Obilježeni neobuzdanošću, čitljivom na svakom koraku, da virimo ili da se pokazujemo, šepurimo i uhodimo, demaskiramo ili prerušavamo, predviđamo i naziremo, previđamo ili razaznajemo, divimo i gadimo, umišljamo letimično ili ljuštimo obogaljujući, prokazujemo i ovjekovječujemo, uz kreket podražavanja ili lavež durenja, zasuž(nj)eni u globalizacijskom okviru, ne baš usrećeni istovremeno objema dodijeljenim ulogama, eto takvima bliska nam je, prisni smo s njom do odvratnosti kad rezimiramo, manihejska programatska zamisao svijeta kao trpeze pred mnoštvom gladnih očiju, upaljenih od neispavane indiskrecije. Tu svjetonazornu razrogačenost i zacakljenost čini još proždrljivijom i nenasitijom zakulisni impresarijum i imprimatum spektakla. Posrijedi su samo zarazni manipulativni modaliteti tog naleglog theatrum-a mundi. Chiaroscuro konvencije. Namagarčenost duha malo haje za svoj izgled kroz optičke dosjetke sve dok je zadrto bezbrižno ukopana u lagodu mediokritetstva, inače dokusurena i kanonski povinovana grotesknom i fantazmagoričnom, sklona sujevjerju i iracionalizmu.
Ekonomija de/sublimacije vidljivog i nevidljivog poroznih monada-hermeneutičkih ikonodula, obrnuto je proporcionalna od istinitog i lažnog. Da li u laičkom izvođenju, proceduri prizemljenja, također i sjaja i bijede, vice versa, sretnog i bolnog, slobodnog i površnog, unutrašnjeg i spoljnog? Da, nedvosmisleno, berza je entropijska i kao takva pristupačna, preplavljuje svoje ribice, zbrinut i uljuljkan ulov, zakoprcano razigran, prečesto i prežestoko apsurdom. Ipak medij se tegobno napušta, gotovo nikad mu ne opada razina niti slabi gustina. Odatle izviru i isparavaju otrovne predrasude, a na regeneriranje potiče ih svaki rez iskorjenjivanja. Profetska kratkovidost (oksimoron plamti od usijanja) tog vulgarnog hedonizma ne seže dulje od nosa. Kao kod Andrićeva vezirova slona, svojski ispipan kostriješi ubogarske vizure, iz njih proističu, uglavnom i između ostalog, fascinantno ukrštene pasmine lojalnosti s pedigreom, a upravo tako paktiraju oholost i očiglednost.
Percepcija natrunjena lakomislenošću, uvježba(va)na nepohvalnim nasljeđem, riješena je da pohlepom karitativno distribuira sve ono što joj je suvišno, uznemirujuće, uvredljivo. Utilitarno slovi kao neprikosnoven okulistički autoritet, odrezuje dioptrije i to nepogrešivo od oka. Ali da na čas iskočimo iz metaforičkog vrtloga i njegovih stjenica izravnog i da ne podlegnemo napasti reanimacije dejavu-a i retuširanja ambijentalne rugobe, majstorija brušenja kristala sterilna ekspliciranja škakljivo opojna fakticiteta. Jer iz istih redova regrutuju se falange ikonoklasta i njihovih tobožnjih kič opozita-fetišista. I sam jezik je mariniran ideologijskim, prošaran pijavicama slike i zvuka, otežao pod pastiš-talozima regresivnog, sparušen i smežuran izobiljem zabrana i artefakata. Pa ipak, bilo bi neuputno i nepravedno saglasiti se s Onfray-ovom dis/kvalificirajućom opservacijom, naličjem paradoksa, kako su vid i sluh kastinska čula distance, rezona, kalkila, represije, čula kao 'nekompromitirana do daske vezom s materijalnim svijetom'. Izvedeno, riječi su osjemenjene hibridnim slikama, dok bi ove valjda predstavljale tek krajičak, fragment, aknicu po kojoj ne možemo dokučiti i prepoznati ni bližnje ni vlastito lice, a nekmoli albume differentia specifica civilizacijskog i kulturološkog. Bataille priznaje kako ne zna koju grimasu maskiranog ega prije ismijavati.
