugi turski kroničar, Dursun Beg, pohod na Bosnu 1463. pravdao je ponajprije vjerskim razlozima: "Muslimani ovo naređenje o pohodu u rat protiv Bosne primiše sa zadovoljstvom najpre iz verskih razloga, jer je ratovati u dalekim zemljama sevap, a drugo jer je zemlja bogata hranom, te je obećavala i bogat plen."162 Ovu suprotnost zasnovanu na vjerskoj razlici isti kroničar izrazio je nazivima islamska zemlja (turska) i bosanska zemlja. 163 U ono vrijeme takva je terminologija predstavljala izraz vjersko-političkih oprečnosti svijeta podijeljenog na dva suprotna bloka: kršćanski i islamski.164 Danas, međutim, mogu izazvati samo zebnju ratni pokliči što ih na temelju vjerske netrpeljivosti šire pojedini bošnjački autori:
"Treba konačno oduzeti monopol hrišćanskim zemljama da upravljaju svijetom mržnjom i netolerancijom, involviranim u samom hrišćanstvu, prema drugim rasama, nacijama i religijama, što je u temelju njihovog odnosa prema Bosni. Još je i danas zadržan duh kolonijalizma i oholosti bivših metropola koje u dvadesetprvo stoljeće hoće da unesu manire vladanja iz devetnaestog stoljeća čiji je princip divide et impera. 165
Nasuprot ove ksenofobične slike o kršćanstvu i kršćanskim zemljama namijenjene Bošnjacima - među ostalim i onima koje su upravo te "hrišćanske zemlje" prihvatile u vrijeme ratne kataklizme i omogućile im pristojnu egzistenciju - autor bi za Bosnu i Bošnjake uradio daleko više da je postavio pitanje odgovornosti upravo bošnjačkih političkih struktura za tragediju Bošnjaka ali i cijele Bosne, mogao se istovremeno zapitati
o stanju demokracije u današnjem islamskom svijetu gdje ogromno nacionalno bogatstvo desetljećima beskrupulozno eksploatira malobrojna oligarhija dok veliki dio stanovništva živi ispod crte siromaštva. Osobno sam daleko bliže načinu razmišljanja Samira Khalila Samira koji promovira veliki projekat za sve Arape -da isplivaju iz njihove narazvijenosti -u čemu zaziva pomoć svih ljudi dobre volje "bez obzira da li su muslimani, jevreji, kršćani, ili pak agnostici."166 Ovo bi mogao biti putokaz u razvijanju kršćansko-islamskog ekumenizma ne samo u Bosni.
Mit o srednjovjekovnoj bosanskoj državnosti kao bošnjačkoj državnosti -da se vratimo osnovnoj temi -hrani se težnjom za reconquistom, kao što je to formulirano u bazičnom kanonu poljske mitologije vezanom za grad Gdansk (Danzig): "Obala Danziga bila je naša od starine i biće naša opet."167 I bez potrebe da ga se čita "između redova", mit o djedovu štapu nosi nedvosmislenu poruku: Srednjovjekovna Bosna je bila bogumilska a mi smo potomci bogumila. Ovo je, u bošnjačko-muslimanskoj verziji, zasnovan na istim neznanstvenim i nacionalističkim premisama, samo preslikan zahtjev velikosrpskih i velikohrvatskih posezanja za srednjovjekovnom Bosnom.168 Tako se preko Bosne i Hercegovine prelamaju tri hegemonistička zahtjeva, isključujući se međusobno, nijedan dovoljno jak da u potpunosti eliminira ostala dva, istovremeno ne toliko slab da bi sam bio eliminiran. Ovoj vrsti nadmetanja između krajnje suprotstavljenih zahtijeva domaćih i inozemnih pretendenata bila je od srednjeg vijeka do I. svjetskog rata izložena oblast Baltika. U tim okolnostima nastalo je plodno tlo za uzgajanje mitova.169
Slično Filandri i kod Mahmutćehajića se neizbježno postavlja pitanje intelektualne vjerodostojnosti: dok se na jednoj strani predstavlja kao kritičar etnonacionalizma i na njemu zasnovane bošnjačke politike, na drugoj strani proizvodi on sam nove bošnjačke mitove čija politička upotreba završava upravo u etnonacionalizmu. Time svoju poziciju autor dovodi do apsurda, budući da u isto vrijeme nastupa i kao kritičar i kao proizvođač etnonacionalizma. Ako ovu dilemu na razriješi na konstruktivan način, Mahmutćehajić bi mogao biti optužen za "falsificiranje naučnog znanja."170
Ista dihotomija primjetna je u političkoj misli Alije Izetbegovića: dok se na jednoj strani Izetbegović zalaže da država mora "biti izraz religije i potkrijepiti njezinu moralnu koncepciju", dok se zalaže za islamski politički poredak u kojemu neislamski dio stanovništva može egzistirati samo kao manjina kojoj se "jamče sve vjerske slobode i puna zaštita", na drugoj strani priželjkuje Bosnu i Hercegovinu kao demokratski uređenu pravnu državu sa istim pravima za muslimane i nemuslimane.171 Za razliku od Filandre i Mahmutćehajića ne nastoji Izetbegović svoje postavke potkrijepiti maglovitim mitskim konstrukcijama XIX. stoljeća, ali ipak ne uspijeva izbjeći zamku da političku dominaciju muslimana vidi kao prirodan poredak stvari. Ako to kod Filandre i Mahmutćehajića i nije naglašeno eksplicitno, mit o tisućljetnom bogumilsko-islamskom bošnjaštvu kao okosnici cjelokupne bosanske povijesti svodi srpsku i hrvatsku komponentu Bosne i Hercegovine na "rubne fenomene" i na "radnu snagu" bošnjačkih predaka.172 Među spomenutim djelima bošnjačkih autora ne nedostaje ni onih koji takvu tezu zastupaju bezrezervno. Osim bošnjačkih historičara i publicista svoj prilog bošnjakiziranju srednjovjekovne bosanske povijesti daju i bošnjački jezikoslovci.173 Sustavno prisvajajući bosansku srednjovjekovnu povijest, bošnjački se nacionalizam približio primordijalističkim etničkim zahtjevima "za vlasništvom nad prošlošću i pravima na njezinu upotrebu za sadašnje ciljeve."174 Za historijsku znanost je važno, a za razvoj naše političke kulture moglo bi biti plodno, razmišljanje predsjednika mađarske vlade grofa Istvana Tisze iz daleke 1915. o tome kako riješiti politički status BiH. 175
Dok se bošnjačka intelektualna elita poviješću bavi na ovakav, najblaže rečeno deplasiran način, moderni trendovi kreću se u drugom pravcu: nakon II. svjetskog rata veliku popularnost stekle su historijske komedije - među ostalima s nekim srednjovjekovnim likovima poput kralja Artura u glavnoj ulozi - nagovijestivši pristup nove globalne kulture.176 Kod nas, pak, na cijeni su tragikomedije poput one vezane za nekropolu stećaka u Radimlji kod Stoca, gdje se već godinama vodi neobjavljeni hrvatsko-bošnjački rat vezan za status ovog iznimno vrijednog spomenika kulture.177 Osim još uvijek neprocesuiranih zločina počinjenih nad bošnjačkim stanovništvom Stoca tokom rata, u pozadini ovog sukoba stoji nikad konstruktivno razriješeno historijsko pitanje odnosa većine i manjine.
Koja je vjera prava?
Mit o kontinuitetu između srednjovjekovnog bosanskog krstjanstva i islama, na način kako ga reprezentira Mahmutćehajić, u osnovi se okreće oko jednog pitanja: Koja je vjera prava? Tako se jaz nedovršene historije, u kojoj su se nacije konstituirale (i još se uvijek konstituiraju) oko vjere, nastoji premostiti mitom. Mit, međutim, djeluje po principu bumeranga, verificirajući u historiji uspostavljeno stanje etnoaparthejda kao stanje duha primjereno sadašnjosti.
