Savjest nije apolitična.
Hannah Arendt, O građanskoj neposlušnosti

Iskrivljivanje realnosti
Izopačenost se nekog doba ogleda u njegovim vladajućim slikama. One govore više od riječi. Vizualna semiotika totalitarizma u svim njegovim tvrdim i mekim oblicima zatiranja slobode pojedinca ovjekovječena je na fotografijama umirućih vođa. One su, naravno, uvijek više od dokumenta jednog ideologijski konstruiranog vremena. Nikad se ne prikazuje realna situacija agonije karizmatskog vladara s kojim u pravilu nestaje i njegov cjelokupni poredak moći. Strah od smrti vladara mijenja simboličku reprezentaciju ideje vječnosti, besmrtnosti i neuništivosti carstva u vremenu. Sa smrću vođe nestaje cijeli svijet, a njegovi podanici - autokratsko tijelo revolucionara, egzekutora i aparatčika - nastoje očuvati njegovu sliku kao realnu iluziju vlastite (ne)moći nastavka života u totalitarnoj laži.
Posljednje mjesto vizualne obmane ideologijski je savršeno čistilište. To je bolnica. Slike prije Titove smrti odaslane iz Ljubljane nakon amputacije noge prikazuju obiteljski susret sa sinovima, omiljenu figuru svakog malograđanskog života. Neizbježnost prirodne smrti ublažava se obmanom oporavka vođe koji iz bolničkog kreveta i nadalje upravlja poslovima i danima totalitarnog carstva. Fotografija je moderno sredstvo slikovne fantazmagorije. Roland Barthes u Svijetloj komori govori o artikulaciji vremena fotografije kao poretku vladajućeg diskursa koji se vizualno opredmećuje u zaustavljenom kretanju figure. Sama je figura vizualna ideologija života koji svoju iluziju nadvremenitosti nastoji očuvati pomoću slike života.
Suvremena paralela s Titovom fotografijom na bolničkome krevetu prije smrti zacijelo je nedavni snimak Fidela Castra nakon operacije u Havani. Pokraj njega nije njegov omiljeni književnik i prijatelj G.G. Marquéz, nego samozvani baštinik ideje nepokornosti revolucionarne Latinske Amerike pred US-neoimperijalizmom - Chavéz, venecuelski autokratski vođa, populist, šarlatan i simbolički predvodnik antiimperijalističke fronte danas. Unatoč različitosti poruka, jer fotografija Castra sugerira imaginarnu, simboličku i realnu zamjenu vođe pobune protiv kapitalizama i SAD-a u drugoj naciji-državi koja nema više nikakvu vrijednost za ideju globalne revolucije ali je nužnost u modernome političkom poretku, obje su fotografije paradigmatske za smisao političke dekonstrukcije poretka moći u suvremeno doba.
Totalitarni i autokratski vođe i njihovi klonovi vizualno žive i nakon njihove fizičko-realne smrti kao figure totalne kolonizacije svijeta života. Oni su doista vječni i besmrtni zato što poredak koji su ostavili za sobom ne nestaje u prah i pepeo, nego se obnavlja ritualno i potrebom suvremenika za svojim (ne)umrlim precima. Poredak komunizma je stoga u vizualnome smislu, paradoksalno, istodobno ikonoklastičan i figurativno raskošan. Reduciran na prizore iz života političkog vođe naroda kao na svoju vlastitu sliku u zrcalu, njegovo siromaštvo tzv. realnoga života Drugih zapravo razotkriva ono što drukčiji poredak otvorenoga društva liberalne demokracije prikriva.1
Dok, naime, fotografije i dokumentarni filmovi politiziraju realnost do groteskne karikature same realnosti (poput materijala s Titovih posjeta nesvrstanim zemljama Afrike, Azije, susreta u Bijeloj kući s američkim predsjednikom Carterom, ili trijumfalnog socrealističkog sleta u Pjong Jangu u društvu Kim Il Sunga), svijet života vizualnosti u zapadnim liberalnim demokracijama naizgled je okrenut onome životnome samom, bez redukcije na ideologijsku strukturu politike. Slavi se obični život potrošnje i zabave. Veličaju se svijetle i tamne strane globalnoga kapitalizma, ali bez radikalnog uvida u bit stvari. Vizualno zastrašivanje komunizma izostankom bilo kakvih realnih prizora pobune protiv sustava, masovnih nesreća ili nasilja svakodnevice odgovara vizualnome oslobođenju liberalne demokracije koja time što počiva na totalnoj prozirnosti dobra/zla upravo ideologijski prikriva stanje stvari.
