U suvremenoj francuskoj filozofiji posljednjih petnaestak godina jedno je ime postalo nezaobilazno. Riječ je o Alainu Badiou, profesoru filozofije na Ecole Normale Supérieure i Collége International de Philosophie u Parizu. Dugo godina Badiou je bio angažirani maoist, pripadnik pokreta 68.' poput gotovo svih relevantnih mislioca poststrukturalizma. I danas se mnogi njegovi politički stavovi mogu razumjeti jedino kao ortodoksna obrana utopijskog karaktera socijalizma, pri čemu figure Maoa i Castra, uz kritički razračun s iskustvima totalitarne politike realsocijalizma u XX. stoljeću, služe kao simboličke točke strategije otpora američkome imperijalizmu. Badiou je uz filozofijsku djelatnost poznat i kao dramski pisac. Njegova su glavna filozofijska djela Teorija subjekta, Bitak i događaj, Manifest za filozofiju.
Uz Jacquesa Derridau, vodećeg mislioca postmoderne i dekonstrukcije, Badiou je autentični predstavnik obnove lijeve, marksističke pozicije, podjednako kritički usmjerene protiv neoliberalne ideologije "kraja povijesti" kao i protiv svih teorijskih opravdanja postojećeg poretka postmodernog kasnog kapitalizma u doba globalizacije. O njegovim spisima vrlo zahtjevnog diskursa prožetog spojem Heideggera, Lacana, Marxa i Althussera postoji već niz tumačenja i mnoštvo sljedbenika u Velikoj Britaniji i Americi, koji pripadaju krugu etabliranih intelektualaca lijeve kritičke orijentacije. Uz Žižeka, Laclaua, Balibara, Hardta i Negrija, mišljenje Badioua nedvojbeno je intrigantni, radikalno-kritički razračun s temeljnim "dogmama" liberalno-demokratskoga svijeta, koje u masovnoj razumskoj svijesti vrijede kao civilizacijska postignuća Zapada.
Politizacija Lacana u Žižekovoj verziji, primjerice, nikad ne bi imala toliko odjeka da otvoreno ne izaziva na provokaciju time što dovodi u pitanje "nužnost" multikulturalizma kao logike kasnog kapitalizma. Svi su teoretičari te postmarksističke i istodobno obnoviteljske marksističke tradicije na stanoviti način zagovornici kritike ideologije. Na tragovima mišljenja Louisa Althussera o ideologijskim aparatima države u postmodernome svijetu i Badiou se na posve izvoran način razračunava s nečim gotovo posvećenim, nedodirljivim - etikom. Kako to etika uopće može biti sredstvom opravdanja "zla" u suvremenome svijetu? Zar je moguće da su multikulturalizam, borba za ljudska prava, mišljenje Drugoga i razlike (queer-culture, nesvodivost rodne orijentacije, svi oblici zaštite spolnih i rasnih manjina) tek puka ideologija opravdanja "zla" u globaliziranome svijetu kasnoga kapitalizma?
Osnovne postavke Badiouve filozofijske pozicije svode se na izvođenje "ontologije istine".1 Istina je inovacija en acte. Ona je jedinstvena u svojem prostoru i prigodi, no univerzalna u svojem zahtjevu i važenju. Procedura istine pojavljuje se tek s događajem (evenément) kao prekidom sa zatečenim stanjem. Događaj, subjekt i istina su povezani u jedinstveni proces potvrđivanja.2 Koncepcija bitka kao višestrukosti u Badioua je izvedena kao istodobno ontologijska i postmetafizička artikulacija slobode novog otpočinjanja. Bitak u svojem višestrukome povijesnome pokazivanju potvrđuje se i kao matematički zakon. Jedno nije Sve. Ono Mnogostruko je uvjet mogućnosti, govoreći kantovski, da bi neko Jedno uopće nastupilo kao epohalni događaj. Otuda je iznimno intrigantno da Badiou kritikom ontologijsko-metafizičke povijesti zapadnjačke filozofije zapravo tek "pluralizira" bitak. No, konzekvencije su tog filozofijskog čina dalekosežne.
