Kada Sokrat, razgovarajući s Protarhom, kaže da bi jedan od njih dvojice mogao navoditi um, a drugi nasladu, "pa tako ni jedno od toga dvoga ne bi bilo samo Dobro..." (Phil. 22 d), on, na izvjestan način, daje za pravo i "sokratizmu" u Aristipa.1 Bez obzira, što pozicioniranje umskog daleko nadmaša ono drugo, u tzv. "pomiješanom životu" nije ni naslada s onu stranu Dobra. Osobine koje su u sokratovskom biću stajale naporedo, veli Friedrich Jodl, samo su nejednako razvijene kod njegovih nastavljača, prije svega, "sposobnost da u svakom životnom stanju pronađemo to što je u njemu dobro ili što može biti izvor zadovoljstva."2 Ako je vjerovati predanjima koja svjedoče o Sokratovom vedrom raspoloženju za uživanje, kao i o njegovoj snazi trpljenja i lišavanja, onda se (n)i razlike koje su naznačavali njegovi nastavljači ne čine tako velikim i nepremostivim. Ostavivši otvorenim pitanja o suštini ili o temeljnim pretpostavkama eudaimonie, on je, upravo, potaknuo tu različitost čime se kirenski i kinički sokratizmi pojavljuju kao camere obscure fotografisanog podstrekača, odnosno učitelja. Naslijeđeno je mnijenje da je odsustvo potreba, samodovoljnost kiničke škole "vjerovatan" sokratizam, dok je onaj kirenske, prije svega, po količini tzv. "fiziološkog hedonizma", upravo nevjerovatan. Iako je Antisten, za života, potcjenjivački posmatrao Aristipovo veličanje uživanja kao životne pračinjenice i posljednje pokretačke snage svakog postupanja, njihove razlike, ipak, nisu tako velike. U krajnjoj liniji, radi se o zajedničkom supstratu i istom osnovnom etičkom pojmu: pojmu samosavlađivanja koji počiva na razumskoj spoznaji.
Kiničari, dakle, polaze od Sokratovog stava da je razum podloga vrline, s tim što insistiraju na njenoj praktičnoj strani. Za njeno "kultivisanje" potrebna je sokratovska jačina karaktera resp. volja, dok su riječi i znanje prisutni, ali ne i odlučujući. Takođe smatraju da je vrlina uslov blaženstva i, kao takva, dovoljna za blaženstvo dok, s druge strane, zahtijevaju slobodnost od tjelesnih požuda i strasti. Međutim, ne odbacuju zadovoljstvo koje dolazi nevoljno, nego samo ono koje se naročito traži... Ako je istinit stav, koji se pripisuje Antistenu, da je uživanje dobro, ali samo ono za koje se ne kajemo, 3 onda bi njega, uz neznatne izmjene, mogli prihvatiti i kirenjani.
Da Aristip nije bio samo raspustan čovjek, hedonista bez mjere, govori nam i oskudna doksografska literatura.4 Kirenjanin ili kirenaik se znao (za)uzdavati i kao uživalac, pomno ispitivati i birati razumno. Znao je u pravi čas, pri najboljem, prestati, a u najgorem pronaći još nešto dobro. Umio je, na najbolji način, da prima ponuđena uživanja, ali je jednako znao i da ih odbije. O tome svjedoči jedna anegdota: kada mu Dionizije, jedan put, dovede tri hetere ili hiedorule da za sebe izabere najljepšu, on, imajući na umu da ni Paris nije imao sreće što je dao prvenstvo Afroditi, odvede sve tri, da bi ih, docnije, pred svojim vratima otpustio (D. L. II 67). Kada su mu zamjerali na dobrom životu, on je govorio da to ne može biti loše, jer se "bonvivanski" jede i o svečanostima priređenim u čast bogova (D. L. II 68).
Sve što je o Aristipu sačuvano više se odnosi na njegov način života i na anegdote, nego na njegovo filozofsko učenje.5 Premda je težio zadovoljstvu, bio je neovisan i slobodan. Crte njegove duhovite i slobodne naravi6 jesu nešto najinteresantnije kaže Hegel, između ostalog, i zbog toga što nikada nije postupao nerazumno. Sudeći da je bio filozof na svoj način trudio se da se ne oda nekom trenutačnom uživanju ako bi ono moglo polučiti zlo: djelimično bez one bojažljivosti (a filozofija je potrebna, veli Hegel, da čovjek ne bude strašljiv) "koja svuda zazire od zlih i mogućih posljedica."7 Aristotel ga je smatrao sofistom (Met. II 2, 996 a 32) sudeći da je za svoja predavanja uzimao novac. Na prigovore što kao Sokratov učenik to čini, ovako je odgovarao:
"S pravom uzimam, jer je i Sokrat, kad bi mu neki slali hljeba i vina, jedan dio uzimao, a ostatak vraćao; njegovi domaćini bili su pravi atenski građani, a moj domaćin je rob Eutihid koga sam za novac kupio" (D. L. II 74). Nije imao stalno mjesto boravka, te je putovao u najrazličitije krajeve: u Atenu (u koju se u toku života često vraćao), u Megaru (D. L. II 62), u Perziju (D. L. II 79), Korint (D. L. II 71; Athen. XIII 599 b), Eginu (Athen. XIII 588 E) i Skilunt. Na pitanje zašto je to tako, u Ksenofontovim Uspomenama o Sokratu, on kaže: "Ali ja ti se i ne zatvaram u državu, nego sam svagdje stranac" (II 1, 13).