Ako je već u igri mit, ako se mitom nastoje pomiriti duboki vjerski antagonizmi jednog heterogenog društva gurnutog na marginu svjetske historije, onda to nikako ne može biti parcijalni nego isključivo univerzalni mit - mit koji svaku pojedinačnu ljudsku egzistenciju pretpostavlja bilo kojoj vjerskoj ideji, uzimajući čovjeka a ne vjeru kao konačnu mjeru stvari -čovjeka kao prethodnika svih pojedinačnih monoteističkih religija. U konačnici postavlja se pitanje: čovjek radi vjere, ili vjera radi čovjeka?
U samo njemu svojstvenoj maniri, ovakav pomirujući redoslijed vrijednosti prezentirao je Ivo Andrić u pripovijeci Proba dovodeći njezine glavne junake, fra Serafina i Rasimbega, do pitanja svih pitanja bosanskog konfesionalnog čvora: Čija je vjera prava? Nakon zapleta, nakon diskretnog nagovora Rasimbegovog da se poturči jer, kako kaže, ja uvijek u sebi zažalim što si u toj vjeri, nakon fra Serafinovog objašnjenja o snu i onome što mu je o njegovu nesuđenom turčenju tada rekao sami Isa Pejgamber - turčenju koje ne bi razriješilo osnovnu egzistencijalnu dilemu: ostati napola Turčin među fratrima, ili biti napola fratar među Turcima - slijedi pomirujući rasplet u kojemu Isa Pejgamber u povjerenju saopćava fra Serafinu životnu istinu nedostupnu ovdje, na ovome svijetu:
"Ako hoćeš pravo da ti kažem, fra Serafine, ono ta stvar s vjerama i nije važna 'vamo u nas, na ovom svijetu, kao što je tamo - u vas, pogotovo u Bosni. Ovdje se, ako ćeš pravo, i ne pita ko je koje vjere, nego kakav je po srcu i po duši. Po tome mi sudimo.
- Eto, ja ti rekoh to, jer si i ti bio iskren prema meni, ali ti ne kazuj ovo nikom, jer to ti u Bosni i onako živ čo'jek ne bi vjerovao, a možeš rđavo proći."
To su Andrićeva, egzistencijalnim humorom začinjena razmišljanja, o povijesnom udesu ove zemlje. Jesu li i koliko ona mjera stvari pitanje je osobnoga afiniteta, međutim malo je vjerojatno da će mitovi o djedovu štapu i fantomskim kontinuitetima pridonijeti tome da se jednog dana probudimo u drukčijoj, humanijoj stvarnosti. Još manje je vjerojatno da će oni pridonijeti premošćivanju jaza koji danas postoji između bosanskohercegovačkih naroda s tri različita politička identiteta i tri različite političke lojalnosti, bez zajedničkog doživljaja nacije i države, bez jedinstvene kulture, bez velikih događaja u povijesti kao izvorišta zajedničkog ponosa.178 Nema u toj povijesti Bastilje na koju su svi zajednički jurišali! Ipak, čak i teret takve "prošlosti je lakši od okolnosti koje dovode do njezine zloporabe. Lažna je povijest teža od povijesti."179
Bošnjačko bogumiliziranje Crkve bosanske, slijepo i gluho na svaku vrstu protivargumentacije, priziva jedan običaj rasprostranjen kod starih Grka. U drevna vremena dva bi prijatelja na rastanku prelomili crijep, štap, prsten ili pločicu te bi svaki uzeo po jedan ulomak čime bi međusobno ali i među svojim obiteljima (zajednicama) sklopili savez koji se potvrđivao spajanjem dvaju ulomaka. Svaki put prilikom kasnijih susreta - a mogle su do tada proteći godine pa i decenije - spajanjem dvaju ulomaka omogućavalo se prepoznavanje, prihvaćanje i zaštita.180 Današnji bošnjački mitomani ponašaju se tako kao da je prilikom rastanka s Crkvom bosanskom 1463. baš njihovim precima, a time i njima samima, u ruke predan ulomak koji spajanjem s drugim ulomkom omogućava prepoznavanje. Stvarno stanje činjenica tome ne govori u prilog, kao što je jasno da ni druge dvije etničke zajednice - Srbi i Hrvati - također ne mogu pretendirati na to da u rukama drže taj mitski "ulomak" koji im omogućava prepoznavanje Crkve bosanske kao svoje.
* * *
Nakon što smo se pozabavili njegovom pojavom, genezom i suvremenim političkim implikacijama, postavlja se sljedeće pitanje: u koju kategoriju mitova uvrstiti bogumilski mit? U potrazi za odgovorom na ovo važno pitanje, oslonit ćemo se na klasifikaciju Jerzyja Topolskog.
"Mitovi imaju" -kaže on - "različita mjesta u historiografiji i otuda različite strukture. S tog stajališta mogu se razlikovati tri vrste mitova: duboki, ideološki i činjenični mitovi."181 Proglašavajući ih duboko ukorijenjenim uvjerenjima ili stavovima historičara, autor razlikuje nekoliko vrsta dubokih mitova od kojih dva imaju bazni karakter: evolutivni mit (mit o genezi) i revolucionarni mit.
Bogumilski mit u kreaciji papinskog legata u Bosni, biskupa Nikole Modruškog, primarno je ideološki mit, uzimajući u obzir činjenicu da različite historiografske škole razlikuju političku, ideološku (ili vjersku) grupu ovih mitova koji se međusobno dijele po njihovu karakteru. U bošnjačkoj (re)interpretaciji, najprije koncem XIX, zatim koncem XX. stoljeća, bogumilski mit postao je evolutivnim, ili mitom o genezi, s tendencijom da pripiše posebno pozitivna svojstva počecima nacije, države, institucije, vjere ili porodice. "Moderna historiografija" -kaže Topolski -"zahtijeva borbu protiv svih vrsta mitova, posebno protiv dubokih i ideoloških mitova."182
Na ovakav stav hrabri i okolnost da je ne tako davno i u mnogo razvijenijim historiografijama nego su to južnoslavenska i današnja bosanskohercegovačka također poznati slučajevi ideologizacije i mitologizacije s uporištem u srednjem vijeku.183 Zajedničko im je i to da se pojava ovih mitova gotovo u pravilu podudarala s kriznim političkim okolnostima, kada je oslonac u mitskoj povijesti tražen kao sredstvo njihova nadilaženja.
Zaključak
Bez obzira što ga ideološki i politički motivi još uvijek umjetno održavaju na životu u bošnjačkoj historiografiji i publicistici, kritička historijska znanost diskreditirala je bogumilski mit kao povijesnu krivotvorinu, koju je u danima propasti bosanske srednjovjekovne države 1463. plasirao nitko drugi nego papinski legat u Bosni biskup Nikola Modruški. Fantomski bogumili, odnosno njihova navodna izdaja bosanskog kraljevstva napredujućem Osmanskom carstvu, papinskom legatu i Rimskoj kuriji trebali su kao pokriće za vlastitu promašenu politiku prema Bosni u danima njezine propasti. Nakon što je Nikola Modruški podnio papi Piju II izvješće o padu Bosne 1463. i nakon što ga je papa uz manje izmjene ugradio u svoje Komentare, posredovana je "bogumilska izdaja" preko humanističke historiografije i Mavra Orbinija u moderne historiografije - hrvatsku, srpsku i bošnjačko-muslimansku kao i dio međunarodne historiografije.