Totalitarizam je vizualna strahovlada slike koja prikriva realnost. Liberalizam je vizualna pornografija slobode koja iskrivljuje realnost. U oba slučaja realnost nije zbiljski život, nego ideologijska konstrukcija. Realni život nije iluzija. Ali on se odvija negdje drugdje: u obitelji, na ulicama, u školama, tvornicama, institucijama discipline i opuštenosti, u bolnicama, posljednjim postajama čežnje i agonije života. Ideologija komunizma kao totalitarizma je totalna konstrukcija realnosti života, dok je ideologija liberalizma otvorena dekonstrukcija životne realnosti kao fikcije. U doba vizualne kulture kad slike govore više od riječi izopačenost našeg doba ogleda se u izopačenosti korištenja riječi/pojmova poput života i realnosti. Nije stoga začudno da teoretičar neoavangardne umjetnosti Hal Foster u istraživanju pop-artističkoga pokreta 60-ih godina XX. stoljeća u Americi razotkriva njegovu bitnu politiziranost u medijskome svijetu kapitalističke kulturne industrije kao pokreta za povratkom realnosti. 2
Vizualno spremište razlika
Nepokorivost slobode života izvan ideologije zahtijeva svoju novu realnu sliku. No, kakav je njezin uopće smisao i kako se ona može oslikotvoriti ako je već sama osuđena na optužbu da obmanjuje i prikriva bit stvari umjesto da znamenuje i razotkriva ono što uistinu jest? Ikonoklazam u suvremeno doba više nije strah od slike kao iluzije biti stvari, nego realizirana strategija avangardne želje za poistovjećivanjem života, realnosti, tijela i slike. XX. stoljeće bilo je doba angažiranih intelektualaca: revolucionara, disidenata, kritičkih glasova liberalne javnosti, moralnih proroka, postmodernih partikularista. Simbolička mjesta institucionalne smrti njihova poslanstva određena su sukobom između totalitarne i liberalne ideologije (komunizma i demokracije). To su posvećena mjesta umjetničko-životne artikulacije povijesti kao priče, slike, mita, simbolike, ikonografije i ikonoklazma. Mauzolej odgovara totalitarnome vizualnom uprizorenju vječnosti i besmrtnosti poretka moći, dok muzej predstavlja i prikazuje ideju otvorenog društva u susprezanju povijesnog procesa. Fašizam je mauzolej povijesnog saveza između vođe, mase, naroda i mitske prošlosti. Komunizam je mauzolej kolektivnog intelektualca XX. stoljeća.
To su načelne razlike između dva tipa totalitarizma. Njihova ideologijska baština nije povijesna prošlost. Svi aktualni politički sukobi u zapadnim europskim državama i onim koji su nakon sloma komunizma 1989. godine postale, ili će to biti, članicama EU vode se diskurzivnim sredstvima postfašizma i postkomunizma. Temeljna razlika između njih jest bolna rana europskoga identiteta danas. Sažeto iskazano, nemoguće je zamisliti pozivanje suvremenika na "izvore fašizma" kao nadahnuća za radikalno političko djelovanje u okviru liberalne demokracije. Tome nasuprot, Marxov i Engelsov Komunistički Manifest reaktualizira se kao paradigmatski moderni spis antikapitalističke "direktne akcije", dok se politika Lenjina u novim tekstovima Slavoja Žižeka, Alaina Badioua i Jacquesa Ranciera ne smatra izravnim putem u iskustvo Gulaga, nego radikalnom kritikom anomalija suvremene reprezentativne demokracije danas. Nadalje, fašizam nije teorijska platforma obrata postojećeg svijeta globalnog kapitalizma, dok je komunizam više od ideologije. Utopijska dimenzija komunizma čuva njegovu ideju od svih nečuvenih "crnih knjiga komunizma" - arhipelaga Gulag, Crvenih Khmera, kulturne revolucije. Naposljetku, teorijsko nasljeđe marksizma u različitim verzijama od frankfurtske kritičke teorije, praxis-filozofije zagrebačke škole, poskolonijalne kritike i sartromarksizma do nove ljevice Hardta i Negrija odbacuje praksu diktatura realnog socijalizma XX. stoljeća i postulira mogućnost radikalno-kritičke promjene postojećeg svjetskog poretka. Stoga je vulgarno izjednačavanje fašizma i komunizma bez isticanja bitnih razlika uvredljivo i neistinito. Ono je postideologijska konstrukcija za potrebe očuvanja kvaziliberalnog duha postmoderne ravnodušnosti spram bitnih pitanja društvene jednakosti, slobode i demokracije. Crni i crveni nisu isti niti su to ikad bili. Intelektualac danas ne može više olako tražiti simetrije između ideje fašizma i komunizma. Ako to čini spušta se na najgoru razinu populističke retorike.       
Fašistički intelektualac jednostavno nema vjerodostojnost. Postoje mislioci i umjetnici koji su se priklanjali nacizmu i fašizmu kao političkim poretcima totalitarne vladavine, ali ne postoji kritički intelektualac fašističkog nadahnuća zato što cjelokupni poredak počiva na moći i tehnologiji vladanja masama, a ne na utopijskoj konstrukciji novoga društva koju navješćuju intelektualci. Moć fašističkog poretka potrebuje tehničku inteligenciju. Kritičko znanje o proturječnostima društvene izgradnje za takav je poredak neprimjereno. Razlika spram komunizma pokazuje se već u tome što slikovna fascinacija fašizma koristi uprizorenje spektakla masovnog idolopoklonstva vođi koji ne "filozofira" nego neposredno djeluje. Funkcija je staljinističkih kongresa Partije bila imitacija intelektualne rasprave i polemike oko budućeg smjera politike. Fašizam, naprotiv, u političko-ideologijskome smislu krajnja je militarizacija politike. Njegov je antiintelektualizam poredak zapovjednoga diskursa vođe. Jedini NSDAP intelektualac zapravo je majstor političke propagande XX. stoljeća - Joseph Göbbels. Propaganda i morbidna zabava puka prokazivanjem neprijatelja - Židova, komunista, homoseksualaca - negativni je fenomen kulture otvorenog mauzoleja za mase. Svaki oblik javnog iskazivanja stavova otuda je funkcionalna poslušnost/pokornost poretku koji proizlazi iz straha od slobode.