Rijetko i nasuprot priviđenjima, mukotrpno i uprkos larmi i žamoru, ali ipak njima posredovano, slikama i riječima, kad tad epistemološki nezamjenjivo involvira toliko da umije dotaći, okusiti i nanjušiti s jednakim šansama, ali žalosno neuravnoteženim, i dobro i zlo. Tek kad je kvintet neobogaljen nametne se intuitivno pod imenom šestog čula. Pošto se uzajamno obeštete i namire kako-tako autorizovanim prijevodima, Slike i Riječi, tek im predstoji tiha borba odolijevanja i suzdržanosti da ono resto Nedohvatljivo ne prepuste i ne izruče dvostrukim standardima, odnosno duploj optici. Da jedne u Nepovredivom prebrode neprikazivost, druge neizrecivost. Izbjegnu interakciju, tragikomičnu na sliku i priliku, gluhih telefona i tajvanske kanaste. Prve da se ne razlože u carskoj vodici dekomponiranja, druge ne udave krionizacijom nedokučive ekspresije. Ne sakate i ne unakaze protezama imputirana Smisla. Izostane li namćorasta diskreditacija onda teško da hirovito vuku za nos otpuštenim sinergijama. Krče li posred proceduralnog crijeva na uzbunu, to "obaška", baš kao i ogrezlost u bagatelno samoživu izvjesnost, otupjelost ili flegmu.
Ne da se posrkati emanacija zagonetnog iz umjetnosti, mada je ta očitost po svemu nalik grozničavom postupku onih koji utažujući žeđ nastoje zasvagda ugasiti i potrebu, ali ta spoznaja ne odvraća uporna i svrdlajuća rilca hermeneutičkih koncesionara. Istih onih Tiresijinih kopilana with eyes wide shut što brkaju svoju miropomazujuću tačku gledišta sa svim mogućim najavljivanjima i prognoziranjima, nagađanjima i datiranjima kraja. Iako su po "čehri" smrknutosti karakterno, frivolnim kapricom, mentalitetnom ostrvljenošću za tvrdoglavo autoritarno, daleko bliži, kako kad, Cavandolijevoj ili Neppovoj sibaritnoj cartoon kreaturi: La linea-i, odnosno Gustavu. Maleviceva Crvena konjica neukrotivo je van dometa tarot jockey-a koji kaskaju, drmusajući krcate bisage numerološko-semantičkih, bigotskih ezoterija i drangulija. Kafkin Preobražaj također. Mušice opsesivnog Linchovog bulažnjenja o naumu adaptacije fx-trikom lebde u vakumu ekscentrične ispraznosti. Giacomettijeve memento lubanje i stanjeni, a zazidani šetači nisu kuriri, nisu tu da isporuče recept pronicanja u udio sociopatskog u stvaranju, niti da ukorače u našu klaunovski unezvijerenu situiranost, kao što ni Lehmbruckova polegla 'prometejska' figura nije u proskinezi razmaženoj sinesteziji dokonosti. Badava se uzrujavati, ktitorski grmalji i zevzeci "naroda odronjena u gomilu", egzorcisti figurativnog, nastaviće po inerciji prinositi žrtve "riznicama zabluda" kao kad opaze dugu istumačujući to, ne trepnuvši kao, ti bogca, ni manje ni više, no božiju sklonost apstrakciji. A što je vajna deklarativna meditativnost obgrljena šundom, pa što, nečim se sramota mora zaogrnuti. I svi srodni podvizi uviru u Manfred Frankovo preusmjereno citiranje Kantovog podsmijeha teološkim hrvanjima s Bogom: dok jedni muzu jarca, drugi ispod drže sito.