Nakon što tokom četiristoljetne osmanske uprave -budući da se historijska svijest Bošnjaka zasnivala na njihovoj pripadnosti Osmanskom carstvu, odnosno na mitu o Bosni kao islamskom antemuraleu prema Zapadu -u bošnjačko-muslimanskim znanstvenim, literarnim i političkim krugovima nije probudio ni najmanje zanimanje, uveo je pod konac XIX. st. bogumilski mit u bošnjačko-muslimansko samopredstavljanje Mehmed beg Kapetanović Ljubušak, a zatim mnogo ambicioznije Safvet beg Bašagić. Oni ovaj poduhvat nisu započeli ex nihilo: Franjo Rački i hrvatski romantičari pripremili su svojim radovima teren za ulazak bogumilskog mita u bošnjačko-muslimanski diskurs. Kao što je u spletu političkih okolnosti nastao, tako je u spletu političkih okolnosti bogumilski mit u bošnjačko-muslimanskoj historijskoj svijesti potisnuo mit o islamskom antemuraleu.
Oživljavanje bogumilskog mita u vidu uspostave čvrstog kontinuiteta političke, etničke,vjerskeikulturološkenaraviizmeđusrednjovjekovne(kršćanske)iosmanske (islamske) Bosne, s bošnjačko-muslimanske strane podudarilo se sa zahtjevom srpskih seljaka na zemlju koju su obrađivali - zemlju u posjedu muslimanskih zemljoposjednika. Ovaj socijalni faktor podudario se s austrougarskom politikom integralnog bosanstva u BiH i nastojanjem da se BiH odvoji od srpskog i hrvatskog nacionalnog programa, što znači da je oživljavanje bogumilskoga mita podjednako odgovaralo i tadašnjim vlastima i bosanskom begovatu.
Gotovo do samoga kraja austrougarske vlasti bogumilski mit ostao je politički pasivan, vjerojatno i zato što bošnjaštvo nije naišlo na jači odjek u muslimanskim krugovima. Politička operacionalizacija bogumilstva s bošnjačko-muslimanske strane uslijedila je u kriznim okolnostima I. i II. svjetskog rata u vidu dva Memoranduma - prvog iz 1917. adresiranog austrijskom caru Karlu u formi snažnog protivljenja priključenja BiH nastajućoj južnoslavenskoj državi, i drugog iz 1942. upućenog Adolfu Hitleru kojim je u ime bosanskih muslimana od Hitlera zatražen njemački protektorat nad Bosnom i Hercegovinom.
Usprkos tome što su ga dalje razrađivali i "na ruke mu polijevali" brojni autori, bogumilski mit između dva svjetska rata cirkulirao je isključivo u znanstvenim krugovima, daleko izvan političke propagande. Na navodno bogumilsko porijeklo bosanskih muslimana nisu se pozivali ni zvanični kreatori muslimanske nacije unutar tadašnjeg Saveza Komunista BiH koncem šezdesetih godina prošloga stoljeća.
"Kopernikanski" preokret podudario se s međunarodnim priznanjem BiH početkom 1992, od kada je bogumilski mit kroz brojna pseudoznanstvena i publicistička djela bošnjačkih autora lansiran u javnost, postajući zatim logističkom osnovom političkog marketinga s tezom o Bošnjacima kao temeljnom narodu s jasnom intencijom političke marginalizacije drugih naroda. U početku ovog razdoblja bogumilski mit najdosljednije je razradio Enver Imamović, zatim Salih Jalimam i Mustafa Imamović, a kasnije brojni drugi bošnjački autori i javne ličnosti poput Adila Zulfikarpašića, Šaćira Filandre i Rusmira Mahmutćehajića.
Između njih s jedne te Mehmed bega Kapetanovića i Safvet bega Bašagića s druge strane vremenski je raspon od preko jednoga stoljeća. Uza sve razlike veže ih jedna zajednička nit; da su se ulazak bogumilstva u bošnjačku historijsku svijest koncem XIX. st. i njegova reafirmacija koncem XX. st. odigrali u takvim političkim okolnostima u kojima je Bosnom i Hercegovinom dominiralo pitanje identiteta i političke ravnopravnosti. Bogumilski mit klasičan je primjer ideološkog mita, s tim da je u bošnjačkoj dvostrukoj (re)interpretaciji postao evolutivnim, ili mitom o genezi, s tendencijom da pripiše posebno pozitivna svojstva počecima nacije, države i vjere.
Poput drugih mitova iz arsenala balkanskog etnonacionalizma - velikohrvatskih i velikosrpskih - bošnjačko-bogumilski mit pogubno utječe na razvoj demokratske političke kulture u BiH, držeći budnim prastare atavizme i neraščišćene povijesne račune. To postaje jasnije sagledaju li se pogubne posljedice što ih na polju društvene kohezije proizvodi nastojanje da se nacije konstituiraju na mitskoj podlozi.
Napomene
1
Ovo je skraćena verzija teksta napisanog u povodu međunarodnog znanstvenog skupa posvećenog arheologu i povjesničaru Pavi Anđeliću (1920-1985), održanog na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu 14. i 15.
X. 2005. Tekst će integralno biti objavljen u Zborniku sa ovog znanstvenog skupa.
2
Enver IMAMOVIĆ, Korijeni Bosne i bosanstva. Izbori novinskih članaka, predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih priloga, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1995; Enver IMAMOVIĆ, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, ART 7, Sarajevo, 1998; Mustafa IMAMOVIĆ, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997; Salih JALIMAM, Historija bosanskih bogomila, Tuzla, 1999.
3
Enver, REDŽIĆ, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke. Geneza
ideje bosanske, bošnjačke nacije, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine - Institut za istoriju,
Sarajevo, 2000, 11-15. i dalje
4
Nedim FILIPOVIĆ, Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u XV vijeku, Godišnjak ANUBiH, knj.
VII, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 5, Sarajevo, 1970; Isti, Osvrt na pitanje islamizacije na Balkanu
pod Turcima, Godišnjak ANU BiH, knj. XIII, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 11, Sarajevo, 1976.
5
"Iz većine tih radova [nastalih poslije 1915. do danas] se vidi da se pitanje islamizacije ne može posmatrati odvojeno od bogumilskog pitanja, odnosno od likvidacije 'bosanske crkve'. Takva stanovišta iznošena su uglavnom zato što se nestanak bogumilstva donekle vremenski podudarao sa počecima prihvatanja islama i na osnovu izvjesnih, na izgled, sličnih etičkih elemenata između bogumilstva i islama. Međutim, rasvjetljavanje društveno-političkih prilika i okolnosti koje su uslovile masovnu islamizaciju u Bosni i Hercegovini, i na selu i u gradu, ostale su u tim radovima u drugom planu." Adem HANDŽIĆ, O islamizaciji u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, Orijentalni institut u Sarajevu, XVI-XVII, 1966/67, Sarajevo, 1970, 5.
6
Husnija KAMBEROVIĆ, "Turci" i "kmetovi" - mit o vlasnicima bosanske zemlje, u: Historijski mitovi na Balkanu, Zbornik radova, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2003, 67-84.
7
Ivan LOVRENOVIĆ, Rat 1992.-1995. i nakon njega: Ima li budućnosti?, u: Jukić, 26-27, Sarajevo, 1996./97, 226.
8
Usp. Dubravko LOVRENOVIĆ, Bosanski mitovi, u: Erazmus - časopis za kulturu demokracije, Broj 18, Zagreb, 1996, 26-37.
9
Popis te literature u: Dubravko LOVRENOVIĆ, Modeli ideološkog isključivanja. Ugarska i Bosna kao ideološki neprijatelji na osnovi različitih konfesija kršćanstva, Prilozi, 33, Institut za istoriju, Sarajevo, 2004. Usp. također: Colin HEYWOOD, Bosnia under Ottoman Rule, 1463-1800, in: Writing Ottoman History. Documents and Interpretations, Ashgate, Variorum, 2002.
10
Marian WENZEL, Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa, u: Erazmus -časopis za kulturu demokracije, Broj 15, Veljača, 1996, 69. (Prevela s engleskog: Maja LOVRENOVIĆ)
11
Steven RUNCIMAN, The Medieval Manichee. A Study of the Christian Dualist Heresy, Cambridge University Press, 1947; Dmitri OBOLENSKY, The Bogomils. A Study in Balkan Neo-Manicaeism, The University Press, Cambridge, 1948. Usp. također: J.-P. PIPOCHE, Louis le Grand de Hongrie et l' orthodoxie, in: Louis de Great king of Hungary and Poland. Edited by S. B. Vardy, G. Grosschmid and L. S. Domonkos, East European Monographs, Boulder, Distributed by Columbia University Press, New York, 1986.
