Postoje različite teorije civilnog društva, ali je u novije doba liberalna teorija civilnog društva, pogotovu nakon pada komunističkih režima u Istočnoj Evropi, stekla nesumnjivu i zavidno prednost.1 Kada danas u političkoj teoriji i praksi govorimo o civilnom društvu, nastojeći se sporazumjeti oko njegovih glavnih odrednica, sadržaja, uloga i funkcija, gotovo uvijek se pozivamo, na samorazumljiv način i stoga uglavnom prešutno, na liberalnu teoriju civilnog društva. Ili, tačnije, budući da postoje različite teorije savremenog liberalističkog učenja, obično se pozivamo na neke glavne postavke zajedničke većini ovih teorija. Takva postavka, koja podrazumijeva ovako široku podudarnost u mišljenju, ponajprije je postavka
o samoj biti civilnog društva, a to je dobrovoljno udruživanje. Kao što to naglašava Michael Walzer: "Ne postoji liberalna teorija civilnog društva koja je različita od teorije dobrovoljnog udruživanja."2 A sama teorija liberalne demokracije računa na presudan argument: temelj ove demokracije leži u civilnom društvu.3
Definicija civilnog društva bi stoga bila upravo vođena ovom idejom dobrovoljne društvenosti koja isključuje prisilu i podređivanje. Prostor civilnog društva, na taj način određen, obuhvatio bi sve forme društvenog povezivanja u širokom polju neprinudne saradnje i slobodne inicijative. Rubovi tog polja bi bili opasani društvenim formama aktivnosti u kojima bi bio prepoznatljiv nedostatak slobode i dobrovoljnosti. Jasno je, dakako, da ovi rubovi nisu oštri i da ne mogu biti sa sigurnošću i nedvosmisleno ustanovljeni. Štaviše, treba odmah napomenuti, ako je utemeljujuća distinkcija za civilno društvo sloboda/nesloboda ili dobrovoljnost/ prinuda, onda definicija civilnog društva, uostalom kao i gotovo svako pojmovno određenje nekog društvenog fenomena, može biti samo ideal-tipska. To znači, kako je primijetio otac njemačke sociologije Max Weber, da "izvjesni aspekti ponašanja i institucija, koje promatramo u stvarnom svijetu, moraju biti s pretjerivanjem istaknuti da bi mogli oblikovati koherentnu intelektualnu konstrukciju".4
Ako, dakle, na civilno društvo ideal-tipski gledamo kao na područje slobode od prisile i dobrovoljnosti, onda nam se njegovo polje ukazuje kao međuprostor koji razdvaja dvije sfere koje se nalaze sasvim daleko jedna od druge. To su: porodica i država. Porodica nije zajednica dobrovoljne pripadnosti. Analizirajući uzorno društvo ljudske slobode, političku zajednicu Starih Grka, Hannah Arendt je sferu kućanstva i porodičnog života opisala kao sferu despotske vladavine. Glava porodice, bio je "po definiciji ovlašten upotrijebiti silu"; "njegova moć da prisiljava bila je nespojiva ne samo sa slobodom ostalih već jednako tako i s njegovom vlastitom slobodom."5 Iako moderna emancipacija, pogotovu borba za spolnu jednakost, može smanjivati i težiti uklanjanju despotskog karaktera porodice, ona ipak ovu "prirodnu zajednicu" ne može ili, radije, još nije uspjela pretvoriti u dobrovoljnu.6 Na drugom kraju stoji država, koja ostaje aparat prinude nad građanima, čak i kada ima puni legitimitet.
"Između ove dvije sfere autonomni pojedinci oblikuju mnoštvo asocijacija i slobodno se kreću iz jedne grupe u drugu ili iz aktivnog članstva ka rubnoj pasivnosti, pa opet nazad, kako već odaberu. Oni su motivirani svojim interesom ili ubjeđenjem, ili pak svojim kulturnim i religijskim identitetom; oni se žele domoći bogatstva (u poslovnoj saradnji i preduzećima) ili moći (u strankama i pokretima) ili spasenja (u crkvama i vjerskim udruženjima); ili nastoje da pospješe neku posebnu vrijednost (u interesnim grupama i sindikatima) ili da učine neko dobro za opću korist (u filantropskim organizacijama i fondacijama) ili da otklone neko opće zlo (u organizacijama za sprečavanje ovog ili onog). Civilno društvo pruža prostor za sve ove svrhe i uključuje sve organizacije koje tako nastaju, na osnovu njihovog slobodnog i konsenzualnog karaktera. To znači da ono seže do politike i ekonomije, kao i do mnoštva društvenih aktivnosti različitih i od jedne i od druge."7
Walzer će upozoriti da je ovo proširena definicija civilnog društva i da ima autora koji ne prihvataju uključivanje političke arene, a pogotovu ne tržišta, u svoje razumijevanje onog što je 'civilno' u civilnom društvu, naime neprinudno i slobodno. Kako god, ono što je zajedničko i proširenim i suženim definicijama civilnog društva jeste slobodno kretanje pojedinaca po zajedničkom terenu društvenog udruživanja. Osnovna jedinica civilnog društva, njegov glavni akter, nije udruženje (pojedinaca) nego pojedinac (koji se udružuje). Civilno društvo ne može postojati bez slobode udruživanja koja se posvjedočuje neosporenom voljom pojedinaca da prihvata i odbacuje članstvo u različitim udruženjima. Upravo jedan od najvažnijih indikatora razvijenosti civilnog društva u nekoj zemlji, važniji od samog broja udruženja, jeste višestruko članstvo pojedinaca. Na ovom višestrukom članstvu se ustvari gradi društvo koje ne može biti samo konglomerat udruženja, dakle, civilno društvo u pravom smislu riječi. Civilni model udruživanja nije model inkorporacije, vazalske ovisnosti o sudbinski doznačenoj zajednici. Zahvaljujući svojoj zasnovanosti na individualnoj autonomiji, civilna udruženja su podređena stalnoj i često vrtoglavoj dinamici svoje izgradnje i razgradnje, oviseći o volji, interesima, težnjama pojedinaca koji u njih ulaze i iz njih izlaze. To ne znači da nema poistovjećivanja pojedinca i zajednice kojoj ovaj pristupa, da nema elemenata tradicionalističkog utjelovljenja, ali ono je ugovorno, fleksibilno i krhko, a ne sudbonosno i organsko. U tom smislu se može reći da su tek moderna (ugovorna) društva, društva u pravom smislu riječi, za razliku od tradicionalnih "organskih zajednica". Odrednica civilnosti ovih društava upućuje na moderni proces emancipacije, na povijesno stečenu individualnu autonomiju pojedinca, ustanovljenu i zajamčenu ljudskim pravima (koja su prije svega prava i slobode pojedinca). Zato totalitarna društva (nacizam i komunizam) ne samo da nisu mogla udovoljiti civilnim i političkim pravima svojih građana nego nisu mogla funkcionirati kao društva (pa onda niti kao političke zajednice, niti kao režimi modernih institucija itd.).
