Propovjeda se, da je jedan od kipara, pri dovršavanju zvonika katedrale Notre Dame u Parizu, uporno klesao glavu jednog od brojnih kipova i da niti on niti kip nisu bili vidljivi s platoa pred katedralom. No, udari čekića o njegovo dlijeto su odzvanjali i remetili svečarsku napetost u iščekivanju kardinala i svite, koji su trebali posvetiti iznimno djelo ljudskih ruku. Opominjali su ga da prestane, jer se taj kip ionako ne vidi s platoa pred katedralom i stoga nije niti bitan kao oni na portalima i u samom svetištu. Kipar je , na to odgovorio da je točno da kip ne vide pogledi pred katedralom, ali da sve to što on radi vidi Onaj iznad ( pokazujući palcem klesarske desnice na tirkizne nedoglede). Nastavio je i dalje raditi, dok nije dovršio što je naumio.
Moguće je iz ove anegdote izvući nekoliko esencijalnih spoznaja o umjetnosti, o umjetniku, o njihovim zadaćama. Umjetnost ne nastaje ljudskom voljom i nije joj zadaća uljepšavati ovaj svijet. Ona nastaje realitetima onostranih, transcendentnih, opredjeljenja u kojima je čovjek, umjetnik samo fluid prenošenja astralnih energija u vremenske i prostorne okvire dostupne svekolikim ljudskim, pa i spoznajnim moćima. Umjetnošću se dakle, astralne, vječne dimenzije trajanja obraćaju dosuđenim, mjerljivim i ograničenim koje, među tolikim stvorenjima, baštini i ljudski rod. Stoga, nema se što umjetnošću uljepšavati na dosuđenom nam svijetu, jer ljudske ga oči i ionako ne stignu, u svojoj dosuđenosti sagledati u cjelosti.Svijet kojega živimo treba umjetnošću mijenjati, mijenjati kako bi bio astralniji, kako bi se ono najljepše i najplemenitije u čovjeku: duh, mogao živjeti u punoći i smislu dostojnog mislećeg bića. Ljudska ukletost je i sadržana u čovjeku darovanoj slobodi svekolikog djelovanja i stvaranja, u njegovoj dosuđenosti. Ljudski rod bi, moguće je, bio bolji da takve slobode nema i da mu nije imanentna. No, u tom rodu je oduvijek bilo onih koji su naznačenu slobodu osvješćeno uzimali kao dar, veći od svih darova, uzimali kao plemenitu zadaću, u kojoj valja djelotvorno djelima zahvaljivati kroz dosuđeno životno trajanje, na stvaranju i oblikovanju duhovne stvarnosti, vizualnim jezikom, u misiji mijenjanja svijeta prema mjerama i sadržajima tirkiznih nedogleda.
U svjetlu naznačenog, namjera ovog razmatranja je pronicanje u moguće, nerasvijetljene i preskočene, ikonološke supstrate sjajne ikonografije neponovljive umjetnosti medijevalnih mramorova, tako upečatljive za Bosnu i Hercegovinu i nihovo dovođenje u suodnos s ovovremenim usudnim trajanjem. Mramorovi ( stećci) su popisani, prebrojani i tumačeni onako kako se moglo i stiglo i kao što su prilike nalagale, ali rijetko se ulazilo u ikonološke slojeve ovog, po svemu iznimnog stvaralaštva.

 II

Ovi dragulji romaničke plastike razložno su, sagledavani uglavnom ikonografskim obilježjima, ugrađivani u kršćansku provenijenciju. No, nisu li mramorovi emanirali, u prvom (ciljanom) redu, temeljne ljudske vrijednosti, spoznaje, kojima je i prva, a i prava namjera mijenjanje svijeta? Nije li svijet barem u ovo vrijeme i u mjestu njihovog intenzivnog stvaranja, uistinu bio i mijenjan, i to u tolikoj mjeri, da je svojim mijenjanjem postojao pragmatičnim životnim izazovom za okruženje koje je pritiscima i silom nastojalo " istražiti" to mijenjanje svijeta? Kada se naznačenim upitima i promatranjem upre pogled prema plemenitom mramorju onda temeljno ikonografsko obilježje prestaje biti lik viteza, ratnika, lovca, onda to postaje košuta, gonjena ili samo slućena, onda to postaje loza ili vitica, onda to postaje oblik hiže samog mramorja.
