Pomnijem, pozornijem, pronicljivijem oku neće promaći dvostruka dimenzija Kukavicina djela. S nešto ozbiljnijim promatranjem dešifriramo autora koji sabire iskustvo izazovnih povijesnih mijena slikarstva i, bez oklijevanja, neupitan dar izručuje konzekvencama i implikacijama post­moderne, s tim, valja naglasiti, da eliminira bilo kakve prijetnje epigon­stva. Ne zato što bi se naprosto polakomio, podlegao napasti, nego radi autentična prava koje proistječe iz identičnog doživljaja umjetnosti Kukavica ’supotpisuje’ proročanske riječi iz Maljevićeva Manifesta suprematizma: “Većina ljudi još uvijek živi u uvjerenju da odustajanje od imitiranja ’voljene zbilje’ za umjetnost znači propast; i stoga sa strahom gleda kako omraženi ele­ment čistog senzibiliteta - apstrakcija sve više napreduje...”

Nermin Sarajlić, Kromatski emanati erosa i thanatosa

Kroz razvijenu svijest o obliku, akciji i liniji boje, Kukavica gradi samoobnavljajući slikarski kosmos prepoznatljive autorefleksivnosti u kojoj se zrcali i poznavanje i razumijevanje pojedinih, sebi bliskih problema, bliže ili dalje povijesti umjetnosti, kao i, naravno, umjetnosti vlastita vremena. Promišljajući “modernizaciju moderne“ (U. Beck), Žarko Paić uočava da je na djelu upravo “svijet spektakularno umreženih kulturalnih identiteta. Ništa više nije odredivo u nečem drugom, nego postaje mislivo i kazivo iz vlastite autopoetičke tvorbe.“

Nedžad Fejzić, Slike: retrospektiva 1997. - 2010.