Premodernom, despotskom modelu inkorporacije, civilno društvo suprotstavlja model pomičnog umrežavanja. Pojedinci, svojim višestrukim članstvom, iznutra povezuju različita udruženja, često usprkos njihovim izričitim zahtjevima, platformama i statutima. Tako se kroz različite asocijativne veze mobilnih i višestruko zainteresiranih pojedinaca gradi samo tkivo civilnog društva. Konzervativci i tradicionalisti u civilnom društvu vide opasnost rastakanja društva, podmuklu prijetnju otuđenja i egoizma, koju donosi modernost. Međutim, civilno djelovanje, uporno i nezadrživo ostvarivanje individualne autonomije, ne rastače društvene veze nego im utiskuje drugi karakter, pretvara ih u uistinu društvene veze, zasnovane na slobodi izbora, na međusobnom priznanju, na vlastitom interesu itd. Ostvarenje vlastitog, "egoističnog" interesa pojedinca jeste pokretačka snaga slobodnog povezivanja nebrojnih segmenata društva, grupa i udruženja koja se međusobno bore za svoj opstanak. Potreba višestrukog i promjenljivog članstva je zasnovana na činjenici da svaki pojedinac ima mnoštvo interesa i životnih opredjeljenja; odatle slijedi zahtjev da taj pojedinac treba biti u mogućnosti da slobodno bira načine i forme njihovog ostvarivanja.
Civilno društvo ne može, dakle, biti stabilno i beskonfliktno. U njemu nijedno udruženje ne može računati na trajnu, a pogotovu ne na bezuslovnu vjernost svoga članstva. Razočarenje u jednih u druge, iznevjereno povjerenje, nepoštivanje ili izdaja zajedničkih opredjeljenja se tu nerijetko dešavaju. Među samim udruženjima je stalni sukob, otvoreni ili tinjajući, njihovi savezi su privremeni i nepouzdani, međusobna trka za boljim položajem u društvu, na tržištu donacija, u medijskoj predstavljenosti itd. je neprestana i bespoštedna. U toj trci učestvuju ne samo partije, preduzeća, interesne grupe nego i crkve i dobrotvorne organizacije. Natjecanje ne mora biti samo za novac, moć, utjecaj ili pridobijanje novog članstva nego razlog može biti i u različitim programskim opredjeljenjima ili u rivalstvu pojedinaca.
Međutim, iskustvo razvijenih ustavnih demokracija pokazuje da društveni konflikt koji tinja, a često i bukti u civilnom društvu može biti itekako produktivan. Taj konflikt se zasigurno neće utišati povećanjem vjernosti pojedinca zajednici i mjerama koje bi svakom pojedincu dodijelile samo jedno udruženje ili jedan skup udruženja. To bi upravo bile poznate mjere uklanjanja civilnog društva, koje prati ne smanjenje nego porast društvenog konflikta. Pokazalo se, nedavno nedemokratsko političko iskustvo o tome rječito govori, da ekskluzivno članstvo i uvođenje "pohlepnih institucija", kako je sociolog Lewis Coser nazvao institucije koje traže potpunu privrženost i vjernost svoga članstva, intenzivira društvene forme neprijateljstva, jer je takva povezanost sa institucijama i grupama opasno ambivalentna. To je prinudna povezanost koju psiholozi nazivaju povezanošću-kroz-konflikt. Takav zahtjev bespogovorne vjernosti institucijama društva potkopava povjerenje u sve njih i uskraćuje im legitimitet, najavljujući njihovu propast. Takav proces raspada nelegitimnog društvenog i političkog sistema je, upravo sa stanovišta zapriječenog civilnog društva, pratio politički filozof Claude Lefort, analizirajući posljednje decenije Sovjetskog Saveza.
Novija povijest kako nedemokratskih tako i demokratskih zemalja nas poučava da u modernom društvu nije moguće ukloniti konflikte: svaki takav pokušaj, a pogotovu su nas u to uvjerili totalitarni režimi, razbuktava još snažnije konflikte. Razvijeno civilno društvo čini izvjesnu društveno-političku formaciju stabilnom tako što raspodjeljuje i raspršuje konflikte duž svih osa i segmenata društvenog tkiva. U takvim društvima subjekti javnog djelovanja nisu malobrojni, masivni i monolitni, svodivi na državne organe, utjecajne stranke i pokrete, etničke i vjerske zajednice. Politički i društveni pluralizam savremenih liberalnih demokracija podrazumijeva javni forum u kojem postoji vreva nebrojnih glasova dovoljno snažnih da bi se mogli čuti i uvažiti. Ustvari, i najkrupniji akteri javnog djelovanja su, da tako kažemo, složeni organizmi nastali ujedinjavanjem i okrupnjavanjem brojnih manjih aktera civilnog društva. Upravo neuklonjiva konfliktna osnova civilnog društva, ako je dovoljno široka, razuđena, ali i uređena, podstiče međusobnu saradnju, solidarnost i (neorgansku) korporativnost aktera civilnog društva.
