Richard Rorty citira metaforu Petera Singera o "proširenju kruga onoga 'mi' - proširenju broja ljudi koje smatramo 'jednima od nas'". Preko Rortyja, nešto ranije, dolazimo također do slične, ovaj put Wilfried Sellarsove metafore o "širenju mi-intencija" odnosno širenju broja ljudi s kojima se možemo solidarizirati, za koje možemo tvrditi ono "mi". Ove dvije, sinonimne metafore tiču se u najužem smislu, ljudske imaginacije, mogućnosti da gledamo iz pozicije onoga ko je do sada bio isključen iz kruga "mi", dakle iz pozicije marginalnog Drugog. Tako će nas muškarce imaginativna strategija širenja "mi-intencija" smjestiti u "ženske cipele", ali i u cipele Jevreja, muslimana, crnca. Taj senzibilitet imaginacije koji se, prema Rortyju, širi "sentimentalnim obrazovanjem" -naprimjer, čitanjem književnih djela, poezije, filozofskih rasprava, dobrih novinarskih reportaža - izmjestit će nas u poziciju homoseksualca čija se, kako veli Rorty, "ljubav prema drugome smatra odvratnom perverzijom". Na taj način, a ne nekim moćnim uvidom u atemporalnu strukturu ljudske egzistencije, ne nekim filozofskim "raskrivanjem one prave ljudske prirode", širi se referentni opseg pojma "mi", pojma "otvorenoga kraja", kao dio romantičarske, prosvjetiteljske, općenito poetske (poietične) vizije čovječanstva kao, kako Rorty naglašava, "državne zajednice ('commonwealth') planetarnih razmjera". Za proširenje kruga onoga 'mi' treba nam emancipatorska imaginacija pobuđena, kako smo vidjeli, ponajprije književnošću koja, prema Rortyju, prednjači u razotkrivanju sve suptilnijih oblika tlačenja, marginaliziranja, ukratko, ekskluzije nesretnih ljudskih bića iz 'mi'.
Još je toliko ljudi izvan onog 'mi', još je toliko brutalnih i ponižavajućih praksi koje isključuju zbog čega će nas, nadati se, naši potomci oštro osuđivati čudeći se kako tu vrstu tlačenja i patnje naših bližnjih ljudskih bića nismo uopće opažali, isto onako kako mi današnji optužujemo naše pretke zbog praksi ponižavanja i tlačenja, odvratnih praksi ubijanja kao što je naprimjer, spaljivanje "vještica", te niza drugih praksi koje su doskora bile nešto neupitno, neproblematično. Drugim riječima, Rorty uči da nam osim te poetske vizije čovječanstva čije horizonte nam valja u intelektualnoj imaginaciji stalno širiti, nemamo nikakvog garanta da smo na pravom putu, da nas, ustvari, "na kraju puta" čeka platonistički ideal ljudske biti koga smo dosegli. Na osnovu te poetske vizije čovječanstva kao kooperativne državne zajednice na nivou planete, zajednice maksimalno proširenog referentnog opsega pojma 'mi', sporo i mukotrpno, nakon imaginativnih uvida, prilagođavamo i mijenjamo društvene institucije čineći ih osjetljivijim i otvorenijim za one koji do jučer nisu bili 'jednim od nas', koji nisu bili 'mi'. Mukotrpnost tog imaginativnog emancipatorskog procesa širenja zajednice 'mi' naglašena je nemogućnošću definitivnog, finalnoga određenja. Lista ljudskih prava i sloboda, ali i lista suptilnih formi marginaliziranja i isključivanja nikada neće biti definitivna. Takva Magna Carta čovječanstva je u stalnom procesu rekonstrukcije. To je zato što je, kako tvrdi Rorty, "svaki značajni objekt filozofske spekulacije ili religijskog štovanja proizvod ljudske imaginacije. Jednoga dana ti objekti mogu biti zamijenjeni drugima. Nema nekog predodređenog kraja tome procesu - nema tačke na kojoj ćemo moći ustvrditi da smo našli 'ispravni' ideal".