Prakticirajući vještinu slobodnog saobraćanja sa svima (D. L. II 68), putovao je i u Sirakuzu i rado boravio na dvoru Dionizija Starijeg (Schol. Luc. Men. 13; Athen. XII 544 c), kao i Mlađega (Plut. Dio. 19). Uživajući za trpezom nije se dao zbuniti pitanjima onih koji vladaju. U Diogena Laertija sačuvan je cio niz anegdota koje svjedoče o Aristipovoj "izvanrednoj živoj duhovitosti i okretnosti" u razgovoru sa njima. Kada ga je tiranin jednom pitao zašto filozofi kucaju na vrata bogataša, a ne bogataši na vrata filozofa, on je odgovorio: "Zato što filozofi znaju šta im treba, a bogataši ne znaju" (D. L. II 69). Premda je, ponekad, znao biti i "servilno savitljiv" (valjda ga je zbog toga kinik Diogen iz Sinope zajedljivo nazvao "kraljevskim psom", ne bez razloga mu je Platon, jednom, rekao da samo on, s istom otmjenošću, nosi i svečanu odoru i prosjačke tralje.
Jednostavnost učenja Aristipa i njegovih sljedbenika ne znači, u isto vrijeme, i njihovu površnost. Bivajući srodstvenim sa sofistikom, on poriče mogućnost objektivnog saznanja i, s tim u vezi, odbacuje dijalektiku i fiziku, ali i opstojnost stalnih moralnih mjerila. Njegovo etičko učenje nije zasnovano na saznanju suštine etičkog fenomena, nego je praktična životna mudrost, koja polazi od protagorske relativističko-senzualističke teorije saznanja.8 Prema tome, osjećaj je po kirenjanima kriterijum onoga što je teorijski i praktično istinito. Dakle, u teorijskom smislu istinito jeste ono što je osjećaj, ne ono što se nalazi u osjećaju, ne njegova sadržina. Kako se predmetnost evidentira i nalazi samo u osjećaju, on, kao takav, nije objektivan: "Mi ne možemo osećaj shvatiti kao neko biće pa da za to biće tvrdimo da je ono istinito; tako, dakle, da bismo tvrdili da osećaj slatkoga i beloga ima za svoj uzrok neki predmet koji je beo i sladak" (Sext. Empir. Adv. math. VII 191 ss). Čim se, dakle, osjećaj konstituiše kao svrha, on više nije "ravnodušna različitost raznolikih čulnih afekcija" (ta alla pothe), već protivstavljanja koje je, upravo, prijatnost ili neprijatnost. Prijatno, pak, osjećanje jeste ono što je dobro, a neprijatno ono što je zlo. Na taj način osjećanja su kriterij za saznanje, a svrhe za djelovanje.9 Jedna moguća skica za izvođenje kirenske etike10, dakako, pojednostavljeno i nedovoljno, bi otprilike izgledala ovako. Ako su osjećanja zadovoljstva i bola jedino stvarno mjerilo za naše saznanje, onda su to oni i za naše praktično djelovanje. Otuda, samo zadovoljstvo može biti cilj našeg etičkog života, jer ono je jedino dobro, kao što je bol jedino zlo. 11 Potvrdu toga Aristip je nalazio kod djece: "Kao dokaz za to da je zadovoljstvo najviše dobro navodio je činjenicu da u nama i bez opredeljivanja već od detinjstva živi žudnja za njim, i da, kad ga imamo, ne žudimo više ni za čim dalje, a da se, naprotiv, ničega ne klonimo toliko kao bola, koji je zadovoljstvu suprotan" (D.
L. II 88). Iz ovoga, nužnim načinom, slijedi zaključak da je zadovoljstvo jedino dobro po prirodi (fysei), a da se sva ostala dobra osnivaju na konvenciji (nomo). Zadovoljstvo samo sebe opravdava, bez obzira da li je posljedica dopuštena ili nedopuštena čina. Dakle, učenjem o zadovoljstvu i uživanju, Aristip je postao osnivač hedonizma koji, na izvjestan način, pokazuje srodnost sa Eudoksovim hedonizmom i Demokritovom eutimijom.12 Zanimljivo je, takođe, da je Kirenjanin pravio razliku između zadovoljstva kao cilja i blaženstva:
"Jer cilj je samo pojedinačno zadovoljstvo, a blaženstvo se sastoji samo u zbiru pojedinačnih osjećaja zadovoljstava, i samo u njima sadržani su i minulo i buduće zadovoljstvo. Samo za pojedinačnim zadovoljstvom treba žuditi radi njega samoga, a za blaženstvom ne radi njega samoga nego samo radi pojedinačnih trenutaka zadovoljstva koji ga sačinjavaju" (D. L. II 87).