Strah i (bez)razložna krivnja podanika u takvom tipu totalitarne vladavine čini temelj masovne mobilizacije puka, ne građana, jer građanstvo pretpostavlja političku reprezentaciju, odgovornost pojedinca i moralnu savjest u javnome djelovanju. Strah je temelj autokratske države. Totalitarna država, kako je to pokazala Hannah Arendt, ima samo jedan cilj - osigurati neophodne pretpostavke za totalnu vladavinu kojoj je država tek sredstvo za ozbiljenje drugih političkih ciljeva. Država je prolazna avantura u procesu povijesne izgradnje vječnog III. Reicha.3 Mauzolej je stoga legitimna institucija "svetosti" života u totalitarnome shvaćanju države. Građanska hrabrost nemoguća je u okvirima totalitarne politike zato što je ideja liberalnog građanina izložena javnome preziru i sramoćenju. Najveći neprijatelj totalitarizma je liberalizam, a ne demokracija. Nadomještanje ideje građanina iz duha liberalizma izvršeno je preobrazbom u podanika kao masovnoga "čovjeka bez svojstava", koji izvršava partijsko-državnu politiku bez prigovora (savjesti). Demokratski oblik vladavine u komunizmu transformiran je konstrukcijom "naroda" uz pomoć Rada, a u fašizmu uz pomoć Mita. Otuda se oslovljavanje u Sovjetskom Savezu s "građaninom", kakvo nailazimo eksplicitno karikiranom u briljantnome romanu
o kolektivnom imaginariju komunizma Mihaila Bulgakova Majstor i Margarita, pokazuje ideologijskim preostatkom diobe na urbanitet/ruralnost a ne na političku samosvijest komunikacije slobode u svijetu života. Za totalitarizam je građanska hrabrost nemogući oblik javne savjesti.
U postmodernoj kulturi globalne demokracije, koja slikovno generira realnost života, govor o vladavini života iz duha biotehnologijske (r)evolucije totalno reducira nepokornost slobode na puku građansku neposlušnost manjkavim i nepravednim zakonima. Je li ideja građanske neposlušnosti uistinu posljednja preostala ideologija liberalne demokracije? Ili je nužno prekoračiti granice njezine uporabivosti za realizaciju slobode u doba kraja povijesti? Povratak realnosti u suvremenoj umjetnosti fikcija je realnosti sve dok za svoj predmet ima tek ideju društvenog popravljanja slike realnosti. Politizacija suvremene umjetnosti na temelju ideja radikalno-subverzivne dekonstrukcije globalnoga kapitalizma tek je nastavak iste priče drugim sredstvima legitimnog otpora. Realnost i njezina slika uvijek se vrte u začaranome krugu društvene akcije, participacije, intervencije u prostoru, šokiranja javnosti i eksperimenta u komunikacijskoj zajednici.4
Ima li nešto drugo izvan toga što vrijedi promisliti i time učiniti radikalni obrat u mišljenju i djelovanju? Umjesto povratka realnosti i slikovnog obrata (iconic turn) vrijeme je za povratak nepokornosti slobode kao bezdana/temelja života, realnosti i umjetnosti. Govor o slobodi pritom mora otvoriti problem ontologijskog određenja slobode uopće. Moderni koncept slobode kao autonomije subjekta pretpostavka je govora o slobodi umjetnika. Ne može biti slobode umjetničkog stvaralaštva i djelovanja bez realizacije modernog koncepta slobode. Kad se, primjerice, moderni umjetnik odlučuje za apstraktni prikaz nekog predmeta u prirodi ili kad radikalno razara sliku koja tradicijom upućuje na suvišak lijepog i uzvišenog, onda je u njegovom stvaranju i djelovanju prisutan već uvijek opstojeći temelj slobode u svijetu koja ima karakter moderne autonomije.
Sloboda od Boga kao izvanjskog stvaratelja i "zakonodavca" umjetnosti dovodi do slobode u izboru onog što će nastupiti kao tema ili motiv slike. Slobodu umjetnik ne bira. Umjetnik je nalazi, da parafraziram Picassov stav o umjetničkoj istini. To je moguće zato što epohalni projekt slobode novoga vijeka i na njegovim temeljima moderne svijesti o napretku u slobodi pretpostavlja drukčiju konstrukciju slike stvarnosti uopće. Ona nije božansko djelo genijalnog stvaratelja, nego konstrukcija čovjeka kao subjekta. Sloboda modernog čovjeka jest konstrukcija stvarnosti kao autonomije djelovanja. Više nema ništa izvan tog samozakonodavstva uma. Rušenje transcendentnih "svjetova" omogućeno je imanentnom slobodom konstrukcije, koja svoja sredstva ima u eksperimentu novovjekovne znanosti. Perspektivistički pojam istine kao istine subjekta proizlazi iz perspektivističkog pojma slobode.5 Sloboda je ograničena "mojim" pogledom. Ona je svagda moja i temelj za konstrukciju slobodne zajednice samo ako je neograničeno područje ljudske imaginacije, fantazije i stvaralaštva. Promišljanje razloga zašto je još jedino preostalo područje veličine zapadne kulture u njezinom konceptu slobode kao univerzalnom "zakonu" svjetske povijesti koja je u pojmu, zbilji i ideji došla do svojeg kraja, urgentno je ne samo za sudbinu suvremene umjetnosti, nego ponajprije za smisao post-povijesne egzistencije čovjeka.
