U svijetu haosa sve je moguće, 'anything goes', kako to P. Feyeraband1, postmodernistički piše. Prije toga, Fransoa Lyotard govori o ukidanju tri velike priče, zapravo tri velike metapriče: o emancipaciji čovječanstva, teleologiji duha i hermeneutici smisla. 2 Poslije toga se govori o ukidanju/dokidanju svega što je jednom bilo stabilno: kanona, historije, važećih normi/zakona, ukidanje razlike između visoke umjetnosti i njenih estetskih načela i pop-arta, popularne umjetnosti, u kojoj estetsko više ne zauzima bitnu poziciju. Razlika između visoke umjetnosti i estetike i masovne umjetnosti i pop-arta je nestala. Mi živimo u "post" društvu: postmarksističkom, poststrukturalističkom, posthistorijskom, postfeminističkom, postkolonijalnom, postfunkcionalnom, a metastaziranje u obliku dekonstrukcije i mijenjanja označiteljskih praksi se odrazilo i na razliku etike i estetike, ili na dugovanja i potraživanja ove dvije filozofske discipline. Prva, etika vrijednuje moralna načela, uopćeno zasnovanost i izvor morala. U postmodernističkom svijetu pluralizacije, to je metaetičko pitanje "Zašto biti moralan?", odnosno zašto uopće biti dobar, u smislu normativne etike, koja "određuje" šta je dobro a šta loše. Deontološka teorija je bazirana na osnovnim principima obaveze koja ljude potiče da se ponašaju moralno.3 U okviru etike razmatraju se i etika dužnosti, utilitarna etika i primijenjena etika. Deontološke teorije se dijele na četiri osnovna tipa4:
klasična teorija dužnosti, teorija prava, teorija Emanuela Kanta, revizija klasične teorije dužnosti, kako to Alić ističe u svom radu.
No, bez obzira na izneseni kratki pregled o vrstama etike ( njihov cilj je uglavnom isti: čovjek treba; ili trebao bi biti dobar, moralan5, ispravno postupati i slično tome) jedno pitanje konstantno opsjeda: kakvo je stanje etike i estetike u postmodernom svijetu? Krenuvši od teorije odgovor je jasan: u svijetu koji priziva mnoge krajeve, kraj umjetnosti, kraj književnosti, kraj velikih priča, kraj historije, konačno je došlo vrijeme da se proglasi i smrt i kraj etike i estetike. Lijepo i dobro su dovedeni do svojih krajnosti, zatim su relativizovani, a zatim dekonstruirani i fragmentizovani. Svijet morala je nestao, pa se ćudoređe kao vrlina svodi u ironijsko-parodijski odnos spram stvarnosti (ma šta god da ta riječ danas znači) i postmodernog stanja6 svijeta. Estetsko7 se uspostavlja pa se ruši, etičko također. Ono se propituje iz niza pristiglih glasova, koji dolaze sa margina. Otvaranje ka Drugom je forma nužnog dijaloga u smislu razbijanja/prevazilaženja kulturne razlike, u liotarovskom smislu 8, kao otvaranje komunikacije ili ulaska u interkulturalni dijalog. Lijepo nije više jednina, lijepo postaje plural. Dobro i moralno isto tako. Abeceda tog dijaloga je u glasovima drugosti koji iznosi svoja načela moral sense(a). U tom dijalogu načelo Kantove teorije "Postupaj samo po onoj maksimi za koju istodobno možeš htjeti da bude opći zakon"9 ili u Kritici praktičkog uma "Radi tako da maksima tvoje volje u svako doba može važiti kao načelo općeg zakonodavstva", u smislu novog predstavljanja postmodernog stanja svijeta više ne važi. Univerzalizam i univerzalne vrijednosti su 'pokopane i ne postoje'. Umjesto toga na scenu stupa pluralizam i razlika. "Mi smo razlika... naš razum je razlika vremena, naša historija je razlika vremena, naše biće razlika maski. Ta razlika je, daleko od toga da bude zaboravljeno ili nadoknadivo porijeklo, ova disperzija, koja mi jesmo i koju stvaramo"10. Umjesto odvojenosti susret kultura, susret Istoka i Zapada, ukidanje 'velike priče', zatim "kriza legitimizacije", umjesto centra decentralizacija.
