Ako je stvaranje napad na svjetski poredak, razbijanje jezičkih klišea, predodžaba, sklada, stvaranje pukotine u svijetu prožetom sigurnošću1 , dodajmo i subverzija okoštalih društvenih moralnih normi, u najmanju ruku je čudno kako je umjetnost rijetko podrivala patrijarhalni sustav vrijednosti, no ga je najčešće mizogino reproducirala, ili, u najboljem slučaju, tek detektirala podređen položaj žene-objekta, nikad ili rijetko subjekta (ista konstatacija može važiti i za umjetnički tretman pripadnika drugih rasa, sirotinje, bolesnika, emigranata ili manjina sa društvene margine - teško onoj koja je, uz to što je žena i nešto ili sve od ovog!). Koliko je stvarne ženske patnje trebalo da bi bila izlučena u, recimo, da se zadržimo na najprijemčivijoj umjetničkoj formi, filmu, iranski Krug, koliko krvavih robovskih transporta da bi jednoga dana nastao Amistad, romske bijede kako bismo istovremeno plakali i smijali se Ciganskoj magiji Stoleta Popova, maltretiranja i ispaštanja homoseksualaca do Schnabelovog filma o kubanskom pjesniku Reinaldu Arenasu (djela umjetnika a ne umjetnica navedena su namjerno).
Zadržimo se u nastavku ipak samo kod polovice čovječanstva kojoj je učinjena i čini se i dalje velika nepravda . Toj je polovici, dakle ženama, bilo uskraćeno izraziti se kroz umjetnost, a kad bi, u onih rijetkih što su imale sreću da se obrazuju i umaknu potpunoj domestifikaciji (različite povijesne analogije 500 funti i vlastite sobe), talent i stvaralačka strast bili jači od zabrana, cijena je bila preskupa, a naknadno ušutkivanje, zataškavanje i brisanje iz povijesti zagarantirano. Umjetnost, kao i etika, bila je, dakle, u najvećoj mjeri muški proizvod. Žene su, ako izuzmemo noviju historiju, otkako počinju sve glasniji zahtjevi za jednakopravnošću, bile zatvorene u domen privatnoga, nevidljive, rijetko su ili nikako sudjelovale u razvoju i etike i estetike kao kreatori, za njih je rezerviran glagolski pridjev trpni - ipak, "učestvujemo u ovoj kulturi čak i kad je kritikujemo, u konačnom ishodu većina nas se priklanja tradiciji dobrog u umjetnosti i filozofiji, što pokatkada mora biti politički neprijatno - a šta drugo i može biti, ako se ima u vidu celokupna istorija zapadne i istočne kulture i njihova često otvorena zavisnost od mizoginije?"2
Kad god bi se umjetnost suprostavila ćudoređu, stvarala pukotine, najčešće bi to bilo na polju erotike i seksualnosti, gdje su i zabrane najrigoroznije, a tabui najstariji. Polje sukoba zavisilo bi od dominantnog (a to je značilo uvijek, pa i sada, maskulinog) diskursa o tijelu, rodnim režimima, ženskosti ili muškosti date historijske epohe. Žensko tijelo, u umjetničkom diskursu najčešće obnaženo, ili po 'prirodnom' slijedu stvari teži da to bude, da izaziva, provocira, ponajviše u sferi likovnosti predstavljano je uvijek kao objekt muškog erotskog pogleda, a u zbiljskom životu, u domenu privatnog, na polju moralnosti, doslovno kao neotuđivo vlasništvo muškarca, a simbolički religije, nacije, domovine...

Ta manipulacija ženskim tijelom, doslovna i simbolična, čija je nedopustivost stara koliko i ona sama, posjeduje svoje povijesne mijene, pravce, trendove, permutacije, gdje brusi i dotjeruje svoju vanjštinu i njene uglačane plohe do neprepoznavanja, dok suštinu ostavlja netaknutom. Bolje rečeno, stvara joj i njeguje imunitet na više no utemeljene prigovore, zahtjeve za dokidanjem, promjenom, makar ublažavanjem ponižavajućih posljedica. Upravo tu, kod tretmana tijela, vrlo upadno zakazuje etika koja biva odronjena je u rastegljivost i fleksibilnost amorala, ali i estetika, koja se neprimijetno izobličuje estradizacijom i konzumerizmom u frivolnost kiča. Etičnost u doživljaju ženskog tijela srozana je u tržišni manir kojeg pokreću recepture i formule ponude i potražnje, te tako bahato i samouvjerenom drskošću i bez okolišanja stvara zanimljiv zagrljaj-eksperiment. Eros biva stoljećima utamničen u glorificiranoj lažnoj slobodi, transponiran u varijacije light i hard core pornograma. Nikakav izgovor niti pak alibi debalansu raspolaganja tjelesnim integritetom, ne predstavlja frizirana, sofistički natopljena činjenica kako znatan, navodno nezanemariv broj žena energično i euforično prijanja uz mogućnosti (zlo)upotrebe tijela za konto karijere i uspjeha, ili u ime sivoeminentnog poigravanja muškim marionetama, a za ljubav samostalnosti.3 Te su malverzacije danas podmazane tehnologijom, a tijelo (žensko, pa i dječije!) nerijetko izručeno na (ne)milost kriminogenoj praksi, dok estetizacija laska i podilazi isključivo marketinški kurentnom i provjerenom obrascu ne skanjujući se obzirima ili smislom i osjećajem za takt.