Izum, ma kako opsceno zvučalo, kojim efikasno kol'ko-tol'ko zavidimo dualnoj prirodi svjetlosti, jeste dvoličnost. Sasvim luciferski i prometejski izmoreni ponavljanjem, a da tom patentu, nauku i vještini ne iscrpimo ni sadržaj ni formu. No valja znati bez te bolesti cinizma, cioranovski ustanovljeno, bili bismo "otužna konkurencija ovcama". Svakako da imaginarij te inscenacije igra krupnu ulogu. Slike su propupale eterom, raznose se i plode gledanjem, prebremenite izdišu posuvraćene u tamu, ni tada čak na sigurno pohranjene, niti pak imune na neočekivano uskrsnuće. Uskovitla ih fotonska slutnja, pomami zebnja, prokapa kondenz sjećanja, namigne im lakomim svitac čežnje, promoli zgarište snova iznebuha, naniže zadah prolaznosti. Koga bi kandidirali da propusti Hamleta kroz šake, učini ga ponovcem, potjera u ćošak da na zrnevlju graha kleči sve dok korektno ne izusti: slike, slike, slike.upirući putokazno u nepreglednu pustinju: Eisensteina, De Chiricha, Pabsta, Sutina, Mondriana, Dreyera, Ensora, kome uopšte pripisati zasluge što je, mada prorijeđeno, okrepljujuće desertno, naseljena miražima.
Hipoteza kojoj nije drakonski giljotiniran smisao navodi kako je percepcija zapravo evaporacija slabosti i vrlina uma, njegovih zabluda i uzleta, zlovolja i ushita, zastranjenja i pronicljivosti, znatiželja i obamrlosti, sutona i svanuća, upletena, pa gotovo u sve u što je i on sam, sve strasne i maligne viroze, ukoliko ovim sve, Szymborska suflira, bitno ne sužavamo i ne ograničavamo stvari. Uz obavezan alarmirajući dodatak koji ingeniozno, kairosom garnirana intervencija, dotura filozofkinja Arendt, kako ipak "svijet nije nastanjen čovjekom, naprotiv, mnoštvom u svoj njegovoj različitosti". Ali onda potekne rutina i najnećudljivija vaškica natuče izvjestan pogled i s/tvori već nekakav svijet od njega, da bi potom nagrnula svita klasifikatora i taksinoma, tih neizbježnih parazitskih pomagala i asistenata, obodrivši ih ili obrlativši na nekontrolisano mutiranje. Drugi par rukavica skrojen je da se propita da li se miješanjem i vajanjem haosa da što god drugo istjerati do li njegove nepopravljivosti. Prorasla, provirila metafora sikće i palaca kako ta navlaka ne pristaje rukama žuljevitim od onanijske navade gomilanja makulature, i zaleđena i pokretna trash-a, što uspijeva da zaprlja pozornost i sagori trud.
Pa što ako Nobel tog rodnog godišta '74 "u kapima rose odražena svemira" ledeno čedno izostavi neku rascvjetalu tikvu u demarkacionim rovovima bezumlja! Kao što i alhemija napalma ležerno nikad i ne uračuna rizik odmetnutog fiksira za razvijanje grozomorna prizora nage izgorene djevojčice u bepomoćnu kriku i trku. Oskar uzvišeno pregrmi infantilne tlapnje piromanskih zanošenja revoltom celuloidno reciklirana Truffaut-ova Farenheita 451. Baš kao i uvijek, kao što i nalaže red. Baudrillardov Power Inferno čudovišno podatno korespondira sa Hani Abu Assadovim Paradise Now. Onamo se aposteriori u putir Riječi cijedi tek analitični simulakrum neopozivog, ovamo apriorno, pred zakazalom kamerom, u namontirano sugestivnom insertu i jedino tad, u kvintesenciji impotentna protesta, bezočno repetira Kuran, ganutljivo i alarmantno, galantno oproštajno od Razuma. Koliko god se heretično zaletjeli tvrditi pazar s nedostižnim Nebom, toliko razočarano cvokoćemo kratkih rukava. Isto su tako istopljeni jedan u drugom Ereignis i Erlebnis, pa sterilno smrzli u zlosretno čuvenoj Hung Cong Utovoj fotografiji. Pa ipak, i takva je kudikamo ekspresivnija povodom stars and stripes, bogom opunomoćenog intervencionizma, od Chomskijevih rojeva kritičkih strijela.