Ponajprije, time se dokida teologijska dimenzija metafizičkog potvrđivanja bića kao bića. Peter Hallward, njegov vjerodostojni tumač i prevoditelj na engleski, lucidno upućuje na taj paradoks u cjelini Badiouove knjige o etici.3 Ako je, naime, bitak Višestrukost bez jedinica, onda strogo govoreći nema Boga. Monizam zapadnjačke metafizike nadomješten je pluralizmom proceduralno-generičkih istina. Bog nije dokinut antropologijskom kritikom metafizike kao u Feuerbacha ili Blocha. Bog nije bitak, jer bi tako nešto iz cjeline filozofijskog mišljenja Alaina Badioua bilo promašeno ne samo tradicionalno školnički nego i analitički besmisleno, s obzirom na blizinu s Heideggerovim mišljenjem. Kad se Bog metodički i zbiljski u Badiouovoj ontologiji istine i događaja "pluralizira", to znači da je posrijedi svojevrsni postmoderni "politeizam" generičkih procedura u situaciji. No, to istodobno ne pretpostavlja da će Badiou neproblematski pristati uz komunikacijsku (paralogijsku) teoriju istine kao konsenzusa pluralnih strana u dijalogu, poput Lyotarda i postmodernih pragmatista.
Ontologija Višestrukog odlučuje o političkoj dekonstrukciji liberalno-humanističkog obzorja etike i nevjerodostojne politike. Badiou ostavlja mogućnost opstojnosti i drugih alternativa. No, svaka generička procesura istine ili modusa filozofije nije nipošto "pluralistična", nego kontingentna u svojem nesvodivome svijetu potvrđivanja. Ako se subjekt, koji nije tek pojedinačni slučaj osobe, nego istodobno osoba, nadindividualni entitet i kolektivni identitet u jednome, potvrđuje u znanosti, onda je njegova artikulacija invencija spoznajnih promjena zatečenog stanja. Stanje situacije (Etat-situation
Terminologija Badioua prilično je složena i čini katkad nepremostivu teškoću u razumijevanju "čistih" filozofijskih pitanja. Ona je istodobno hibridno povezivanje matematičkih suvremenih teorija, Heideggera i Derridae, Lacana, Marxa, Althussera i Lenjina u jedinstvenom govoru koji teži biti samorazumljiv i "egzaktan". Izjednačavanje ontologije i čiste matematike, točnije bitka i moderne teorije skupova kulminira u knjigama političko-etičkog sadržaja s postavkom da su sve situacije (situations) višestruko otvorene i kontingentne. No, što je to "otvoreno" a što "kontingentno" u situaciji?
Pojam situacije Badiou uzima u egzistencijalno-ontologijskome značenju kako se ono može pronaći kod Sartrea. Bitak-u-svijetu jest otvorenost i jednokratnost ljudskog bitka u situacijama. One su kontingentne i historijsko-antropologijski date u mogućnostima izbora i preinake već izabranog. Badiou ne zagovara vulgarni "subjektivizam" niti mehanički "objektivizam" povijesne artikulacije događaja. Promjena situacijski određenog mjesta subjekta koji s drugim subjektima su-djeluje u oblikovanju povijesti vezana je uz pojam praznine situacije. To je deterministički pojam, koji je moguće razumjeti tek iz veze s pojmom događaja i istine. Praznina situacije nastaje kad se unutar samog sklopa događaja univerzalnog karaktera (primjerice, globalnog kapitalizma s njegovim partikularnim kulturnim modusima, singapurski, finski, francuski) pojavljuje nešto bez dovršenog "bitka", nešto nepotpuno (ilegalni migranti u nacionalnim državama EU).4
