Prolog ili namjera
Naziv temata Zeničkih sveski jest "Vizuelizacija svijeta/svijet vizuelizacije". Teorija baš i nije, što bi rekle kolege Englezi, "my cup of tea". Neki dan sam počeo čitati knjigu Žarka Paića Slika bez svijeta. Napisati prikaz knjige? Ne; u temat bi se, mislim, bolje uklopio odlomak iz knjige, negoli njezin prikaz. Pada mi na pamet knjiga Svetlane Slapšak Ženske ikone dvadesetog veka. Napisati nešto o ikonama suvremenog svijeta? Nekoć sam za Dane napisao nekoliko takvih tekstova. Po kojem ključu izabrati ikone? Totalno impresionistički, totalno intimistički, objektivno statistički? S tim mislima izlazim iz kuće. Na ulici djeca razmijenjuju samoljepljive sličice fudbalera: prekosutra počinje Svjetsko prvenstvo. Samoljepljive sličice -to su male intimne ikone suvremenih djetinjstava. I ideja je tu. Pisaću Dnevnik o Svjetskom prvenstvu. Fudbaleri su moderne ikone, a nema bolje metafore vizuelizacije svijeta od fudbalske utakmice. Prenose utakmica iz Njemačke gledat će, barem prema statistikama, više od milijardu ljudi rasutih po cijelom svijetu. Mogao bih, u krajnjoj liniji, svom naumu dati i teorijsko opravdanje: od Ekovih napisa o fudbalu preko Sloterdijkovih razmišljanja o stadionu do nekih radova Ivana Čolovića. Računam, međutim, temat će biti prepun tekstova koji analiziraju "Vizuelizaciju svijeta/svijet vizuelizacije"; neka onda barem jedan tekst temu, za promjenu, ilustrira. Uostalom, i ilustracija je forma vizuelizacije.
1. Ljepota simetrije
Njemačka-Kostarika,
Minhen, 09.06. 2006. u 18:00,
64950 gledalaca
Prije šesnaest godina u Italiji, selektor Kostarike Guimareš na leđima je nosio broj devet. Njegov njemački kolega Klinsman nosio je broj duplo veći: osamnaest. Onomad se, međutim, nisu direktno susreli na travnjaku. Danas nepostojeća Čehoslovačka u osmini finala je izbacila Kostariku, da bi u četvrtfinalu bila i sama izbačena upravo od Njemačke. Čehoslovaci su, dakle, spriječili igrački sudar Guimareša i Klinsmana, a šesnaest godina kasnije oni će se sukobiti kao selektori svojih reprezentacija, i to u prvoj utakmici osamnaestog svjetskog prvenstva.
Guimarešovu kostarikansku devetku danas nosi Vančope, a Klinsmanovu njemačku osamnaestku prezimenjak onog nesretnog Bete iz Zarobljenog uma Česlava Miloša -Borovski. Obojica su meč počeli kao ključni igrači svojih ekipa. Klinsman je utakmicu otvorio onako kako se i očekuje od domaćina i favorita i još Švaba: napadački, ali bez srljanja. Šahovskim rječnikom: prvi potez -e4. Guimareš se odlučuje za sicilijansku odbranu: bez igre na remi po svaku cijenu; šansa za pobjedu postoji. U trećoj minuti -Frings tuče snažno iz daljine, a lopta trese mrežu tek izvana i odozgo. Već u šestoj minuti Lam sa strane zakucava u suprotni gornji ugao. Nemaštoviti kibiceri već citiraju Linekera. Ipak, već u dvanaestoj minuti (3,6,12) Vančope se anrijevski elegantno izvlači iz ofsajd zamke, baca korak i Lemana baca u očaj. Već je 1:1. Novine pišu da je Vančope nedavno imao pregovore oko transfera u zagrebački Dinamo. Najbolji Kostarikanac prije šesnaest godina bio je dinamovac Hernan Medford, njegov gol Švedskoj doveo je Kostarikance u osminu finala; ima nekog vraga u toj simetriji. Pet minuta kasnije, Klinsmanu pada kamen sa srca: njemački Poljak Klose onako pančevljevski gura loptu u gol i Švabe opet vode. Dvadeset osam minuta prije kraja prvog poluvremena Klose golom proslavlja svoj dvadeset osmi rođendan. Tri gola u trećini poluvremena! Igra se malo smiruje. Sedam minuta prije poluvremena Vančope je ponovo sam pred Lemanom, ali pomoćni sudija diže zastavicu. Kraj poluvremena: petnaest minuta pauze, a zatim mirnih prvih petnaest minuta nastavka. Kao da u ogledalu gledamo prvo poluvrijeme. U šesnaestoj minuti nastavka strelac posljednjeg gola u prvom poluvremenu daje prvi gol u drugom. Klose, 3:1 za Njemačku. Dvadeset i devet minuta prije kraja Klose golom proslavlja ulazak u dvadeset i devetu godinu života. Dvanaest minuta poslije, strelac drugog gola u prvom poluvremenu daje drugi gol i u drugom: opet Vančope, opet anrijevski brz i anrijevski elegantan trk i Anrijev klupski kolega Leman je opet nemoćan. Opet je (samo) jedan razlike:
3:2. Klinsman je opet nervozan. Međutim, da bi simetrija bila potpuna meč mora završiti Frings. Tri minute od početka tukao je izdaleka i tresao mrežu izvana, tri minute do kraja ponovo tuče izdaleka i sada - kako se to kaže - skida paučinu iz rašlji. 4:2 za Njemačku; 2:1 prvo poluvrijeme, 2:1 drugo poluvrijeme; ABA ABA; Klinsmanova ekipa dala je duplo više golova od Guimareševe -osamnaest je duplo više od devet; Lam i Frings kao prolog i epilog, Vančope i Klose kao koncentrični krugovi.