Vara izgled, 'bogme', jedan od njih, Morfej se ne smiješi, zumiramo li, onda nema sumnje, to mu je udarila pjena zavisti, iskrivivši lice pred ekstravagancijom patogene košmarne, agonalne kreacije stvarnog. Groszove jetke karikature, Daumierove su već puki dokument humoresknog, danas bi ustuknule, izblijedile pred ubitačno lakim potezom vrlo suhom iglom onog Realnog po podlozi od tkiva. Do uhvaćenih fizionomija beznađa na fotosima Dorothe Lange i Lewisa Hinea, nagomilanih oskrnavljenih tijela kod Friedmanna, alias Cape, prohtije li mu se, brutalni korporacijski kapital prokrčit će put kroz nepovredivo - retuširaće market-kontekstom, usmrtivši još jedanput marginu, za koju fatalno ne gubi nikad nemilosrdne atribute, ne škrtari, već driješi kesu, niti joj pak mijenja vlasnika, uvijek u nedostupnom koncentriranog, čija perfidno aranžirana nevidljivost iznova draži i raspinje fantazme art-mistifikacije. Uniforma pokorenosti kao i garderoba hedonističke pomodnosti pronalazak su robnog fetišizma. Bijeda blagostanja i blaženstvo siromaha durske i molske varijacije su jedne te iste pjesme. Razlegle, horske, sa solo dionicama vapaja. Benettonova kampanja avanturističkog etičkog eksperimenta navodnog prosvjedovanja protiv smrtne kazne demonstrirala je to perfektno. Face iz čekaonica na pogubljenje izvela je, virtualno dakako, iza rešetaka da plakatno tište ulicu po kojoj savjest ordinira. Uprkos saznanju, developing story, da sloboda ne poznaje surogate, niti izgara rigoroznim zavjetima za dijetom u ime bilo kakvih ideala. Jer ovi bi, valjda, na njoj utemeljeni valjalo da počivaju. Međutim, reducirana na digestivnu funkciju, obično kad-tad protagoniste, ako ne ready made posranim, ono popišanim ostavi, okupljene na cjedilu, redovno zabezeknute, primjereno uloženu naprezanju za njeno osvajanje. Malo šta ili nikako pomaže kolutanje i presvrtanje.
Aforistično zgusnut karavan napojenih i dobro uhranjenih izdržljivih dojmova Sklovskog o tome kako riječi nisu 'kamile značenja' snagom paradoksa i opovrgava i produbljuje u isti mah Foucaultov nalaz da to što vidimo i gledamo uglavnom ne prebiva u riječima. Aroma sugestivnog i subverzivnog udiše se izgovorenim i napisanim punim plućima, podaleko sasvim od zagušljive banalnosti, štipajuće trivijalnog i konverzacionog svraba i što je najvažnije, ne jenjava joj ni ekstenzija ni intenzitet. Slike i riječi ne izlijevaju se nikad do kraja jedne u druge. Prije bi pri-stajalo da prve ultrazvučno, no ne manje artikulirano, oslovljavaju maštu, dok bi se za druge moglo ustvrditi da su foto osjetljive. Membrane sijamske imaginacije jamče taj zahvalni prožimajući susret nad ponorima ključalih isključivosti.