Shvatanja da su kirenska i kinička škola preteče epikurejske i stoičke predstavljaju, (po)odavno, opšta mjesta u filozofskoj literaturi. Međutim, raširena odbojnost prema eudaimonizmu načinila je od Kirenjana neku vrstu karikature koja je, sem rijetkih izuzetaka, nekritički prihvatana i interpretirana. U smislu drugačijeg viđenja, treba istaknuti radove Theodora i Heinricha Gomperza "što su pomogli da ovaj često pogrešno shvaćen način mišljenja iz ruševina predanja dobije shvatljivu formulaciju."13 Sudeći da je Aristip težio zadovoljstvu kao jedan sasvim obrazovan duh, Hegel u Vorlesuungen uber die Geschichte der Philosophie, paradoksalno i svakako, uočava jedan novi momenat. Naime, čovjek koji se "obrazovanjem mišljenja" uzdigao do zadovoljstva ne postaje ovisnikom istog; naprotiv, njemu je svojstvena ravnodušnost prema svemu posebnome, prema strastima, prema vezama svake vrste.14
Kada čovjek usvoji zadovoljstvo kao princip, kaže se dalje, mi pri tom zamišljamo da je on zavisan, bilo da se radi o čulnom uživanju ili o duhovnom: princip zadovoljstva je u suprotnosti sa principom slobode. Ali, tako se ne smiju shvatiti ni kireanička ni epikurejska učenja, koja uglavnom zastupaju isti princip. Ovdje se ističu dva momenta: jedan je odredba zadovoljstva kao principa po sebi, a druga da se radi o čovjeku obrazovanog duha. Upravo tom obrazovanošću svog duha on je u stanju da zadobije slobodu, s jedne strane, dok s druge, sudeći da s pomoću slobode stiče obrazovanje, jedino i samo obrazovanim duhom je u stanju da ima zadovoljstvo:
" Može se reći da taj princip nije filozofski: da je protivno filozofiji gledati princip u zadovoljstvu; ali on uzima obrt po kome se obrazovanost duha, mišljenja, postavlja kao uslov pod kojim se zadovoljstvo jedino može zadobiti (podc. Ž.Š.). Jednom rečju, Aristip je bio jedan vrlo obrazovan čovek... Jer, mada je za svoj princip usvojio hedone, ipak je on pošao od toga da je to princip samo za filozofski obrazovana čoveka. Prema tome, on je glasio: za ono što se oseća kao prijatno ne zna se neposredno, već samo putem razmišljanja, filozofiranja."15
I u Platona su primjetne određene nedoumice u (s)vezi sa zadovoljstvom, kao primjerice u dijalogu Gorgija. Kada Sokrat, varirajući tezu da samo pravedan čovjek može biti istinski sretan, pita nije li neophodno vladati i samim sobom (Gorg. 491 DE), Kalikleov odgovor sadržava i neke aristipovske momente. Naime, oni koji nemaju moći da zadovolje svoje strasti hvale razboritost i pravednost, a jaki i moćni dižu se (iz)nad zakona velike gomile, ne vodeći računa o tome kako će ta gomila gledati na to dizanje. Razbludnost, neobuzdanost i neograničena sloboda, kad im otvoreno stoje sva sredstva za njihovo zadovoljenje, to je vrlina i sreća, a sve ostalo, svi lijepi termini i sve ljudske konvencije, sve to nije ništa drugo nego brbljanje bez ikakve vrijednosti (491 E -492 C). (Ne)opravdano poistovjećivanje čulnog zadovoljstva i dobra (495 A) od strane Kalikla16, rabi pomalo neodlučan i dvosmislen Sokratov odgovor. Naime, i kada kaže da je dobro, a ne čulno zadovoljstvo, svrha ljudskog djelovanja, da oni nisu isto, u nastavku će reći i ovo: "zadovoljstvo svagda može biti samo sredstvo za dostizanje dobra" (494 C -500 A). Premda samo kao "sredstvenost" i čulno zadovoljstvo ima prefiks dobroga: ako i nije sinonimalno s njim, (za)sigurno nije ni njegova negacija.
Da interes za Kirenjanima, napose za Aristipom, pokazuje jedna opsežna i recentna Bibliographia. 17 Index autora koji su , direktno ili indirektno, pisali o Aristipu, primjerice Wendt, Zeller, Natorp, Zuccante, Lieberg, Krokiewicz, Fritz, Steiner, Nickel i dr., govori sam za sebe. Spominjanje Horacija u naslovu teksta ovog posljednjeg18, daje nam za pravo da završimo jednim dvostihom iz njegovih Epistola:
Sada se potajno vraćam Aristipovom načelu, gledam da prilike sebi, ne sebe da podredim njima.
|
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
