Ništa nije teže nego pisati o vlastitim književnim uzorima. Uvijek se u tom trenutku osjeća izvjesna bojazan da se ne bude nedorečen u izboru literarnih "idola", ili strah da se ne pretjera sa njihovim brojem iz čega bi čitalac mogao zaključiti da je sam autor popriličan epigon i nemaštovit čovjek koji je gotovo sve naučio od svojih prethodnika ili savremenika. Spisak mojih knjiških uzora je solidno dug, i često koristim Borgesovu sintagmu neugledna božanstva iz pjesme o Gaučosima gdje postoji stih: uzdaju se u svoja neugledna božanstva. Kako sam već citirao Borgesa sasvim je jasno da je on jedno od mojih neuglednih božanstava u zamišljenom književnom panteonu.
Prvi put sam ugledao njegovo ime u SF-časopisu iz Novog Sada, koji je naravno nazvan prema Borgesovoj glasovitoj priči (i istoimenoj zbirci priča), a koja bi se mogla uzeti kao minijaturni model njegove poetike u prozi i poeziji. Bilo je to ono mitsko vrijeme početka devedesetih, kada je Ante Marković armirao jugoslavenski dinar i kada se činilo da će Jugoslavija postati sretna, bogata i dosadna zemlja kao kneževina Luksemburg. Istorija je sišla sa brda na gradske ulice (iskrivljeno navodim Borgesa) i počeo je rat u BiH. Jedna od rijetkih pozitivnih strana rata je ta što uobičajeno hronometarsko vrijeme prestaje da postoji, iako satovi i dalje rade, te se javlja višak dosade koji sam ja rado koristio tražeći knjige po napuštenim kućama i čitajući ih u pauzama između vojničkih obaveza. U zgradi željezničke stanice u Bosanskoj Krupi, iznad biletarnice i čekaonice drugog razreda sa smrdljivim plastičnim stolicama, nalazili su se privatni stanovi. U dnevnoj sobi bivšeg trenera KK Bratstva, koji je sudeći prema zatečenoj literaturi imao opsesiju vlastitim srpskim identitetom-blago rečeno, pronašao sam ogromne police se mnoštvom knjiga od kojih su većina bile u izdanju Srpske književne zadruge. Među množinom izabrao sam onu sa naslovom Izabrane pesme Horhe Luis Borhes. Bila je to knjiga tvrdih korica koju sam stavio u ranac zajedno sa nekolicinom koje sam smatrao zanimljivim i vrijednim čitanja.
Petnaestak dana poslije, a sve se dešava u maju 1992., dojavili su nam da gori zgrada željezničke stanice. Došli smo do pruge i stali u zaklon iza hrđavih i izrešetanih teretnih vagona. Zgrada nije bila zapaljena rukom već su je pogodili zapaljivi meci čije je zrno ofarbano crveno-crnom bojom, bojom anarhističke zastave. Stvarno je to izgledalo kao grandiozan anarhistički čin sa umjetničkim pretenzijama ili kao savremeni neronovski performans. Činilo mi se da je sa tom zgradom izgorila cjelokupna geografija zajedno sa svim meni poznatim i nepoznatim gradovima. Dva-tri crveno-crna metka su bila dovoljna za infinitezimalni sudnji dan. Borgesovu knjigu Izabrane pesme (prevod, predgovor i izbor Radivoja Konstantinovića) čitam već punih trinaest godina. Poput Millerovog Plexusa koji mi je u ratu bio sveta knjiga iz koje sam crpio volju za životom, tako mi je Borgesova poezija postala bukvar i atlas poslijeratnog života, s tom razlikom što sam nju naučio skoro napamet i pojedini stihovi su mi se ukucali u memoriju pa ih osjećam skoro kao vlastite.
Čitajući Borgesa shvatio sam šta je neobičnost u stihu i kako se to postiže zajedno sa strahovitom preciznošću. Od pojedinih njegovih sintagmi pravio sam vlastite metafore. Napamet naučene pjesme bih nakon nekog vremena zaboravio i ponovo ih zapamtio, znajući da je:
zaborav jedan od oblika pamćenja,
njegovo neodređeno podzemlje,
tajnovito naličje pare.
U pojedine njegove stihove mogle su stati čitave epohe sa svim svojim zeitgeistovima, a opet bi se on znao usredotočiti na samo jedan konkretan detalj u kojem bi pulsirali atomi svakodnevnice. Od njega sam naučio šta su to nabrajanja u pjesmi (ali i od Whitmana) i koja je njihova svrha u poeziji, neočekivanost jezičkih obrata i gvozdenu snagu poente. Shvatio sam i to da literatura, unatoč svim trendovskim diktaturama (a njih određuje kancerogeni Kapital), nije i nikad neće biti atletska utrka na 100 ili 200 metara nego da se radi o ultramaratonu koji svako trči sam sa sobom u skladu sa vlastitim tempom. Shvatio sam i to da svaki pisac ima svoju biosferu, svoj životni prostor koji je galaktički velik i neiscrpan, ali i da je svjetska poezija jedinstven niz sazviježđa, od Gilgameša do poljskog pjesnika Adama Zagajewskog i obrnuto. Preko Borgesa sam došao do Stephena Hawkinga i teorije o beskrajno malom i beskrajno gustom zrnu iz kojeg je Velikim praskom nastao svemir. Isti motiv (Borgesovog Alefa) obnavlja i Italo Calvino u svojim Kozmikomikama.
Drugujući s Borgesom naučio sam nazive kvartova u Buenos Airesu, imena skandinavskih junaka, njihove surove metafore, datume i mjesta krvavih bitaka neprivlačnih za povijest, posljednje momente smrti nepoznatih argentinskih heroja ili kako je
noć velika i usamljena svetkovina.
Kad god bih putovao avionom čitao bih njegovu knjigu i ona bi mi razbijala strah od letenja, strah od smrti. Smirivala bi me jednostavnim poetskim slikama u kojima je
noć blaga kao vrbik,
dvorište je padina niz koju se nebo sliva u kuću,
svaka kuća je veliki svijećnjak
u kome životi ljudi gore kao usamljene svijeće.
Kroz Borgesovu poeziju kao optički instrument u stanju sam da vidim zibanje kolonije bakterija i ples umrlih u vazduhu koji su odraz složenosti ljudske duše i njenog fizičkog omotača, tijela, da uvažavam svijet bez centralnog boga, svijet sa bogom ili milijardu bogova. U stanju sam da sagledam vlastiti život kao sumu gubitaka i dobitaka, da se pogledam izvana, ili kako Borges kaže:
moja sreća i nesreća su beznačajni,
ja sam pjesnik.
|
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