Istina je za Alaina Badioua uvijek istina nečega. Ona je obvezujuća spram načela, osoba ili ideala. Njegov je poznati primjer koncepcija apostolske subjektivnosti sv. Pavla. Kršćanska koncepcija preobraćenja, otpočinjanja iznova ali s novim načinom bitka, počiva u događaju vjere u Kristovu uskrsnuće. Svi oblici ljudskoga otkrivanja istine u događaju prekida s aktualnim stanjem, uvjet mogućnosti "revolucije" nalazi se u događaju vjere u slobodu novoga početka. Postoje četiri područja istine sukladno kojima se razotkrivaju četiri "uvjeta" filozofije ili generičkih procedura: ljubav, umjetnost, znanost i politika.5
Odluka o četvorstvu generičkih procedura kao ontologijskog potpornja istine u povijesno-epohalnome istinstvovanju čovjeka proizlazi iz teorije o Višestrukosti bitka. Napokon, to je i simbolički način potkopavanja misterijsko-mistične trijade teologijsko-kršćanskog zaposjedanja ideje univerzalnosti povijesti. Ako se, dakle, bitak ne može izjednačiti s Jednim nego samo s Višestrukim, onda ovo četvorstvo predstavlja pokušaj utemeljenja jedne nove "fenomenologije" ljudskog odnosa naspram bitka i povijesti uopće. Četvorstvo podsjeća na nešto već otprije izvedeno u neomarksističkome mišljenju Kostasa Axelosa. Riječ je o pokušaju prevladavanja metafizike "igrom svijeta". Na tragu Marxa i Heideggera on je uveo u optjecaj pojmove "velikih moći" i "temeljnih snaga". Umjetnost, religija, filozofija i znanost bile se artikulirane kao moći, dok su u snage pripadali temeljni ontologijsko-fenomenologijski pojmovi povijesti - rad, politika, ljubav, igra.6
Nije Badiou stoga tako izvoran kao što to bez kritičkog razumijevanja ustvrđuju mnogi dogmatski apologeti njegova mišljenja, počesto zaboravljajući i namjerno reducirajući historijsku baštinu zapadnjačkog marksizma. U ovom slučaju riječ je upravo o francuskoj filozofijskoj situaciji poslije II. svjetskog rata, o kojoj i sam Badiou u jednom predavanju održanom u Buenos Airesu govori kao o univerzalnoj partikularnosti ili partikularnoj univerzalnosti kontinentalne europske filozofije XX. stoljeća.7 Upućivanje na Axelosa u ovom kontekstu smatram bitnim za mogućnost povijesno-filozofijskih analogija ne samo u problemima, nego i u pojmovnome strukturiranju. Ipak, temeljno pitanje Badiouova ontologijsko-političkog projekta jest radikalna kritika etike kao ideologije. O kakvoj se tu etici govori i kako je uopće moguće teorijsku misao o univerzalnoj moralnosti proglasiti ideologijskom?
Badiou podvrgava etiku kritici i proglašenju ideologijom obrane "zla" u svijetu kakav jest zato što u ime univerzalnosti ovjekovječuje nešto povijesno nastalo kao vječno, prirodno i nužno. Liberalni humanizam globalnoga kapitalizma, njegovu "humanitarnu ideologiju" zaštite ljudskih prava u ime čega se pokreću ratne operacije, primjerice Amerike u Iraku, Badiou drži ideologijom stoga što ne izvodi pojam dobroga iz njega samoga (kapitalizam i demokracija po-sebi), nego iz pretpostavljenoga zla-u-svijetu (totalitarizam, nasilje, ugrožavanje ljudskoga dostojanstva). Njegova kritika Kantova kategoričkoga imperativa, Lévinasove koncepcije otvorenosti Drugoga i, napokon, radikalna kritika ideologije "kulturnih razlika" (Derrida i dekonstrukcija), polazi od stava da obrana posebnosti potkopava univerzalnost Zakona i istine time što učvršćuje postojeći poretak ne-istine. Kad Zapad u tzv.postkolonijalnoj kritici sebe podvrgava samokritici zbog kolonijalizma i rasizma onda se takva vrsta kritike zaustavlja na površini. Ona je etička ideologija jer ne može radikalno dopustiti promjenu istine o sebi promjenom karaktera globalnog svjetskog poretka izrabljivanja Drugoga suptilnim metodama kulturnih razlika.8
Etika istine nasuprot apriornoj etici Kanta kaže da nema etike uopće. Badiouovu misao o kritici ontologijsko-metafizičkog utemeljenja etike danas na zasadama kantovskog univerzalizma dužnosti osobe spram ciljeva moralnog usavršavanja čovječanstva moguće je razumjeti kao radikalni nastavak cijele tradicije filozofije XX. stoljeća. Dva reprezentativna mislioca tog "anti-etičkoga" kruga su Heidegger i Sartre. U svojim najznačajnijim filozofijskim djelima, Heidegger u Bitku i vremenu, a Sartre u Bitku i ništavilu postavili su problem su-bitka odnosno etičkog odnosa spram Drugoga i zajednice otvorenim.9 Ali ne kao rekonstrukciju ili mogućnost filozofijskog projekta neke nove etike za postmetafizičko doba, nego kao kraj osamostaljenog etičkog fundiranja čovjeka kao namjesnika ili subjekta nihilističke epohe bitka i vremena. Dakako, to se odnosi izričito na Heideggera, a u manjoj mjeri na Sartrea, koji je ipak ostavio mogućnost neke egzistencijalne etike. Nju je poslije, usvajanjem Marxove koncepcije povijesti i kritike etičkog obzorja građanskog humanizma kao kvijetizma, kompenzirao idejom dijalektičke konkretne prakse revolucioniranja postojećeg svijeta kapitalizma kao neokolonijalizma i neoimperijalizma.10
Što je bit programatskog stava o etici kao ideologiji? Iz Marxova obzorja materijalističke kritike uvjeta društvene reprodukcije povijesti razvidno je da etika kao zahtjev za premošćivanjem bitka i trebanja ostaje uvijek metafizičkom utjehom. Ideologija etičke pozicije nastaje kad se prirodno-povijesni svijet (kapitalizma i liberalne demokracije) ovjekovječuje na temelju vladajućih ideja vremena. Etika je najveći stupanj perverzije istine u sustavu simulakruma građanskog humanizma. Primjera za takav radikalizam Badiou može posvuda pronaći. No, ono što je provokativno u Badiouovoj kritici etičkog humanitarizma uopće jest ipak nešto drugo. Postoje mnogi neomarksistički autori - Žižek, Bourdieu, Hardt i Negri, Laclau - koji su na različite načine varirali istu misao i prije no što ju je Badiou eksplicitno izveo u svojem naumu dekonstrukcije etike liberalnog humanizma. No, u mišljenju ontologije istine kao pretpostavke istinskog metapolitičkog čina Alain Badiou otvorio je problem na višoj razini. Vratio je u promišljanje etički problem o odnosu dobra i zla u izvanetičkome smislu. Izvanetičko nije izvanmoralno u Nietzscheovu postmetafizičkom vitalizmu koji predstavlja pozitivnu verziju nihilizma. Riječ je o dobru i zlu s obzirom na pitanje vjerodostojnosti etike istine kakvu jedino Badiou može zamisliti kao projekt prevladavanja granica iskvarenosti i degeneracije globalnog kapitalizma i njemu primjerenih svjetonazora, ideologija, etika.
