Zajedno s Blochovom lucidnom evokativnom opservacijom mogli bi se prisjetiti Jean Paul-ove rezerviranosti i čak sugestivne blago ironizirajuće revoltiranosti spram povijesnih epistemioloških strujanja, nostalgičarski nastrojenih revidiranja i interdisciplinarnih recentnih snopova permutacija. Evo besmrtne po(r)uke "crnog romantika":
"Istorija je noć u kojoj sove huču i duhovi lupaju; kad se čovjek na kraju probudi, samo malo toga je bilo istinito."
Filozof nade sarkastično dodaje kako su to 'na djelu bile tobože boginje sudbine'. U tom smislu nedecidiranosti valja iščitavati i ovaj "odocnjeli" prilog koji se dohvatio, u krajnje nezavidnoj formi najkontroverznijih i najbolnijih tema što muče, kormilare i vrzmaju se "povijesnom sviješću", sasvim čestito neuzreloj u "svijest o povijesti".
Znači pred nama su na dnevnom svjetlu uslovi i okolnosti, svrhe i razlozi fabriciranja ontopoloških determinanti istorije, kanali redizajniranja pokliča "krvi i tla", odnosno impostacije parole cuius regio, eius religio koja je doživjela tek spoljnu, ikonografsku metamorfozu, potom hermeneutičke historiografske stranputice, ideologijski motivirane, nezajažljivi mitomanijski diskursi, pulsirajuće i oblikujuće nacionalno-konfesionalne osmoze, hic et nunc ideologizirani nalozi projicirani na tempi passati, sa pratećim jezičkim političkim strategijama i taktikama, također impregnirane mitemama, što čas tove, čas izgladnjuju paradoksalne kulturološke identitetne matrice. A upravo tog se poduhvatio kroz iskren i otvoren dijaloški rakurs dotaći, pošteno i neuvijeno dekodirati i dekonstruirati naš istaknuti medijevalist i publicist, etablirani povijesni znanstvenik, Dubravko Lovrenović, kroz studiozni rad , bez primisli o definitivnosti prosuđivanja kakvu već uobičajeno suflira oskudnost klišeiziranih pristupa pitanje-odgovor, odnosno recidivi mitologema, evidentno nikad u remisiji.Također i rasterećeno bilo kakvih prizivanja polemika, ali i bez ustupaka i aminovanja diletantizmu koji uhodi i rovari delikatnu oblast interpretiranja istorije.
Naime, uz neizostavno bdijenje i nesebičan angažman koji jamče edukativnu i dignitetnu perspektivu susretu sa poviješću, i pojedincu i kolektivitetu, kojem volens-nolens ovaj pripada, pruža i ovaj instruktivni epistolarni dijalog, strogo na fonu krajnje serioznog opravdanja i pokrića Jean Paul-ova laskavog,ali i obavezujućeg aforističnog označavanja: to da su povjesničari profeti okrenuti unatrag. Očito je stoga nama prijeko potrebna oftamološka ekspertna dijagnoza, stalna kontrola, djelotvorna terapija i precizno argumentiran tretman svih naših brzopletih i lakomislenih vizura, ishitrenih osvrta, projekcija inventarsko-antikvarne gramzivosti, perceptivnih previda, filtera i mrena koji vjerno prate naš sumnjivo polivalentni odnos prema istoriji. Upravo to, da zaključimo skromni prolog, sugerira i autorski prilog, u integralnoj verziji inače pripremljen i izložen fragmentarno na Međunarodnom znanstvenom skupu posvećenom arheologu i povjesničaru Pavi Anđeliću (1920-1985 ), održanom na Franjevačkoj teologiji sredinom oktobra mjeseca 2005. godine, a s kojim možemo podijeliti doziranu i suptilnu pesimističnost, neškodljivu da se ne bi nepovratno pronašli, prepoznali u odioznoj slici koju je Marks rezervirao za njemačku naciju u Uvodu Kritike Hegelove filozofije prava, a čija zabrinjavajuća gipka primjenjivost i dan danas pogađa kvintesenciju masovnih hipnoza kao i pojedinačnih halucinacija: ". Mi, na čelu sa našim pastirima, uvijek smo se samo jednom našli u društvu slobode, na dan njene sahrane." |
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