Najlucidniji nauk Rortyjevog pragmatizma jednostavno implicira da se čovjek, ili ta "pametna životinja", poetski nosi sa stvarnošću. Ljudska povijest je povijest imaginativne ljudske tvorbe smisla i predstavlja veliku, nedovršenu poemu koju ispisuju cijeli naraštaji onih intelektualno najsenzibilnijih u nadi da ćemo jednom, "any millennium now", rekao bi Rorty, nastanjivati svijet u kojemu ljudska bića žive daleko sretnije živote od nas današnjih. Na takav smislotvorački, poietički način "pjesnički stanuje čovjek na zemlji", kako glasi znameniti Hoelderlinov stih.
Suprotno uvjerenje da je poema ljudskog smislotvorstva već odavno bez nas napisana ili inkodirana u, Ratzingerovim riječima, "samu strukturu ljudske egzistencije", te da je potrebno još samo naći 'pravi' način da se njezina nerazumljiva slova dešifriraju, ili kako Rorty opisuje, ideja da postoji neka "istina veća od nas samih, predstavlja miješanje ideala s moći". Ovo uvjerenje počiva na pretpostavci da postoji mala, 'odabrana' grupa mudrih muževa koji su tu poemu dešifrirali, ili znaju tajnu njezina koda, pa su njihove metafore i vokabular zato zaslužili povlaštenu poziciju i pravo poziva na slijeđenje. Emancipatorska imaginacija širenja 'mi-intencija' bez ikakvog izvanjskog garanta koji bi bio veći "od nas samih" tad biva napadnuta: nekada kao jeres, nekad kao općenje s đavolom, drugi put kao opasna zavjera, a nekad kao relativizam. Optužbe redovito stižu od mudrih koji već imaju uvid u šifru već davno ispisane poeme ljudskoga smisla. Tad nastaje "prekid" širenja i počinje redukcija onog 'mi' koja dijeli "nas pravovjerne" od "njih krivovjernih". Čovjek počinje nastanjivati zemlju ideološki, ne pjesnički; poema smislotvorstva postaje ideološki manifest, učahurena dogma, oda besmislu čiji ekskluzivizam i redukcionizam onog 'mi' poprima drastične oblike gdje se milioni onih 'ne-mi' bacaju gladnim lavovima, pale na lomačama, guše u plinskim komorama ili ubijaju u opsjednutim gradovima.
Ovi 'čitači' kodova tajne poeme strukture ljudske egzistencije stječu izvanrednu moć, poput staroegipatskih svećenika, nudeći spasenje onoj povlaštenoj, reduciranoj grupi onih 'mi' kao nagradu za slijeđenje. Ideja spasenja ili iskupljenja već po sebi je, kako primjećuje Rorty, usmjerenja na redukciju onog 'mi' i kao takva već unaprijed degradirajuća jer počiva na uvjerenju da su ljudi 'degradirana bića', nematerijalne duše "zatvorene u materijalnom tijelu", "nevine duše korumpirane izvornim grijehom". Kriterij degradiranosti i recept iskupljenja u rukama je moćne nekolicine koja "zna" kako da nivo našeg utamničenja ili "korumpiranosti" uporedi s "izvornim" tekstom poeme o atemporalnoj strukturi naše ljudske prirode. Emancipatorska snaga ljudske imaginacije, sa svoje strane, razoružava svaku povlaštenost uvida i "duboko čitanje kodova" jer nepovratno baca sve uvide, ma od koga dolazili, u jedan demokratski forum neprekidne rasprave, dijaloga na "tržištu ideja" - alternativnih poetskih vizija daljeg razvoja ljudske zajednice, bez mogućnosti povlašćivanja i autoriziranja jedne od pozicija. Taj kontekst "rasprave jednakih naracija" Benedikt XVI će okarakterizirati kao relativizam, a Rorty borbom između alternativnih vizionarskih poema. Jedna poema je, kako on veli, vizija "vertikalnog uspona k nečem većem od puko ljudskog. Druga je vizija horizontalnog progresa prema planetarnoj kooperativoj državnoj zajednici".
