Fondacija Robert Boš (Robert Bosch Stiftung) je još početkom ove godine odgovorila da je voljna da finansira učešće dobitnika Šamisove nagrade (Adelbert von Chamisso-Preis) na Sarajevskim danima poezije. Odmah sam pomislio da bi bilo dobro u Sarajevo dovesti i Zafera Šenodžaka (Zafer Şenocak), pisca koji je svojim knjigama, ali i angažovanim nastupima u njemačkim i turskim medijima, privukao izuzetnu pažnju, naročito svojim ukazivanjem na postojanje drugačije, humanističke islamske tradicije.Moja poruka pronašla ga je negdje u SAD-u. Nije ni trenutak oklijevao kada sam mu predložio da gostuje u Sarajevu. Pošto nije mogao odmah da mi pošalje svoje knjige, uputio me na neke pjesme koje su dostupne u internetu -stranica Gete-Instituta iz Tokija ili stranica Germanističke katedre na Berkliju. Bilo je očito da je ovaj njemački književnik turskog porijekla koji inače živi u Berlinu čest korisnik internkontinentalnih letova. No, po dolasku u Sarajevo, već nakon dvosatne šetnje gradom, po izrazu njegovog lica mogao sam zaključiti da se nije pokajao što je došao. Svidjelo mu se u Sarajevu skoro sve -druženje sa piscima, kafa u "Buybooku", izaponoćna atmosfera "Undergoundu" i pogled sa Bjelava na čaršiju. Nakon trodnevnog boravka, uoči povratka za Berlin, Zafer Šenodžak mi je rekao da će drugi put ostati malo duže. Ovog svjetskog putnika se Sarajevo "primilo". Iz knjige "Odstranivanje jezika / Udaljavanje od jezika -izvještaj iz karantina" izabrao sam tekst "Moja Evropa".
Dok sam bio dijete u Istambulu za mene je postojala samo jedna Evropa. "Avrupa", tako se zvao raj igračaka, udaljen nekoliko stotina metara od naše kuće, u kojem su se mogli kupiti vatreno-crveni autići i vozići sa srebrnkastim lokomotivama. Sve to po nepristupačnim cijenama, pošto su evropski proizvodi bili skuplji od domaćih. Tako je čovjek i mogao biti siguran da su bolji. Nakon nekoliko godina srušena je oronula zgrada u kojoj je bila prodavnica igračaka. Na tom mjestu je izgrađena moderna robna kuća, koju su nazvali "Amerika". Bila je mnogo prostranija i svjetlija od prodavnice. Imala je mnogo odjeljenja, među kojima i ona za muško i žensko rublje.
"Idemo u Evropu", kazali su mi roditelji jednog dana. Tako su najavili preseljenje u Njemačku. Imao sam osam godina i počeo sam polako shvatati da Evropa nije srušena prodavnica igračaka za kojom sam tugovao iako u njoj nisam mogao ništa kupiti. Evropa je uvijek bila u nekoj vezi sa automobilima. Vlasnici evropskih automobila, kao moj otac, bili su ponosni na svoj posjed. Japanski automobili su važili kao nepouzdani, a američki su služili kao lokalni taksiji.
Sve do danas nisam shvatio da li smo se doselili u Evropu ili u Njemačku. Njemačka je zemlja u kojoj živim, moje konkretno okruženje. Nasuprot tome Evropa je bila samo san, koji se jednom nalazio nekoliko stotina metara od naše kuće i koji je odjednom nestao. Snovi su dugovječni zato što nisu stvarni.
Jedan prijatelj, Grk, ispričao mi je, da u Grčkoj ljudi koji namjeravaju da odu za Njemačku, kažu da idu u Evropu. To me je iznenadilo, jer sam bio uvjeren da znam kako se Grčka nalazi u Evropi. Ali ne i Turska. Ona je i u Evropi i izvan nje. Ta geografska činjenica često dovodi do političke zabune. Ne mislim da to predstavlja neki problem, ukoliko ne izgrade zid koji bi u ovom slučaju bio podignut usred Turske.
