Streloviti timeline baca nas u burne godine studentskih nemira, ne tako neizmjerno daleke i obasjava fragmente beznađa, ali i žestinu otpora, samo naoko samonikle i nasumične. Frazeološke demagoške tirade tada su stupale na dvije noge, a ljudi na jednoj ili nikako. Kao i uvijek. Danak Vijetnamu je uredno plaćan. Avio-mostovima odlazili su mladi životi, a vraćale se vreće i zastave, medalje, bogalji i psihopate. Zakotrljani Stones-i sublimirali su subverzivnost i gitarskim rifovima strijeljali otrovom revolta: Paint it, paint it, paint it black. Danas, u neizmijenjenom civilizacijskom nokturnu, monokromatskom izbijanju crne, Jagger i Richards istoj neo-con bagri poručuju: "You call yourself a Christian, I think you are a Hypocrite/You say you are a patriot, I think you're a crack of shit". A Irak svakodnevno kremira elektronskom rutinom žrtve u vijesti o njima. I to bi bio tek jedan puzzle "duhovne situacije vremena" u kojem živimo. Bruckner nas poučava u toj prizvanoj mizeriji blagostanja da, ako neku globalizaciju valja uopšte spominjati, onda je to ona mondijalizacija sumnje što nam jamči "srodnost uvjeta bez zajedništva sudbine", odnosno degutantna karikatura univerzalnog doživljaja svijeta. Tim resentimanom dominira "dijalektika satelita i seoskog zvonika", aliter istovremena i paradoksalna, groteskna opijenost planetarnim i kapriciozno pripadanje lokalno identitetnom, što drečavom agresivnošću protest satjeruje u škripac. Konzekventno tome i moralist i artist ukoliko polažu pravo na vjerodostojnost bili bi apatridi i jedino tako lišeni posprdnosti koju nemilice izručuju famozne okolnosti na pedlju kopna u bezobalnom inhumanitetu.
Možda ne dijele postelju, ali problemi etike i estetike izdaleka očijukaju i u tim flertovima konače i borave naše nade i zanimanja, ljutnje i strepnje, ukusi i izbori, zadovoljstva i patnje. S tim da pomenuti skepticizam također ima svoj Jug i Sjever, Istok i Zapad. Beketov sarkastični sofizam već bajat, iako ruje kao karijes, "ništa nije tako izvjesno kao ništavilo", ipak nije nezamislivo opipljiv, čak usvojen kao slogan za kakav novoizbačeni antidepresiv. Da ne bi pali u trans lamentiranja ili dociranja prisjetimo se pronicljivog Krausovog uvjerenja, koje do nas stiže naraslo do nesnošljiva balasta koji ljudska pleća ne bi podnijela bez pribjegavanja ciničnom potezu zbacivanja, a glasi, do nemuštosti inervirano i interiorizirano: "Moralno suđenje je svjestan razvoj individualnog ka opštem nemoralu, sa čijeg se tamnog dna blještavo uzdiže dokazana krivica optuženog". Štošta se može zavodljivom disonantnošću uklopiti u civilizacijski mozaik redizajniranih fobija i blagodeti, osjenčen i prožet melanholijom. Genetika sa pompeznim "rasplitanjem duge" otčepila je niz dramatičnih pitanja žonglirajući budućnošću i to tako da razdragano skakuće po DNA lojtrici gor', po lojtrici dol'. Cioran bi galantno ironično ovakav ceh podmirio i odvratio: "Otkako se sjećam samo sam u sebi rasturao oholost da sam čovjek. I švrljam po periferiji Vrste poput malodušna čudovišta nemajući dovoljan raspon da bih se pozivao na neku drugu majmunsku družinu." Tako teatralnom erosu saznanja, što u usidjelice stasale nedoumice progresa razdjevičuje u sedlu Casanove, jedino se i može dobaciti parodičan pozdrav.
