Magarac ima, očito, više imena - tovar, osao, pule, sivac ili sivonja, kenjac te, naprosto, magare. Sva nije zaslužio, neka su pogrdna. Bio je oduvijek koristan uz more i u zagori. Pomagao da se raskrči kamenjar, podigne vinograd, usiječe put, prenese teret, pokrene mlinski kamen, samelje žito. Na Mediteranu se često griješilo, češće nego drugdje, nazivajući njegovim imenom one koji ga nisu dostojni.
Magarac nosi svoj samar na leđima i uz oba boka, sprijeda i pozadi. Penje se uzbrdo i silazi padinom, uz obalu obale i diljem zaleđa. Po naravi je strpljiv, rijetko se protivi, još rjeđe buni. Lakše ga je natjerati na poslušnost negoli konja, pogotovo mulu. Nije mu potrebna potkova -kopito mu je otvrdnulo, nabijeno hodom i težinom. Bič nije nužan onome tko ga vodi. Mamuzu ne treba tko ga jaši. Svejedno mu je ide li ispred gospodara ili ga prati. Pamti putove koji su strmi i kliski kao i one što su ravni i blagi. Ako zaboravi kuda je prošao, zastane i pričeka dok ga se ponovo ne uputi. Umije djenuti nogu na pravo mjesto u škrapi i škripu, da mu se ne zaglavi i ugane te da sam nađe oslonac i sebi i teretu na sebi. Oko mu je dvaput veće nego čovjekovo, vidi po dužini i širini, sprijeda i postrani. Kad naćuli uši i odjednom ih uspravi, čuje kudikamo bolje od svoga gospodara. Predosjeća kišu, uznemiri se uoči nevremena. Leži na slami, žvače sijeno, pije vodu dugim i sporim gutljajima. Više drijema nego što doista spava. Kao da čeka hoće li ga netko munuti laktom i probuditi pa da se što prije vrati na posao i nastavi. Ponekad provede veći dio noći oslonjen na sve četiri noge ili pak, kad je najumorniji, podvije prednje ili stražnje pod trbuh i slabine te tako otpočine. Nije potrebno vezati ga, dovoljno je prebaciti mu ular preko plota - čekat će uz plot dok netko ne dođe po nj. Izgleda da ne umije plivati i, kad ide gazom preko potoka ili rječice, kloni se vira i zazire od brzaca. Muhe ga često spopadnu i okome se na nj, ponekad i ose, ne uspijeva ih odagnati mašući repom - kićankom navrh repa. Ponekad se baci na slamu u štali ili na tratinu u polju da tako protrlja leđa i iščeše grivu -to mu je, izgleda, jedna od rijetkih razonoda, možda jedina. Sam ne bira družicu s kojom će se spariti, drugi ga njoj privedu i pripuste - kao da i to čini više zbog dužnosti nego iz potrebe. Kad ga opterete preko svake mjere, zanese se na jednu ili na drugu stranu i zatetura, pljuvačka mu u žvalama postane gustom i žućkastom. Tada zastane, uzjoguni se i ne da se nipošto pomaknuti. Ne čini ni to iz tvrdoglavosti ili neposluha, nego prije zbog nemoći ili nepravde koja mu je nanijeta. Dok njače ili, kako još kažu, reve, ne znamo zapravo raduje li se ili zapomaže. Nekad promukne, kad da mu se grlo i grkljan suviše napregnu i osuše, ali ga se ipak čuje unaokolo. Ne traži pohvalu ni podršku, dovoljno je pomilovati ga po grivi ili potapšati po sapima. Geste razumije bolje od riječi. Uspravi i načuli uši ili ih spusti sve do vrata, kao da nešto želi time reći, tko zna što. Đipi i pohrli kasom ne bi li pokazao kako i to umije -ima možda i u tome nekog zadovoljstva, ali se ne bi reklo da je posrijedi bilo što nalik na gizdavost. Ponekad se otrgne i otrči nekamo, ni preblizu ni predaleko, da barem za tren bude neovisan i slobodan. Kad se spotakne ili posrne, ako se dogodi nezgoda njemu i nekome tko mu je blizak, ovlaže mu se oči i postanu sjajnije. Tko zna kako se žalosti i na koji način tuguje. Očito, ne plače. Odaje više umor nego nemoć, prije bol negoli patnju. Magarica (ugota po dalmatinski) uposlena je čak i za vrijeme trudnoće. Nakon što donese svoje pule na svijet, jedva ga uspije podojiti -mlijeko joj je zdravo, a nije obilno. Magareće je meso ponegdje na cijeni, ali se, srećom, ipak svugdje na Mediteranu ne jede.