Mramorove su podizali i ostavljali bolje stojeći, imućni kristjani medijevalne zemlje, Bosne i Hercegovine, i rubnih područja oko nje. I njihovo je polazište Evanđelje, kao i moćnih crkava u njihovu okruženju. Samo, oni su se držali Evanđelja u samoj biti, arhetipu, živeći ga i potvrđujući življenjem. Ljudi su sestre i braća, kako je govorio i Onaj koji je raširio svoje raspete i prikovane ruke od sunčanog izlaska do zalaska. Ljudi su, uistinu, u svojoj biti, djeca tirkiznih nedogleda i jednaki. Jednaki kao što su jednake i košute gonjene, s krupnim očima napunjenim strahom nad trajanjem u istrajavanju, u svijetu grijeha, nevjere i izdaje i svakog zla.
Kristijanski dijak-klesar poistovjećuje se, a poistvjećuju se i oni kojima vizualizira poruku na mramorovima, s tom košutom, gonjenom, osamljenom, malenom. Malenom, ali slobodnom! Nju gone, žele trgati, peći i jesti. Nezaštićena je i osamljena, jer je slobodna. Ona ne poznaje međa i ograda, sve je njeno dokle joj pogled seže i noga dopre, a opet ništa nema i svugdje je gone lovci hudi, jer, svijet je premrežen ljusdskim mjerama, ogradama, međama i odlukama. Njoj valja kroz tu mrežu ako hoće osjetiti svoje trajanje, ako hoće puniti svoje krupne, lijepe oči, sunčanim izlascima i zalascima, rosnim kapima s travki koje sitno i rijetko grize zbog čestih gonjenja, ako hoće ustajati kad hoće i lijegati gdje može. A, iz te mreže uklete i ljute, sluti vrške ubojitih, oštrih, smrtnih strijela s napetih lukova, jer ju je lako pogoditi razotkrivenu na sedefastoj i pustoj mjesečini, zastalu, uzdrhtalu, u potrebi sklanjanja pred brojnim ponuđenim joj izlazima koji vode još više i još dublje i još luđe u spomenute mreže ljudske. A, ona bi željela i morala biti slobodna! To je njezin jedini izlaz, kojeg valja platiti cijenom krvave grude, na mjestu gdje joj koljena klecnuše od uboda usudne strijele, iz koje će isklijati i razlistati se loza, vita i plemenita. Nije, dakle, za košutu smrt kraj, niti njega ima!

III

Iz smrti će niknuti nova loza, loza trajanja u vječnom istrajavanju. Oni, koji poput košute gonjene, to shvate, shvatit' će koliko su maleni, maleni i slobodni. Blago takvim, jer njihovo je kraljevstvo tirkiznih nedogleda, oni su, uistinu, bogati!
