Medijska instalacija El Dorado (2006/2007) koju je Danica Dakić predstavila na 12. Kaselskim dokumentima, jeste jedno inter-kulturalno i transnacionalno djelo. Konceptualna i slikovna tačka ‘odlaska’ za ovaj rad jest panorama zidne tapete El Dorado (1848) iz Muzeja zidnih tapeta u Kaselu. Ona služi kao površina na kojoj mlade izbjeglice projiciraju svoje snove i želje, Oni postaju glumci: oni trče, bore se, plešu, pjevaju i pričaju priče o svojim životima.
Preuzeto: www.kunsthalle-duesseldorf.de/index.php?

...Iskrenu zahvalnost i duboko poštovanje prema izvanrednoj autorici i njenoj predusretljivosti u ime naših čitatelja i redakcije neka iskaže pero Toma Holerta, teoretičara i kritičara umjetnosti, odabranim fragmentom iz njegova eseja Eine Politik der Figur, indirektno citiranoj Kristin Marek također, rađenim za katalog posvećen Danici Dakić (Kunsthalle, Duesseldorf, august/novembar 2009.)

Radovi Danice Dakić mogu se prevesti u diskurse kulturalne antropologije ili pak, do izvjesne mjere, teorije performativnosti. Liminalnost se ovdje smatra manje pojavom za proučavanje ili stanjem estetičke otvorenosti koju treba postići, a više metodom koju umjetnica primijenjuje kao rediteljica preko fotografije i filma. Kad ona, kao u El Doradu (2006/2007), dovede djecu i omladinu iz izbjegličkog centra u Kaselski muzej zidnih tapeta, te oni u tim prostorijama trče, plešu i govore ispred tapete s historijskim scenama El Dorada, tad je to, s jedne strane poziv protagonistima da performativno (dakle materijalno i fizički) promisle i modificiraju vlastitu pojedinačnu egzistenciju (a ona je prisilna mobilnost i dislokacija) u jedan neobičan okoliš imaginarnih bijegova; to znači da tijela izbjeglica “Dakićka ne opisuje tek kao mesto upisivanja apsolutne moći, nego, naprotiv, kao nositelje i proizvođače unutarnjih i vanjskih slika, a posebno ideja, fantazija, snova i utopija, pa tako i mogućnosti za akciju. (Kristin Marek)”