Naoko paradoksalno, susretati se sa licem i naličjem barbarstva nesumnjivo privilegij je bez/zavičajnosti. Zamislite gungulu krajputaškog teferiča sa pripadajućim živopisnim koloritom zatucanosti. Iz tog meteža i krkljanca, sa zaprežnih kola skinite nakinđurenog kočijaša i histerično euforične putnike-sudionike neopaganskog folklornog happeninga i povjerite im upravljanje shuttleom. Ista posada, do u detalj, sa virtualnim skiperom-predvodnikom, u dlaku, na sceni je i u novoj high-tech zgradi gradskog muzeja, i nažalost, našeg dojučerašnjeg izdavača. Jer se mentalni imago s naporom razlikuje od eksponatskih nošnji. O pedigreu mediokritetske klike pobrinuo se prethodnik, a revno i zdušno naslijedio ga je novcijat, dok su, što i jeste najfarsičnije, obojica u činovničkoj spitting creature pronašli zavidan fušeraj kućne radinosti. No da ne ispadne jeremijada tipa "jadni, nezaštićeni mi", dakle, bez melodramatizacije i patosa progonjenosti i ranjivosti, evo krokija etnokonfesionalnog autističnog komplota urušenog u, žargon plijeni, minderpuzanje i bogogojaznost. I kulturno-političkog strateški osmišljenog  head huntinga, i po drugi put bravurozno, pod parolom: perspektivan kadar, namjesto glave radar.
In medias res!
Faktura Sveskama izazvane sablazni sastoji se u sljedećem: krajem septembra u organizaciji našeg časopisa, beogradskih Žena u crnom, te sarajevskog Centra Žena i društvo predviđena je i održana promocija knjige "Fundamentalizmi danas - feministički i demokratski odgovori" alžirsko-francuske sociologinje Marieme Helie Lucas, koja je čudom utekla monstrumima koji slavu pravovjerja šire handžarom. Potom je uslijedila javna tribina. Gošće, ujedno urednice izdanja, bile su, među ostalima Nada Ler Sofronić i Staša Zajović. Popratni najavni plakat serioznog skupa ilustrirao je temat kroz izvrsne subverzivne radove sa jednostavnom i prohodnom komunikativnom sugestivnošću umjetnica poput Marine Abramović (Thomas Lips), Tanje Ostojić (EU), Shadi Ghadirian (Domestic Life), te četvrte sa nešto opscenijim backgroundom Annie Sprinkle (Jimmy the Cross), no time ne manje provokativnim uratkom. Smisao je bio raskrinkati totalitarne, autoritarno-patrijarhalne miljee svih boja i zastava, prevashodno usmjerene na ženu i žensko kao diskriminirano, patronizirano i sekvestrirano biće. Harangicu je najavio bojkot susreta, pa blokada simbolično dodijeljenih sredstava. Blasfemično manifestni plakat je uklonjen, skriven, zaplijenjen, uništen. Razgovor jedva odtoleriran, a ulogu domaćina i impresarija po instrukcijama, budi bog s njima, marionetskog direktora, odigrao je portir novog gradskog hrama kulture. Sveskama ekspresno obećan otkaz, priprijećeno koještarijama od ucjena, nemaštovitim opstrukcijama, sabotažama i przničarenjima oko finansijskih transakcija, kenjac-lukavosti. Od profila bigotskog i licemjernog, kukavičkog i otužnog, polutanskog i poltronskog skorojevića, katolika većeg od pape, kojemu gaće same spadaju pred nestrpljivim mušterijama šovinizma, sasma potaman je očekivanje. Pozadina i svrha: ta balegarski tvrdoglava sorta palanačkih moralista naprosto valjuška zabrinutost i bdije nad javnim dobrom da ga štogod tobož ne povrijedi, ne šokira, ne zatekne, ne omete i ne prene iz ambijentalne zahrkalosti u primitivizmu. Uz isto takvo viteški plemenito obrazloženje zabrane snimanja, navodno iz "bezbjedonosnih" razloga.
