 |
04/06
decembar 2006 |
|
III Slika: Horizont neprolaznog ili fatamorgana vječnog
|
Slikarstvo je umjetnost gdje se dvije linije geometrijski označene kao paralelne susreću na platnu pred našim očima.
Tristan Tzara
Umjetnik je voluntaristička sila koja proizvodi stvarnost na brisanom prostoru značenja.
Michel Onfray
To je moć moderne estetike: nije moguće biti umjetnik i vjerovati istoriji.Kad bismo spomenuli Kandinskog ili Picassa; nismo mislili na slikare nego na sveštenike.
Hugo Ball |
|
 Ekshumirane, pa opet žive sahranjene |
 |
| Venita Popović |
| |
Because I am the subject I know best.
Frida Kahlo |
Darovite žene gotovo po pravilu uvijek prati nametnut, dvostruko režiran fatum: prvi put u realnom životu, kroz koji mjesečare nagnane somnabulnom stvarnošću nepravedne zakinutosti, a drugi put pak u lošoj, traljavoj, ili pak tehnički korektnoj, ali nedvosmisleno falogocentričnoj artističkoj rekonstrukciji. Malo gdje kao u njihovim biografijama naliježe cinična poslovica kako nenačetost stada ovisi o svađi vukova, a skoro da i nije potrebno apostofirati koga to redovno dopadnu uloge zabludjelih ovčica. Ovaj put, iz obilja primjera niskogradnje 'dobrih namjera' (i bez njih) dotaknut ćemo se one celuloidne, a povodom dva filma o izuzetnim ženama, slikaricama, meksičkoj, Fridi Kahlo i hrvatskoj, Slavi Raškaj. Riječ je, dakako, o nahvaljenim filmskim ostvarenjima Frida Juliet Taymor i 100 minuta slave Dalibora Matanića. I ne čudi da privilegiranost muškaraca, kada im tragizam žena pruži priliku za inspirativno mecenatstvo, olako protraći potencijal umjetničkog djela i u rezultatu najčešće bankrotira -Matanić tu nije izuzetak. A ako smo lišeni sumnje u muški limitirane vizure, sugestivna nevjerodostojnost trebalo bi da zjapi zapitanošću i zbunjuje kad to što joj je povjereno i poklonjeno proćerda žena, kao što je to Taymor učinila sa svojom nekrofilski izmučenom Fridom (za razliku, recimo, od Niki Caro i njene Sjeverne zemlje). Ali, nema razloga za zbunjenost: većina žena same sebe neprekidno procjenjuju patrijarhalnim aršinima, kao što i neki muškarci uspijevaju iskoračiti iz njih.
U takvoj konstelaciji odnosa raskošan talent obiju protagonistica i djela koje su za sobom ostavile ne bi bio dovoljan razlog čak ni za adekvatnu recepciju, a kamoli za film (gorak okus ostavlja činjenica da je Frida Kahlo, unatoč godina uloženog truda feminističkih povjesničarki likovnosti na skidanju recepcijske prašine sa njene umjetnosti, planetarno popularna postala tek kad je Madonna kupila njen autoportret!) da nije njihovih turbulentnih i tragičnih biografija, dovoljno zanimljivih za široki publikum. Filmovanim sudbinama zajedničko je još nešto za što se zdušno lijepi radoznalost blaziranog (ne)ukusa, njihov hendikep i njihova nesreća: Frida je, nakon teške saobraćajne nesreće u mladosti i 34 operacije, živjela s jedva podnošljivim bolovima, a Slava je od rođenja bila gluhonijema. Frida je umrla u 47 godini, Slava je skončala u ludnici. Djelo obiju slikarica za njihova života nije vrednovano onako kako zaslužuje, ostavši u sjeni njihovih partnera, čuvenih slikara svojega doba, Diega Rivere i Bele Čikoša. Istom iskušenju, nažalost nisu umakli, niti odoljeli ni filmovi o kojima je riječ -neki/e kritičari/ke smatraju da bi naslovi ovih celuloidnih glorifikacija bili manje promašeni da su one nazvane Diego i Bela. Međutim, postupkom nesvjesnog eufemiziranja i oni su karikirani, možda više no što zavređuju, uprkos karizmatičnim interpretacijama Alfreda Moline i Mikija Manojlovića, ili baš njima markirano. Krivica obojice sadistički narasta, pa učas ispuše, trčkarajući ili šetkajući se između zlosretnih povijesno-političkih poredaka i mutnog duha epoha na prijelazu stoljeća, kojima oba do grla pripadaju.