Kažu da Kostarika znači bogata obala. Igra im je u ovom meču bila bogata ljepotom.
Kad je Vančope inspirisan nijedna odbrana nije sigurna. Prije devet godina, u svojoj prvoj utakmici za Derbi Kaunti, Vančope je predriblao četiri igrača Mančester Junajteda i onda rutinerski (a jedva je imao dvadeset godina!) prevario Pitera Šmajhela. Protiv Njemačke je Paolo Vančope dva puta pucao u okvir gola i oba je puta savladao Lemana -stopostotni učinak! Vančopeov je imenjak blistao u Španiji prije dvadeset i četiri godine. Ako Kostarika u Njemačkoj odigra više od tri utakmice -svašta se može desiti. Što se pak Njemačke tiče - Lineker je i ovaj put imao pravo, no i pored dva jako lijepa gola (Lam i Frings), i pored dvostruke radosti Kloseove, nije to bila igra za pamćenje. No Klinsman u ovoj utakmici nije imao Balaka, koji je ovoj generaciji ono što je Klinsmanovoj bio Lotar Mateus.
Utakmica Njemačka-Kostarika bila je najefikasnije otvaranje u istorije svjetskih prvenstava. Bimonovski dug rekord dosad je držalo prvo otvaranje, ono u Urugvaju, kad je Francuska dobila Meksiko 4:1.
2. Lirika i farsa
Argentina-Srbija i Crna Gora,
Gelzenkirhen, 16. 6. 2006. 15:00,
52 000 gledalaca
Politički analitičari, ta uglavnom glupava ljudska sorta, priču o raspadu SFRJ počinju spominjući Memorandum SANU, Osmu sjednicu, šestotu godišnjicu Kosovske bitke i srodne pojmove i događaje. U kontekstu sifilističnih historija malih balkanskih naroda, takve analize možda i imaju smisla. Ljubitelji fudbala znaju, međutim, da Jugloslavija nije propala na Gazimestanu, nego u Firenci; ne na Vidovdan 1989. na Kosovu Polju nego jednu godinu i dva dana kasnije, i to u Firenci, na stadionu Komunale. Bilo je nula-nula, a Jugoslavija je propala na penale.
U idućih desetak godina ime Jugoslavija službeno je nosila država koja s tim imenom nije imala previše veze, ne više od četiri druge nasljednice SFRJ. Nijedan dio Jugoslavije nije Jugoslavija, nije to ni Bosna i Hercegovina nekoć poznata kao Jugoslavija u malom; Jugoslavija, prava Jugoslavija, može geografski postojati samo od Vardara pa do Triglava ili pak biti potpuno nezavisna od geografije. Bila jednom jedna zemlja.
A ipak su politički analitičari zalutali među sportske komentatore utakmicu u Gelzenkirhenu najavljivali podsjećanjem na sudar Argentine i Jugoslavije od prije (nepunih) šesnaest godina. Utakmica je pokazala koliko su bili u krivu. Nema tu ponavljanja, osim onog poslovičnog marksovskog pretvaranja tragedije u farsu.
Raspad Jugoslavije bio je tragičan, raspad Srbije i Crne Gore - farsičan; utakmica u Firenzi bila je tragedija, utakmica u Gelzenkirhenu - farsa. No nije toj farsi nedostajalo lirike.
Svoj glasoviti roman Život je drugdje Milan Kundera je prvotno naslovio Lirsko doba. Mladost je po Kunderi doba lirike u ljudskom životu, doba u kojem (mladi) čovjek živi kao da je sam na svijetu. E to, to je bilo lirsko na utakmici u Gelzenkirhenu. Argentinci su igrali kao da su sami na terenu, kao da nemaju protivnika.