Ipak, zašto ovo pišem? Sigurno ne zato da bi kao uživalac Rortyjevog teksta čitaocu ponudio jedno autoritativno, 'ispravno' tumačenje teksta ovog filozofa. Njegove ideje samo su mi otvorile horizont i poslužile, u dobrom pragmatističkom maniru, kao alat da lakše uvidim tu nakaradnu političku estetiku državne zajednice čiji sam građanin. Politički kontekst dejtonske Bosne i Hercegovine je nepodnošljivo redukcionistički, odnosno, on se svodi na stalni proces sužavanja broja ljudi koje smatramo 'jednima od nas'. Suštinska karakteristika bosanskohercegovačke politike koju nazivam etnopolitikom upravo je stalno 'sužavanje onoga mi' koja se u filozofsko-političkoj terminologiji pobliže mora odrediti terminom etničke homogenizacije ili prema Rogersu Brubakeru - kristalizacije. Ovo naše, bosanskohercegovačko etničko stanovanje čovjeka na zemlji, ojačano ustavnopravnim, institucionalnim okvirima, generira redukcionističke deskripcije i prakse marginalizacije i poniženja onemogućujući izmještanje u poziciju ('kožu') drugoga, presumjeravajući imaginaciju na esencijalizirajuće čitanje "već-unaprijed-date prirodne činjenice", u našem slučaju etničkog grupstva.
Ideologizirano obrazovanje, huškačka historiografija, novinarstvo, književnost i umjetnost etničkog postvarenja i esencijalistička filozofija ne samo da ne senzibilira našu imaginaciju, osobito ne onu građansku, već je otupljuje, sprečavajući svaku mogućnost našeg samoizmještanja, ukopavajući nas u duboki rov u čijemu kalupu se izljeva to, majušno, "stalno ugroženo", uvijek reducirajuće 'mi'. Ako se, da se opet pozovem na Rortyja "politički progres postiže kada se institucije koje su omogućile povećanje slobode i umanjenje okrutnosti zamjene institucijama koje još više proširuju slobodu i još više umanjuju okrutnost" (Rorty, 1997: 40), onda se, glasi tužni aksiom 'balkanske politike' stalne, paranoične, mi-redukcije politički regres zacijelo postiže kada se institucije koje su umanjivale slobode, uvećavale okrutnosti, institucije komunističkog režima, zamijene institucijama koje još više umanjuju slobodu (politička redukcija građanina na njegovu krvnu pripadnost određenom etnosu) i još više povećavaju okrutnost (proces kristalizacije, odnosno redukcije onog 'mi' putem genocida, masovnih ubijanja i progonstava).
Ako su, da nastavim istom analogijom, "demokratske institucije ... oruđa za zadovoljenje određenih ljudskih stremljenja - stremljenja koja su postala preovlađujuća od kako se sve više ljudi uključilo u ono što Hume naziva 'strankom čovječnosti'" (Rorty, 1997: 41), onda su naše ne-demokratske1 institucije 1
Zašto nedemokratske? Pa, da mi je vidjeti toga koji bi se usudio javno ustvrditi da je naprimjer koncepcija etnički-segregiranog školstva ustvari jedna demokratska institucija.
oruđa za zadovoljenje onih ljudskih stremljenja koja su postala preovlađujuća od kako se sve veći broj ljudi počeo isključivati iz 'stranke čovječnosti' koja je postala sinonimna s našom etničkom grupom, s našim etničkim 'mi'. Jezik samokonstituiranja etničkog 'mi' je postvarujući, supstancijalizirajući; on naše etničko 'mi-stvo' predstavlja kao prirodnu činjenicu i prirodan poredak stvari-u-svijetu iščitavajući već napisanu poemu 'dekodiranim' riječima - predstavama stvari kakve 'uistinu' jesu. Određene komponente društvenih praksi, takvim esencijalističkim jezikom zazivanja2 hipostaziraju se, zaleđuju, atemporaliziraju i na kraju, sasvim izmještaju iz te same društvene prakse.