Da li se pisci uopšte moraju baviti Evropom? Zar nije dovoljno da djeca tamo kupuju svoje igračke, a odrasli svoje velike, skupe automobile? Zar nije dovoljna Evropa finansijera i menadžera? Da li će ikada nastati nešto kao Sjedinjene Evropske Države? Evropska čarobna moć je danas dovoljno snažna jedino za gomilanje posjeda. Inače se Nijemci ne bi odrekli svoje voljene marke. Oni su to učinili, mada nerado, i to ne iz ljubavi prema euru, koji ih oslovljava isto tako malo kao rial ili pezo, već zbog prilike da im u kasi zazveči više novca.
Menadžeri su šamani našeg vremena. Oni su u stanju da budu posvuda u isto vrijeme. To omogućavaju konferencije upriličene uz pomoć interneta. Pisci doduše putuju često, ali ako su igdje kod kuće, onda je to u njihovoj glavi. Priznaćemo, ni ta glava odavno nije ukorijenjena na jednom jedinom mjestu. I ona vozari, putuje, klati se, luta. Najčešće se ipak drži nekolicine sopstvenih fiks-ideja. One određuju pisanje.
Nije lako oljuštiti retoriku Evropske unije sa evropske ideje, kako bismo je i pojmili kao ideju, a ne kao konstrukciju stvorenu na konferencijama. Ideja evropske zajednice je rođena iz ideje stabilnog mira. Nakon dva svjetska rata za nju nije postojala alternativa. Danas širom Evrope vladaju političari koji se ne sjećaju ratnih strahota. A i ne polazi im uvijek za rukom da sačuvaju mir, kao što pokazuju događaji na Balkanu. Možda će u djelima pisaca biti sačuvano nešto poput evropske ideje, zasnovane na idejama humanizma i prosvjetiteljstva. Hoće li ona imati bilo kakvu šansu naspram premoći ekonomije i želje za vlašću, koje same sebi postaju svrha?
Evropi predstoji raspad nacionalnih država. Odavno su najznačajniji evropski centri multikulturne metropole, sa azijskim, afričkim, islamskim crtama lica. Identitet Evropljana se stavlja na iskušenja ako ga definišete isključivo kao zapadno-hrišćanski. No, postoji li uopšte evropski identitet? Bugarin i Irac sigurno nisu iste gore list. No, drvo na kojem je nekada raslo lišće uredno sortiranih odvojenih identiteta, odavno gori na lomači demagoških nacionalista. Građani Evrope su istovremeno i kosmopoliti i regionalisti. Oni vole svoje kvartove kao i svoje metropole sa laboratorijama stapanja. E, baš bi to bilo lijepo. Stvarnost izgleda drukčije. Na mnogim mjestima vlada umor i nema radoznalosti. Ljudi bi bili sretni kada bi svijet oko njih postao malo manji i pregledniji -kada ne bi bio globalni moloh.
Samo dinamični pojam kulture, koji ne fiksira identitete već im omogućava slobodnu oscilaciju , može spriječiti borbu kultura koja je napomolu. Pojedinac se uvijek izdiže iznad grupe i njenog određenog identiteta. Pojedinac je uvijek remetilački faktor, kada se radi o ekipnim igrama. Djelatnost pisca otkriva i razvija tog pojedinca. On dobija konture. Umjetnički rad uspjeva na pukotinama grupnih identiteta, između kulturnih klišea. Metropole Evrope, prije svega Pariz, Berlin i London jesu poput laboratorija u kojima su novi Evropljani -i doseljenici i starosjedioci -istovremeno i naučnici i pokusni kunići. Da li će oni postati kosmopoliti, plemenski ratnici ili nešto treće, o čemu ništa ni ne slutimo?
Posmatranje tih procesa mi pričinjava zadovoljstvo. Trenje i konflikt su pogonsko gorivo pisca. No, ipak mi je žao da moje Evrope više nema. Rado bih kupio majušni vatreno-crveni auto, koji sebi tada nisam mogao priuštiti.
Uvodna napomena, odabir i prijevod: Dragoslav Dedović |
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