Granice građanske neposlušnosti
Suvremeni intelektualac danas nije vjerodostojan ako ne može odgovoriti na pitanje u čemu je smisao sveopće demokratizacije kulture u društvu spektakla. Mreža odnosa u virtualnome prostoru određena je upravo slobodom bezuvjetne komunikacije. Ona određuje značenje poruka i smisao same komunikacije. Politika kibernetičke demokracije zahtijeva novi identitet politike uopće, novo određenje otpora i otuda postavlja u pitanje koncept moderne liberalne javnosti. Intelektualac više nije prorok univerzalnog, heroj modernog kritičkog otpora totalitarizmu niti partikularni zagovornik prava neke spolno/rodno/nacionalno/ rasne manjine. Intelektualac je danas postao umreženi disentolog. Njegova kritička funkcija nije više u javnom prokazivanju ideologijskih laži, obmana i iskrivljavanja realnosti suvremene politike, ekonomije i kulture, nego u pokušaju artikulacije nove ideje javnosti i komunikacijske zajednice građana. Ako uopće vrijedi održati taj uzvišeni i prezreni naziv za posjednika univerzalnog znanja o činjenicama, vrijednostima i idejama u društvu, onda valja radikalno propitati razloge zbog čega se u toliko proklamiranome društvu znanja, kulturi biogenetske vladavine našim nesvodivim životima i politici globalne mobilizacije neoliberalizma događa nečuvena izopačenost smisla demokracije uopće i otuda posvemašnja okrnjenost i manjkavost koncepta građanske neposlušnosti.
Pojam građanske neposlušnosti (civil disobedience) pojavljuje se kao jedan od postulata političkog liberalizma. Riječ je o otvorenom nepriznavanju pokoravanja legitimnim zakonima u pravno-političkoj praksi suverene države. Ako su izglasani zakoni voljom parlamentarne većine suprotni svjetonazornim pretpostavkama neke skupine, rasne, spolne ili bilo koje manjine, ako su neprihvatljivi sa stajališta ideje pravednosti ili ako su moralno nevjerodostojni za ispunjenje ideala republikanske vrline aktivnog građanstva, dužnost je pojedinca suprotstaviti se volji zakona.
Hannah Arendt u raspravi o građanskoj neposlušnosti upućuje na Sokratov slučaj u Platonovu dijalogu Kriton i na esej Henri David Thoreaua koji je postavio problem legalnosti nemoralnih zakona u modernom ustavnome poretku SAD-a.6 Sokrat nije osporavao temelje atenske demokracije na procesu protiv njega zbog "bizarne" optužbe da kvari mladež i da potkopava vladavinu oligarha. On je osporio mogućnost da se zbog njegova vlastitog slučaja omaškom ili namjernom greškom pravosuđa ruše temelji demokracije. Zakoni nisu predmet osude, nego praksa provedbe. Thoreauov slučaj koji je proveo jednu noć u zatvoru zato što je odbio platiti porez vladi koja je odobravala ropstvo pokazuje bit građanske neposlušnosti.
Za razliku od Sokrata koji je izabrao smrt ne protiveći se zakonskim temeljima Atene, nego iskvarenoj vladavini oligarha, Thoreau u naizgled posve po život benignoj situaciji upućuje na kritiku nepravednosti samoga zakona. Time nisu uzdrmani temelji demokracije. Dužnošću javnog suprotstavljanja "tiraniji opće volje" ispunjava se cilj izgradnje demokratske vladavine. Dostojanstvo građanina nije zajamčeno univerzalnim zakonom vječne pravde. Ono se mora izboriti egzistencijalnom odlukom pojedinca. Građanska neposlušnost označava sredstvo izvanparlamentarne borbe za ciljeve imanentne demokraciji. Sa stajališta individualne savjesti borba protiv nepravednih zakona pretpostavlja kršenje zakonitosti zakona. To je čin autonomije uma, koji ponukan glasom savjesti zahtijeva rekonstrukciju nepravednog zakona. Pravednost i osjećaj dužnosti da se djeluje u skladu s idejom pravednosti zahtijeva ponekad nečuveni čin otpora i nepokornosti slobode.
Hrvatski prijevod engleske riječ disobedience primjeren je onome što se pokazuje kao bit građanske neposlušnosti. Posrijedi je odbijanje poslušnosti zakonodavnoj volji suverene države, čak i ako taj čin osuđuje većina građana. Nije važna kvantitativna većina državljana u odluci osporavanja zakona, nego moralni apel na javnu savjest većine da spozna i refleksivno uvidi nesukladnost zakona s onime što nadilazi njegovu faktičnu volju utjelovljenu u moći izvršenja. Neposlušnost je odlika civilne religije demokracije. To je takav oblik moderne svjetovne uzvišenosti koja se povezuje s kultom Francuske revolucije, a pravu zbilju zadobiva u Američkoj revoluciji. Vrline republikanizma su ideali na kojima počiva demokracija, a ne materijalne sile: sloboda, jednakost, pravednost, dostojanstvo čovjeka, prava, građanska hrabrost, žrtva za republiku, čast služenja domovini.
Patriotizam se pojavljuje kao moderni oblik civilne religije slobode, a nipošto kao kolektivni zanos mahnitosti opće volje protiv drugih država, naroda i religija. Čisti oblik patriotizma, međutim, od početka je bio više negoli sporan zbog činjenice upravo nepravednog zakona, koji nije ropstvo smatrao najgorim oblikom izopačenosti demokracije. Politički liberalizam jest formalna doktrina demokratske vladavine koja počiva na idejama univerzalnosti ljudskih prava. No, građanska neposlušnost reducira se u svojim specifičnim povijesnim situacijama na retoričko-praktični oblik iste liberalno-demokratske dogme. On, naime, ne dovodi u pitanje samu ideju i praksu liberalno-demokratske vladavine koja dopušta ropstvo, rasističko-nacionalističke organizacije i institucije i koja jednakost pred zakonom krši time što propisuje stanovite prohibitivne mehanizme nejednakosti. Ovdje, dakako, nije riječ o prirodnim nejednakostima u korištenju sposobnosti poput uma ili mašte, primjerice. Govor o nejednakosti uvijek ima društveno značenje.