Stoga što su pravila i standardi okrutne igre spolova skoncentrirani u muškim rukama, atmosfera u kojoj se odvijaju te nečuvene trampe i kompromisi kontaminirana je, eksplicitnom ili latentnom patrijarhalnošću, svejedno, žene 'kvalitetne' tjelesnosti prisiljene su napornim umijećem svoje negirane, obezvrijeđene i prezrene intelekt i duhovnost preobraziti u svojevrsne periskope - tako to šljaka, uz efemerna odstupanja podjednako i za plavog anđela Marlene Dietrich i za melankoliju paralize i hereze Fride Cahlo, za intrigantnu esejistiku Lou Andreas Salome i za subverzivno angažiranu Susan Sontag, za torturi izručenu Frances Farmer i za sa skandalom zaručenu Fransoice Sagan; daleko trivijalnije ovi patrijarhalni uzusi tetoviraju Monicu Lewinski, bešćutno Lindu Lovelace (famoznu Deep Throat), Hefnerove zečice i Flintove dive. Težište je ankerisano u nepravednost, a nijanse tek diskretno prelamaju dubinu nepravde, ako pređemo iz neoliberalnog (pro)zapadnog edena u istočni raj o čijim etažama štošta progovaraju na primjer Samira Makmabalaf, Chahdortt Djavan, Azar Nafisi, Naval el Saadawi, dvostruko žigosane i probivši se iz anonimnosti upravo svojom fatalnom ukletošću. One nam ukazuju na sve te depersonalizirane žene na na 'krivim' geografskim širinama: sve one ekscizijom traumatizirane Afrikanke; kamenovanjem, silovanjem, prodajom od udaje, bičevanjem, prisilom na prostituiranje, Arapkinje, Afganistanke, Iranke, nametnutim stilom odijevanja pretvorene u bezoblične siluete; kiselinom poljevene Pakistanke; Palestinke bombaši samoubojice; iznajmljene za rađanje Južnoamerikanke, parije u kastinski dodijeljenim karantinima i rasadnice organa za transplantaciju Hinduskinje, sve one pridavljene mizoginijskim krivotvorinama vjere, ili pak etnomitovima, poput nas u balkanskom vilajetu.

Ne bi li kako razvlastila maskulinu tapiju posesivnosti - izborila pravo na zdravu dozu egoizma -žena mora, uspinjući se serpentinama emancipacije, argumentirati protiv depersonalizacije, protiv statusa tegleće marve, ali i protiv diktature ljepote, protiv zaraznog i otrovnog "seljakanja" lica i genitalija, protiv lojalnosti pohoti (muške) recepcije, protiv svođenja ženskog tijela na atribuciju senzualnosti, na seksepil, ogoljelu put, obr(l)aćenja u puki rekvizit, afrodizijak, stimulans, koji se iscrpljuje u jednoj jedinoj svrhi da razgoropadi macho pritajenost-suzdržanost klijenta-konzumenta, tog uobraženog, ali legalizirano dominantnog žonglera i egzibicionistu njegova precijenjena voajerizma. Od ženskog tijela na ulici, na pozornici, na radnom mjestu, sportskoj areni, ekranu, fotosu, aranžira se magnet-izlog, predvorje besprijekorno poslušnog objekta za njegovog eventualnog korisnika, kupca, vlasnika, rukovatelja... Falocentrični krugovi moći iskazuju zavidnu (ne)maštovitost da odgode, omalovaže, našegače se, suzbiju nezaustavljivi proces, sad već možda pomalo ruinirana naziva (kako gdje!), emancipacije. A žene predugo, nemoćno, uglavnom šutke i nemušto trpe svu silinu represije, kao da će im taj bedem šutnje pružiti zaštitu4 i donijeti im žuđeni komad čiste obale gdje se bez straha i prijetnje da predahnuti i pristati.
Skicirani problem rehabilitacije ženskog tijela, a time i personaliteta, traži akribičnu deblokadu, otimanje od tematske nedodirljivosti, demistifikaciju obavezno prateće pseudokarizmatičnosti kao kakve-takve kompenzacije za uvriježenu neravnopravnost. Ništa manje važno je nastaviti provođenje analitične, svojevrsne elektrolize tih bizarnih fenomena striptiza sa-gledanja i neravnoteže polnih vizura - i to na svim frontovima, od slikarstva do religijski tradiranih, jedanput zauvijek zadatih falsificiranja vječnih uloga, od reklamnih stereotipa show businessa, pa do talaca autosugestijom prihvaćenih (a)socijalnih funkcija patrijarhalnog dominiona. Na kraju, ukoliko vrijedi sentenciozni ugrušak kako je tijelo hram duha, onda svakako tu priliči i parola extra ecclesia nulla salus. A to ponajprije treba počivati na ženskom tijelu.