12
Jerzy TOPOLSKI, Myths in Research into the Past, u: Acta Poloniae Historica, 81, Polska Akademia Nauk, 2000, 6, 7.
13
J. TOPOLSKI, Isto, 6-7.
14
Thomas MERTON, Istina je hrana inteligencije, u: Svjetlo riječi, Broj 272, Sarajevo, studeni, 2005, 10.
15
Srećko. M. DŽAJA, Ideološki i politološki aspekti propasti bosanskoga kraljevstva 1463. godine, u: Croatica Christiana Periodica, 18/X, Zagreb, 1986, 206-210.
16
J. TOPOLSKI, Isto, 7.
17
Mehmed beg KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK, Što misle muhamedanci u Bosni. Odgovor brošuri u Lipskoj tiskanoj pod naslovom: "Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne", Sarajevo, 1886.
18
Safvet beg BAŠAGIĆ-REDŽEPAŠIĆ, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.1850.), Vlastita naklada, Sarajevo, 1900.
19
"Iako njegovo djelo nije istraživačkog karaktera, već u osnovi kompilatorskog, ono je, neprimjereno svojoj vrijednosti, prisutno i uticajno ne samo u bošnjačkoj povijesnoj publicistici, već i u samoj modernoj istorijskoj nauci. Razlog se nalazi u ocjeni da je Bašagić rodonačelnik bošnjačke istoriografije." E. REDŽIĆ, Isto, 48.
20
Zlatko MATIJEVIĆ, Nekoliko primjera nacionalnog i političkoga posvajanja Crkve bosanske u srpskoj/srbijanskoj i muslimansko/bošnjačkoj historiografiji (i publicistici) XIX. i XX. stoljeća (Od Petranovića do interneta), u: Fenomen "Krstjani" u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Zbornik radova, Sarajevo-Zagreb, 2005, 337.
21
Božidar PETRANOVIĆ, Bogomili. Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1867.
22
Sima ĆIRKOVIĆ, Bosanska crkva u bosanskoj državi, u: Prilozi za istoriju BiH, I, Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, ANU BiH, Posebna izdanja, knjiga LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga, 17, Sarajevo, 1987.
23
S. BAŠAGIĆ, Isto,10, 14, 15, 18.
24
Srećko M. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463-1804. S njemačkog preveo Ladislav Z. Fišić. Autorizirao i nadopunio autor. 2. popravljeno i dopunjeno izdanje. ZIRAL -Zajednica Izdanja Ranjeni Labud, knj. 105, Biblioteka STEĆAK, knj. 4, Mostar, 1999, 99. (Naslov izvornika: Konfesionalität und Nationalität Bosniens und der Herzegowina - Voremanzipatorische Phase 1463-1804, R. Oldenbourg Verlag, München, 1984.)
25
Vjekoslav KLAIĆ, Povijest Bosne do propasti kraljevstva - fototip izdanja iz 1882. godine, Svjetlost, Sarajevo, 1990, 335.
26
Antun KNEŽEVIĆ, Pad Bosne 1463, Senj, 1886, 39-40; Antun KNEŽEVIĆ, Kratka povjest kralja bosanskih, Dubrovnik, 1887, 130.
27
V. KLAIĆ, Isto, 340.
28
Z. MATIJEVĆ, Isto, 344, nap. 48.
29
M. WENZEL, Isto, 64-65.
30
Johann von ASBOTH, Bosnien und die Herzegowina. Reisebilder und Studien, Wien, 1888, 94-118.
31
Artur Dž. EVANS, Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka avgusta i septembra 1875, Ispravljeno i popunjeno drugo izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, 161-164. Naslov originala: Arthur
J. Evans, Through Bosnia and the Herzegovina on Foot during the Insurrection, August and September 1875, Longmans, Green, and Co, London, 1877.
32
Kao potvrdu da u europskoj historiografiji još uvijek postoji sklonost takvome razmišljanju vidi: Rudolf KUTZLI, Die Bogumilen. Geschichte-Kunst-Kultur, Urachhaus, Stuttgart, 1977.
33
M. WENZEL, Isto, 67.
34
O tome dalje u tekstu.
35
"Radak, bivši odprie bogomil (Manikeo, bio se je obratio javno na vieru katoličansku, al tajno i serdcem i dušom pravi Manikeo." Ivan Frano JUKIĆ, Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb, 1851, 127. "U stara vremena plemići, koji su se izturčili zovu se bezi, od kojih nieki ilirska prezimena promienili su u turska, i uprav se ne zna kako im je bilo prezime. jesu bezi svi, al od koje porodice, to ni oni neznadu, premda stare povelje bosanskih vladaocah dobro čuvaju, al ih čitati neznaju, niti dadu komu viditi. Oni govore, da će im opet one valjati, kad kauri Bosnu otmu, a to će biti, kad se naverši 400 godinah, da je car Bosnu oteo." I.
F. JUKIĆ, Isto, 142-143, nap. 4. Jukićevu tezu usvojili su gotovo svi putopisci koji su hodili Bosnom u drugoj polovici XIX. stoljeća, a postala je jako raširena u austrougarskom razdoblju. H. KAMBEROVIĆ, Isto, 72.
36
Z. MATIJEVIĆ, Isto, 342-344; Franjo RAČKI, Bogomili i Patareni, Rad JAZU, knj. VII i VIII, 1869; knj. X, 1870.
37
M. WENZEL, Isto, 66.
38
F. RAČKI, Bogomili i Patareni, knj. VIII, 173-175.
39
Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski (hercegovački) krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975, 215.
40
J. TOPOLSKI, Isto, 11.
41
"Doletješe ptice-kukavice, posijaše otrovne travice. Te zlobne ptičurine bijahu zlobni bogomilci, bolje rekuć, vragomilci. A otrovne travurine bijaše vjera pokvarena, nauka opaka. Kakvim plodom urodi? Lako je, pogoditi. Tko nevjeruje i neljubi svoga boga, svoga tvorca i svoje duše, kako će drugoga dobro ljubiti? Njihovi opaki nauci bijahu sjeme otrovno, koje udalji srdca braće rodjene, mir naruši, ljubav izkorieni, blaženstvo diže. Zato pokvaren vladalac, neposlušni podanici. Mladji nepoznaju strijega. Braća se zlobe medju sobom. Pa što će najposlije iz toga sliediti? Poznati ćemo onda, kad vidimo crne duše Radaka, Pavlovića, i Hranića i ostale bogomilce, slavnu Bosnu upropastiti." Antun KNEŽEVIĆ, Krvava knjiga, ili spomenik na 405 godina poslije propasti slavnoga kraljevstva bosanskoga, Zagreb, 1869, 19-20.
42
O genezi tog problema: S. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, 43-99.
43
Muhsin RIZVIĆ, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine, I, ANU BiH, Djela, Knjiga XLVI, Odjeljenje za književnost i umjetnost, Knjiga 2/1, Sarajevo, 1973, 51, 59 i na više drugih mjesta.
44
Kroz usta jednog od svojih junaka Edhem Mulabdić tada kaže: Prošla su vremena kada smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, i moć i sve svoje branili mačem [.] danas je došlo vrijeme, da to branimo naukom. Jedina nauka to nam može očuvati, pa ako mi ne budemo valjani te ne prihvatimo za nju, niko nam neće biti kriv, ako sva ta dobra izgubimo i ona pređu u tuđe ruke, u ruke onoga koji je za vremena prihvatio nauku." M. RIZVIĆ, Isto, 133.