Suvremena radikalna kritika političkog liberalizma kao koncepta fundamentalne isključenosti Drugih iz zajednice na temelju ideje građanina kao pripadnika nekog suverenog teritorija u znacima urođenosti/podrijetla, osobito u slučaju ilegalnih migranata u zapadnoeuropskim državama i SAD-u, postavlja stoga pitanje koliko je uopće pojam i sadržaj građanske neposlušnosti održiv danas kad neoimperijalni poredak globalizacije cjelokupni "novi svjetski poredak" svodi na brahijalnu volju hegemonije SAD-a u realizaciji svojih ekonomsko-političkih ciljeva.7 Priča o građanskoj neposlušnosti završava u granicama priče o kozmopolitskoj demokraciji za odabrane (uključene), a ne za "slabe nacije-države" (isključene) koje ne mogu vladati ni svojom sudbinom a kamoli biti subjektom nove politike moći. Etimologijski je riječ neposlušnost primjerena za ono što koncept doseže u svojim ciljevima. Ali semantički "moćnija" riječ za ono što nadilazi granice političkog liberalizma jest nepokornost.
Biti nepokoran znači biti buntovan, prosvjedovati, neprestano podsjećati na osporavateljsku "funkciju" slobode u modernom demokratskome poretku. Nepokornost stoga nadilazi građansku neposlušnost i ne može se reducirati na odbijanje provođenja zakonske volje. To nije nadomjestak za revolucionarnost neposredne akcije. Nepokornost je samosvijest građanina o svojoj jednokratnoj, svetoj i moćnoj slobodi pokretanja niza novih događaja. Biti nepokoran znači biti primarno slobodan u svojoj egzistencijalnoj odluci protiv služenja nepravednim zakonima, protiv pokoravanja moralnoj većini državljana, protiv običaja zajednice koji nisu od Boga dani nego povijesno promjenjivi, protiv dužnosti da se slijedi normalnost kulture u granicama zakona, da parafraziram naslov jedne Hašekove zbirke humoreski, protiv svega što ima ontologijsko-politički karakter izvanjske prisile (brak, religija, moral).
Suvremeni muzej nepokornosti kao virtualni prostor-vrijeme ozbiljenja konkretne slobode nije tradicijom vezan uz ideju građanske neposlušnosti, nego uz metapolitičke pretpostavke drukčijeg i drugoga života radikalnog individualizma. Tijelo suvremene slobode nije samo queer. To nije oslobođeno tijelo izravne kibernetičke demokracije koje nihilistički prkosno prezire sve dotadašnje vrijednosti, nastojeći ih prevrednovati. Riječ je o korpusu fragmentarnih ideja i praksi. Uobičajeni izraz je otvoreni forum mišljenja koji povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost projektom prevladavanja i ukidanja razlike između života, politike i umjetnosti. Ikonoklastička strategija te intelektualno-konceptualne subverzije pronalazi u tijelu-tekstu-slici svoj vizualni identitet. Nepokornost nije iznuđena i simulirana. Ona je "Bogom dana" i predstavlja moć urlika slobode u svakom tko odbija pristati uz robovanje toj "mahnitosti bez utjehe" (Heidegger) globalizacije, koja više ne poznaje nikakve granice, uključujući tradicionalnu razdiobu na građansku privatnost (intimu) i građansku javnu sferu.
Građanska hrabrost stoji u temelju građanske neposlušnosti. U suvremenoj povijesti XX. stoljeća bilo je dosta primjera koji potvrđuju veličinu i granice tog koncepta aktivnog republikanizma. Nije začudno što su primjeri vezani uz SAD kao najrazvijeniju zemlju demokracije i istodobno najviše osporavanu kolijevku moderne ideje slobode. Dovoljno je prisjetiti se odbijanja svjetskog boksačkog prvaka Muhameda Alija da služi američkoj vojsci u ratnoj intervenciji u Vijetnamu 60-ih godina XX. stoljeća. Tijekom 80-ih godina u bivšoj Jugoslaviji otpočeo je proces raspada totalitarne strukture komunističkog sustava pronalaskom modela prigovora savjesti. Slovenski mirovni pokret i inicijative civilnog društva zaslužni su za dekonstrukciju nepravednog i ideologijski militarističkog zakona o vojnoj službi koji je svećenike i pripadnike vjerskih zajednica, poput Jehovinih svjedoka, primoravao da aktivno služe vojni rok i koriste oružje, što je bilo protiv religijskih uvjerenja dotične vjere. Time je iz partikularističkog slučaja svjetonazora otpočeo univerzalni proces dokidanja totalitarne vladavine. Bili su to zameci demokratske javne svijesti.
Poredak otpora
Drugi koncept na kojemu počiva suvremena metapolitička strategija nepokornosti slobode jest postmoderni identitet otpora. Pojam potječe od sociologa Manuela Castellsa. U njegovoj tipologiji suvremenih društvenih identiteta taj se identitet pojavljuje kao svojevrsna središnja točka strukturalističke "dijalektike".8 Umreženo društvo globalne ekonomije, politike i kulture predstavlja za njega planetarni "udes" znanstveno-tehnologijske civilizacije u kojoj svi sudjelujemo i protiv svoje volje. Razlikujući tri vrste identiteta - legitimirajući, identitet otpora i projektni identitet - Castells precizno ukazuje na tročlanu strukturu suvremenog globalnog kapitalizma. Ideologija neoliberalizma i vladajući okvir demokratske političke vladavine nisu vječni i nepromjenjivi sustavi. No, oni su povijesno neprekoračivi zato što iza njih stoji logika povijesnog napretka. Svijet globalizacije je novi svjetski poredak koji načelno postulira ideju kozmopolitske demokracije, ali u zbilji funkcionira u okviru modernog poretka nacija-država.