Lako je odatle zaključiti da je najveća opasnost za civilno društvo ne naprosto postojanje konflikta, pa ni mnogih žarišta konflikta, nego, kako ukazuje Walzer, postojanje "jednog, prevladavajućeg, sveobuhvatnog konflikta između ekskluzivnih grupa".8 Takav konflikt koji rasijeca društvo uzduž čitavog njegovog tijela može biti oštar klasni sukob ili, što je u novije vrijeme češće slučaj, etnička ili nacionalna podjela. Dovoljno upečatljiv primjer takvog za procvat civilnog društva neplodnog tla, obilježenog etničkim jazovima i barijerama, nudi današnja Bosna i Hercegovina. Ako su unutrašnje granice postale granice socijalizacije, ako su one postale teške prepreke kretanju pojedinaca u ostvarivanju njihovih interesa i ciljeva udruživanja, onda nije čudo da u ovoj zemlji naziremo postojanje nekoliko etnički obojenih, još sasvim kržljavih civilnih društava, a ne jedno jedinstveno bosanskohercegovačko društvo. Ova situacija ubjedljivo pokazuje kako etnički konflikt paralizira razvoj civilnog društva. S jedne strane, etnička konfrontacija ne dozvoljava unutrašnje cijepanje društvenog bića, razbijanje jednog organskog korpusa na nesagledivo mnoštvo autonomnih grupa i "egoističnih" pojedinaca. S druge strane, Drugi (druga etnička zajednica) kojem se treba suprotstaviti i oduprijeti ostaje nepokretan, nepristupačan i sasvim stran. Druga strana u etničkom konfliktu je neprijatelj, često smrtni neprijatelj (i treba ga pisati u jednini sa velikim slovom), dok je drugi u civilnom konfliktima, u bezbrojnim konfliktima niskog intenziteta, drugi koji nikada nije posve stran i neprijateljski nego drugi s kojim se ponekad može tijesno sarađivati i solidarizirati se (i treba ga pisati u pluralu i malim slovom).
Osvrnemo li se na iskustvo međusobnog natjecanja i rivalstva u normalnim okolnostima djelatnog i produktivnog civilnog društva, primijetit ćemo ne pretjerano izražene, promjenljive i kolebljive amplitude odnosa prema drugima. Kao pripadnici jednog, drugog, trećeg (itd.) udruženja iskusit ćemo, u relativno kratkim vremenskim razmacima, uspjeh koji nas snažno motivira, pa onda bolan neuspjeh, pa onda neku vrstu rutinske svakodnevnice ili stagnacije, ili će nam se to desiti u nekom drugom redoslijedu, u brojnim i nepredvidivim oscilacijama između uspjeha i neuspjeha. Pritom je važno primijetiti da oni koji stoje na mjestu naših rivala i na mjestu onih koji odlučuju o našoj poziciju u nadmetanju ili na nekom drugom mjestu koje je važno za našu djelatnost - da oni uglavnom nikad nisu jedni isti ljudi, a često je slučaj da su to stalno drugi ljudi. Mijenjaju se naši rivali, naši donatori, naši prosuditelji, nadležni državni organi, tipovi populacije kojoj se obraćamo, također okolnosti, kriteriji, programski ciljevi, svrhe i vrijednosti... Što je najvažnije, i sami se pojavljujemo u novim ulogama, na novim zadacima, u različitim udruženjima. Ne iskušavamo stalno samo promjene identiteta drugih s kojima se natječemo ili s kojima se solidariziramo nego i promjene vlastitog identiteta. Iskustvo o svom vlastitom višestrukom i promjenljivom identitetu jeste posebno važan plod participacije u previrućem civilnom društvu. Uz gorko-slatki ukus koji u nama ostavljaju sve pobjede i porazi u javnim forumima civilnog društva, ovo samoiskustvo vlastite pluralnosti i mogućnosti preobražaja - tokom jednog jedinog dana, participirajući u različitim udruženjima, nastupamo kao (uspješni, neuspješni, ni uspješni ni neuspješni) studenti, ribolovci, feministkinje, samohrane majke, socijaldemokrati, ekološki aktivisti, sahadžije itd. -predstavlja glavni motiv za povećanu sposobnost tolerancije. Upravo je konkretni i svakodnevni angažman u civilnom društvu najbolja škola tolerancije - građanske civiliziranosti. Pouke koje nam pružaju naši usponi i padovi, naši susreti, saradnje i natjecanja s drugim ljudima, često brojnim novim licima, te naša nova, ponekad neočekivana, iskustva
o sebi samima - sve su to ustvari pouke tolerancije. Sposobnost tolerancije je ovdje neodvojiva od prihvaćanja realističnog stava: ispočetka možemo krenuti, kako napominje Walzer, s nekom religijskom i političkom vizijom koju bi željeli nametnuti svima, ali će nas iskustvo kompetitivne koegzistencije u civilnom društvu ubrzo naučiti da mnogi ne žele da prihvate naše razloge i argumente; prije ili kasnije ćemo uvidjeti da "nemamo drugog izbora nego da živimo s muškarcima i ženama koji se razlikuju od nas, ali koje ne možemo konačno poraziti".9 Civilno društvo je škola građanstva u kojoj možemo steći različite građanske vrline (civic virtues), a koju god da izdvojimo kao najvažniju, svaka će biti izraz naše uviđavnosti i realističnosti u odnosu prema drugim ljudima, u načelu "ništa manje razboritim od nas".10 To je stoga što nas svakodnevno djelovanje u civilnom društvu poučava o neuklonjivim konfliktima i nesvodivom pluralizmu (interesa, ciljeva, vizija, filozofskih i religijskih interpretacija, ideologija itd.) koji u modernom dobu nije zapreka društvenom jedinstvu nego, naprotiv, njegova pretpostavka.11
Razvijena demokratska društva su pluralna društva u naglašenom smislu riječi. Opstanak i integracija tih društava nisu sudbinski vezani ni uz jednu religijsku, filozofsku ili ideološku predstavu svijeta. Takve, kako ih je John Rawls nazvao, "sveobuhvatne doktrine" mogu postojati jedna pokraj druge, pod uslovom da njihovi zastupnici poštuju pravila igre pluralnog demokratskog društva, njegove civilne norme, i ne postavljaju nikakva ekskluzivistička prava. Fundamentalizam je u tom smislu nespojiv sa demokratskim društvom, jer u svom zahtjevu: jedna sveobuhvatna doktrina - jedno društvo odbacuje temeljno načelo političkog pluralizma, načelo tolerancije. Moderna povijest demokracije opisuje putanju odvajanja države od sveobuhvatnih doktrina. Najprije i dugo vremena je osnovna pretpostavka demokracije bila odvojenost države i crkve, a u novije vrijeme, posebno zahvaljujući iskustvu totalitarizma, je to odvojenost države od bilo kakvog pogleda na svijet (filozofije, ideologije itd.). Ako je poslije stogodišnjih vjerskih ratova koji su pustošili Evropu trebalo sekularizirati politiku, u današnje vrijeme, kako nas uvjerava Richard Rorty, potrebno je ustanoviti primat demokracije nad svakom filozofijom. 12 Politički liberalizam je učenje o nereduciranom pluralizmu, koje ne želi biti sa svoje strane posljednja, pobjednička sveobuhvatna doktrina. To je nemetafizičko učenje13 o pravilima igre i najpovoljnijim načinima života u društvima koja su, makar u relativno zadovoljavajućoj mjeri, prihvatila načelo tolerancije: tj. pluralizam posljednjih istina, zajedničkih dobara, najviših ciljeva. Takva društva su na dobrom putu da u sve većoj mjeri postanu multikulturna, multireligijska, multiideološka itd.