Iz samih eliptično artikuliranih neizvjesnosti zrači gradacija bespomoćnosti, a iz čijih detalja bi ideologijski marketinški diskurs rado načinio bolesno imaginativni trailer o sugestibilnim lančanim detonacijama globalizma. Otud i predostrožnost pred hinjenim defetizmom zarad hipokrizijskih alibija, izgovora i dovoljnih razloga. Upravo to nalaže i sugerira Baudrillard izrugujući se Americi, naravno ne svedenoj na teritorijalne granice SAD-a, kad raskriva laži "pretencioznih naziva komunikacije i interakcije", te iz njih proistekle zanosne utvare "umjetnog imuniteta" raspršenih monada. Proces neustavljiv? Usporiv! Promjenljiv?! Tendencije i trendovi artificijelnog i akulturalnog zatežu i lome i pojedinca i društvo, erodirano u gomilu. Volja, želja, motiv, osjećaji, ukusi, potrebe i užici mutiraju i transponiraju se u quasi-novum, ni privlačan ni nedopadljiv. Gdje je tu glorificirani aktivist, građanin svijeta, gromobran tehnologije, ekumenski nabaždaren kozmopolit. Gdje opruga poretka učtivog steriliteta, in flagranti. Kao insert iz hiper-reality show-a. Gdje je grogirani sparing partner eksperimenta virtualnog delirija. Nije ga teško pronaći. Na zahodskoj školjci sa rasklopljenim laptopom, zahvalan zatvoru što je najzad sam i mamuzan znatiželjom surfa po informacionim mrežama. Stenje i sravnjuje dan, obavještava se gdje je zakazao, kamo nikako ne stiže, čega se definitivno odriče, koliko vaga, otpiše lakonski zaboravljenom prijetelju da preduhitri uvrijeđenost, napinje uspjeh, virne kako stoji na berzi i kladionici, obazre se oko sebe i upusti raskomoćeno u nasladu nakaradnih sklonosti, podesi alocentrični čip-alarm da ne ubajati gravirana statistika: 1200 djece na sat umire od gladi, e da, naruči picu. Tako šljaka, s manje ili više pružena otpora nalik volframovim nitima gotovo svaki individuum, a tako je djelotvoran i pouzdan i neranjiv, dis-funkcionalni sistem ponude i potražnje temeljito deprivatiziranog življenja. Kontroverze galvaniziraju koliko intimu, toliko javnost. Dotok konfuzije premašuje sposobnosti apsorpcije i relaksacije. Nimalo gordo ne zvuči 'to' što dezorijentirano levitira nad fatumom. Smalaksao pod najezdom trivijalnosti i represije, poguren traumatičnim nasljeđem i izbezumljen mutnom perspektivom, sasvim šuplje odzvanja taj pojam, nesagledivo raskošna opsega, čovjek.
Obzirom koliko duboko je savremenost stigmatizirana tek ovlaš nabačenim simptomima samo bi još cjepidlaka insistirala na elaboriranju zašto etika i estetika, kao domene bolno nelagodne anamneze condition humaina, te čemu namjerno redukcionistički podnaslov 'duga i potražnje', gdje je u suspektnoj sintagmi povjerilačkih konstelacija sadržana i očuvana prozodija i dubioza kontradiktorne korelacije, ali i gdje induciran izazov drugačijeg promišljanja i izoštrenijeg preispitivanja: što činiti i čime se oporavljati. I nadalje njegujući polifoniju dijalogičnosti i u smislu zazvane i ovdje otvorene, kao i one implicitne, neugasle referencijalne, "Sveske" su uznastojale u zavidnim intelektualnim letrističkim meandriranjima izlučiti intrigantni temat sa svim njegovim valerama kontroverzi. Čak i ono što mora ostati neuhvatljivo i neizrecivo, ali što i kao takvo priziva i približava cjelovitijem sagledavanju i pristupu zahtjevnom i tajanstveno isprepletenom odnosu ethosa i mimesisa. Plodan i živopisan dokaz da te kulturološke izobare relaksirajuće komunikacije čine niti i strune uspostavljene mreže naizust pobraja : Budapest, Agram, Kejp Džebo, da uvedemo hipokoristiku za blazirani diktus, kako su razmetljivi globtroteri iščitali ćirilićni naziv Sarajeva, Singidunum, Tuzla, Ivanić-grad, Travnik, Saint Ettienne, Colone. Sloboda i ekspresivnost raz-govora sretno izvedena iz slamova identitetnih klaustofobija. Iz različitih duhovnih centara jamče to okupljena autorska imena, za koje Bloch s pravom maestralno veli "zacijelo, u zvuku postoje zvijezde, ali nastale tek kao ljudska imena". čime se zvuk "vraća sa svojih izleta, mete pred svojim vratima i grije u vlastitoj kući". E pa evo nekih: Abdulah Šarčević, Žarko Paić, Marina Blagojević, Miško Šuvaković, Dubravko Lovrenović, Asim Mujkić, Richard Rorty, Zafer Şenocak, Francoise Colin, Evolyne Pisier, Eleni Varikas, Muharem Bazdulj, Tvrtko Kulenović, Nirman Moranjak-Bamburać, Ugo Vlaisavljević, Damir Arsenijević.