Za Alaina Badioua ne opstoje opća načela ljudskih prava kao ni prirodno pravo čovjeka, jer je priroda sama povijesna i društvena konstrukcija. Utoliko je posve razumljivo zašto on i holističke, new age-ovske konstrukcije bio-etika u postmodernome svijetu tretira dosljedno kao etičke ideologije. Naime, priroda je danas kulturalni konstrukt. Ona nije iskonska pra-roditeljica niti skladište iskonske sveze čovjeka sa svim drugim bićima, nego redizajnirani okolni svijet. Stoga se ni prirodno pravo ni ljudsko dostojanstvo, govoreći blochovski, kao ni bio-etički univerzum biljaka, životinja, ljudi i klonova ne može utemeljiti iz neke apstraktne nadpovijesne logike događanja. Iz Višestrukosti bitka, situacije i događaja, etička je pozicija u svim svojim mogućnostima od Kanta do Hansa Jonasa određena nesukladnošću bitka (Sein) i trebanja (Sollen). Korak s onu stranu etike nije amoralizam i odbacivanje ljudske intersubjektivne komunikacije nesvodivih osoba u dodiru s Drugim. Badiou kao ontologijski materijalist definira povijest kao poprište kaosa i povijesne transfiguracije događaja. Etika u svojem rigoroznom univerzalizmu obveza i dužnosti, kao i ideologija ljudskih prava ontologizira povijesnu (ne)promjenjivost. Drugim riječima, partikularnost povijesne situacije postaje ideologijski konstruirana kao Univerzalno dobro (Zapad i njegova kultura ljudskih prava, primjerice).11
Nasuprot takvom etičkome komunikacijskom odnosu spram svijeta uopće, a on ne može biti drukčije izveden negoli kao apstraktni humanizam čovjekoljublja kao takvog, svjetoljublja kao takvog, posve je logično da Badiou zahtijeva korak s onu stranu etičke ideologije. Etika nije kao ni ideologija lažna svijest o istinitom društvenom bitku. Ona nije tek postuliranje ciljeva istinitog ljudskog djelovanja na temelju religijsko-duhovnih istina koje su apovijesne i stoga "fundamentalističke istine". Ethos jest u ontologijsko-metafizičkome području iskazivanja smisleni kod ljudskoga habitusa u povijesnome svijetu. Ali ethos kao habitualni događaj povijesti nije etika kao ideologija ili skup pravila zasnovanih na transcendentalnom važenju apsolutno obvezujuće istine.12
Postavka o etičkoj ideologiji odnosi se na dva filozofa i njima primjerene sustave. Oba su reprezentativna za svoje vrijeme. Jedan je Kant, a drugi Levinas. Doba modernog prosvjetiteljstva i etičkog univerzalizma prava i dužnosti čovjeka kao građanina svijeta (kozmopolitski subjekt) i doba povratka čovjeku kao Drugome u njegovoj nesvodivosti (postmoderni subjekt kulturnih razlika) na kraju XX. stoljeća nisu posve suprotne ontologijsko-etičke pozicije. Badiou ih kritički identificira kao najuzornije pozicije u kojima ono etičko propisuje povijesnome svijetu njegova pravila ponašanja. Kant pretpostavlja moć nepromjenjive, vječne i jedinstvene ljudske prirode koja transcendentalno omogućuje umsku regulaciju ljudskih prava u zakonski uređenom poretku svjetske povijesti. Levinas postulira partikularnu univerzalnost osobe kao Drugoga -kulturno različitog -i stoga etičko djelovanje mora biti usuglašeno poštovanje ideologije "kulturnih razlika". Dok prvome konceptu nedostaje zbiljske, empirijske konkretnosti, drugome je uskraćen koncept univerzalnosti ljudske osobe kao nesvodive na upravo te opjevane "kulturne razlike". Apstraktni humanizam (Kant) i teologijsko-sekularni pojam tolerancije (Levinas) predstavljaju za Badioua paradigmatske pozicije naizgled posve suprotnih etičkih ideologija. No, obje su isto stoga što su iz temelja diskurzivne strategije ovjekovječenja nečeg povijesnoga i otuda podložnog promjenama.