Arhitektura silueta i oluci za znoj i suze, na pravdi boga izmužene, pristaju jedno uz drugo tako da olako neimari, gologuzi od znatiželje, nasađeni na mravinjake pitanja, iščupaju iritantni cinizam kao question of balance, svejedno zanosi li lijevo il' desno, a glasi: bog povremeno trijebi i bišće tu i tamo spuštenom kataklizmicom nesavršene i nedostojne crve, nakoćenu razmiljelu pogan, štedeći svoje miljenike i izabranike. Ushićeni ikonoklast trubi prijeteći i prijeti trubeći o hologramima ništavila, čas zagrabivši u pinakoteku banalnog, čas zahvativši žanr bizarnog, prosipajući jed retuširanim imagom savremenog Narcisa. I uistinu neće fasovati bruh od golema truda karikiranja svog neprijatelja, koji bez daltonizma, spasonosna za simbole-oltare, kristalno smućen halucinira stvari i poretke kako će jednom, kad-tad doći glave inkvizicijskoj bagri, izbiti ikonoklastički sklapel iz ruku, razoružati je Olivinim "donhuanizmom saznanja", posramiti dijagnozom o nebuloznom restauriranju propalog i dotrajalog neukusa. Degutantnosti, koja se ne libi otići najdalje, koliko već može, i podjednako most između velikog realnog i velikog apstraktnog Kandinskog zabačenom, nakrivljenom lijevom ili desnom zadnjom, batrgajuće pakosnom srednjom nožicom ovjeriti familijarno mlakim mlazom. Savim po uzoru na razmahani rep Hruščovljeva magarca koji se ritnuo komentarom pred post-modernim djelom. Francios Brune proniče taj usidreni "privid prisvajanja u moći gledanja kog vjerno prati laž i spremnost izlaganja". U dlaku isto poduzima lascivna medijalizacija sa vrelim mušterijama, staklenim citadelicama, zaposjedajući ih totalno, pošto otvori erogene zone na čitavu tijelu i našušuri psihu, pulsirajuću pod tom opsadom. Klonulu i da istakne bijeli barjak.
Ako se odupremo Foucaultu, ne povedemo zavodljivim filozofemom, ali ipak opomenemo gralom arheološkog epistema, kako je čovjek skorašnje otkriće, nema mu ni dva stoljeća, te to datiranje još je i potcrtano kao utješno, barem znamo na čemu smo, jer njegov antipod pouzdano nije uopšte mlad, no jest vitalan. Nečovjeka krasi drevnost, imortalitet, ako se baš zapne, taj bogme nesumnjivo traje. A taman koliko i on, narodski sočno i neuvijeno, "sprdila" je i predstava o njemu. Inače, zašto ga s takvom lakoćom prepoznajemo i kako to da je tako markantan? I k tomu još fluidno zarazan.
Eksperiment metaforike agonalno nadnešene nad samom sobom ima svoj raison d'etre za poduzeti kroki miznatropa. U vrsti naime, s tek nekoliko povijesno osumnjičenih, iza duplji neprozirne čeone kabine što li presuđuje: pigment, ožiljak vjeroispovijesti, akcenat, odaje li hod, u kratkoj šetnji, porijeklo, patuljastoj predrasudi sa jezivim dimenzijama posljedica što je lozinka, iz etuia pospremljenih za šta da se hvata pogled, za bolestan ten, rever odijela, nešto će se već prišiti za prnje zazora, što ne otpada, pederastija je uvijek dobrodošla, beskućništvo takođe, podočnjaci-uvjerenja kidišu kao ozbiljan kandidat, pošto neprijetelj nikad ne spava, potjera li se nevinost čestitom hajkom, istjerat će se Jozef K., teret se uvuče pod kožu pa je identitetna krivica za kratko epidermalna, iako je Kainov znak najnepostojaniji, on sam vrlo upotrebljiv i pomodan, po nekima pravi kicoš, daleko ljepša i povlaštenija polovina svoje uhode -krunskog svjedoka biljega. Uvježbavanje imoralnosti i inhumaniteta kroz igru najbolje se prima. Smekšan je Goebbelsov recept Pavlovljeva refleksa, to da se "ne priča da bi se nešto reklo, nego da se postigne efekt", pa još kad tiradnom prethodi slika ili su sinhroni, nigdje se ne nazire kraj papagajskom i majmunskom mimetizmu. A ničim pokolebana odiseja deprivatiziranog nipošto nije rezervirana za politički cirkus. Kad proburaze reality bedastoće i poniženja, shrvana pamet onda nije za dvije, ne cicijašimo, već za četiri noge, najmanje.