Legitimirajući identitet uvode dominantne društvene institucije zbog racionalnosti svoje vladavine nad drugim svjetskim akterima (MMF, WTO, Svjetska banka, NATO). To je složena struktura zapadne ekonomsko-političke hegemonije. Identitet otpora čine potlačeni i poniženi subjekti u globalizacijskoj igri. Riječ je o novim subjektima "pobune prezrenih na svijetu" (Franz Fanon) ili konkretno o antiimperijalističkim savezima država i političkih grupacija Trećeg svijeta. Tako je moguće da se u globalni identitet otpora globalizaciji pojavljuju pokreti antizapadnog i antikapitalističkog usmjerenja od zapatista, anarhista, antiglobalizacijskog pokreta, pokreta nesvrstanih. Otpor kao identitet nipošto nije programski i ideologijski jednoznačan. Otuda je njegovo značenje tek u svojevrsnoj negaciji "pozitivnog" sadržaja politike globalizacije. Kad se venecuelski populistički vođa Chavéz nacionalizacijom naftnih izvora otvoreno suprotstavlja Bushu i Americi, ili kad iranski predsjednik Ahmadinedžad brani pravo Irana na vlastiti nuklearni program, otpor ima karakteristiku identiteta obrane suverene moći nacije-države da vlada svojim izvorima bez hegemonije izvana. Njegove su negativne strane osobito vidljive u tome što su posrijedi identiteti izgrađeni na posttotalitarnim zasadama kao što su sprega vjerskog fundamentalizma i autokratske države, negiranju ljudskih prava, građanskih prava državljana, diskriminaciji žena.
Cijeli korpus istinskog političkog identiteta otpora svodi se naposljetku na antiimperijalističku retoriku borbe protiv Zapada/Amerike svim dopuštenim sredstvima. Treći identitet jest projektni. Odnosi se na mogućnost neke društvene skupine da promijeni cijelu strukturu produkcije i reprodukcije dominantnog modela modernoga društva. U taj identitet pripadaju feminističke skupine, ekologijski pokreti, različite inicijative globalnog civilnog društva. Nema nikakve dvojbe da je projektni identitet utopijska društvena konstrukcija. To je metapolitička borba za pravo na nepokornost slobode protiv svih postojećih zakona, moralnih normi i običaja zajednice. Projektni identitet je jedini istinski otpor i jedina istinska nepokorna zajednica suvremenih intelektualaca bez spolno/rodne, nacionalne, religijske vezanosti uz toteme podrijetla. Biti nepokoran modernome poretku ideologije ljudskih prava znači braniti ovdje i sada svaki oblik potlačenosti i uskraćenosti ljudskih prava zbog univerzalnosti same ideje slobode.
Otuda identitet otpora nije i ne može biti realna alternativa građanskoj neposlušnosti. Za sve subjekte uključene u mrežu odnosa suprotstavljanja hegemoniji neoliberalizma i globalizacije vrijedi nešto povijesno nužno. Pred njima je tek ono što je Zapad mukotrpno i ne bez trauma prošao - modernizacija svijeta života, tehnologijski napredak i uključenost u globalnu igru društvenih subjekata/ aktera. Otpor stoga ne treba idealizirati. On je radikalan samo ako je projektan i samo ako otvara posve novu perspektivu svijeta čak i pod cijenu urušavanja onog što poznajemo kao tekovine moderne.
Alternativa koja možda ima mogućnosti uspjeha već se posvuda događa, ali samo kao nepokorni i otuda neartikulirani svijet totalne prozirnosti odnosa. To je virtualni prostor umreženih kultura i politika identiteta. S onu stranu privatne i javne sfere rađa se novi javni i kolektivni intelektualac nastao tehnologijskom revolucijom.9 Kibernetička demokracija mreže (network) uključuje privremeni "konsenzualni ugovor" različitih ideologijski fluidnih subjekata. To je ono "mnoštvo" (multitude) koje demokratizacijom kulture nastoji stvoriti novi projektni identitet zajedničkoga dobra. Otpor i projekt pritom polaze od nezadovoljstva pravom i legalnošću suvremenog demokratskog života u svijetu, koji lažnu dvojnost privatnog i javnog predstavlja kao najveće dostignuće građanskog svijeta. Što je još uopće javno dobro ako se ono kao takvo privatizira i tretira neoliberalnim servisom usluga dostupnim odabranima/ uključenima? Zajedničko dobro ili briga za zajednicu shvaćenu na razini globalne svjetske zajednice nadilazi partikularni interes vladara i poduzetnika.10 Male priče u hakerskim "etičkim" svjetovima borbe za slobodni software ili zahtjevi za općom dostupnošću umjetničke suvremene produkcije bez ograničenja i copyrighta -kao izlike za ekonomiju profita kulture koja u ideji ima subverziju umjetnosti u značenju elitne djelatnosti i kao pogona kulturne industrije globalnog kapitalizma -sve su to primjeri aktivne disentologije.