Tim značajnije, što sabrani respektabilni diskursi i senzibiliteti apostrofiraju, svi do jednog, mogućnosti dijaloškog unutar jezika, istovremeno sanirajući njegovu devalviranost i prevodeći refleksnu pantomimu degradirane egzistencije iz zanijemjelosti. Također otklanjujući neuvijeno hendikepe konverzacione malograđanštine i licemjerja, otpuštajući stege trivijalnosti i uzde vulgarnog, raskrinkavajući tetovažu koncentričnih krugova demagoškog. I to bez patosa misioniranosti, demaskirajući i demontirajući i rezbarije minijature i megalit semikulturalnih nesolventnosti i etike i estetike, u spektru sagriješenja o slobodu i dostojanstvo koja se manifestiraju ili su latentna u cviljenju savjesti u žrvnju povijesnosti. S punom pozornošću na užareni aktualitet delikatnih anemičnih i hemoragičnih kodeksa krhkih prava i sumnjivih vrijednosti, pri tome sažimajući genealogiju i perspektive post-modernih diskrepancija i divergencija onog deklariranog i zbiljskog. Stoga bez ustezanja i nepostiđeni prigovorima za emfatičnost, za njih možemo reći ono što je Fink primijetio za Husserla, kako pripadaju aristokraciji, gdje se potegnuta plemenitost očituje i ovjerava samo kad isijava čistoćom, nedvosmislenošću i veličanstvenošću ljudskosti utkane u ponuđena misaona zdanja.
Kao da je poslušan Lukačev savjet i zaobiđen filizof-vodič, naime Heidegerovo 'istrajno maltretiranje ubogog pjesnika', ali ne nasjedajući i ne povodeći se njegovu prezirnu tonalitetu i intonaciji superiornosti, čitatelju se nudi da osvježi pamćenje sa samog izvora, koji rehabilituje i revitalizira susret onako kako ga u svetkovini raz-govora slavi i preporučuje Holderlin, gdje se zlate niti i protječu fluidi sporazumijevanja, renecharovski izraženo, gdje' blistaju kruh i vino' dijaloškog. Isti himnični karakter jezika u lavirintu izraza, gdje obitavaju i gnijezde se i mitem i utjecaj i saga i snaga i represija i muk, pokušale su da daruju i "Sveske" čitatelju-ici kroz dragocjene, sugestivne esejističke priloge vrsnih autora, ne odriješivši ga/je pri tome odgovornosti i ne utajujući dramatičnost zabluda i predrasuda manipulacije, dakle sve ono jednostavno, sažeto sazdano u stihovima, a što diše i bez astmatične ispomoći ekspliciranja kako oni što prazne džepove priželjkuju to isto 'pride', kolateralno i za glave:
Čovjek je mnogo iskusio
Mnoge nebesnike imenovao
Otkad jesmo razgovor
I možemo čuti jedni druge.
Ukoliko se probijemo kroz horror vacui i autistične barijere profanog do čitatelja-ice i dosegnemo zapostavljeni dar dešifriranja i oslovimo plimnu kreativnost čitalačkog čina, ukoliko se promoli nepomućeni dijalog uprkos nadsvođenosti i zakrčenosti trivijalnim, suprotno Calvinovom podozrijevanju o prenapučenosti svijeta piscima na uštrb čitalaca, čemu se iskreno nadamo, onda se to prevashodno duguje melange-u pomenutih rijetko smjelih, kompetentnih, intuitivnih prodora i stringentnih analitičnih putokaznih zahvata u poprilično opskurne nanose vrlo delikatnih veza etike i estetike, a tada su i Vaše strpljenje i povjerenje kao i naš napor višestruko nagrađeni. |
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