Tremendumima proizišlim ili poispadalim iz informaciono-komunikacionih mreža, čijim padavinama smo zasuti, mećavama zameteni, ni filozofija, po Schlegelu pravi dom ironije, kao tampon zona u pulp-svijetu, ne umije pronaći jezičak koji odlučuje što je posrijedi, koji će tas prevagnuti: lukavština ili poraz, pirovski skor ili eskivaža. Pod kapom ikonosfere sinoptičari i Debray-ovi "vjernici progresa" zasad tek bahato kvantificiraju remiziranja. Obje sablasti imaju dionice u "kulturnim slavinama", kao i instrumentarije kojima se psiha čini krotkom za samarenje. U imperiju indoktriniranih nema gravitacije, te se sve lepršavo obavlja i podnosi. Pa i levitirajući pigmalionski hepening da "što više progonimo stvarnost to više konzumiramo priviđenje" (Baudrillard). Leluja travestiran mitem o Narcisu u parodijskom saltu: ha, ha, ha ni po maha "ne piči" spoljni nadražaj kroz nervne sinapse. Ništavno lijeno spram brzine svjetla. Džaba što je 'zombi' još osamdesetih godina prošlog vijeka bio overloaded, kontuzovan s 200.000, a dnevna doza upijanja mu je minornih 80.000 informacija. Udio nefiltriranog spama poznat je zaštićenom svjedoku-bogu. Ili ga je, davno odmaglivši, vrag ugrabio skupa sa šalom.
Svi pokušaji iscrpljivanja svijeta i života bilo slikom bilo rječju pokazali su se kratkovidim i mucavim, kao i otimačina za domenu, a opet indiferencija svijeta i življenja spram njih, širokoguza svijeta zavaljena u samodovoljnost, svela je oboje na sporazumijevanje opipavanjem i "dlakavim jezikom" tvrdičenja na svemu ljudskom. Ukoliko nismo halapljivi na neslane šale, onda se ne cerimo Proustu gdje kaže da su ideje surogati tuge. Emfaze duhovnim odavna prekriva prašina. Simptoma je na pretek. Porno-obrt mnogo polaže na kućnu radinost tako da negdašnja napast sodomiziranja Venere urbinske ili Gole Maje uslijed sugestivnosti biva prepuštena gljivicama, mikro gamadi, skoro proklamiranoj patini ljupkosti. Mogu odahnuti galeristi, kustosi, restauratori, kolekcionari. Prije ili kasnije Japanci će već sintetizirati i reproducirati Michelangelov imperativ dovršenu Mojsiju, a bog sami zna, šta bi ovaj, da, čudom il' slučajem prekrši zavjet šutnje, prvo izustio. Sprdnja posustaje i skapava načisto, jer je genetika preotela karikaturu mentorski pod svoje okrilje. Riječi i slike sa strahom i bezbrižnošću naizmjenice konače jedne u drugima. Duguju i zadužuju gostoprimstvom, sa svitom svojih gorljivih megafona i načuljene pastve koje po taktu nevakta navijene/o zlopamte i veličaju.
Lavirint-projekat narastao neslućeno do mastodontske deauritizacije i entkunstung-a samo se zavarava kad očajnički presjeca pupčanu vrpcu sa Marshand du Seulovim intrigantnim rezom. Unutar interiorizacije tjeskobe postmoderne zabavljeno se tek vanjskim, dekorativnim preuređivanjem zidova ne bi li se kako dezorijentiranost sumornom Uliksu učinila toplijom. Hermeneutičke bogomoljke pri tom filigranskom minijaturizmu nisu probirljive s partnerima, mada su oni artistički najpoželjniji, jer su najpotentniji. Cikličnost se putem fertiliteta održava začaranom. Življenju je ionako otpiljena svrha, pa što da je traži bilo koji njegov segment van zona uzbudljivo redizajniranog konformizma. Besciljnom putovanju rehabilitirana je draž. Upregnuto u kvadril osjeta, osjećaja, razuma i intuicije, utvara se suvereno zauzdavanje dijalektike gledanja, čuveno tezično Benjaminovo prodiranje u tajnu, podbodeno euforijom nadrealizma, gdje je svakodnevica nepronicljiva, a nepronicljivost svakodnevna, te naposlijetku penetrira u prazno, obje izmakle kontroli zloslutne divergencije slike i riječi.