Odvajanjem sveobuhvatnih doktrina od države pravo i istinsko mjesto pluralizma postaje civilno društvo. To je onaj jedinstveni javni prostor koji je, poput rimske arene, u svojim temeljima isparceliran i povezan bezbrojnim labirintskim hodnicima, u kojem vjernici javno upražnjavaju svoje vjerovanje, pripadnici različitih kulturnih formi svoje običaje i stilove života, pobornici različitih pogleda na svijet izražavaju i promoviraju svoja uvjerenja itd. U civilnom društvu sveobuhvatnim doktrinama je ostavljen slobodan prostor, ali prostor koji moraju dijeliti s drugima, za njihova upražnjavanja. Bez civilnog društva demokratska politika, čak i kada bi ostala pluralistička, bila bi plitka i beživotna. Bujni i dinamični tokovi u ovom društvu napajaju životnim sokovima i energijama politički život u državnim institucijama. Kao što je primijetio Walzer, čak i sasvim nepolitičke djelatnosti civilnog društva mogu pružati plodno tlo za tekuću političku praksu, ili makar onu buduću. Jer nikad se ne zna koje će ideje danas ili sutra -a ovo je prostor gdje se one stvaraju, predstavljaju, suočavaju i isprobavaju
- nadahnuti ovu ili onu političku misao ili akciju.
Ne samo da civilno društvo može predstavljati izvorište demokratskog političkog života, njegove plodne dubine i bogate zalihe, nego se može shvatiti i kao sama okosnica, najvažnije područje političkog. Claude Lefort je u totalitarnim režimima nacizma i komunizma vidio redukciju političkog djelovanja samo na državne institucije. Upravo je isključenje društva iz politike, a onda njegova naknadna politizacija u vidu ideološkog inženjeringa, glavni uzrok izopačenosti ovih režima. Izopačenost se nije ogledala u razdvojenosti društva od države nego u njihovom pokušaju potpunog poistovjećenja. Cilj postkomunističke tranzicije, ako je promatramo u svjetlu političkih kriterija, bio bi premještanje težišta političkog života iz države i njenih institucija ka samom društvu u njegovom spontanom i dobrovoljnom organiziranju i djelovanju. Ne samo da država gubi neprikosnovenu moć nad društvom nego društvo postaje pouzdana instanca kontrole države.14
Pritom mora biti očuvana neizostavna pretpostavka istinske politike, na koju je Hannah Arendt neumorno ukazivala: nepovrediva razgraničenost privatnog i javnog.15 Komunističkim poistovjećenjem države i društva ta razlika je bila sasvim narušena ili, još tačnije -budući da je ovaj tip režima bio jedan od prvih oblika uvođenja modernog političkog života i njegovih institucija na ovim prostorima -nikad na zadovoljavajući način uvedena. Nakon ničim zauzdane i nasilne socijalizacije koju je provodio režim koji se hvalio "neotuđenom društvenošću", potrebno je napokon uvesti i osigurati sfere istinske javnosti i istinske privatnosti. Pritom se civilno društvo pojavljuje kao prostor javnog djelovanja koji, s jedne strane, osigurava uzornu javnu transparentnost državnih institucija i njihovih foruma a, s druge strane, crpi svoju snagu iz zasjenjenih područja individualne i porodične privatnosti, neposredno artikulirajući interese i zahtjeve koji odatle izviru u prihvatljivim javnim obrascima ponašanja, razmišljanja i izražavanja. To su svagda mnogostruke društvene djelatnosti individua i grupa, koje su sasvim konkretne i uglavnom krajnje segmentirane, često sasvim kratkog daha i odvijaju se u uskim prostorima partikularnih životnih i radnih sredina. Politička stvarnost se ukazuje kao beskonačno složeni splet tih djelovanja koji se ne da urediti, "odozgo" kontrolirati i podvrći bilo kakvim krupnijim matricama političkog predstavljanja i djelovanja. Savremeni razvoj liberalnih demokracija upućuje u pravcu deetatizacije političkog, u pravcu društava u kojima čak ni privremeno više ne dominira jedna politika nego civilno mnoštvo politika: mjesto državne politike počinju zauzimati mnoge politike civilnog društva. Civilno društvo razvijenih liberalnih demokracija uvodi novi pojam političkog. Djelatnosti civilnog društva su političke u pravom smislu riječi, jer su u simboličkom smislu konstitutivne za društvenost. 16
Novi pojam političkog sažima recentne tekovine političke borbe za demokratizaciju koje su vođene u znaku afirmacije individualne autonomije i građanskih prava i sloboda. Političko djelovanje i političke slobode su na tom putu postupno izmicale gvozdenom zagrljaju države i njenih institucija, a sve više predavane u naručje onih sfera civilnog društva koje su bliže privatnom životu nego državnim uredima. Mjerena prevaziđenim standardima političnosti, moglo bi se reći da je današnja politika postala apolitična. Dešavanja na dvije političke pozornice, suprotstavljene blokovskom politikom, su na čudesno usklađen način doprinijele tome. Krah na istočnoevropskoj pozornici je pokazao da je neliberalno shvaćanje politike kao prije svega državne politike osuđeno na neuspjeh. Zabrinjavajuća biračka apstinencija i opća nezainteresiranost za politiku (državnih institucija) u zapadnoevropskim zemljama ipak nisu ugrozili njihova društva: prije nego simptomi povlačenja političkog, ovi fenomeni ustvari ukazuju na njegovu duboku metamorfozu. I u jednom i u drugom slučaju, u središtu preokreta se pojavljuje civilno društvo. Komunistički režimi nisu mogli preživjeti pomjeranje težišta političkog života sa države na društvo, a u liberalno-demokratskim režimima, koliko god bilo radikalno ovo pomjeranje, ono ipak nije ugrozilo politički smisao društvenosti: naprotiv, samo je društveni smisao političkog postao još izraženiji. Najvažnija očitovanja i odgonetanja političkog egzistiranja odsada tražimo u civilnom društvu.