45
M. RIZVIĆ, Isto, 111-116.
46
H. KAMBEROVIĆ, Isto, 71-76.
47
O ostavštini Karla Patscha i njezinom značaju: Dejan ZADRO, Ostavština Carla Patscha u münchenskom Südost-Institutu, u: Bosna Franciscana, 18, Sarajevo, 2003, 250-266; Karl NEHRING, Ostavština Carla Patscha čuvana u münchenskom Südost-Institutu. Pisma Carlu Patschu 1888. - 1944, u: Bosna Franciscana, 18, Sarajevo, 2003, 236-249 (S njemačkog preveo i priredio: Dejan ZADRO)
48
M. WENZEL, Isto, 67-68.
49
M. KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK, Što misle muhamedanci u Bosni; Isti, Budućnost muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1893.
50
M. KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK, Što misle muhamedanci u Bosni, 8-9.
51
M. RIZVIĆ, Isto, 86.
52
Dubravko LOVRENOVIĆ, Fojnički grbovnik, ilirska heraldika i bosansko srednjovjekovlje, u: Bosna Franciscana, 21, Sarajevo, 2004, 193.
53
Srećko M. DŽAJA, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije, u: Jukić, 15, Sarajevo, 1985, 88.
54
M. KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK, Isto, 6, 8, 16-17.
55
O tome dalje u tekstu.
56
"Po našem mnijenju mogu u Bosni svi elementi jako dobro napredovati i na gospodarstvenome polju se razvijati, dok je glavno i vrhovno načelo uprave u zemlji: I. Ravnopravnost; II. Vlada stoji posve objektivno prema svijem vjeroispovjestima u zemlji; III. Vlada hoće priznati potpunu ravnopravnost svim vjeroispovjestima; IV. Radi vjere ne smiju se uskraćivati državljanska prava; V. Svi državljani bez razlike vjere imadu u jednakoj mjeri uživati zaštitu države." M. KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK, Isto, 19.
57
"Istina, imade neko kratko vrijeme, otkako su se naše komšije počele u dva tabora dijeliti i to po vjeri; vele rišćani, da su Srbi, a vele katolici, da su Hrvati; ali ništa za to, to je poteklo iz nekih političkih vrela. To će samo vrijeme sve izbistriti. Kao što veli neki profesor iz monarhije: kad bi se svi sjedinili, da bi nam svima hajirnije i korisnije bilo." M. KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK, Budućnost muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, 25.
58
". imamo svoju starodrevnu aristokraciju i plemstvo, veći broj nufusa (žiteljstva), imamo prvenstvo u općinskim službama i vijećima. Šljem svega imamo svoju staru i posebnu narodnost, svoje narječje, priče, pjesme, poslovice, starodrevne običaje, svoj milozvučni bosanski jezik i svoju lijepu i znamenitu historičnu prošlost." M. KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK, Isto, 11.
59
Muhamed HADŽIJAHIĆ, Porijeklo bosanskih Muslimana, Bosna - muslimanska biblioteka, Sarajevo, 1990, 26-28. i dalje.
60
H. Mehmed HANDŽIĆ, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1940, 4.
61
"prvo, hrvatska savremena nacionalna i državna politika ima neprekinutu uzajamnost sa srednjovjekovnom hrvatskom katoličkom državom; drugo, srpska savremena nacionalna i državna politika ima neprekinutu povezanost sa srednjovjekovnom pravoslavnom državom; i treće, bošnjačka nacionalna politika ima uzajamnost s preobličenjem izvorne supstance ili vjerskim preobraćenjem. Nijedno drugo preobraćenje tu nije spomenuto. U toj matrici slijedi da su ona naravna pa zato i sama po sebi shvatljiva, za razliku od bošnjačkog koje je izuzetno, pa zato i bitno za shvaćanje savremenih prilika." Rusmir MAHMUTĆEHAJIĆ, Kriva politika. čitanje historije i povjerenje u Bosni, Radio Kameleon Tuzla-DID Sarajevo-Durieux Zagreb, 1998, 16.
62
O tome dalje u tekstu.
63
Mustafa IMAMOVIĆ, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997. O kritici Imamovićevih shvatanja:
E. REDŽIĆ, Sto godina muslimanske politike, 42-46; Jon KVAERNE, Da li je Bosni i Hercegovini potrebno stvaranje novih historijskih mitova?, u: Historijski mitovi na Balkanu, Zbornik radova, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2003, 85-94.
64
DANI, Bosanskohercegovački NEWS magazin, Br. 195, Sarajevo, 2. III. 2001.
65
M. IMAMOVIĆ, Historija Bošnjaka, 168-169.
66
M. HANDŽIĆ, Islamizacija Bosne i Hercegovine, 4.
67
E. REDŽIĆ, Sto godina muslimanske politike, 45.
68
O tome s velikim brojem primjera vidi: Richard FLETCHER, The Conversion of Europe. From Paganism to Christianity 371-1386 AD, Harper Collins Publischers, 1997.
69
Engleski sociolog John B. Allcock ovu je historijsku osobenost objasnio sljedećim riječima: "Narodi južnoslavenske regije nose sa sobom svoju povijest ne samo kao objektivnu prošlost koja uvjetuje djelovanje u sadašnjosti, nego isto tako kao subjektivnu prošlost. Prošlost oblikuje njihovu svijest i pruža im građu iz koje oni pletu svoje predodžbe i o prošlosti i o budućnosti." Citirano prema: Srećko M. DŽAJA, Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi, u: Historijski mitovi na Balkanu, Zbornik radova, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2003, 39.
70
S. M. DŽAJA, Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi, 47.
71
Salih Sidki Hadžihuseinović - MUVEKKIT, Povijest Bosne, 1, El-Kalem, Sarajevo, 1999. Predgovor: Lamija HADŽIOSMANOVIĆ, Fehim NAMETAK i Salih TRAKO, XII.
72
"Ova religija se u bugarskim zemljama prozvala 'bogomili', znači pravac koji je bogu mio. Ona se širila pa je vremenom doprla čak do zapadne Evrope. Jedna njihova grupa je 570. godine (1174/75) došla u Bosnu i tu se naselila. Kod žitelja Bosne oni su dobili ime patareni. Bosna je bila područje pogodno za širenje ideja spomenute vjere. Narod Bosne nije bio jedne vjere, sastojao se od katolika i pravoslavaca, koji su se jedni drugim suprotstavljali i nisu se međusobno razumijevali. Ustvari, oni nisu smetali patarenima da očituju svoju vjeru i da vrše svoje obrede, pa su je ovi slobodno širili i ispovijedali." S. S. H. MUVEKKIT, Isto, 11-12. Usp. također str. 16, 44, 48.
73
S. S. H. MUVEKKIT, Isto, 58.
74
S S. H. MUVEKKIT, Isto, 33.
75
Bošnjački memorandum, Biblioteka: "Nepoznati dokumenti", priredio: Salko ČAMPARA, "Ajsela", Sarajevo, 1999, 9.
76
Isto, 33.
77
Isto, 48.
78
Isto, 50, 53, 55.
79
Isto, 65.
80
Srećko M. DŽAJA, Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi.
81
Usp. J. TOPOLSKI, Isto, 8.
82
Usp. Agnes HELER, Teorija istorije, Beograd, 1984, 30. Naslov originala: Agnes Heller, A Theory of History. Prevela Zora Minderović.
83
Srećko M. DŽAJA, Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi, 47.
84
Ivo GOLDSTEIN, Granica na Drini - razvoj i značenje mitologema, u: Historijski mitovi na Balkanu, Zbornik radova, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2003, 111.
85
O tome vidi instruktivan tekst: Siegfried KOHLHAMMER, "Ugodna bajka", ponovno otkriće i novi pristup muslimanskoj Španjolskoj, u: Bosna franciscana, 19, Sarajevo, 2003, 178-190. Preveo s njemačkog: Srećko M. Džaja.