Nasuprot ovoj ključnoj odrednici našeg bosanskohercegovačkog etnopolitičkog diskursa, te odurne estetike usavršavanja ponižavanja i sužavanja slobode, Rorty i njemu slični mislioci smatraju da je "nemoguće tvrditi da je neki takav jezik ili skup djelovanja istinitiji prema ljudskoj prirodi od nekog drugog... Jezik trebamo shvaćati kao alat za slamanje međuljudskog nepovjerenja, a ne kao alat za predstavljanje kako stvari uistinu jesu". (Rorty, 1996: 334-35) Taj jezik 'suština' kojim govore etnopolitički čitači i dešifranti 'prirodnog stanja' govor je postvarenja, a "postvarenje kao društvena praksa ... od centralnog je značaja za praksu politizacije etniciteta". (Brubaker, 2002: 166)
Govor postvarenja je ekskluzivistički, redukcionistički po ono 'mi', diskriminacijski jer valja iskristalizirati ko uistinu jeste 'mi'. Taj govor se suprotstavlja emancipatorskoj imaginaciji jer je ova inkluzivna, zahtijeva strategiju samoizmještanja vlastite pozicije i perspektive. Ta strategija slabi homogenizaciju reduciranog 'mi' pa se često tretira izdajničkom. Svako malo, ustvari, slušamo kako 'naši' intelektualci "razbijaju jedinstvo našeg naroda", kako "nisu stali uz svoj narod", to majušno 'mi', kako su se "otuđili" od svoga naroda i njegove vjere i tradicije. Emancipatorska imaginacija uistinu je otuđujuća i strana svakom supstancijalizirajućem govoru, svakom 'prirodnom' stanju 'stvari-u-svijetu'.
Otuda, problem bosanskohercegovačkih etničkih 'mi' nije u nepostojanju njihovog unutarnjeg jedinstva i homogenosti, već upravo suprotno, u njihovom pretjeranom jedinstvu i homogenizaciji, samoredukciji na one društvene prakse samokristalizacije koje su dobile i svoj odgovarajući institucionalni okvir. Drugim riječima, problem je u tome što je ono 'mi' postalo toliko maleno i reducirano na ono najprostije i najprimordijalnije da se više ne može 'disati'. Problem je u tome što su zazivajuće prakse autosupstancijalizacije dosegle tako visok stupanj redukcije, odsječenosti od svake normalne društvene interakcije da je dovedena u pitanje sama opstojnost tih reduciranih 'mi' kao prirodnih, esencijalnih, u-sebi-zatvorenih 'stvari-u-svijetu'.
Tu nema niti može biti ikakvog dijaloga i sporazuma. Etnopolitička produkcija razlike spram drugog (do njegovog onečovječenja) kao simultane produkcije svoje samoidentičnosti po onom logičko-eutanazijskom identitetskom obrascu A=A, kao uopće i svaki povlašteni esencijalistički, ideološki govor, potpuno je sebe nadživio i obesmislio. Naime, iz tako pozicioniranog ideološkog konteksta, upitajmo se zdravorazumski, kuda još uopće možemo poći. Dosegli smo apsolutnu nulu procesa samoapsolutizacije reduciranog etničkog 'mi'. Dosegli smo etnopolitički habitus kao "sistem strukturiranih, strukturirajućih dispozicija" čije se "konstruiranje objektivnih odnosa nužno odvija kada hipostaziramo ove odnose tretirajući ih kao stvarnosti već konstituirane izvan historije grupe". (Bourdieu, 479-80) Riječ je
o konstrukciji društvene zbilje, u našem slučaju etnopolitičkom habitusu koji je "proizvod historije koji producira individualne i kolektivne prakse - još historije - u skladu sa shemama generiranim od te same historije. On osigurava aktivno prisustvo prošlih iskustava koje, odloženo u svakom organizmu u formi shema percepcije, mišljenja i djelovanja ima tendenciju garancije 'ispravnosti' djelovanja i njihove konstantnosti kroz vrijeme... Ovaj sistem dispozicija - sadašnje prošlosti koja ima tendenciju da sebe perpetuira u budućnost svojim reaktiviranjem u slično strukturiranim praksama". (Bourdieu, 481)