Osvrnimo se ukratko, na ono što bi mogle biti pouke i totalitarnih i kasnih liberalnih režima, i "hiperpolitičnosti" jednih i "apolitičnosti" drugih, s obzirom na mjesto i ulogu civilnog društva u poretku slobode.
a) Komunistički režim nazivamo totalitarnim upravo prema uvidu da je politička dimenzija svedena samo na državnu, a da je društvo potpuno podređeno državnoj moći. Kako primjećuje Claude Lefort, "totalitarizam teži da ukine sve znake autonomije civilnog društva, da negira partikularna određenja koja bi ga mogla sačinjavati."17 Sigurno da je decenijama duga vladavina ovog sistema ostavila duboke posljedice na uvriježeno shvaćanje politike, političkog i političke prakse. Najveća manjkavost ovog popularnog shvaćanja se krije u nedostatku ili čak neprimjećivanju nedostatka specifičnog mjesta civilnog društva i građanstva unutar društvene i političke stvarnosti. Političko se i dan-danas doživljava kao stvar države, njenih političkih institucija i političkih partija. Pomjereni ili pervertirani odnos sfere društvenosti i sfere državne politike je ostao i dalje očuvan: destrukciji civilnog društva u totalitarizmu je odgovaralo, slijedimo li interpretaciju Claudea Leforta, preuzimanje od strane države "principa svih oblika socijalizacije i svih modusa aktivnosti."18 Time je ustvari došlo do "zastrašujućeg širenja političke sfere;" moći države se više ništa nije moglo suprotstaviti.
U savremenoj političkoj filozofiji Claude Lefort je ponudio jednu od najblistavijih interpretacija neraskidive veze koja postoji između ljudskih prava, civilnog društva i političkog djelovanja. Njegov je uvid da je totalitarizam iznikao na "ruševinama ljudskih prava."19 Najvažniji ideološki osnov ovog sistema je bila Marxova kritika ljudskih prava iz njegovog mladalačkog spisa
o Jevrejskom pitanju. I u jugoslavenskog socijalizmu ova kritika je stajala u osnovi odbacivanja tzv. "građanskog koncepta ljudskih prava" i "građanskog društva" uopće. I dan-danas se polazeći od ovog Marxovog spisa ljudska prava shvaćaju kao individualna, a civilno društvo kao sekundarni i derivirani izraz "istinske stvarnosti" ekonomskih odnosa (eksploatacije). U svojoj kritici ranog Marxa, Lefort je upravo doveo u pitanje njegovo razlikovanje sfere političkog kao sfere univerzalnog od sfere društva, civilnog društva koje je svedeno na "kombinaciju partikularnih interesa i pojedinačnih egzistencija." Marxova kritika ljudskih prava je stoga bila kritika ideologije privatnih interesa egoističnih pojedinaca. Takva kritika je ustvari pripremila tlo za režim koji će ne samo kršiti osnovna ljudska prava nego će ugroziti čitav društveni život. Marx je imao pogrešan sud i o ljudskim pravima i o civilnom društvu: niti su ljudska prava individualna niti je civilno društvo suštinski lišeno političke dimenzije ili društvene dimenzije par excellence. Marx je ostao zarobljenik "ideološke interpretacije" deklaracija o ljudskim pravima, ostajući slijep za "duboke promjene koje su one donijele društvenom životu."20 Upravo je epoha totalitarnih komunističkih režima pružila dokaze da sistematsko kršenje ljudskih prava podriva čitavo društveno biće, a da je borba za njihovo poštivanja najmoćnije sredstvo rušenja takvih režima. Ako se ljudska prava i dalje budu shvaćala kao individualna, a sfera civilnog društva ostane depolitizirana, onda nećemo "biti u stanju da uvidimo razliku između totalitarizma i demokracije, izuzev kao razliku u stupnju tlačenja."21 Claude Lefort će se odvažiti da u civilnom društvu upravo prepozna vlastito mjesto društvenog bića, pronalazeći tu politički život na svom izvoru: pritom će upravo toliko kritikovana apstraktnost građanina (opće mjesto kritike od Marxa do danas) postati pouzdan znak da je dimenzija univerzalnog već tu od početka upisana, kao simbolička dimenzija zakona. 22
b) Demokratizacija koja se rukovodi ciljem izgradnje i osnaženja civilnog društva kao istinskog mjesta društvenog i političkog života ustvari reafirmira civilne slobode nakon povlačenja totalitarne države iz svih pora društvenosti, pa čak i privatnosti. Teško breme naslijeđa kolektivnog iskustva političke prakse kao državne prakse upravljanja ljudima i stvarima se danas u regionu posebno uočljivo ogleda u sasvim mutnoj ili, još tačnije, sasvim politički nekorektno uspostavljenoj razlici javno/privatno. Niti u javnim državnim institucijama niti u institucijama civilnog društva, a također niti u društvenom životu uopće ova razlika nije povučena na način koji bi mogao osigurati i pospješiti liberalno demokratsko uređenje: a to znači kako ljudsko dostojanstvo i liberalne slobode tako i poslovnu etiku ili naprosto poslovnost. U tom smislu jedna od najznačajnijih političkih zadaća civilnog društva jeste ponovo zadobiti prostor privatnosti i personalne neovisnosti. Da bi se to postiglo trebalo bi u javnosti možda po prvi put afirmirati moderno shvaćanje slobode koje stoji u osnovi liberalizma: za razliku od antičkog shvaćanja koje je slobodu vidjelo u "aktivnoj participaciji građana u vršenju političke moći," ovo potonje se zalaže za "nesmetano traganje za srećom u okvirima ličnih zanimanja i vezanosti." Kako naglašava W. Kymlicka sloboda se ovdje shvaća upravo kao sloboda od vršenja političke vlasti, pri čemu sama politika postaje sredstvo da se zaštiti privatni život. Liberalizacija lokalnog društvenog i političkog okruženja bi, prema tome, značila postavljanje, po prvi put, "strogih ograničenja spremnosti države da se upliće u privatni život." I opet kao Lefort, Kymlicka napominje da isticanje vrijednosti privatnosti ne znači opredjeljivanje za vrijednosti apolitičnosti i asocijalnosti - upravo obratno. Kymlicka svoj glavni argument preuzima od Nancy Rosenblum:
