Kog vraga traže na Nebu svi ti slijepi?
Charles Baudelaire

Iako je umjetnost poetična apoteoza vlastita vremena ne umiju svi umovati slike, oživjeti stvarnost mrtve prirode, obojiti mrak predodžbe i prodrjeti u akt tajne. Čovječanstvo nije tek jedan žanr zahvaljujući očitovanju umjetničkog individuuma. Ljudsko oko ne vidi sve, kao što kist prenosi na platno čovjeka i tek slutnju, a ne konture njegovog ratia i osjetilnosti. Strast se podrazumjeva, nagovještava ili svojski bojom prepričava, ona se u gotovim oblicima ne opaža na slici. Ljubav i Boga nikad nisam vidio. Um i osjetila dobijaju na obradu uočenu, uprošćenu materiju prirode, ali vid ne registruje njenu pokretačku silu, koja je realna koliko i naš nevidljivi duh kao vrhunsko čulo. Krajnost ne postoji, jer smo, predodređeni granicama perceptivnog i osjetilnog obrazloženja pojavnog, nemoćni doprijeti do Nje. Krajnje vrelo ne može se opipati, niti popiti, krajnje bučno ne čujemo, krajnje brzo izmiče opažaju, krajnje svijetlo osljepljuje ... Tek duša, to sveukupno osjetilo, osjeća Krajnost - Boga kao aksiom. Neke takve, neomamljene svrhom, skidaju mrtvački pokrov izvezen slovima, tih ikona stvarnosti, sa jezika sterilisana mehanikom označavanja gotovih, instant pojmova, stanja i slika, i crtaju snen mjesec zapleten u nadignutu krošnju crvenkasta čempresa, nalik malim raskrvavljenim koljenima. Ova slika nije nova, opredmećena iluzija koja se ogleda u podvalama pojmova, nego poliperspektivnost kao nadilaženje jednoznačja i samoobmana uma, kao razlomljena realnost posmatrana sa svih strana i vidika duha.
Sreća i umjetnost je lišiti percepciju od mehaničke volje razuma da oslovljava pojmovima, lišiti je tjeskobe arhetipa, osloboditi nedomišljenosti utamničene u mrak netačnih pitanja. Zaturen pogled vratiti u oči i učiniti vidljivim nezgotovljenu stvarnost. Tako će se obezvrijediti puko obilježje, oplemeniti dojam bez svodnika, bez dekoracije znakovlja i ruha dresiranih nazora. Tako će se progovoriti o neizrecivom i neočiglednom.
Neprevedivost na preupotrebljeni jezik frazema koji stoluje u našoj memoriji i koji se, nažalost, reproducira u govor, osnova je ekspresivne funkcije svakog poetskog obraćanja, jer je svakodnevna komunikacija svedena na onečišćeni, frazeološki razgovorni, publicistički i politički jezik, tako da nam istinska čistota preostaje u književno-umjetničkom, odnosno poetskom jeziku i umjetnosti uopće koja još jedino nije izgubila sposobnost kazivanja percepcije duhovnosti. To je kombinacija nadarenosti i prokletstva viđenja neočiglednog, svega onoga što mnogima izmiče opažaju pa su, na sreću ili nesreću, uskraćeni za punoću prepoznavanja i nijansiranja ljepote života i usuda prolaznosti, uskraćeni za zaokruženu istovremenost nježnosti, ljubavi i straha.
Zašto da brine je li oko slijepo uobrazilo i slatkoumno vara kad smisao bitka je u ljepoti sinestezije osjetilnog ?! Ljudski je htjeti znati čime Ga spoznati, šta je nadgradnja ili nadomještaj za olistalo drvo, bedro golo, naslage boja između neba i mora ... Nek umre pamćenje smrću tijela. Obavezuje htijenje vizuelna uma da se uzgoji sve što pogoduje užitku življenja, ali ono raste i natkriva do potpune naklonosti životu. Srećom podložni smo vremenu i želji za zaboravom. Pakao je prokrijumčariti u duši sjećanje na mirisne i šarene ukrase žića.
Smrću osjetilna postojanja ne nastupa nepostojanje, već postojanje neukorjenjeno u predrasudama taštog razuma i zadahu društvenog morala otuđenog od nepatvorene, smjerne ili osobenjačke vrline. Nepojmljiv Bog nema svojstva čovjeka. To je nezačeto, bespočetno i beskrajno postojanje kome nije prethodilo vrijeme. Zbog podređenosti znakovlju očevidnog, bit spoznavanja stvarnosti je manjkava i otuda ne možemo niti zamisliti odljuđena Boga. On je nedokučiv našoj nesavršenoj pameti i percepciji, ali blizak sa dojmovima nekog duha puna stiha, note ili boje. Kontinuum postuhmna duha miruje u umjetnosti sadašnjeg obesmišljena opažaja da vjeruje u živost mrtve prirode na platnu, naličje vječnosti sadržane upravo u množenju duhovnosti i zadržane u njenu izrazu na licu portreta što ispjevava nerazumljivo samo za one koji se smrću završavaju.