O disentologiji
Metapolitički muzej suvremene demokracije ima disentologiju za svoju bitnu pretpostavku. Ako je jedna od nužnih New ageovskih sekti, usklađena s duhom napretka suvremenih znanosti scijentologijska crkva, koja povezuje um (znanost) i misterij vjere (religija), racionalno i transcendentno, onda je muzej suvremene demokracije disentologijska politika i umjetnost utopije koja ne živi negdje "izvan" ovoga svijeta, nego u njegovu jedino realnome podzemlju. To je virtualni svijet fanatika i gubitnika, lunatika i hakera, cyber-revolucionara i neoavangardnih mistika, pragmatičnih građanskih buntovnika i narcističko-voajerskih zavodnika koji ne mogu bez bijesa i otpora svemu i svačemu kao što nepokornost slobode počesto može završiti u shizofreniji umnoženih identiteta bez lica, u bezličnome otuđenom vrtu "privatnih" mržnji i "javnih" poroka.
Pojam disentologija hibridni je metajezični sklop. Nastao je iz engleskog jezika -jezika univerzalne virtualne komunikacije. Poput mnogih srodnih neodiskurzivnih pomagala za snalaženje u svijetu fraktalnih struktura i spiralnog kaosa jedina mu je namjera otvoriti pitanje smisla repolitizacije umjetnosti i novog određenja intelektualca nakon gubitka vjerodostojnosti moralističkog angažmana tipa Sartrea, Foucaulta, Grassa, Enzensbergera. U sklopu je sadržana riječ otpora i pobune, neposlušnosti i nepokornosti kao i skrivena riječ ontologija, koja filozofijski otvara pitanje o smislu bitka. Biti "protiv" ne znači živjeti protiv "zakona" samoga života. Naprotiv, biti "protiv" označava stanje neprestane potrage za istinskim životom s onu stranu svakog metafizičkog određenja vremena kao vječnosti i prolaznosti.
Disentologija otvara mogućnost smisla događaja nepokornosti slobode. Ona se ne može odrediti ničim izvanjskim. Sloboda je uvjet mogućnosti demokracije uopće. Biti slobodan znači biti "protiv" onog što priječi razvitak istinskih mogućnosti čovjeka kao čovjeka. Na kraju epohalne avanture povijesnog čovjeka ono što budi nepokornost slobode iz traumatskog sna jest zbilja i nužnost biotehnologijske redukcije čovjeka na "stvar" među drugim "stvarima". Veliki okret kritičkoj revalorizaciji Marxa, kritičkoj teoriji društva i anarhističkoj teoriji nakon pada Berlinskog zida u doba totalne vladavine liberalne demokracije i globalnog kapitalizma nije, međutim, došao iznenada.
Pobuna protiv strahotnih posljedica globalizacije bila je istodobno motivirana općim nezadovoljstvom smjera izgradnje "novog svjetskog poretka" s Amerikom kao jedinim svjetskim vladarem. Teorija koja u svojim temeljima ima radikalnu kritičku jezgru ne odnosi se samo na društvenu kritiku uvjeta reprodukcije globalnog kapitalizma. Riječ je o pokušajima različitih intervencija u masivni pojam realnosti, istine, slobode. Povratak idejama kritičkog otpora u teorijama kulture od 70-ih godina XX. stoljeća do danas otvara pitanje o smislu djelovanja na prevladavanju opstojeće zbilje.11 Stoga je teorija kritičkog otpora moguća samo kao univerzalni sklop disentologijske kritičke prakse.
Disentologijsku vezu politike i umjetnosti u XX. stoljeću otvorio je prije svih Joseph Beuys. Njegova ideja suvremenog umjetnika kao velikog šamana i umjetničkog djela/događaja kao demokratizirane pozornice interakcije stvaratelja i djela/događaja nadilazi podjelu na privatno i javno, realno i virtualno, utopijsko i distopijsko. Umjetnik je individualni akter spiritualno-kozmičke pobune društvenog tijela protiv svih vrsta ugnjetavanja, tlačenja, eksploatacije. Umjetnik je disentologijski društveno-kulturalni eksperimentator. On nužno potrebuje svoj prostor izlaganja. U društvu spektakla taj prostor jedino može biti muzej otvorenih struktura, muzej nepokornosti slobode. Kao što je i sama ideja muzeja suvremene umjetnosti paradoksalan projekt institucionalnog susprezanja povijesti koje više nema ili se iscrpila u pojmu, zbilji i ideji, govoreći hegelovski, tako je i sama ideja demokracije kao vladavine naroda u kozmopolitsko/globalno doba došla do svojeg kraja.12
Disentologijska funkcija takvog muzeja nije ni u kakvom "spremanju" podataka, gomilanja datoteka i virtualne memorije povijesnog djelovanja "protiv". Muzej suvremene umjetnosti onoliko je zastarjela institucija koliko je društvo spektakla aktualni prostor realizacije granica svake protu-sustavne akcije. Što se čuva nije baza podataka (djela/događaja) virtualne umjetničke akcije života samoga, nego duh pobune, disentologijski znak otpora i pobune u razlikama. Drugim riječima, čuva se iskustvo nepokornosti slobode kao razlike same. Muzej je ionako samo izvanjska forma susreta čovjeka s grandioznom grobnicom povijesti (umjetnosti).
Umjetnik ne oponaša funkciju modernog intelektualca. On konceptualno otvara pitanja u vizualnoj kulturi našega doba koja ne mogu biti drukčije posredovana komunikacijskoj zajednici nego interaktivnim stvaranjem događaja/djela trenutka. Tekst prosvjeda, vizualna poruka koja semiotički prelazi granice vidljivosti i simbolički razotkriva društvene perverzije više od teorijskog političkog manifesta, virtualni performativni akt građanske nepokornosti slobode. Museum of Dissent utoliko je jedinstveni događaj saveza politike, umjetnosti i svijeta života u novome kontekstu pitanja o smislu privatne/javne pobune protiv perverzija demokratske ideje slobodnog građanina.
