Ako kvarni čovjek upotrijebi pravi način Primjeniće ga na pokvaren način

'Jest vala' ("Smijurija u mjerama" p. 187) by Branimir Džoni Štulić

U svojim se ranim stvaralačkim danima Goran Bregović znao poigrati s klasicima marksizma, sa proslavljenim početkom Komunističkog manifesta, recimo. No usprkos spektakularnoj Coca-Cola turneji, bauk koji 2005. godine kruži zapadnim Balkanom, ex-Jugoslavijom odnosno jugoistočnom (polu)Evropom nije bauk Gorana Bregovića, nego bauk Džonija Štulića. Poslije teških zimskih tračeva, paparaco desanta i ostalih svinjarija bilo je nastupilo zatišje u ključu kiselih krastavaca, a onda je s prvim jesenjim lišćem na HTV-u emitiran dokumentarac "Tko su junaci Johnnyjevih pjesama". Bila je to, izgleda, uvertira za novu turu komercijalne lažne nostalgije. Kao u farsičnoj reprizi ovogodišnje Bregovićeve turneje - poslije Beograda dolazi Sarajevo.

Protagonisti i motivi

Početkom posljednje dekade oktobra, mjeseca koji se ove godine gotovo potpuno "poklopio" sa muslimanskim mjesecom posta, mjesecom čiji je dolazak Bregović slutio u jednoj svojoj pjesmi iz sredine osamdesetih, cijelo je Sarajevo obljepljeno velikim crno-bijelim plakatima. Na plakatima se nalazi velika fotografija Džonija Štulića, ona poznata slika sa omota albuma Kad fazani lete. Na plakatu je i naslov "Tribute to Azra", zatim datum (5. novembar), još neki tehnički detalji (sat i mjesto održavanja tribjuta i slično) te nekoliko imena: Nermin Puškar, Nećko (Merdžanović), Damir Nevesinjac, Almas Smajlović, Bakir Hadžiomerović, Zdravko Grebo, Almir Kurt.Imena sa ove niske nisu, naravno, pretjerano poznata bilo kome koga slučaj ili sudba kleta nisu nanijeli na prostranstva koja spadaju pod jurisdikciju administrativne jedinice poznate kao Kanton Sarajevo. Objasnimo, dakle, neupućenim sretnicima da tu uz pjevače imamo i novinare, univerzitetske profesore te likovne umjetnike.
Šta je, dakle, navelo široku paletu uglednih "humanista & sportskih radnika" da organiziraju ovakav hepening? Šture medijske informacije vele da je tribjut ustvari koncert "zamišljen kao sjećanje na najveće hitove nekada veoma popularnog benda". Iz najava tribjuta dade se također naslutiti da je motiv organizacije "veliko poštovanje za lik i djelo Branimira Štulića", mada se na tragu nekih činjenica ne mogu isključiti ni određeni ekonomski motivi. Ulaznice za tribjut u prodaji su, naime, od tridesetog oktobra, a cijena je 10 KM -što će reći nešto više od 5 eura. U simboličkom smislu, međutim, najvažnije je ovdje nešto sasvim treće.

Prazni označitelj

Sam naziv sarajevskog koncerta nije, naravno, originalan. Slična manifestacija jednakog naziva već je održa(va)na u Zagrebu. Ljudi koji su tamo tribjutirali imali su ipak veće pravo na to, ali to ovdje ustvari nije na važno. I za jedne i za druge Štulić je zapravo "prazni označitelj" -simbol onog što si tribjutaši ufaju da su bili ili da (još uvijek) jesu. Sarajevski primjer tu je naročito ilustrativan. Ljudi koji sebe doživljavaju kao branitelje "urbanosti" i "normalnosti", kao borce protiv nacionalizma, smatraju se vjerovavno p(r)ozvanima da odaju počast Štuliću, smatraju se valjda njegovom subraćom, a ustvari su puki oportunisti. Ne odaju oni počast Štuliću, oni odaju počast sebi samima, jednako učesnici i posjetioci. Nije važan Štulić, važna je njihova iluzija da se razlikuju od svojih sugrađana koji tu istu noć provode par kilometara dalje slušajući Anu Nikolić. I ne radi se ovdje samo o tribjutašima, isto zapravo vrijedi za cijeli jedan naraštaj njihovih istomišljenika: od novinara koji se u svojim mikrodnevnicima hvališu davnim poznanstvom sa Štulićem do sitne (kvazi)rokerske boranije koja skakuće u ritmu "Balkana" i Balkana, a više voli osigurano mjesto u džet-set rubrikama kampanilističkih tabloida negoli kojim slučajem biti "na javnim mjestima s gitarom". To su svi oni kojima je epitaf još davno ispisao G.K. Česterton, oni koji su boreći se protiv "neprijatelja" pokopali zapravo "svoje" vrijednosti. Ne treba tu zaboraviti ni još jedan apsurd. Džoni Štulić je kao i Vudi Alen krunski dokaz teze da hiperprodukcija ne vodi u umjetničku dekadenciju. Tribjutaši, naprotiv, redom su ljudi bez djela, masmedijske persone koje imaju samo pozu, Potemkinovi građani nalik na Sartrovog Žila, individuumi čiji je identitet svodi na to da se groze sela (u simboličkom smislu, naravno). Džoni Štulić jest njegovo djelo. Zato i jesu onako tragikomične izjave nekih njegovih zagrebačkih suvremenika kako on, eto, nije bio ovo ili ono. Džoni je ono što je napisao, što se, naravno, ne može reći za one koji su napisali malo ili ništa.

Oster i Selimović

Jugoslovenski rokeri (da ne kažem -sve "javne ličnosti") tipski se zapravo mogu podijeliti na dvije vrste: na Džonije i na sve ostale. Svjetonazor svih ostalih se, u najboljem slučaju, može usporediti sa nekim Selimovićevim likovima, s Šehagom Sočom, primjerice. Kad su zgađeni situacijom i svijetom oni nakratko odu negdje, dobro se napiju, odmamuraju to i vraćaju su kući, u "normalu", svojoj publici -do slijedećeg puta. Džoni, međutim, nije Selimovićev junak, nego Osterov, onaj Fenšou, recimo, iz zadnjeg djela Njujorške trilogije. Džoni je otišao -i to je kraj priče. Kao i Fenšou on pošalje po koje pismo, po koju smijuriju u mjerama i to su jedine stvar koje bi pošteni ljudi danas trebali smatrati Džonijevim. Onim drugima obraćaju se neke njegove stare stvari, poput one o nemirnom snu i hladnoj noći. Pošten će čovjek radije, dakle, čitati Smijuriju u mjerama nego se povlačiti po lažnjačkim tribjutima. No neće se sekirati. Utjehu je ponekad lako naći u jeziku. Svako ko imalo bolje zna engleski zna da je osnovno značenje riječi "tribute" -porez odnosno danak, a da tek figurativno ova riječ označava i priznanje odnosno dar. Džonatan Svift je davno kazao da svako ko se prepusti demonu javnosti mora biti spreman na zloupotrebe od strane najrazličitijih budala i da je to porez na slavu, u Džonijevom slučaju porez na pjesmu; danak u glasu, u tinti, gušćoj od krvi. Neka, dakle, i poreznika, neka književnika i fariseja. "I meni se gadi ka svakom." kaže Štulić. Jest vala!