86
S. KOHLHAMMER, Isto, 181.
87
". da su u Bosni bili apsolutno samo katolici i patareni, kao odmetnici katoličke vjere. Ovi su potonji dolaskom Osmanlija prešli listom na islam. Prelaženju na islam patarena još je i to pomoglo, što su velikaši mogli zadržati sva odlična mjesta kod osmanlijske uprave, kao što su ih imali i za bosanskoga kraljevstva. Ovo se prelaženje na islam nije izvršilo tako brzo, nego je trajalo 2-3 stoljeća. To nam najbolje svjedoče sidžili, iz kojih se jasno vidi, da su djedovi mnogih muslimanskih seljaka iz sarajevskog polja još u 5. i 6. koljenu bili kršćani (patareni ili katolici). Tako vidimo, da je patarenstva nestalo istom kao vjerske sekte, ali nije bez traga, jer se oni dolaskom Osmanlija u Bosnu pretvaraju u sljedbenike druge vjere, prešavši u ogromnom broju na islam, i to radi lične koristi i ugleda." Hamdija KREŠEVLJAKOVIĆ, Odakle su i šta su bosansko-hercegovački muslimani?, u: Danica - Koledar društva svetojeronimskoga za prijestupnu godinu 1916, Zagreb, 1915, 318, 326.
88
"Još nikada nije imao katolički dio hrvatskoga naroda iz svih krajeva hrvatske domovine takove prilike sastajati se s muslimanskim dijelom hrvatskoga naroda, kao što danas. Nije samo naš hrvatsko-katolički vojnik iz Bosne, nego iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Istre može se u vojsci i na bojnom polju sastati s hrvatsko-muslimanskim vojnikom. Braća su, a ne poznadu se. Ali valja, da se upoznadu. Tomu neka služe ovi redci.Da su bosansko-hercegovački muslimani čisto hrvatskog podrijetla, dade se dokazati i rodoslovljem. Uzmemo li različite fermane vidjet ćemo, kako su se pojedine porodice prije prelaza na islam zvale i što su bile: sve same odlične porodice hrvatskog su podrijetla." H. KREŠEVLJAKOVIĆ, Isto, 327. Usp. Muhamed HADŽIJAHIĆ, Hrvatska muslimanska književnost prije 1878. godine, Štamparija Omer Šehić, Sarajevo, 1938, 1-14. O prodoru hrvatske nacionalne ideje, osobito starčevićanstva, među bosanskohercegovačke muslimane na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće: M. RIZVIĆ, Isto, 146-182.
89
Usp. Nusret ŠEHIĆ, Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1980.
90
Citirano prema: Luka ĐAKOVIĆ, Položaj Bosne i Hercegovine u austrougarskim koncepcijama rješenja jugoslovenskog pitanja 1914-1918, Univerzal, Tuzla, 1981, 164-165. i dalje.
91
Šaćir FILANDRA, Bosansko kraljevstvo u suvremenoj bošnjačkoj politici, u: Bosanska srednjovjekovna država i suvremenost (Zbornik radova), Sarajevo, 1996, 15.
92
"Ako nam je bilo tako u našoj vlastitoj domovini u kojoj predstavljamo trećinu ukupnog stanovništva, kako će nam biti kada budemo morali živjeti u jednoj državnoj zajednici u kojoj bi predstavljali samo jedanaesti dio stanovništva. Ako bismo, prema programu južnoslavenskih klubova, bili ujedinjeni u jednu državu od 6,5 miliona stanovnika u kojoj bi bili zastupljeni samo sa 600. 000 duša - to bi bio najnepovoljniji odnos. Dakle, niti je naša želja, a niti naši interesi zahtijevaju da se utopimo u južnoslavenskoj državi." Citirano prema: L. ĐAKOVIĆ, Isto, 167.
93
Citirano prema: Z. MATIJEVIĆ, Isto, 345.
94
Atif PURIVATRA, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Svjetlost, Sarajevo, 1974.
95
S. M. DŽAJA, Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi, 56.
96
"Aspiracije ugarskih kraljeva na Bosnu provlače se kao crvena nit kroz sve stranice ugarske povjesnice od XII. pa sve do konca XV. vijeka. Ta težnja odrazuje s spočetka u naslovima pojedinih kraljeva, a kasnije dolazi u križarskim vojnama na Bosnu i na patarene do potpunog izraza; historija nas uči, da se ugarske pretenzije nijesu mogle ostvariti ni milom ni silom, jer su patareni bili i žilav i dobro organizovan elemenat, koji se za slobodu borio, dok je mogao, a kad je iznemogao, onda se, da ne podlegne Ugarskoj, predao Turcima, da uzmogne kasnije u XVI. vijeku pod polumjesecom zaigrati odličnu ulogu u podjarmljenju Ugarske. U koliko je opravdan korak bosanskih velikaša, kad su ih pape i ugarski kraljevi dotjerali do zida, to je stvar shvaćanja. Neki ih povjesničari osuđuju kao kršćani, a neki ih hvale kao muslimani. Budimo pravedni, pa odgovorimo onako, kako bi odgovorio jedan patarenski plemić oko godine 1460. Sigurno bi rekao: da su za njega bili dva zla. Prisiljen birati između dva zla gledao je, da odabere manje. Što se nije odlučio za Mađare i katolicizam, nego za Turke i Islam, to je individualno shvaćanje ponosnog bosanskog patarena, koji se nije mogao pomiriti s idejom, da se stoljetnom neprijatelju njegove vjere i slobode predade na milost i nemilost." Safvet-beg BAŠAGIĆ, Patareni i islam, Gajret, List Gajreta Društva za kulturno i ekonomsko podizanje muslimana, Godina XI, Broj 12, Sarajevo, 16. juna 1927, 177. Ovakvu, u osnovi pogrešnu, sliku konfesionalnih odnosa u srednjovjekovnoj Bosni reciklirao je Omer IBRAHIMAGIĆ, Bosna i Bošnjaci poslije Dejtona, Vijeće Kongresa Bošnjačkih Intelektualaca, Sarajevo, 2000, 121.
97
Vejsil ČURČIĆ, Kako su naši bogomilski pređi sjekli i prevozili svoje nadgrobne spomenike, u: Napredak, IX, 3-4, Sarajevo, ožujak-travanj, 1934, 35-39.
98
Zvonimir BJELOVUČIĆ, Bogomilska vjera od XII. - XVI. vijeka, Vlastita naklada, Štamparija "Jadran", Dubrovnik, 1926.
99
Miroslav KRLEŽA, Bogumili - Magistrala naše medijevalne prošlosti, u: Panorama pogleda, pojava i pojmova, Oslobođenje - Mladost, Sarajevo, 1975, 357-358.
100
Z. MATIJEVIĆ, Isto, 344, nap. 49 i 50.
101
Aleksandar SOLOVJEV, Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne, Godišnjak Istoriskog Društva BiH, 1, Sarajevo, 1949, 42-79.
102
Bibliografiju M. HADŽIJAHIĆA vidi u: S. M. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, 290-291.
103
S. M. DŽAJA, Isto, 83-87.
104
Srećko M. DŽAJA, Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991) s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2004, 270.
105
Muhamed HADŽIJAHIĆ, Porijeklo bosanskih Muslimana.
106
Nenad MOAČANIN, Islamizacija seljaštva u Bosni od 15. do 17. stoljeća: demistifikacija, u: Zbornik Mirjane Gross, Uredili: Ivo Goldstein, Nikša Stančić, Mario Strecha, Zagreb, 1999, 54.
107
Muhamed HADŽIJAHIĆ, Povijest Bosne u IX. i X. stoljeću, Preporod, Sarajevo, 2004.
108
Enver IMAMOVIĆ, Osamsto godina Kulina bana, Oslobođenje, 5. IV. 2003 - Pregled, 11.
109
E. IMAMOVIĆ, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, 114.
110
Citirano prema: Mustafa IMAMOVIĆ, Integracione ideologije i Bosna, u: Erazmus - časopis za kulturu demokracije, Broj, 18, Zagreb, 1996, 41.