 "ova granica između dvije sfere ne znači da je privatni život radikalno apolitičan ili antisocijalan. Privatni život znači život u civilnom društvu, a ne neko preddruštveno prirodno stanje ili protivdruštveno držanje u izolaciji i osami... privatna sloboda pruža utočište od nadziranja i uplitanja javnih funkcionera, umnožavajući mogućnosti za privatna udruživanja i povezivanja... Daleko od toga da poziva na apatiju, privatna sloboda je ovdje potrebna da bi ohrabrila javne diskusije i potakla obrazovanje grupa koje bi pojedincu pružile pristup širim društvenim kontekstima, pa i vlasti."23
Smještajući ga ponovo u sferu civilnog društva, liberalni mislioci pronalaze političko u njegovoj spontanosti i autentičnosti. Osiguravanje privatnog života od upliva države za njih sačinjava osnovu pretpostavku uvođenja modernog političkog života, i oni to čine sa sviješću o "glorifikaciji društva." Međutim, ova glorifikacije nipošto ne znači raskidanje veza civilnog društva i države. Iako bi klasični liberalni mislioci išli u tom pravcu deetatizacije društva što dalje, kao i u slučaju slobode tržišta, potpuna neovisnost od države se pokazala nerealnim zahtjevom. Upravo novija civilna metamorfoza politike i političkog djelovanja sve više ukazuje ne izvjestan neophodni prag prisustva i intervencije države u područje civilnog društva. Kao što primjećuje Walzer, neko mora držati zvono u igrama natjecanja: pravila i norme civilnog i civiliziranog ophođenja i postupanja moraju ipak biti nametnuti i zajamčeni. Bez tih pravila i normi civilno društvo ne bi moglo funkcionirati, prije svega zato što je to društvo nejednakosti, a ne jednakosti, pri čemu nejednakosti još imaju tendenciju svog produbljivanja (kako je često primijećeno, u civilnom društvu jaki akteri obično postaju još jači, a slabiji, još slabijim).
Prema tome, insistiranje, na stvarnoj odjelitosti i samostalnosti civilnog društva kao tzv. trećeg sektora ne smije opovrći nerazdvojive povezanosti i preklapanja između njegove sfere i administrativne države i ekonomskih procesa. Prioritet ove sfere može ostati nesumnjiv: možemo s punim pravom tvrditi da je političko društvo, u užem, tradicionalnom smislu, jednako kao i ekonomsko, ustvari zasnovano na civilnom i da iz njega oba izrastaju. Ali je možda isto tako nesumnjivo da civilno društvo, da bi uspješno funkcioniralo, treba okrilje i podršku političkog društva, da ne govorimo o neophodnom stupnju društvenog blagostanja. Isprepletenosti idu u svim pravcima, ali je posebno važno istaći -kada se rukovodimo posebnom ulogom civilnog društva u demokratizacijskim procesima posttotalitarnih društava -posredničku ulogu civilnog društva koje ima dovoljno snažan utjecaj na političko-administrativne i ekonomske procese. Takva povlaštena uloga može pripasti samo ovoj sferi koja je određena kao prostor nesputane, neprinudne i otvorene komunikacije i debate rukovođene obrascima normativne integracije. I ekonomsko i političko društvo ostaju trajno podvrgnuti strateškim i instrumentalnim kriterijima svojih vlastitih, uvijek u nekoj mjeri prinudnih, praksi: čak i parlamentarni govor se mora podvrgavati "značajnim formalnim i privremenim prinudama procesa komunikacije." Politička uloga civilnog društva se u tom smislu "viška slobode" ne podvrgava želji zadobivanja državne moći. Takvo određenje su nedavno predložili Jean L. Cohen i Andrew Arato:
"Politička uloga civilnog društva, zauzvrat, nije direktno usmjerena ka
osvajanju moći nego ka stvaranju utjecaja kroz život demokratskih
udruženja i neprinudnu diskusiju u kulturnoj javnoj sferi."24
Ali da bi se omogućilo djelotvorno izvršenje takve korektivne, medijatorske i oslobađajućeuloge civilnogdruštva,takvepolitičkeuloge parexcellence,neophodna pretpostavka jeste građanstvo (citizenship). Takva pretpostavka je institucionalna stvarnost i institucionalne podrška koju samo i jedino država mora obezbijediti civilnom društvu. U tom smislu će George Schöpflin građanstvo definirati kao "paket otvorenih legalnih, političkih, institucionalnih, ekonomskih i sličnih odnosa koji društvo i pojedinca povezuju sa državom, te koji upravljaju političkim odnosima u društvu (.) Upravo kroz pravila građanstva - kako formalna tako i neformalna
- civilno društvo dolazi do izražaja. U ovom području postoje procedure, mehanizmi, propisi i mjere koje moć čine transparentnom i predvidljivom."25 Upravo nam građanstvo ne dopušta da u civilno društvo ubrojim sve što ne pripada ekonomiji i državnoj vlasti, pa da ga izjednačimo sa kulturnim i društvenim životom uopće.