Esse i percipere, kako god se predikativno susretali, previđaju da ispod kopula vrije osujećena anonimnost, pogotovo u prvom licu, i singulara i plurala. Eksponiranju navađenoj filantropiji se potkrada nadmoć, i to počesto da pokazujući prokazuje, i obratno, rijetko je samoniklo R oznaka za restricted, presurevnjiva je da ga se otarasi, radije zagovara nudizam kod silom ogoljelih, bez obzira što tako deklasira svoju misiju otvorenosti i iskrenosti. Ispod aktiva i ponad pasiva esse i percipere, nipošto kako bi htio vandal-ikonoklast, što tobož plijeveći povijesno nerazgradivo baštini lišaj šapata nemuštosti, tu dakle, na podlozi trusna naslijeđa i u pozadini favela i slamova "poniženih i uvrijeđenih", tu gdje izgleda da se nijemo i slijepo mimoilaze, najdublje se zapravo prožimaju: u čitanju - slike su stišane, na razini veličanstveno pritajenog prisustva, u gledanju -riječi su odsutne, uslišene molitve s potencijom smisla nepredvidivosti, i jedne i druge začete u i svjetlom, u neodgonetljivom vidokrugu i dosegu oslovljavanja i prizivanja, upijajući i zračeći taman onoliko koliko je dovoljno da ishrane vlastite ontološke sjene.
Srasla digresija na frakturi kontroverze ikoniciteta upućuje na kobnu ushićujuću istovremeno persistenciju oka, dakle lijena uma, a na koju aludira pronicljivo i Derridino ironijsko poniranje u virove i struje igre, znatno preko riječi, ne samo pukim riječima, priviđenjima nataloženim u visitare i visere. Svodnici svjetla, naime, jednom otkrivenih njegovih mogućnosti medijalizacijom ostvaruju davnašnji perverzni san da u istoj monadi objedine i sabiru kurvu i klijenta, u flash orgazmu doživljaja ne stižu se više prepoznati uloge. Hakeri simplifikacije dilaju nečuvene recepture kolačića, halucinogene madelaine, vrlo aplikativnim agregatima fantomiziranja: za maternicu arhetipskog/ mitskog, za nesvjesno utrpan je recycle bin, kompenzacijske pretraživače za software par sjećanje/zaborav i relaksirajuće generirane igrice za snove. Slike su testamentarne, riječi egzekutivne, krivotvorine i jednima i drugima na dušu, baš kao i dvosmislenosti i slojevitosti, uglavnom usporene pristižu na provjeru ili nikako ne podliježu detekciji. Eto skice talking heads-radara, preopasno zahvalnih za izrugivanje, ionako prebalzamiranih neslućenim referencama literature, najšire moguće pojmljene. Nestrpljivo histerični tehno-aficirani demon analogije između virtualnog i živog zasipa kripto-invencijom, operacionalizuje ono neuhvatljivo, skenira neprozirno, rovari Želju lepezom surogata, selekcionira, ekstraktira tragove stvarnog, naknađuje, frizira, amortizira, nivelira, anestetizira, kalsificira sve kako mu se navije, a bezdušno i nepogrešivo je tempiran na profitabilno samjeravanje univerzuma premreženog nitima grabežljivosti. Nekrofilski temeljito uživa salijetanu slobodu.