111
Dubravko LOVRENOVIĆ, Snažna ambicija slabog znanja, DANI Bosanskohercegovački NEWS magazin, Br. 173, 22. IX. 2000, 48-49; Dubravko LOVRENOVIĆ, Povijest i duh vremena: Tri etnonacionalna pogleda u bosansko srednjovjekovlje, u: Forum Bosnae, 18, Sarajevo, 2002, 60-84; Jon KVAERNE, Isto.
112
Sabahudin DURAKOVIĆ, Bosanska dinastija Kotromanića. Izgubljeno kraljevstvo, Oslobođenje, 26.
VI. 2005, 42. Mnogo trezveniji stav po ovom pitanju iznio je Avdo SUĆESKA, (Bošnjaci u osmanskoj državi, Arabeska, 4, Vijeće kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Sarajevo, 1995, 7.) koji kaže da su "Turci prilikom osvajanja Bosne uništili bosansku feudalnu državu i njene najviše predstavnike (kralja i ostale najkrupnije feudalce) i time razrušili njenu državnost."
113
Henryk SAMSONOWICZ, The Origin of Poland, or Images of our own Beginnings, u: Acta Poloniae Historica, 81, Polska Akademia Nauk, 2000, 19-20. i dalje.
114
S. M. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, 223.
115
C. HEYWOOD, Isto, 26.
116
I. F. JUKIĆ, Isto, 156-164.
117
Usp. Fernand BRAUDEL, Civilizacije kroz povijest, Globus, Zagreb, 1990, 288-290. Naslov izvornika: Grammaire des Civilisations, Les Editions Arthaud, Paris, 1987.
118
Željko IVANKOVIĆ, Na marginama kaosa (fin de millennium), Studije i eseji, Rabic, Sarajevo, 2001, 99, 105.
119
Ivo ŽANIĆ, Prevarena povijest. Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995. godine, Durieux, Zagreb, 1998, 351.
120
I. ŽANIĆ, Isto, 351, nap. 149.
121
Citirano prema: Dubravko LOVRENOVIĆ, Početak ili kraj povijesti, u: Svjetlo riječi, Studeni, Sarajevo, 2003.
122
Vedad SPAHIĆ, Hljeb od javorove kore. Ogled o Andrićevoj doktorskoj disertaciji, u: Andrić i Bošnjaci, "Preporod" - Bošnjačka zajednica kulture, Općinsko društvo, Tuzla, 2000, 57.
123
Kao poticajne za takvu vrstu istraživanja, posebno u kontekstu pravnog položaja manjina u srednjovjekovnoj Europi vidi: Jean W. SEDLAR, East Central Europe in the Middle Ages 1000-1500. A History of East Central Europe, Volume III, Editors P. F. Sugar - D. W. Treadgold, University of Washington Press, Seattle and London, 1994; Robert BARTLETT, Die Geburt Europas aus dem Geist der Gewalt. Eroberung, Kolonisierung und kultureller Wandel von 950 bis 1350, Kindler Verlag, München, 1996 (Originaltitel: The Making of Europe. Conquest, Colonization and Cultural Change, 950-1350, The Penguin Press, London)
124
Citirano prema: Ivan LOVRENOVIĆ, čija je kraljica Katarina, u: Svjetlo riječi, studeni, Sarajevo, 2003.
125
Adil ZULFIKARPAŠIĆ - Vlado GOTOVAC - Miko TRIPALO - Ivo BANAC, Okovana Bosna. Razgovor, Bošnjački institut, Zürich, 1995, 97.
126
C. HEYWOOD, Isto, 22.
127
Dom David KNOWLES, The Historian and Character and other essays, University Press, Cambridge, 1963, 10.
128
Salih JALIMAM, Strah od historije ili o jednoj knjizi i njenim historijskim potvrdama (Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463-1804.
- Mostar, 1999., 336 str., u: Godišnjak BKZ Preporod, Godina I, Sarajevo, 2001, 263-271.
129
C. HEYWOOD, Isto, 39-40.
130
Rusmir MAHMUTĆEHAJIĆ, Dobra Bosna, Durieux, Zagreb, 1997, 89.
131
Usp. J. TOPOLSKI, Isto, 12.
132
Mirća ELIJADE, Istorija verovanja i religijskih ideja. Od Muhameda do Reformacije, III, Prosveta, Beograd, 1991, 71. (Naslov originala: Mircea Eliade, Histoire des Croyances et des Idées Religieuses, 3, De Mahomet a l' age des Réformes, Payot, Paris, 1983. S francuskog prevela: Mirjana Zdravković.)
133
"Glavni ritual bosanskih bogomila, kao što je već spomenuto, bio je post i milostinja. Molitva je bila obavezna za sve vjernike, obavljala se rano ujutro, u podne, poslije podne, kod zalaska sunca i treći sahat noću. Korijeni tome su u manihejskim obrednim i kultnim radnjama, koje pretpostavljaju obredno pranje, okretanje prema suncu, također postove koji su strogo regulirani kao i sam način posta. Molitva se vezivala za sunce i mjesec, kao simbole života i trajanja, prirodni slijed stvari i pojava koje bogomili nisu obožavali, nego poštovali, što je velika razlika." S. JALIMAM, Isto, 14.
134
N. FILIPOVIĆ, Ostvrt na pitanje islamizacije na Balkanu pod Turcima, 396. i dalje
135
R. FLETCHER, Isto, 9.
136
M. ELIJADE, Isto, 189.
137
O fantastičnom svijetu slavenskog paganstva: Leszek Pawe3 SLUPECKI, Slavonic Pagan Sanctuaries, Institute of Archaelogy and Ethnology Polish Academy of Sciences, Warsaw, 1994.
138
Dominik MANDIĆ, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1967,
230. i dalje
139
"U prvom periodu konfesionalne razlike nisu dovodile do bilo kakvog podvajnja, jer, kako je istaknuto, dugo vremena je i samo prelaženje na islam imalo deklarativan karakter, sastojalo se u uzimanju muslimanskog imena. Omladina je obično primala islam i živjela u zajednici sa roditeljima kršćanima, žene novih muslimana dugo su zadržavale ranija imena, muslimani i kršćani u zajednici su zakupljivali krupne državne prihode, jedni za druge pred sudovima jamčili i pomagali se u svim poslovima, a kršćansko porijeklo nikome nije ni u čemu smetalo itd." A. HANDŽIĆ, Isto, 45.
140
Smatram da stvari u tom pogledu stoje mnogo složenije nego što ih je oko 960. godine opisao Abu Dulaf Al Khazraji: "Moj je otac bio kršćanin a moja majka Židovka. Prorok, Bog ga blagoslovio i darovao mu mir, došao mi je u san i rekao: 'Nemoj više nimalo biti zaveden vjerama tvojih roditelja: slijedi moju vjeru.' Tako sam postao musliman." Citirano prema: R. FLETCHER, Isto, 285.
141
Anna MANSSON, Becoming Muslim. Meanings of Conversion to Islam, Etnologiska institutionen Lunds universitet, Lund, 2002.
142
N. MOAČANIN, Isto, 53-54. i dalje.
143
Esma HADŽIĆ, Orgijanje Ivanove inkvizicije, u: Walter, Broj 126, Godina VI, Sarajevo, 18. 1. 2005, 13.
144
Asaf BEĆIROVIĆ, Gdje je štap posljednjeg bosanskog dida? Dok smo ga imali, bilo je i Bosne! Oslobođenje broj 191 - Pogled, 14. II. 2004, 13.
145
A. BEĆIROVIĆ, Isto.
146
Jasmina ZIJADIĆ, Derviši u nemilosti uleme!?, Strogo pov., Broj 5, Sarajevo, Septembar 2005, 20-28.
147
J. ZIJADIĆ, Isto, 28.
148
J. TOPOLSKI, Isto, 5.
149
Ž. IVANKOVIĆ, Isto, 110, 113, 115.