Tako je košuta gonjena na sedefastom mramorju kristijanskom, u zemlji bosanskoj i zemlji hercegovačkoj, uistinu, promijenila svijet, u vrijeme, i na mjestima kojima je hodila. Ta promjena je zasjala svjetlom preko navikle ljudske mjere, postala je opasnim, smrtnim izazovom onima kojima to svjetlo obasja isuviše pred očima, ukaza na mogućnost dragocjene, heretičke slobode trajanja. Košuta je, na kraju, kako je isklesano, ustrijeljena od zapjenjenih lovaca na konjima, a i bez jih, loza je iz krvave grude iznikla, izvila se i razlistala, i od svega je, do dan danas, ostala kamena hiža, sunčanim zrakama obgrljena i nebrojenim kišama, kroz stoljeća, iskupana, hiža koja je izdržala i istrpjela sve "istrage" ugarske, "pohode" dalekog i stranog Orijenta, "podrške" preko sinjega Jadrana, hiža istinskog i jedinog stvarnog postojanja: postojanja i trajanja u duhu besmrtnom. Kristijani bosanski i kristijani hercegovački su se u vremenu svom i dosuđenom našli na usudnom, nezaštićenom, brisanom prostoru, na zemlji svojoj, obrubljenoj umreženim, neutaženim, ljigavim, interesima onodobne globalne svijesti, koja nikakvu, a pogotovu svjetonazornu, različitost nije podnosila. Dapače, smatrala ju je smrtnom opasnošću koju valja u korjenu zatrti. No, krisitjani izazovu vremena i trajanja odgovoriše mudro i postojano: odgovoriše umjetnošću kakve ne bijaše ni prije, a niti poslije njih. Odgovoriše neviđenom vizualizacijom svog svijeta, u vremenu svom i na zemlji svojoj koja se, i stoljećima poslije njih, s divljenjem i poštovanjem spominje. Ostadoše, tako, samosvojni i neponovljivi, u svom kamenom sedefu i kada im dosuđeno vrijeme prođe, ubilježeni u supstrate globalne ljudske svijesti kao stvarateljska snaga kojoj se nisu mogle određivati granice ljudskim mjerilima, htijenjima, niti ikakvom silom, kao snaga koja je izvirala iz imperativa neobjašnjivog i neobujmljivog sveopćeg stvaranja, kojemu se podčinjava i onaj kipar na Notre Damu.
Razmatranje, slijedom iznešenog, iznjedruje, pred sedefastim mramorovima,otrežnjujućiupit:nisulimedijevalnidijacisvojomvizuelizacijom svoga onodobnog svijeta, samosvojno i mudro ostavili miljokaz životnim izazovima vremena današnjeg, kojega baštinimo i kojemu svjedočimo?

IV

Kako se dogodilo da su ovodobni baštinici zemlje Bosne i Hercegovine dopustili gotovo bespogovorno prihvaćanje zahtjeva i očekivanja globalne svijesti, uz istodobno zatomljivanje temeljnih postulata Svestvoriteljske snage i ljepote? Nije li se to u njima nebo naoblačilo i zakrilo bisernu čistoću u puninu tirkiznih neobuhvata? Naoblačilo se, uistinu! Jer, prestalo se već poodavno stvarati po dosuđenoj slobodi, o kojoj je bilo riječi, a i ono što se moralo činiti pod imperativom životnih potreba, činjeno je u sljedbi i oponašanju drugih, svekolikog bijelog svijeta. Napušteni su, a onda i slijedom žilavog istrajavanja i zaboravljeni sami korijeni mudrog i prosvijetljenog postupanja dijaka romaničkih koji su znali da oko zemlje njihove, plemenite i dobre, obitavaju oni koji im nisu skloni i koji su različiti, ali su uporno i strpljivo, stvarajući za buduća, ovodobna, stoljeća svoje mramorne hiže duha, hižama i onim što se vidjeti i iščitati na njima moglo, uvjerljivo potvrđivali arhetipno načelo svog evanđeoskog svjetonazora: da trajati treba pošteno, da nikog dirati ne treba i da svakome dati treba ono što mu i pripada. Unatoč svemu, danak globalne svijesti već ubire svoje plodove u ovoj skromnoj, lijepoj i nekada i prkosnoj zemlji.