I u slici i u riječi boravi svojevrsna escherichia coli, inače bi u suprotnom eksplodirale od filantropskog zatvora. Ta lukavost optičke apstraktne analogije i doprinosi i demonstrira u isti 'dobar' čas kako bešćutnost mutira. Teško ili nikako se da ustanoviti njeno prisustvo laboratorijskom analizom. Ili ekspertnim bdijenjem. Ukazanje se tek može postići montažnom hiperbolom i gradacijom u kojima također neodstranjivo boravi. Ko još ima nos do kraja nezaboden u čuvenu fabrik/acij/u snova, onda može, s Capinom drskošću posvjedočiti kako je to najveće govno na koje se tumarajući da nagaziti. Slijepimo li prizor zaobiđenog prosjaka s Oprah Winfrey katarzičnim patosom, uviđamo da Ricoerov trezveni opažaj patetike bijede biva obesnažen činjenicom da je ona onog trena 'odgulila' egzibicionizam, čim su joj doznačene zatezne kamate za fotogeničnost/ televizičnost. Onom tamo zabačenom i zabašurenom, zakinutom i osujećenom, teatralnost saosjećajnosti kompenzira u ovom tu promovirano uskraćenom. Napinje se u izbačaju kontrast utegom par puta težim od sopstvene, a podvig se ljulja onoliko koliko nalaže propozicija za strogo nadzirane i milosrđe i solidarnost. Kako kad i gdje "orgija tolerancija" tad je i svugdje lako uhvatljiv i prepoznatljiv odnos konformizma i saosjećajnosti, očigledan poput ovisnosti nekrofila i smrtno usnule ljepotice. Tako obje, slika i riječ, svjedočeći prolaze dekompresiju od preduga boravka na dnu. Nimalo ezoteričan cinizam, prikradajući se, osljepljujuće zasja u svom posljednjem ekcesnom stadiju. Slika i riječ imuniziraju štit-frekvencijom od horror spazama stvarnosti. Usput crvotoče kritičnost, onako kolateralno. Ništa ne provaljuje direktno, nego se pretresa, carini teatralizacijom, prije no što se pripušta operetno kostimiranim eumenidama savjesti.
Prozebla ulična silueta što razvlači i razguljuje harmoniku ili izdiše u frulicu, mezeteći kakav evergreen na trotoaru, s prevrnutom kapom pred sobom, vrijeđa i uznemirava vid i sluh, dok na milk and honey karitativnim seansama poklonjeni jarac bijedniku u afričkoj pustari vrca velikodušnost, dakako iz 'zamrčena' vimena terapeutski licemjerne zabrinutosti. Isti efekt i posljednju dlačicu na dupetu šušuri kad halapljivo ubrani redovi s Coehlovih pastiša skliznu u bezdanu nutrinu. Da bi škrtarenju odzvonilo dobrota traži blindiranost. U trezor aktivizma pohranjuje se slika sakata, žutokljuna kurdskog 'berača' potrbušena u minskom polju. Kamo sreće da još pjevaju kad već i kornjače lete. Nije ga Ghobadi polegao u sumanuti položaj. U 'nevaktu slike svijeta' gdje je kamera kadra zabilježiti komarca na golom vratu dok trampi malariju za 'bogdicu' krvi, a gest letrizma sposoban dočarati astmatične napade depresije i izvući prozac iz pesimizma, sklupčano godotovskim iščekivanjem kopni pitanjce da li nada u samrtnom hropcu, okružena prijateljski nemoćnim, u tržišno silovanoj providnosti, zavješta oporezivanje pravdom svega onog dotad utajenog. Na otvorenim ranama hvata se i navlači prozirni film predizajniranih kampanja angažiranosti. Čisto da rojevima muha oteža posao. Ležerno propušteno alhemijom posredovanja čini da ono protestno lešinari po odbačenom krznu bezočnog, naravno i to isparenjem u virtualno. Beskućniku sa certifikatom prosjačenja, koji tvrdi ili pantonimom gestikulira da tri dana nije ništa okusio, "jebeš li ga", udijeljuje se besplatan savjet, pa nek' proba na silu.
Pa ipak ne dijelimo bojazan Dantoa u ruhu retoričke dilemice kako je filozofija još od Platona kontinuirano provođenje obespravljivanja umjetnosti, niti umjetnost pak podlokava teoriju kačeći joj praporce onog wozu noch, uključiv i onu što počiva na slici, naročito nju. Obje, i filozofija i umjetnost, opetovano ranjive poput tišine, ne mogu izmijeniti niti izbaviti egzistenciju od levinasovski ingeniozno sažete refleksije, "tragičnog ukusa konačnosti", no zato je mogu odvratiti od iterativnog afiniteta tragikomične promašenosti i protraćenosti. |
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