150
Srećko M. DŽAJA, Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991) s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Svjetlo riječi , Sarajevo-Zagreb, 2004, 269 (Naslov izvornika: Die Politische Realität des Jugoslawismus (1918-1991) mit besonderer Berücksichtigung Bosnien - Herzegowinas, R. Oldenbourg Verlag, München, 2002)
151
J. TOPOLSKI, Isto, 10-11.
152
Dnevni avaz, 13. oktobar/listopad 2005, 6.
153
Omer IBRAHIMAGIĆ, Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Biblioteka Posebna izdanja br. 38, Sarajevo, 1998, 15.
154
O tome vidi: Stjepan LOVRIĆ, Bosanska srednjovjekovna državnost u tradiciji Bosne Srebrene, u: Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Sarajevo-Fojnica, 2000, 275-283.
155
Bosanska srednjovjekovna država i suvremenost (Zbornik radova), Sarajevo, 1996. Unatoč visoko proklamiranog cilja - da se "nastojalo osvijetliti ovaj period iz današnjeg vremena, pri čemu su interpretacije nastojale biti oslobođene od bilo kakvog oblika ideološke represije i nacionalne uskogrudnosti" (Isto, IV), cijeli Zbornik odiše upravo suprotnim intencijama. Osim toga, katastrofalno lošoj razini objavljenih tekstova pridonosi i okolnost da se nitko od dvadeset i jednog uvrštenog autora profesionalno na bavi srednjem vijekom.
156
Š. FILANDRA, Isto, 12.
157
Š. FILANDRA, Isto, 13.
158
Marko ŠUNJIĆ, Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.), HKD Napredak, Sarajevo, 1996, 388.
159
Hans KÜNG - Josef VAN ESS, Kršćanstvo i svjetske religije: ISLAM, Svjetlo riječi, Livno, 1995, 45
46. Naslov izvornika: Hans Küng/Josef van Ess: Christentum und Weltreligionen - Islam, R. Piper, GmbH & KG, München, 1994. Preveo s njemačkoga: Ladislav Z. Fišić.
160
Bernard LEWIS, The Crisis of Islam. Holy War and Unholy Terror, The Modern Library, New York, 2003, xxii; S. KOHLHAMMER, Isto, 179, nap. 5; Usp. Gliša ELEZOVIĆ, Turski izvori za istoriju Jugoslovena. Dva turska hroničara iz 15 veka. Ašik Paša Zade i Dursun Beg, Brastvo, XXVI, Beograd, 1932, 55, 58, 65, 68, 70, 73, 74, 76, 77, 78, 79, 80, 81, 82, 88, 89, 95, 98, 99, 100, 101, 102, 104, 105, 106, 110, 113, 114, 115, 116, 117,118, 120, 122; Gliša ELEZOVIĆ, Boj na Kosovu 1389 god. u istoriji Mula Mehmeda Nešrije, Brastvo, XXXI, Beograd, 1940, 5, 7, 12, 30, 31, 32, 33, 34, 37, 38, 39, 55, 58, 59, 61, 62, 64, 65, 71, 72,
73.
161
G. ELEZOVIĆ, Turski izvori za istoriju Jugoslovena, 81.
162
G. ELEZOVIĆ, Isto, 112.
163
G. ELEZOVIĆ, Isto, 117.
164
O srednjovjekovnoj kršćanskoj recepciji islama: Medieval Christian Perceptions of Islam. A Book of Essays. Edited by John Victor Tolan, Garland Publishing, New York - London, 1996.
165
Omer IBRAHIMAGIĆ, Bosna i Bošnjaci. Država i narod koji su trebali nestati, Svjetlost, Sarajevo, 1996, 12.
166
Samir Khalil SAMIR, S. J., Značaj rane arapsko-kršćanske misli za muslimansko-kršćansko razumijevanje, u: Bosna franciscana, 19, Sarajevo, 2003, 217. S engleskoga preveo: Nevad KATHERAN
167
Roman WAPINSKI, Gdansk in Polish Political Mythology - the Formation of Political Consciousness,
u: Acta Poloniae Historica, 81, Polska Akademia Nauk, 2000, 33.
168
Usp. S. M. DŽAJA, Politička realnost jugoslovenstva (1918 -1991), s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, 270, nap. 370 s navedenom literaturom; Ž. IVANKOVIĆ, Isto, 110-118. Konstruktivnoj znanstvenoj kritici, analizirajući udžbenike povijesti, nacionalistička posezanja za srednjovjekovnom Bosnom izložio je Damir AGIČIĆ, Bosna je. naša! Mitovi i stereotipi o državnosti, nacionalnom i vjerskom identitetu te pripadnosti Bosne u novijim udžbenicima povijesti, u: Historijski mitovi na Balkanu, Zbornik radova, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2003, 139-160. Uz ovdje navedene ali i brojne druge, ovaj rad pokazuje da je u odnosu na srpsku i bošnjačku historiografiju hrvatska historiografija najdalje uznapredovala na putu vlastite emancipacije od nacionalističkih naplavina.
169
Usp. R. WAPINSKI, Isto, 30. i dalje.
170
Usp. J. TOPOLSKI, Isto, 8.
171
Srećko M. DŽAJA, Politička misao Alije Izetbegovića, u: Bosna franciscana, 19, Sarajevo, 2003, 259, 262.
172
S. M. DŽAJA, Isto, 262; S. M. DŽAJA, Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991) s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, 270.
173
S. M. DŽAJA, Isto, 270, nap. 370. s navedenom literaturom.
174
Mirjana KASAPOVIĆ, Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb, 2005, 171.
175
"U Bosni i Hercegovini će se moći uvesti izvjestan oblik autonomnog života samo nakon dužih vremenskih prolaznih pauza, za koje vrijeme treba u njoj da postoji čvrsta, i od svih domaćih okolnosti neometana jaka i stroga državna uprava. čvrstog sam uvjerenja da će se tek poslije dugog vremena sprovođenja čvrste i konzekventne državne uprave oslobođene od ustavnih vlasti i njihovih imitacija u Bosni i Hercegovini, postepeno stvarati potrebni privredni, kulturni i politički preduslovi neophodni za državno-ustavni život." L. ĐAKOVIĆ, Isto, 73.
176
H. SAMSONOWICZ, Isto, 22.
177
Između ostalog o tome vidi: Amer OBRADOVIĆ, Komunalni udar na kamene spavače, u: DANI, Bosanskohercegovački News Magazin, Br. 413, Sarajevo, 13. 5. 2005, 24-26.
178
Usp. M. KASAPOVIĆ, Isto, 199-200.
179
Ivo BANAC, Teret lažne povijesti, u: Forum Bosnae, 18, Sarajevo, 2002, 47.
180
Miro JELEČEVIĆ, Zemlja simbola, u: Svjetlo riječi, Broj 272, Sarajevo, studeni 2005, 6-7.
181
J. TOPOLSKI, Isto, 14.
182
J. TOPOLSKI, Isto, 14-17.
183
O tome vidi radove objavljene u zborniku: Medievalism in Europe. Edited by Leslie J. Workman, Studies in Medievalism, V, D. S. Brewer, Cambridge, 1994: David E. BARCLAY, Medievalism and Nationalism in Nineteenth-Century Germany; Gerd-H. ZUCHOLD, The Prussian Royal House and Pictorial Representations of the Nibelung Saga; Hilary BRAYSMITH, Medievalism in German Romantic Art: Reading the Political Text of the Gothic Style; Lisbet KOERNER, Nazi Medievalist Architecture and the Politics of Memory; Richard J. UTZ, Medievalism as Modernism: Alfred Andersch's Nominalist Littérature Engagée; Roland BONNEL, Medieval Nostalgia in France 1750-1789: The Gothic Imaginary at the End of the Old Regime; W. Jay REEDY, Ideology and Utopia in the Medievalism of Louis de Bonald; Ljubica D. POPOVICH, Medievalism in Serbian Painting of the Nineteenth Century.