Vrag nek nosi Sveske, međutim, ista bulumenta, u istom gradu, u istom vjerskom transu, za istog sveta mjeseca s lakoćom pak podnosi i zaobilazi prosjakinje, pa skoro sa dojenčadi, ispred džamija, hipnotiziane snatrenim overdoseom ovisnice o usahlom, famozno raskukurikanom merhametu. Također, ni nekoliko kilometara nadomak grada, prostitutke upućene da rijeke Lašvu i Bosnu koriste kao bidee po obavljenim uslugama uopšte ne uznemirava savjest i opanak-obraz tih dušebrižnika. Redovna isporuka porno-pikanterija kablovskom nipošto ne uzbuđuje te hodočasnike, revne odmah po odrobijanom namazu da se iz svojih šilteta na iblisa nabacuju tahan-halvom. Ništa čudno pošto je ambijent dobrano eterično aromatiziran stajskim đubrivom, te je stoga prirodno da se pojavi i pokoji drčni mrmak. A upravo na njih pecaju čemer i serviraju ga stadu domicilni čobani, naci-moguli. Bez heineovskog šparanja usljed bojazni da godina neće dovoljno baciti hajvanima, mi ne sumnjamo uopće u hibridnu rodnost, plodno izmučeno tle i kulturno-klimatske blagodeti. Pod pretpostavkom da ne razdražimo odveć osinjak turcizama, inače omiljeni militantni vokabular advokature vilajetske mrakače, uzajmimo ga promijenivši mu smjer, i iz agresivnih praksi tog kulta onda iščitajmo slijedeći hromi, razroki i disleksični egzibicionistički programski kulturološki boom i potencijal. Nacionalno erodiran biatlon, otrgnut zaboravu, izgledao bi ovako: "motanje, izvlačenje, vitlanje ćetenije i vrtnja tepsija, te dunjalučko-džematski izazovi, tajne i zagonetke priglavaka, dimija i čakšira".
Dozvolimo sebi malo williamjamesovske "verbalne ekstravagancije i orijentalne hiperbole" - ovdje danas, sutra tamo, zaista su mogući spojevi talibana i staljinista, kratki doduše, premda, priznat ćete, kombinacija zlokobnija i ubojitija od čuvene Konradove lopova i budaletine. Srećom bi bilo to što kod bosanskog varijeteta uglavnom prevladavaju cartoon epizode Gustava ili transformer toys, no bezazlenost se netom pogubi, pošto iza izloga mizerije stoje opaki aranžeri perfidije. Sudbina je Sveski da nakon sikter-papagaja iz gradske biblioteke naleti u muzeju na merkata paranoidne potrage za identitetom. Nije slučajno ni to što je paralelno u vrijeme nazovi-skandala "promocije fundamentalizama" tekla još jedna, ona sarajevskog Sefarda čije knjige je suizdavač barem formalno bila i pomenuta biblioteka i što je naprasno zaobišla naš grad. Tu već živi jedan Jevrej, a dva, za boga miloga, prevazilazi zalihe političke korektnosti naci-čistunaca. To im ugrožava babovinu, pošto ionako ikebanom etiketirane Vlahe ni za šta ne zarezuju. Inače bi sunetili za glavu sve različito što bezobrazno pretiče uveliko dokundisalu im kvotu. Pošto pak ne mogu giljotinirati, "džeraše" što stignu, amputiraju onako kako znaju i umiju, zehricu po bogdicu, šerbete pakošću sve drugačije i različito, otpuhujući, pa barem i plakat. Fenjer-baje pedigrea, pseudoprosvjetitelji, nikogovići s opeklinama trećeg stepena taštine, sulunari urbanog, auspusi liberalnog, gude zapravo guslarski vlastiti nokturno zibajući zdrav razum "uzavrelog grada", kako ga je nekad davno filmski posvetio Veljko Bulajić.