Univerzalno ljudsko biće je uvijek ukorijenjeno u posebne istine i konfiguracije događaja. Badiou se u svojoj Etici suprotstavlja Habermasu, Rortyju, "kulturalnim studijima" u Americi jednostavnom tvrdnjom da je sva obrana humanizma ljudskih prava u rodnome/spolnome, rasnome i bilo kojem obliku potčinjenosti ništa drugo negoli ispunjenje temeljnih načela samoga svijeta liberalnoga humanizma. Nasuprot politici razlika njegova je koncepcija povratak Istome, univerzalnome kao pripremni korak za "revolucionarni" prekid s postojećim poretkom. Zato multikulturalizam samo cementira manjkavosti demokratske procedure istine. Tolerirati Drugoga, prosvijećeno se odnositi spram ponižavanja osobe kao rasno ili spolno različite nisu radikalne stvari. To su tek neophodne humanističke priče, koje u bitnom ne dovode u pitanje "zlo" samoga poretka svijeta. Događaj prekida ovdje nije bjelodan. Odbacujući apstraktnost moralnoga zakona, Badiou ne postaje "amoralan" u obnovi anti-humanizma Althussera, Lacana i Foucaulta. On samo pokazuje da se na izazove "amoralnosti" globalnoga kapitalizma i njegovu "etičku ideologiju" na kojoj počiva, primjerice, i Bushov "rat protiv terorizma" ne može odgovoriti onime što sam poredak dopušta kao nebitno, bio on konzervativan ili čak rigidno desničarski.
Multikulturalizam, Drugi, kulturne razlike dio su obuhvatne "etičke ideologije". Povratak ontologiji istine i djelovanju s onu stranu manjkavih etičkih polazišta zahtijeva stoga novo revolucionarno djelovanje, zbiljsku kritiku terora globalnoga kapitalizma. Badiou u svojoj politizaciji etike i povratku Marxu i Lenjinu sredstvima poststrukturalističke kritike zapravo predstavlja onu vrstu provokacije političkih strategija teorije danas koja uglavnom završava akademskim radikalizmom bez alternative. Indikativno je da filozof ontologije istine u razgovoru s Peterom Hallwardom na kraju engleskog izdanja knjige o etici ne osjeća potrebu radikalnog teorijskog i moralnoga razračuna s vlastitim maoističkom i, dakako, zabludama slijepe vjere u mistiku kubanske revolucije. Umjesto priznanja da bez "ideologije ljudskih prava" Kuba nije moguća kao uopće civilizirana država, da bez kritike Castrova totalitarizma nema nikakvog govora o koraku s onu stranu liberalnog humanizma, Badiou uza svu neprijeporno raskošnu retoriku novog filozofijskog pristupa ostaje dijelom zatočen vlastitim ideologijskim dogmama. Problem je s kritikom ideologije i povratkom Marxu i Lenjinu upravo u samom marksističkom i post-marksističkome pojmu ideologije kao istinite svijesti "lažnoga ili otuđenoga bitka". Ako je globalni kapitalizam samo "zlo" i ništa više, etika tek "humanitarna ideologija", odakle dolazi mogućnost radikalne kritike takvog svijeta?
Ontologija istina kao pretpostavka kritike etike utemeljena je u pojmu metapolitike. Badiou razumije tu riječ u značenju mogućnosti svagda novoga započinjanja. Ako nije dana mogućnost promjene kontingentne naravi prirode i matematičkih aksioma, postoji mogućnost radikalne promjene stanja situacije. Promjena ljudskoga svijeta izvorno je metapolitički čin. To je djelovanje ne samo onkraj liberalno-demokratskog spektakla degeneracije izvornog republikanizma, nego i onkraj politike kao djelatnosti institucionalizacije nepravde i zla. Badiou stoga u pojmu događaja (événement) korijeni ontologiju istine. Kao i Heideggerov događaj (Ereignis), Badiou se filozofijski priklanja onoj primarnoj otvorenosti događaja za sve "alternative", budući da je riječ o Višestrukosti bitka u strukturama vremenitosti. Bit je metapolitičkog događaja autentično zbivanje istine u situaciji. Metapolitička autonomija djelovanja ovdje je autokauzalna.13 Ne određuje ekonomija niti nadređuje ono primarno političko. Isto vrijedi i za kulturu. U situaciji vladavine neoliberalnog panekonomizma globalizacije otpori svođenju politike na drugorazrednu ljudsku djelatnost zbog prijetnje transnacionalnih korporacija dokidanju nacija-država, pokazuje se specifičnost jedne nove ideologijske situacije.