Nema civilnog društva bez države, ali država istovremeno predstavlja njegovu najveću prijetnju. Građani će, kroz svoja udruženja, inicijative i javne diskusije, moći ostvariti utjecaj na procese donošenja odluka u političkom i ekonomskom društvu samo ako država nije niti "prejaka" niti "preslaba". Vidjeli smo da civilno društvo i građanska politika u pravom smislu riječi nisu mogli funkcionirati u državnom socijalizmu, ali da ne mogu funkcionirati ni u postkomunističkim demokracijama, gdje država ne uspijeva ispuniti ni svoje osnovne zadaće, kao što su društvena bezbjednost i jamstvo osnovnih političkih i socijalnih prava.
 * * *
Osvrnimo se na kraju na političku situaciju u Bosni i Hercegovini i na perspektive razvoja liberalne demokracije i civilnog društva. Značaj razvoja civilnog društva u našoj zemlji određen je osnovnim pravcem postkomunističke tranzicije koja predviđa daleko veću, ako ne i presudnu ulogu civilnog društva u društvenom i političkom životu zemlje. Ova uloga je dvostruko podcrtana ako njenu budućnost ne vidimo samo u demokratizaciji nego i u reintegraciji bosanskohercegovačkog društva. Sadašnje prelazno stanje je proizašlo iz dva duboko determinirajuća događaja iz nedavne prošlosti: ne samo iz propasti komunizma nego i iz krvavog etničkog konflikta. Gotovo kao nigdje drugdje u bivšim komunističkim zemljama, demokratizacija društva ovisi o njegovoj integraciji. Ova ovisnost je potpuna: bosanskohercegovačko društvo, društvo u pravom smislu riječi, još nedostaje. Mnogi analitičari smatraju da će upravo procesi demokratizacije, prije svega izgradnja demokratskih državnih institucija i zaštita temeljnih političkih i građanskih prava, postupno dovesti do željene integracije. Međutim, vidjeli smo da država sama i vladajuće političke elite ne mogu izgraditi civilno društvo. Takve institucionalne i normativne konstrukcije, postavljene "odozgo", mogu biti samo pomoćne skele za procese živog, dobrovoljno-ujedinjujućeg srastanja društvenog tkiva. Iako o njemu može veoma ovisiti, civilno društvo nipošto ne može biti neposredni proizvod državnog intervencionizma u samo društveno biće. S druge strane, svaki proces demokratizacije mora biti preuzet, ako već nije poduzet, od snažnih pokreta civilnog društva, inače ostaje nestvaran i neproduktivan. Ukratko, ako se danas teško može odlučiti o prioritetu bilo demokratizacije bilo integracije, onda je svakako prioritet razvoja civilnog društva nedvosmislen, jer i jedna i druga se na njega moraju oslanjati. Civilno društvo je ona karika koja nerazlučivo povezuje demokratizaciju sa integracijom. Nažalost, danas je ipak apsolutan prioritet dat ovoj prvoj nad ovom drugom. Dakako, to je moglo biti učinjeno samo izvana, kroz politiku tzv. međunarodne zajednice i njenih utjecajnih predstavnika. Ali, uistinu, koliko je riskantna demokratizacija koja toliko prednjači nad integracijom: demokratizacija bez civilnog društva? Ili je ova poslijeratna, postdejtonovska demokratizacija ipak politička reforma koja ima dovoljno snažnu podršku civilnog društva? Doduše, najmanje tri civilna društva (kroz podršku nacionalnih stranaka, pokreta, institucija i udruženja, koja odnedavno cvjetaju na ovom tlu).26
Vođeni uvidom u presudan politički i društveni značaj civilnog društva, pretpostavimo da je na prvo mjesto u programu političkih reformi postavljeno upravo pitanje integracije bosanskohercegovačkog društva. Poželjna integracija bi, dakle, bila zasnovana na pluralizmu pogleda na svijet i na individualnoj autonomiji; njen jedini pouzdan oslonac bi bilo povezivanje grupa, udruženja i institucija kroz preklapajuća članstva njihovih članova. Šta bi bila najveća zapreka takvoj neprinudnoj socijalizaciji? Upravo politika identiteta, nacionalizmi kakve ovdje poznajemo. Walzer je takvu zapreku uvrstio u najveće opasnosti izgradnji civilnog društva. Takve opasnosti po njegovom sudu nastaju kada glavne podjele u društvu "odražavaju rasnu, etničku i spolnu razliku". To je virus koji razjeda društvo iznutra tako što raspaljuje čak i njegove konflikte niskog intenziteta:
Politika identiteta veoma intenzivira normalne konflikte u civilnom društvu, jer od rasnih, etničkih i spolnih razlika pravi pitanje na svakom mjestu na kojem su oni iskušani - u svakodnevnim susretima i razgovorima, u natjecanju grupa, u samostalnoj upravi i unutrašnjem životu 'integriranih' udruženja.27
Na izvjesnom stupnju takve unutrašnje razjedinjenosti, civilno društvo se raspada po etničkim šavovima. Tada je glavni zahtjev politike identiteta upućen direktno prema državi: traži se značajna autonomija ili secesija. Međutim, glavna pretpostavka takvog zahtjeva je osigurana teritorijalna osnovica nove političke zajednice. Ako to nedostaje, onda su zahtjevi politike identiteta upućeni ne prema državi nego prema civilnom društvu kao zahtjevi za većim priznanjem i poštivanjem. Kymlicka nas uvjerava da opstanak zapadnjačkih multinacionalnih federacija posvjedočuje da razvijeno civilno društvo oslonjeno na jake demokratske državne institucije može amortizirati separatističke težnje i spriječiti etničko cijepanje društva. Kao što smo mogli iskusiti s raspadom Jugoslavije, neizgrađeno civilno društvo - društvena integracija je počivala na državnoj ideologiji (etničkog bratstva) - i pseudo-federalizam28 otvorili su put gradnji nacija kroz "etničko čišćenje." Ovdje su se na upečatljiv način iskazale zlokobne posljedice uzornog koncepta nacije-države, po kojem, navedimo riječi delhijskog profesora T.K. Ommena, "da bi bili nacija, ljudi bi trebali imati svoju vlastitu teritoriju; ljudi bez teritorije sačinjavaju etniju". 29