Naravno da to nije zenički izum i domišljatost, taj mizantropijski manir, importirani fundamentalizam mariniran domicilnom rugobom, i mada ubajatio, ipak bi ga rado patentirali. Ko drugi do šintori u vlastitim safovima, koji čak i ne okreću ćurak, nego linjajući ćud, nabjeđeni i napumpani da zadaju rigidan udarac ne sekularizmu, nego građanskoj slobodi i pravu. Upravo takvi pehlivani i ajani, kapetani i seraskeri, mediokritetske trivijalizacije i vulgarne ideologizacije vjere i nacionalne pripadnosti u Bihaću u nikab krabulje unsku nimfu. Oni što šizoidno mrmljaju sebi u njedra 99 lijepih Allahovih imena, istovremeno zikreći mržnju i nasilje na sarajevskim karikaturalnim protestima, obrušavaju se i na plakat MESS-a, jer ih unezvjeruju obnažene ženske grudi. Isti riješeni opskurnjaci navlače gaće šeher-multikulturnjaku na kamenom postamentu. Mostarskom pak Bruce Leeu ni to što nije gologuz ništa nije pomoglo. U Travniku bratija zabranjuje koncert riječkim subverzivcima, Letu 3, u Visokom opet zbog sponzorstva Heinekena, bandu Skroz. U Tuzli na sliku i priliku nazubljeni adet, sažaljivo ozebla mozga, iz rukava poteže katil-ferman mladićima i djevojkama što poljupcima obaraju Guinessov rekord. Isti je to dakle, šljam socijalne retardacije i samo pokatkad sedefne retradicionalizacije. Sogan-dolme i mješine predrasuda što na tankom ledu potkivaju kljusine anahronog. Bihuzur-divanije, namiguše ozlojeđenosti, pakosne i ushićene, likuju štaviše i na neumoljivo simptomatičnu i indikativnu datu kako je u islamskom svijetu za 12 stoljeća produhovljene samodopadne zamandaljenosti prevedeno knjiga tačno onoliko koliko se u Španiji publicira za godinu dana ("revnim cjepačima dlake na četvoro": izvor je Arab Human Development Report čime se sagara prigovor o 'kafirun' porijeklu neprijatne istine).
Stoga, između ostalog, Sveske njeguju pobožnu averziju spram fanatika jedne jedine knjige, vjernika regresa, koji idolopoklonički mrze i preziru sve druge predaje i knjigama uopće rezerviraju isključivo lomače. A zanimljivo bi bilo u najmanju ruku doznati baš njihov doprinos i udio koji su francuskog mislioca Nancyja 'naveli' na krajnje zaoštrenu dijagnozu o metastaziranim stadijima religija usljed nataloženih inhumanih interpretativnih falsificiranja: "Islam je puka proklamacija Boga, sve do prazne vike." Imune na farsične skaskice intriga Nasrudin-hodžica, čuvara i ključara kvaziidentitetnog blaga, efendijica, muderisa i mualima megalomanije, revolveraša fetvi, gostoprimljivih samo pred ogledalima, valjda će Sveske naposlijetku ipak pronaći 'smiraj' i okončati avanturu obijanja pragova, traganja za formalno-pravnim pokrićem, odnosno izdavačem. I nadalje nepokolebljive pred teturajućim kompromisima sa retrogradnim taktikama i projektima, koji čim se "ufitilje" u tijesna i izlizana odijelca, ambalažu stjenica na stvari, kostim funkcija i moći, ne dangube, naprotiv, odmah bi razmještali partiot-rakete po Evropi, il' nogom u tur siromahu smanjivali jaz između Sjevera i Juga. Pred tim tokmacima i nakovnjima et/n/osa što na svim razinama, viseći o učkuru svojih kulturno-civilizacijskih investicija i trubeći geslo "jebeš zemlju koja Bosnu ima", Sancta simplicitas! vapaj djeluje kao jalovo utješan i kao fatalno pesimistično superioran uistinu otpada, primjeren je jedino i dobrodošao reflektor sarkazma.

* Ko je nema (ironiju) njemu ona ostaje čak i nakon najotvorenijeg prizivanja, zagonetka.