Događaj, subjekt i istina su za Badioua aspekti procesa potvrđivanja. Vremenitost zbivanja u situacijama pogađa mišljenje događaja u njegovoj otvorenosti. Novi događaj koji preokreće kontingentnost situacije uvijek je rezultat promjene veza između kontingentne situacije, faktičnog svijeta i ljudske slobode izbora. Događaj novog započinjanja - odluka o pokretanju lanca novih uzroka i posljedica događajem Francuske revolucije, primjerice - jest svjetsko-povijesni događaj par excellence. Stoga je razumljivo zašto je paradoksalna figura apostola Pavla i za Badioua i za Žižeka figura otpora determinizmu povijesnoga svijeta.14 Događaj u situaciji uvijek jest ono radikalno "novo". Kritika etičke ideologije i cjelokupnog korpusa liberalnog humanizma/humanitarizma tako se pokazuje vjerodostojnim misaonim činom. Badiou je u jednoj knjižici o nemogućnosti etike uopće dodirnuo bit nove pozicije ideologije u suvremenom svijetu.
Ideologija je metamorfoza svijesti i djelovanja u situacijski (ne)artikuliranom svijetu. Postajući etičkim humanitarizmom u situaciji globalne vladavine kapitala svim područjima svijeta života danas, ideologija djeluje besprijekorno upravo stoga što sjedinjuje sliku, religijski glas zapovijedi nad masama i politički utjelovljeni glas savjesti čovjeka koji Drugoga poštuje samo iz politički korektnog diskursa tolerancije. Na tragovima francuskog anti-humanističkog marksizma i strukturalizma - Foucault, Althusser i Lacan - Alain Badiou je došao do spoznaje koja naizgled mora djelovati radikalno i šokantno. Etika je najgora laž i iluzija. Utjeha u globalnome svijetu je bit takvog perverznog svijeta. A poštovanje Drugoga iz biti "kulturnih razlika" nije drugo nego isprazna interkulturalna komunikacija razdvojenih skupina, subjekata i osoba. Badiouv projekt neprijeporno je izvorni sklop mišljenja koji se može razumjeti tek iz razumijevanja povijesti francuskog filozofiranja u XX. stoljeću. Bez odnosa s Derridaom i Lacanom, Foucaultom i Althusserom, Sartreom i Merleau-Pontyjem može se, doduše, Badiouov projekt radikalne kritike etike i svijeta liberalnog humanizma usvojiti kritički kao novi zahtjevan pristup kritici ideologije.
No, očito je da Badiou u svojim filozofijski najznačajnijim spisima otvara jedan posve drukčiji diskurs koji zahtijeva brižno rasklapanje pojmova i sklopova iz povijesti filozofije i samog Badiouova povezivanja matematike i filozofije. Pluralizacija bitka najprijeporniji je i istodobno najintrigantniji Badiou-ov pokušaj utemeljenja "vlastite" filozofije. Kako se ono "jest" apofantički znamenuje u Višestrukosti čini se zagonetkom. Jedno koje nije Jedno nego Višestruko ne razara metafiziku i ontologiju tradicije od Heraklita do Hegela. Radikalni svijet pluralnosti i ateističko obzorje događaja bez ikakvog drugog "transcendentalnog" potpornja osim metapolitike istine protiv svakog oblika etičke ideologije, to je rezultat smionog i nakon Derridae zacijelo planetarno značajnog pothvata. Badiou je ključni mislilac naše situacije poslije dekonstrukcije i postmoderne. S njime se mišljenje vraća izvorima povijesnoga svijeta u kojem nesvodivost mišljenja prelazi granice metafizike, a protiv etičke ideologije uspostavlja moć istine u jednokratnom događaju.