Tužno je vidjeti staro magare kako pokušava biti onakvim kakvim je bilo, vući kao što je vuklo, činiti sve što je nekoć činilo. Kad posve oslabi te napokon klone, počinju ga žaliti i oni koju su ga najviše mučili. Sive mu vlasi potamne, prorijede se, opuste. Nakon što ugine, iskoristi se sve što je od njega ostalo. Na mnogim se obalama Mediterana sačuvao običaj da se s magarčeva trupla odere i koža te od nje napravi, primjerice, opanak, mješina ili čak bubanj - na njoj se mogu nazrijeti ožiljci koje nitko nije ni slutio.
Na reljefima u Memfisu i slikarijama unutar piramida, po zidovima pogrebnih mastaba i u hijeroglifima "Knjige mrtvih" magarcu je odano dužno priznanje. U "Talmudu" i "Bibliji" spominje se na mnogo mjesta, a ni islamski "hadisi" ga ne zanemaruju. Pomagao je i Abrahamu i Mojsiju. Na leđima deset magaraca i deset magarica Josipova su braća donijela iz Egipta žito da prehrane gladne. Ako se dobro sjećam, u najvećem je kairskom muzeju sačuvan magarčev kip, izdjeljan u drvetu zvanom karite, masnom i tamnom, koje su karavane prenosile iz krajeva južno od Sahare na sjeverne afričke obale. Ni grčka ni rimska književnost nisu zaboravile vjernoga i odanoga četveronošca. Lukian iz Samosate proslavio se opisom preobrazbe Lucija iz Patrasa u magarca. Potaknuo je Apuleja da napiše "Zlatnoga magarca". Filozof Buridan vezao je svoje ime uz magarčevo. Kant je u svojim zemljopisnim predavanjima prilazio magarcu s osobitom simpatijom. Dostojevski će povjeriti knjazu Miškinu, "Idiotu", svoju slutnju da je "magarac dobar čovjek". Ni veliko slikarstvo ga nije mimoišlo. Giotto ga je ovjekovječio u Assisiju, Boticelli u Firenzi, a u sjevernijim krajevima, gdje inače više vole paradne konje nego običnu magarad, oslikali su ga i Durer i Rembrandt. Drevni je Napulj odlučio da se omiljeni ciuccio nađe na partenopejskome grbu. Majstor Buvina ostavio nam je njegov lik u duborezu koji krasi vrata splitske katedrale. Magarca jaši Sančo Pansa na spomenicima u Sevilji i na Trgu Španjolske u Madridu. Mudri Nasrudin-hodža prejašio je na magarećem samaru barem pola Anadolije. Ni priče iz "Tisuću i jedne noći" nisu mogle biti ispričane bez njega. Stari i Novi zavjet odali su magarcu priznanje za različite zasluge: za pomoć karavanama (Post. 42,46), za rad koji obavlja ( Pnz. 22,10), za teret koji nosi (Post 22,3), za uslugu onome tko ga jaši (Suci, 1.14). Strpljiva je životinja pomogla Svetoj obitelji da pobjegne od Herodova pokolja nejači u Egipat. Novorođenoga Spasitelja grijala je u štali svojim dahom. Božji je sin na Nedjelju Palmi ujahao u Jereuzalem na leđima magarčevim (Mk. 11,2, Iv.12,14), a prorok je najavio da upravo tako ulazi Mesija (Zah.9.9). "Potreban je Gospodu", riječi su evanđelista. "Pođite u selo koje je pred vama. Naići ćete na vezana magarca. Odvežite ga i povedite ovamo. Potreban je Gospodu". Tako piše sveti Luka (19,30). Sveti Matej (21,2) i sveti Marko (11,2) potvrđuju to gotovo istim riječima. Zar bi se, nakon Evenđelja, smjelo izostaviti magarca u ovoj skromnoj laudi?