Ogromna većina stanovnika Bosne i Hercegovine odbacuju svaku formu zajedničke nacionalnosti. U njihovom samorazumijevanju takav zajednički identitet bi istisnuo njihovi nacionalnu pripadnost na rang etničke pripadnosti, što nikako ne bi mogli prihvatiti (da ne govorimo o distanci prema drugima koja se, pogotovu nakon ratnih stradanja uglavnom ne želi smanjiti). Po svom ustavnom uređenju koje bar što se tiče preovlađujuće politike identiteta odgovara većinskom mišljenju, ova zemlje je izgrađena kao tronacionalna konsocijacija. 30 Unutrašnje entitetsko i kantonalno uređenje dopušta i izvjesne subdržavne i kvazidržavne autonomije triju nacija. Velika ratna stradanja i nasilne migracije stanovništva nisu samo dovele do etničke homogenizacije nego i do nacionalne teritorijalizacije stanovništva. Ova teritorijalna homogenizacija, budući samo tlo artikulacije nacionalnog identiteta,31 i nakon gotovo deset godina od rata nije poništena, usprkos svim mjerama zaštite osnovnih ljudskih prava, pa ponekad i mjerama pozitivne diskriminacije, nego je čak i produbljena. Nije li upravo ova nezaustavljena i neponištena teritorijalizacija plod "politike bez društva", demokratizacije koja je računala na istinski društvenu integraciju samo kao na svoju posljedicu? Takvu nadu je pothranjivalo uvjerenje koje nema malobrojne pristalice i koje ima dovoljno snažne argumente: u ovoj zemlji se donedavno živjelo zajedno i nije se pitalo o nacionalnoj pripadnosti. Poželjna integracija nije, dakle, ništa drugo nego reintegracija: obnova društva prije posljednjeg ratnog sukoba. Ali pritom se previđa nemala stvar: razoreno društvo nije bilo dovoljno civilno, jer je uglavnom počivalo na modelu tradicionalističke inkorporacije (pojedinca u kolektiv) i bilo je integrirano na zajedničkoj ideologiji (koja je funkcionirala kao neprikosnovena politička religija). Zato se propast takve ideologije upravo i mogla od ogromnog broja ljudi doživjeti kao kriza identiteta (kidanje društvenih veza i pojavljivanje potpunih stranaca u najprisnijem okruženju). Takva kriza ne bi mogla pogoditi pluralno, raslojeno i krhko građansko mi, kao što je pogodila organsko, korporalno, kvazi-etničko (na bratstvu zasnovan) mi.
Ako je model nacije-države neprihvatljiv za Bosnu i Hercegovinu, jer znači prihvaćanje konačne podjele zemlje i propast svih politika koje su se pokušale suprotstaviti pošasti etno-nacionalizma, onda integracija bosanskohercegovačkog društva mora krenuti ne samo utrtim nego i još neprokrčenim putevima dobrovoljnog udruživanja i neprinudne saradnje. Ako je naš zaključak da istinsku integraciju zemlje može donijeti samo razvoj civilnog društva (i, dakako, ustanovljenje jakih demokratskih institucija), onda nam još ostaje da ukažemo na najteže pitanje povodom budućnosti zajedničkog građanstva. To je pitanje o međusobnom povjerenju (trust) pripadnika različitih nacija.32 Kao što nas upozorava Kymlicka, da bi multinacionalne države opstale neophodno je da njihovi građani imaju "snažan osjećaj međusobne identifikacije". Na kraju svoje poznate knjige Multikulturno građanstvo ovaj autor ukazuje na ovu pretpostavku multinacionalne socijalizacije kao na paradoks koji se možda ne može riješiti usprkos svim pokušajima razvoja civilnog društva:
Nije jasno kako bi druge multinacionalne države (koje nemaju takav snažni osjećaj pripadnosti istoj političkoj zajednici) mogle pokušati stvoriti takav nivo solidarnosti tamo gdje već nije postojao. Ako dvije ili više nacionalnih grupa naprosto ne žele da žive zajedno, onda je možda nemoguće da se solidarnost stvori ni iz čega.33
Konstitutivni paradoks civilnog društva jeste da ono, kao glavni motor integracije društva, ne može obezbijediti primarne društvene veze, osnovno pouzdanje u drugog i osjećanje solidarnosti s njim. Ovu svoju konstitutivnu nemoć civilno društvo pokazuje u najkritičnijim trenucima, pred rasplamsanom politikom identiteta (tzv. duboko podijeljenih društava). Lako je onda zaključiti da se civilno društvo lakše razvija u nacijama-državama nego u multinacionalnim federacijama.34 Ali paradoks je upravo u tome što u homogenim nacionalnim državama, pogotovu u patuljastim monoetničkim državama kakve su nastale raspadom Jugoslavije, civilno društvo teško da može nadomjestiti etničku zajednicu. Ako je u pravu Dominique Schnapper kada tvrdi da je istinski smisao građanskog upravo u prevazilaženju svih partikularizama (etničkih, vjerskih, kulturnih itd.), onda su civilna društva per definitionem multietnička, multireligijska i multikulturna35 Civilnost civilnog društva se možda u punoj mjeri obrazuje i očituje upravo u srazu nesputanih partikularizama - ponajviše na granicama raspada pluralnih društava.
Danas se Bosna i Hercegovina nalazi pred možda najvećim iskušenjem u njenoj novijoj historiji. Niko sa sigurnošću ne može tvrditi da li među njenim građanima postoji dovoljno međusobnog povjerenja za gradnju zajedničke političke zajednice. Čak i ako ga sada i nema dovoljno, niko ne može biti siguran da je ovo povjerenje uništeno, a ne samo ranjeno, posljednjim ratnim sukobima. Samo krah svih pokušaja razvoja civilnog društva može pokazati nedostatak temelja - pluralnog društva koje još čeka na svoje rođenje. Ovakav izazov postavljen pred civilno društvo odgovara njegovoj prirodi, jer ono samo, prema Walzerovim riječima, "jeste eksperiment ili duga serija eksperimenata, u tom smislu da je sve u vezi s njim probno i podložno ispravci".