Zarad opstanka, umjetnost mora da se opire mrtvilu duhovna svijeta reducirana na artikulisanje pojmovne i tipizirane estetike, ali da se ne iscrpljuje u emotivnim filozofijskim meditacijama o tajnama vidljivog i nevidljivog, jer neke stvari i dimenzije samo umjetnošću su sagledive. - Dekonstrukcija užeglih riječi, jednokratnih očiju sa koljena na koljeno, mrtvorođenih aksioma i epileptična znakovlja, zarad ushićenja pred ljepotom na rasklapanje. To je naročit odmak od slijepa i nijema oslovljavanja eksplicitnih spoznaja zaularena haosa u procjepu između materije i duha. Karakter punine nutrine dobija novu aluzivnost, ali i tjelesnost. Novonastali prizori nisu maštovite imitacije prizora, nego živa, odnjegovana, integrisana čuvstva koja pojačanim, ekspresionističkim žarom ispovjedaju odušak u neklasičnu voljenju čežnje, nemira pred vlatima trave podno humke, vlastite boli ili zaljubljenosti kao posebne sreće koja proširuje sferu slušanja i gledanja kroz odabrane isječke nebeskog doživljavanja života nezatravljena kategorijama sterilna mišljenja. Nekada taj odabir, uz pomoć tijela, vrše same stvari u nehotičnu pamćenju, nudeći podmlađene dojmove, zadovoljstvo čista trajanja i postumno razumijevanje izosjećanog, jer umjetnikove oči su prokleto vječno opšivene uprostodušenim Nebom. Raskidaju pogledom rezu trapavica.
Polazeći od glavnog opsega pojmova, umjetnost dubi svoju zbilju sa svim svojstvima složenih poriva i strasti pojedinca čiji duh nije obamro od vulgarne vrline, ili barem nije ovisan od konvencionalnih nazora i moralnosti. Iako ne podražava osmišljene slike i praslike koje su postale jednoznačan, univerzalan kriterij ograničene, obezdušene ili dokone istine, poetično posvećenje i utočište je u spoznaji sebe u odnosu na život, obolio od smrti i otuđenosti, u bespuću ljudi i civilizacije. Refleksivan iskaz svoje ukazanje obezbjeđuje kroz kondenzaciju izraza i rekonstrukciju odljuđenih simbola koji su izgubili ekspresivnost, čime će se obogotvoriti mrtva priroda oka. Tako se uznosi stvarnost retorične tišine u kojoj se rađamo i umiremo sami, očitovane kroz svojevrsna čuvstva čovjekove osame željne užitaka, vedrine i smisla, povezanih raznorodnim dojmovima u izražajnu cjelinu. Ističući u prvi plan funkciju stvari ubijamo nebesa u njima i stvari izdišu u formama mrtve prirode. Umjetnik mora da uskrsne mrtvi pogled na prizore larvi predmeta stvaralačke prirode.
Zvučnost i slikovitost jezika ili slike nisu prepušteni samozadovoljstvu slikovne ljepote, koja je neupitna tek u skladu umjetničke građe, čije disocijacije razotkrivaju tajnoviti svijet neizrecive zbilje osjetilnosti. Svjestan nesavršenosti boje, oblika, prije svega jezika da nas u punoći iskaže, ali svjestan osakaćenosti mehanička doživljaja, umjetnik je otkrivač motivacije i entuzijazma strasti koja nije svedena na maligne egoistične nagone. Čovjek u kojem umre dijete biva reduciran na agresivno ili zgrčeno samoočuvanje. Umjetnik nema uzrast. Samo umjetnost je pokretač samouočavanja i osvješčivač unutarnje stvarnosti, rječitije, logičnije i realnije od raznih prikladnih manifestacija instikta apstraktna intelekta. Otuda uspjeva da afirmira i integrira banalnosti i duhovnosti poetičnije zapitanosti nad smislom i varkom vlastita vremena. Čak neporočan put u spasenje njeguje kult ne-ličnosti, ako je to mrtvo iščekivanje cilja, bez suptilnosti ovilenjela duha, pripravna i sposobna za interpretacije utvarne smrti s oštrom kazaljkom u ruci. Nametnute hipoteze i premise, ukorijenjene u pobožnu i obrazovanu umu, ne dominiraju nad najtajanstvenijim i najfinijim poticajima osobene subjektivnosti, čija poetičnost se ne iskušava u valjanosti postupaka, nego u preobraženoj i kultiviranoj funkciji čuvstva i intelekta, u uspinjanju duha na čelo uma da smrt ne boli. Opreka jalovoj lucidnosti nije hinjenje ludosti tobože zagonetne umnosti, jer su to novonastale spoznaje kao uzbuđenja pred stvarima, formama, oblicima i raznobojnim mirisima progledala vidokruga. Takve oživljene stvari su instrumenti za umjetnikovu virtuoznost. Uprkos reviziji pojmova, odstupanje od obrazaca vrijednosti je bogohulno zastranjenje u oneobičavanje, ako nije uslijedila spoznaja senzualnom intuicijom.