Naziv projekta dvoznačan je. Istodobno se uključuje u suvremeni diskurs repolitizacije umjetnosti kao društveno-kulturalne borbe za identitet nove politike "savjesti" aktivnog građanina i ironično prikriva/razotkriva sudbinu svih utopijskih projekata. Muzeja budućnosti ne može biti zato što su oni instititucije lažne "vječne sadašnjosti". Pobuna protiv nepravdi, otpor svakom obliku uskraćivanja slobode i građanska neposlušnost pripadaju "sada" i "ovdje". Disidenti su muzejski eksponati ili figure borbe za ono što se već odavno smatra potrošnom robom. Demokracija je postala isprazna riječ koja stoji u temelju ideologije političkog liberalizma. U ime demokracije moguće je počiniti najgore zločine. "Sveta" riječ modernog doba i zapadnjačkog mišljenja politike više nije samorazumljivi cilj borbe. Ne gine se za demokraciju, nego za slobodu. Sve to ne umanjuje utopijsku snagu pobune protiv društvenih nepravdi. Ali svjesno upućuje na ironičnu strukturu postpovijesne igre s muzejskim figurama virtualne dosade.
Što može preostati od takve radikalno-ironično-subverzivne pobune umjetnika kao disentologa? Ništa drugo nego trag, zapis, tekst, fotografija bezvremenog vremena mreže na kojoj živimo poput buntovnika s razlogom, odlučni da se usprotivimo poput anonimnih blogera svakom brkatom diktatoru u tuđem dvorištu i kolektivnim mahnitostima sustava u svojem intimnome vrtu. Muzej nepokornosti nije reality-show suvremene umjetnosti niti Big Brotheru ruhu intelektualne rasprave za učene budale.
S njegovim otvaranjem otpočinje tek nova avantura intervencije u društveni (kon)tekst demokracije koja se iznova događa svakog trenutka kad smo "uključeni" na Mrežu. Tada smo "živi" suvremenici prave borbe za istinu i pravednost koja se vodi u ime povratka realnosti života, a protiv onih koji znaju da ono što zlo čine, čine to svjesno i bez grižnje savjesti. Na njihovoj je strani napredak. A na "našoj"? Što još može biti na "našoj" strani osim prve i posljednje moći života da izgovara tisuću puta "Ne" životu koji uništava nepokornost slobode? Preostaje nam riječ kao moć, jedino oružje kritike koje nikad neće ubiti Drugog u ime slobode, tog neizrecivog bez-dana iz kojeg nastaje svjetlo novog svijeta. Preostaje nam dovršiti jedan proces s kojim je otpočela ta avantura intelektualaca koji nikad možda nisu ništa dobro učinili za svijet, osim što su svijet promijenili na bolje ili nagore svojim riječima.
Nakon kraja ideologije, kulture, identiteta, vrijeme je za kraj samoga biopolitičkog života koji život redizajnira kao spektakularnu stvar užitka i patnje. Aristotel je politički život (biós politikós) uzdigao na rang najvišeg djelovanja uma u zajednici. Intelektualci u svim svojim likovima održavaju na "životu" taj izvorni demonski poziv. Biti znači živjeti i djelovati. Biti intelektualac više ne znači ništa osim potrebe društva da mu s vremena na vrijeme njegovi univerzalni proroci slobode navijeste kraj svih iluzija o trijumfu upravo takve iluzorne slobode u ime koje porobljavamo Druge dokazujući da je to njihova vjekovna želja. Kome naposljetku služe intelektualci u doba biopolitike? Nikome i ničemu. Iz tog katarktičkog trenutka njihova aktivnog nihilizma (vita activa) dolazi glas nade.

* Zahvaljujući predusretljivosti autora, raspolažemo Epilogom knjige Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitik, a koji je izvorno napisan za novi projekt Multimedijalnog umjetnika svjetskog renomea Dalibora Martinisa MARCH, online PEOPLE (virtualni Museum of dissen), koji će uskoro biti raspoložen na mreži
1 Vidi o tome: W.J.T. Mitchell, Iconology: Image, Text, Ideology, Chicago University Press, Chicago, 1986.
2 Vidi o tome: Hal Foster, The Return of Real, The MIT Press, Massachusetts, London-Cambridge, 1996.
3 Vidi o tome: Franz Neumann, Demokratska i autoritarna država, Naprijed, Zagreb, 1978.
4 Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.
5 Vidi o tome: Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, Presse Université de Paris, Paris, 1960.
6 Hannah Arendt, Eseji o politici, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1996.
7 Vidi o tome: Giorgio Agamben, Homo Sacer: Die souveräne Macht und das nackte Leben, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.
8 Vidi o tome: Manuel Castells, Moć identiteta, Golden marketing, Zagreb, 2002.
9 Vidi o tome: Geert Lovink, Dark Fiber: Tracking Critical Internet Culture, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London-New York, 2003.
10 Vidi o tome: Michael Hardt/Antonio Negri, MULTITUDE: War and Democracy in the Age of Empire, The Penguin Press, New York, 2004.
11 Vidi o tome: David Cozens Hoy, Critical Resistance: From Poststructuralism to Post-Critique, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2005.
12 Vidi o tome: Boris Groys, Topologie der Kunst, C. Hanser, München, 2003.