Ukratko, "lijepo se u povijesti europske estetike suprotstavlja bilo ružnome, kao npr. u Kanta, bilo korisnome, kao npr. u M. Heideggera, bilo obveznome, kao npr. u F. Nietzschea, i sve tri opreke utječu u pojedinim razdobljima na razumijevanju književnosti"11 No, nije mi cilj propitati ovu dimenziju estetskog i shvaćanju lijepog te njenog/njegovog binarnog odnosa sa suprotnim, u određivanju vrijednosnog suda o estetici djela. To je put koji vodi do čitatelja i do Jaußove estetike recepcije i horizonta očekivanja, koji se teži preći, te Iserove pozornosti na "proces konstitucije značenja teksta tokom njegovog čitanja"12, sve do Fishove interpretativne zajednice13, i Greenblattovog pojma 'kolanja društvene energije'.14 Zaobilazeći recepciju lijepog, dobrog, istinitog i slično dolazimo do pitanja kakva je to postmodernistička etika i estetika i pristižemo do radova Zygmunta Baumana.15 On promatra postmodernu kroz i sa prizmom moderne, naglašavajući prešutnu obavezu odgovornosti spram Drugosti, naglašavajući poziciju "morala bez etičkog koda"16 Takav odnos sa drugim Bauman naziva 'moralnom bliskošću'. Inače, Bauman paradigmu konzumerizma pokazuje kao rascijep savremenog društva, u kojem razmjenjivanje "simboličke robe" dovodi do pojave onih koji više nisu niski-proizvođači nego niski-konzumeristi.17 Pragmatično konzekventno misao se može prenijeti i na umjetnost. Umjesto "proizvodnje" novog, "originalnog" dovoljno je jednom predmetu promijeniti kontekst, ili označiteljsku praksu, i odmah se nalazimo na polju postmoderne estetike, kojoj zapravo lijepo više nije primarni cilj. U toj igri nastaje i ready-made i parodiranje tradicije, njeno dekonstruiranje, i prikazivanje reklame ili novinskog članka kao fragmenta svijeta, kao fragmenta umjetnosti koju konzumiramo. Moral je isto tako fragmentiran i njegovo poimanje ovisi od situacije do situacije. To je ono što Bauman navodi kao odsustvo moralnog koda, koda koji je imao svoju utemeljenost u iluzijama moderne.
'Velikih priča' više nema, ideologija kao centar se potkopava, na sceni je polifonija, mrmljanje vavilonskih tragova ideje borhesovske biblioteke, tekstovi koje pišemo, niti su originalni, niti su naši, ideje koje nudimo, poput kompjuterskih virusa opsjedaju naše biće, naše tijelo danas, a već sutra na njih "puca" neki anti-virus program. Živimo neku realnost, a naš subjekat se mrvi u okvirima simulakruma i lažno-označenog. A 'realno', lacanovski i baudrillardovski pojmljeno, ostaje s onu stranu jezika, kod naroda ogledala čiji etički mentalitet čeka momenat kada će odbiti poslušnost i prestati nam davati sliku Realnog. Subjekt se nalazi u stalnom trzaju pokušaja vlastitog osmišljavanja i utemeljenja, na osnovu jezika, Drugog, ogledala, zakona, ideologije. Produkcija stvarnosti odiše viškom datog svojstva i za momenat klizimo u hiperrealnost, u cyber svjetove, u hibridnu formu života, u intertekstualnost. Subjekat se ogleda u formi intertekstualnosti, ili u formi hiperteksta, u kome je 'sve povezano sa svačim', i u kome se stvari stalno ponavljaju, "naročito stvari koje ne volimo" (Barnes). Ostaje samo da u tom rascijepu, stalno odgađanoj želji konstatujemo iluziju. Bijeg od te forme iluzije je u prostor kompjuterske tehnike, u svijet nove tehnoestetike. Naše želje se, u zavisnosti od brzine modema, ispunjavaju, sve dok ne poželimo želju svesti na tjelesno. Prijelaz iz "ekranske svijesti" u fizičko rezultuje stvaranjem nove želje koju smo prinuđeni odgoditi, pa se stvara lanac praznih označitelja, koji samo umnožavaju slike u ogledalu u beskraj. Tu su sasvim suvišna pitanja je li dobro biti dobar, ili je li lijepo što gledam/slušam/čitam, nego kako doći do toga, kako ispuniti želju, i kako naći novu želju. Kako se spojiti sa tim cyber-tehnološkim svijetom i sa ekranom postati jedno, kao cyborg? U našem svijetu iluzije, viška datog svojstva realnog nije smisleno govoriti o lijepom ili o dobrom. To je postalo apsolutno nevažno, lijepo i dobro se danas doživljavaju kao eksces, i primijećeni kao takvi odmah se markiraju. Dobro i lijepo je nevažno, ne samo zbog perspektive Drugog, nego i zbog perspektive mene samog (ako ja već imam iluziju da nisam Drugi, ili ako tragam za transcedentalnim Drugim ili ako ja već nisam Drugi) u kome je odsustvo zajedničkog koda za razumijevanje univerzalnih vrijednosti, etičkih ili estetskih načela, samo izlika za ispunjavanje vlastite koristi, utilitarizma ili svođenje ličnog na hedonizam. Primjer virtualnog hedonizma18 je Internet. Iako možemo naći "edukativne" sadržaje (prave knjige se tek reklamiraju da se kupe) većina Interneta služi za zabavu: slušanje muzike, pornografija, preuzimanje identiteta 'kako-nam-je-drago', 'laganje i laganje', varanje i hakerstvo, i slično. Virtualni svijet je lijep na neki izvrnut način, ali nije nimalo dobar, jer nudi brzo virtualno iskustvo (virtualni sex), nudi hiperiskustvo. I sve to naspram knjige nekog tradicionalnog, elitističkog pisca.