Ipak, umjetnost ne nadmašuje perfekciju prirode dok estetski deformira i dislocira uprošćen, u racio utamničen opažaj. To nije ni veličanje iracionalnog, jer kompletira raskoš prirode u fiziku doživljena odnosa s ljepotom providnosti obesmišljena dana, ili s razgolićenim Nebom. Rođeni realistični prizori imaju intenzitet vizije našte srca i očiju koji ne laskaju debelo nalickanim predodžbama
o stvarnosti. Umjetnost je odraz neočigledne slike prirode, a hoće da obznani stvarnost strastvena božanstvena umiranja mjerljiva samo vremenom otpornim na sat, a neupakovana u crni granit. Nadrealistička izražajnost konstruira slikovitost okrajka krajolika kome je udahnuta živost kompleksnosti obzora ispod umjetnikovih vijeđa. Takvoj kreaciji treba da je stalo da oslobodi značenja začarana u odrvenjenim riječima, razdvoji boju od pipavih stvari i sve, s rastućom draži mirisa, otjelotvori u osjetilnu bol kad prekipi plavetnilo, a sa dna uma užarena masa udari na prste dok ona, ne žena, nego oživljena sonata, njiše se oko kičme kao striptizeta.
Notom očitovani, očitavamo živahnost odpredmećenih stvari. Nota ne označava ništa, ali je medijum duhovnosti. Slika te opredmećene muzike, koja prestaje biti sama sebi znamen, opjevava doživljaj muzike i neka stanja nesaglediva smisla čiji sadržaj je samo umjetnošću izreciv. Ista ta poezija nije puka interpretacija Emocije, jer je miris lipe plakao nokturno kroz olistao mrak pogleda. Toliko stvari traži da poziraju na slici, da s mornarskoplavim osjećajem sreće obogotvoruju dane preminula vremena, slova da progovore, sjenci da vrate boje. To je negativ onog davnog, obnaženog mirisa poslije kiše kada su obilježja šutjela posramljena pred njenim crvenim obrazima. Nebeskije Nebo je došlo do riječi kroz raspečaćene stvari, misao roda duši, postvarenu boju i ocvjetao zvuk - umjetnošću reproducirani. I ne samo za ljubav lijepe riječi ili posmrtna slova!
Umjetnošću progovoriti o jakosti i bujnosti osjećanja svjetlosti i života preoblikovana u kosmos u sebi!? Preoblikovan ne znači iskrivljen, uljepšan ili patvoren život koji se reflektira u svojoj reprodukciji klasične ljepote pune patetične harmoničnosti, nego prikazan u punijoj, dubljoj i osamostaljenoj spoznaji svijeta. Takvo napregnuće svih osjetila u jedan po jedan dojam jeste, prevashodno, produhovljena poliperspektiva koja kreira ushićena promišljanja u slavu vitalnosti izosjećanog. U mraku tamnice usuda prolaznosti, umjetnost postaje izraz ili tumač naše intime. U stanju samorazumijevanja, punoća iskustva i oplemenjene strasti poboljšava estetiku oduhotvorena opažaja. Geneza vizuelna iskustva jeste radikalna sinteza forme koju je umjetnik istrgao iz šaka ograničene estetike. Novoj realnosti, odnosno osamostaljenoj ili opredmećenoj spoznaji, neće škoditi da koketira sa zatečenom. Doživljena ispoređenja odvode odljuđena Boga u kategorije uma koji je na usluzi poetičnoj duši. Duh ostaje bez otrcanih simbola i dogmi, i postaje svjetioničar na putu blaženstva, prokletstva i milosti u Boga, neutopljeni samo ako ne otprirodi. Umjetnik nije ubog u Bogu tek ako je istinski istumačivač smrtna života i božanstvene smrti. Za života mu se najčešće ne smiju sreća i slava koju daje masa kada nagrađuje ono što je nalik obrascu njene gluposti i zaludjele logike.
Umjetnikov realizam nema globalnu poentu jer se ne dosaopštava u jednoznačju, jednoličnosti i tromosti pouzdanih pojmova iz skladišta dogmi zbiljnosti kao krivotvorine umjetnosti. Kakav podstrek za podsmjeh i poeziju.