No vratimo se našim 'glavnim' junakinjama čija nam suština ostaje upadno nevidljiva. Ono što se jednom odigralo kao neopozivo u slučajevima dvije slikarice više no očito logično bi bilo da ne vrijeđa falocentrični škrtački ukus. Jer, limite i pragove dopustivog, baš kao i njegova prekoračenja, propisuju muškarci-kavaljeri-patroni beatifikacije značajnih buntovnica, ustanovljeno mrtvih, ili bar na izdisaju. Razlog te pobune, pak, uvijek sretno preživi ever after. A žene u ostavci, za račun jedne od uobičajenih funkcija, upaljene su na lomači muško-ženskih relacija tek da osvijetle tegobe i opterećenja komandujućih, dok je njihov doprinos socijalnoj metamorfozi vladajućeg nepoštenog i nečasnog ponašanja dvostruko amortiziran. Razbijeni mozaici fragmentiranih burnih i potresnih sudbina obično bivaju bez 'feminističkog filtera' disonantno posloženi. Kao afektivni hir, histerični refleks, a ne utemeljeni ispovjedni rezime, shvaćena je i Fridina opaska kako je Diego, uz nepodnošljive bolove, druga "velika" nesreća njenog života. Kao što i daleko veću težinu ima Picassova patronizirajuće-laskava rečenica kako niko ne zna naslikati glavu kao Frida Kahlo, od njene tvrdnje koja je poslužila kao moto ovoga teksta (izgovorene a propos njene vještine slikanja autoportreta) čije se ignoriranje transponira i šire, niječući i njoj i gleadateljki/u pravo bivanja subjektom, nego tek reprezentacijomdominantnogdruštvenogporetkauogledaluekrana/ekranuogledala1 u sferi uvriježene patrijarhalne reprodukcije simboličkog kapitala (Bourdieu).
Rutinom pomenutih filmskih priča, spotovski i-lustrativnih, ispuštena je, preciznije, prokockana prilika da prenaglašeno fokusirani hendikepi obje žene budu sagledani kao mjedeni kostimi. I to bez suvišnog dociranja o modnim kreatorima, dakle bez deplasiranog psihologizma i sociologizma. Međutim, kad god se dronjci i prnje na silu navučeni na intimu efektno kadriraju, onda zavodljivo dekoltiraju upravo ono što je sporedno. Karakterizacija likova kojom bi se vidljivijim učinio bešumni i teško uočljivi žrvanj diskriminiranosti u velikom luku je zaobiđena, u najboljem slučaju ovlašno dotaknuta i nabačena. Ma kako uporno se, pažljivo osluškujući, kuckalo po zidu, na njemu se ne ukazuju nikakva vrata, nema tajnih prolaza do onog prešućenog. Matanić je uspio, za razliku od Finih mrtvih djevojaka, demonstrirati, iako neintendirano doduše, ali i ne manje zločesto, što to znači nevidljivo ostaviti takvim, odnosno demonstrirati kako izgleda vizualizirati nevidljivo.Vođen istom onom analogijom kako se uz malo raskrivenosti izaziva erotski naboj, samo ovdje u kontra smjeru, gdje vidljivo zabašuruje ono što je valjalo pokazati: grotesknost nezavidnog položaja umjetnice. U promišljenoj inscenaciji umijeće režije prevagnulo je nad motivom i zamisli, iznevjerivši tek okrznuti temat. Ili je Robert Perišić, prilično "neužasnut malim troškovima", ispustio priliku za scenarističko poentiranje da, više no zahvalno, gluhonijemost protagonistkinje apostrofirano pretoči u vizualno, čime bi predupredio pribjegavanje egzibicionističkim improvizacijama autora da unutarnju agoniju čupa van kukama simbola. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako je to izgledao odbačeni scenarij koji je navodno ponudila Sanja Vejnović, koja je (uzalud!) maestralnom interpretacijom Slave pružila maksimum u striktno zadanom okviru u kojem ju je redatelj podvrgao zahtjevnoj ekspresivnoj pantomimi, neverbalnoj igri, baletnoj glumi. Međutim, fenomenalna glavna glumica klimav je i nedostatan alibi, kako u toku gledanja, tako i po recepcijskom odstajalom dojmu. Nismo nagrađeni za strpljenje niti je iskazan almodovarovski senzibilitet za duboko poštovanje ženskog, koje je rafinirano podjednako prisutno i u Todo sobre de mi madre, Habla con ella kao i u posljednjem, izvrsnom ostvarenju Volver. Hrvatski reditelj tog se nerva držao u Blagajnici i posebno u Finim mrtvim djevojkama, te nije pogriješio niti podbacio. Kao ni scenarist Michael Seitzman u adaptaciji North Country Clare Bingham. Sasvim dovoljno da potkopa floskulu kako je isključivo gay kulturnom misionarstvu otvoren i dohvatljiv pristup razumijevanja kompleksnog svijeta 'ženskog, odveć ženskog'. Tim je veća šteta što je tragizam plemenite naive darovite slikarke bolno neprepoznat i brutalno zanijekan i u karambolu sa šovinstičkim ambijentom biva amortiziran, naoko pobočnim i diskretnim dočaravanjem trauma i frustracija kojima je izložen njen muški partner-suputnik, ne i sapatnik. Tako je prikaz autentičnosti jezivo bolne pozicioniranosti ženskog izigran, da parodiramo kritičarsku zloupotrebu Dogmina postulata, kamerom ne iz ruke, nego preko k.a, jer nam rezultat sugerira adekvatan sarkazam.
Nije problem, ali nije nimalo utješno, uz Almodovara uknjižiti još pokoji izostanak ogrješenja u filmskom portetiranju žena. Evo nekih autora nepodleglih napasti brzopletosti: u Iris, Ljubavnici Venecije i Satima, Iris Murdoch, Veronica Franco i Virginia Woolf prošle su neukaljane, pošteđene ishitrenog i nespretnog nizanja i montiranja slika. No očito ni predlošci ni predprodukcijski istraživački projekti koje potpisuju Richard Eyre/Ian McEwan, Marshall Herskovitz i Jeannine Dominy/ Margaret Rosenthal, Stephen Daldry i David Hare, odnosno Michael Cunninghem, ne zlopate se od manjkavosti. Njih oskudica podataka ne stimulira na prekomotnost pristupa. Ni traga pseudoamnestiranju perfidnog socijalnog okružja kao i njegovih prepredenih utjelovljenja. Niti nedorečenosti niti raskoraka audio i video dimenzije u smislu egzibicionističkog reduciranja i pretakanja unutar smjelo poduzetih poduhvata nazrijevanja kompleksnih sudbina velikih žena. No, zato od tih suptilnih uradaka totalno odudaraju mizerni pokušaji ekranizacije života Silvie Plath i Dorothy Parker, koje potpisuju Christine Jeffs i Alan Rudolph/Randy Sue Coburn, tetošeći otužna personificiranja pjesnikinja u izvedbama Gwineth Paltrow i Jeniffer Jason Leigh. Vrlo blijeda izdanja u uporedbi sa Kate Winslet/ Judi Dench, Catherine McCormack, Kidman/ Moore/Streep iz maločas pomenutih filmova. Adorno je s pravom zamjerio Stefanu Zweigu na njegovom sitničavom prebacivanju, izrugivanju i moraliziranju Verlainu zbog pjesnikova životnog posrtanja kao nevažnog po njegovo djelo. Tim tragom, sve slabosti su naprosto iskupljene činjenicom što se autor/ica bezrezervno postavlja u nezavidnu ulogu 'teturavog i krhkog instrumenta umjetnosti', a upravo to biopic melodramoleti najčešće i vrebaju plitkom psihoanalizom, oni holywoodski tu su bez premca po lakomosti na biografije garnirane ekcesima, usredotočujući se na skandalozne epizode koje lešinare nad stvaralačkim podvizima. Istina, pokušala je tome umaći Juliet Taymor, animirajući svoj film Fridinim slikama, no poprilično plitko svodeći u cartoon-maniru prikazana djela isključivo na reakciju na traumatične i bolne događaje iz slikaricinog života, otimajući im tako njihovu slojevitost i dubinu.