Po Baudrillardu ne postoji više ogledalo i scena, nego ekran i mreža. Ovo su pitanja (problemi?) koje postavlja nova tehnoestetika19 . To su pitanja Deleuz/Guattarija "Kako napraviti tijelo bez organa?"20, gdje je sve moguće? "Modernistička kontemplacija izdvojenih i autonomnih estetskih i umetničkih svojstava umetničkog objekta zamenjena je ekstazom spektakla, prožimanja masovne i visoke umetnosti, a ekstaza spektakla zamenjena je usamljeničkom opscenošću, opčinjenošću i narcističkim suočenjem sa ekranom i svetlosno-informacijskom igrom zavođenja (...) Jedina istinska želja je želja mašine (Deleuz)." 21 Sve ostalo je manje vrijedno. Pa kako onda u takvom sistemu vrijednosti zasnovati temelje estetsko-etičkih načela koja bi, na kantovskom fonu, mogla biti općeprihvaćena? Ako smo već svedeni na skupljanje ushićenosti zbog konzumiranja neke robe ili potrošnjom na stvari koje nam nisu ni potrebne? To su sve pitanja koja je postavila postmoderna.
Na kraju ostaje (još jedno u nizu) otvoreno pitanje: šta poslije postmoderne i postmodernizma, pitanje koje se već sada postavlja. Prije nego što pokušam odgovoriti, ostavljam zapitanost o društveno-umjetničko-političko-religijsko-posttehnološko-informatičkom kontekstu svijeta u kojem živimo, gdje on vodi??? Smatram, uz preuzeti rizik decidiranosti truizma, da je moderna doživjela i proživljava ozbiljnu krizu, i to u svim sferama ljudskog života i da 'jednostavno' nije više u stanju da ponudi odgovore na pitanja koja su se na/gomilala. Postmoderna nije bijeg od moderne, eskivaža tih pitanja postavljanjem novih pitanja, niti je njen nastavak, ni pak produžena ruka moderne. Ona je jednostavno nastala kao nova epoha, koja je, svojim paradoksima i kontraverzama kreiranja i rastvaranja, počela da, 'kako-tako' daje i nudi odgovore na pitanja savremenog društva, otvara/la (je) i nove probleme, ali (je) i postojeće rješava/la. Tako od krize moderne počinje priča o postmoderni.
Da zaključimo citirajući Ihaba Hassana: "Zamislite postmodernu kao stari kišobran ispod koga stoje različiti fenomeni: postmodernizam u umjetnostima, poststrukturalizam u filozofiji, feminizam u sociološkom diskursu, postkolonijalni i kulturalni studiji u akademskom diskursu, ali isto tu stoje i multi-nacionalni kapitalizam, cybertehnologije, internacionalni terorizam, različiti tipovi separatista, etnika, nacionalista, i religijskih pokreta."22 I u svemu tome ostatke filozofsko-književnih disciplina koje su zamrle: etike i estetike, koje (patetično i hutcheonovski ironijsko-parodijski) ispod tog istog kišobrana, ruku pod ruku, šetaju pričajući tekstualnu historiju svog postojanja.