Prkos je već odavno zatomljen, u knjige i pod napuštene i zarasle mramorove ostavljen. Oni koji ukazuju na ove pogubne životne propuste, bilježe se u ovovremene svijesti čudacima i zastranjivačima, a svekolike zavodljive i zaslađene vizuelizacije ovovremenosti, u zemlji čudnoj, ali našoj, obavljaju se po prihvaćenim, iscjeđenim, trgovačkim i farizejskim načelima, a ne iznjedrnim, uistinu stvorenim, autohtonim, svojim. Nedavne stravične ratne patnje i svekolike kušnje samo su pospješile i ubrzale istu. Stoga, ova napaćena zemlja, ovovremenom vizualizacijom, koju joj, na kob, učiniše sama njezina djela, po svemu upućuje na doživljavanje pravog vašara, duhovne gužve i besciljnosti, u kojima jedino blistaju plodovi zastrašujućih probisvjetnih i kičastih filozofija i šiljci usudnih "svekolikih lovaca na košute".
Nije li se ispunilo vrijeme za ponovno, preporodno isklijavanje i razlistavanje loze, koja će stvarateljski duh potomaka medijevalnih dijaka prosvjetljujući ustremiti prema nadolazećim trajanjima, u svim različitostima, koje će sve obagatiti i koje jesu jedino i istinsko bogatstvo po Onome koji je započeo svako i sva stvaranja. Jer, kob ovovremene opažajne zbiljnosti, ove dobre, nesretne zemlje, jeste nastojanje poistovjećivanja svake vrste. Sve se na pitomim obalama rijeka, na blagim pobrđima planina bosanskih i hercegovačkih hoće napraviti i podesiti kao i na obalama i pobrđima Temze, Sene, ukletog Atlantika, ili pak Tigrisa, Nila, Bosfora, suvremenog Perzopolija. Tako se dolazi do kulture podaništva i mutavosti. U takvom trajanju nema vertikale. Vrijeme je za sagledavanje vlastitog i neponovljivog odraza u životnim zrcalima, takvih kakvi jesu i kakvi su jedino mogući, odraza u kojima će umjetnici ove zemlje sagledavati mogućnost stvarateljskih domašaja koje izazivaju životni izazovi, baš u ovoj zemlji, koje izazivaju krici košuta ranjenih upravo u ovoj zemlji, jer drukčiji su izazovi životni i krici ranjenih stvorenja ovdje. Jedino kroz to: drukčije, moguće je doprijeti do spoznaje Prapočetka i načela vječnosti, do veličine i ljepote u svekolikoj različitosti trajanja. Takvo znanje oslobađa! A, što je, na kraju, veće od slobode, koju je jednom na ovim prostorima, na mramorovima, osvojila košuta? Jer, ona, uistinu, jeste u Kraljevstvu tirkiznom zauvijek, a živješe samo u vremenu odsuđenom i nikakve strijelice lovaca znojnih njezinu dušu ne izgiboše. Putom rečenim bi valjalo hoditi, radi ponovnog dosezanja ljepote stvorenog oslobađanja, kakvu je dosegla okamenjena sedefasta košuta.
U tome nemjerljivu odgovornost imaju ovovremeni dijaci. Jer, dijaci svako vrijeme oblikuju, i tim oblikovanjem bilježe trenutke u nezaustavljivom trajanju i neobujmljivoj snazi. A oblikovanje vremena jest varljivo i korisno zaustavljanje vremena u dosuđenoj i prosvijetljenoj slobodi, darovanoj čovjeku, dijaku, od neobujmljive snage. Varljivo je, jer, vrijeme se, unatoč svemu, zaustaviti ne da, a korisno je, jer jedino oblikovanjem svoga vremena, u zemlji svojoj, plemenitoj, uz to i prkosnoj, moguće je, ipak, pronaći i izraziti smisao svome dosuđenom trajanju.
Tako se nađoše u suodnosu klesar-dijak i košuta-smisao u ovom razmatranju. Vrijeme, ionako, nezaustavljivo traje i tako će ostati zauvijek. Ne uspijemo li oblikovati svoje vrijeme, na svojoj zemlji, dobroj i plemenitoj, nećemo niti naslutiti, a kamo li potaknuti, svoju košutu od sedefa kamenog i: bismo kao i da nismo! A, valjalo bi biti, kao da se, uistinu, i bilo!