Slava i Frida su tek eho koji se ne da stišati u izolacijskom poretku falocentrizma i patrijarhalne dominacije gdje je diskriminacija ženskog konstanta upisana u svaki poredak, čijem ignoriranju doprinose moćni faktori koji sabotiraju razbijanje esencijalističke predstave o "vječnom ženskom", minuciozno opaža i Pierre Bourdieu, u Vladavini muškaraca2. Stoga se krik koji su uputile ove dvije tragične sudbine, penje prodornije, pa zato ni recepcijska rezonanca, i njihova života i djela, ne smije biti prigušena, niti pak izgovorena neoprostivom površnošću analize koju zaziva, naročito ne prokockana lošom navadom polovične obrade. Takva filmska vizualizacija, pod ruku s atraktivnim rekontekstualiziranjem narativa, nastoji nahraniti proždrljivu čeljust malograđanske radoznalosti, koja je inače talac provjerenih klišea.
Bildanje moći na svim razinama simboličke komunikacije ne samo da ne propušta nego uživa u tome da objesi zvono na žigosane prijestupnice, skrnaviteljke, vještice, bludnice, zavodnice, neposlušnice u svoj svojoj 'naklonjenoj, dobronamjernoj' interpretaciji spolne-rodne konfliktnosti. U stvari, pomjera se sa politički nekorektnog i nezahvalnog zadatka izravne torture ka temperiranju zvuka što ga proizvodi jednom okačena signalna omča, tako da očigledne nepravde prolaze neprimijećene. Te strategije, tendencije i prakse ne-svjesnog stigmatiziranja ženskog, lažno oprirođene kao neumitan zakon, sociolog Bourdieu drži posljedicom opasne zamjene teza - opravdavanja odnosa muške vladavine njenim upisivanjem u biološku prirodu roda, koja je i sama, ta 'priroda', jedna naturalizirana društvena konstrukcija. Začarani krugovi mizoginije i diskriminiranosti binarnog svijeta trpe 'tolerantne' indekse feminizacije i emancipacije društva, sve dok se ne zbacuje ruho žrtve, već se nosi kao pret a poter. Jedna od kratica-prečica orgijastične argumentativne pokvarenosti takvog ustroja jeste tvrdnja kako su to stanje 'skrivile' same žene, ergo, to je njihov mazohistički patent i izbor. Sado vražićak se, eto, samo sažaljivo, saučesnički priključuje i dodaje nove naslage prešutkivanju, zataškavanju, gušenju, precrtavanju, brisanju...
|
1 o nekim dilemama feminističke teorije filma vidjeti - Joan Copjec Ortopsihički subjekt: teorija filma i recepcija Lacana, u prijevodu Branke Arsić, Ženske studije, 9-10
2 Pierre Burdieu, Vladavina muškaraca, Univerzitet Crne Gore, biblioteka Femina, Podgorica 2001, prevela Mileva Filipović |
|
| Sadržaj >> |
|
| |
|
|