Vidjelo se to već u prve tri minute kroz kornersku opsadu srbocrnogorskog šesnaesterca, a posve je otčepilo u šestoj minuti. Maksi Rodrigez - 1:0. Slijedilo je dvadestak minuta lažne ravnopravnosti. U tih dvadesetak minuta povrijedio se Luis Gonzales, a umjesto njega je ušao Esteban Kambijaso, Nije se čovjek pošteno ni zagrijao - petnaest minuta - a savršena gol šansa nakon savršene akcije je tu: Kambijaso-2:0. Situacija je sada bila jasna. Kad se deset minuta kasnije Saviola dočepao lopte, sjurio se po boku i zapucao - gol je visio u zraku; odbijena lopta doći će do Maksija Rodrigeza - 3:0 i poluvrijeme je već tu.
Poraz je tu, jasno je, no očekuje se da Srbija i Crna Gora pokaže barem nešto. Ničega, međutim, nema. Drugo poluvrijeme počinje dosta nemušto. Argentina zadovoljna, Srbija i Crna Gora zadovoljena
- tako to otprilike izgleda. Rutinirani sportski komentatori su složni : Argentina će ovaj meč privesti kraju na rutinu, no od Srbije i Crne Gore očekuje se barem počasni pogodak. U lošoj igri nema, međutim, nikakve (po)časti. Farsičnost drugog poluvremena ponovo će dokinuti lirika, dokinuće je igrač, pravi igrač, još u lirskom dobu - Lionel Leo Mesi. Dvostruki strelac Maksi Rodrigez izlazi petnaest minuta prije kraja, umjesto njega ulazi Mesi. Taktička izmjena, rekli bi komentatori, da je razlika makar za gol manja; nema čovjek vremena ni da se pošteno zagrije. Lirik Mesi je po prvi put na jednom Svjetskom prvenstvu, bio je na klupi dugih sedamdeset i pet minuta, sedamdeset i pet minuta život je bio drugdje; on zna da je ovo njegova šansa. Jedva je dvije minute na terenu: briljantan prodor i asistencija za Krespa - 4:0; opet je otčepilo. Poslije pet minuta ka golu nadire Tevez, srbocrnogorski igrači nepokretniji su od publike, Jevrić je nemoćniji od glinenog goluba - 5:0. Grehota bi, međutim, bila da Mesi ne poentira. Četiri minuta poslije svog gola Tevez asistira Mesiju, a ovaj zabija s hladnokrvnošću masovnog ubice -6:0. Minuta je osamdeset osma, prekida je bilo, čak i jedan crveni karton, ima, reklo bi se, još pet-šest minuta igre, sasvim dovoljno vremena za gol ili dva. Talijanski sudija Roseti ima milosti, za razliku od Argentinaca: kraj je sviran na isteku devedesete minute sharp.
U Zebaldovom romanu Vertigo jedan od protagonista ispuši cigaretu i razmišlja o svom životu, a gaseći opušak izgovara samo jednu riječ: Argentina. Narator komentira kako mu je ta riječ možda zvučala skoro vanzemaljski. Tako su igrali Argentinci tog popodneva: skoro vanzemaljski.
3. Hej Slaveni
Hrvatska-Australija,
Štutgart, 22. 6. 2006. 21:00,
52 000 gledalaca
Austrougarska kultura svoje je najslavnije dane doživjela kad je K. und K. monarhija već prestala postojati. Isto, mutatis mutandis, važi i za jugoslovenski fudbal. Zvezda je postala prvak Evrope kad SFRJ de facto više nije ni postojala, a najveći formalni uspjeh južnoslovenskog reprezentativnog fudbala bila je hrvatska bronza iz 1998. godine. Kičmu ekipe Ćire Blaževića činili su takozvani Čileanci, momci koji su u jugoslovenskim dresovima u Čileu osvojili juniorsku svjetsku titulu. No kao što SRJ odnosno SiCG nisu i ne mogu biti jedini nasljednici sportskih uspjeha SFRJ, tako se ni ovaj zvjezdani trenutak reprezentacije Republike Hrvatske ne može izdvojiti iz es-ef-er-jot konteksta: izborili su ga mladići stasali u Prvoj Saveznoj Ligi, mladići koji su listom ranije nosili jugoslovenski dres. Paradigmatičan primjer je Robert Prosinečki koji je ušao u fudbalsku istoriju kao jedini igrač koji je na svjetskim prvenstvima davao golove u dresovima različitih reprezentacija.
Hrvatski mediji ovo, međutim, neće (ili ne žele) shvatiti. Hrvatski sportski novinari svoju domovinu doživljavaju kao globalnu fudbalsku velesilu. Poslije minimalnog poraza od Brazila i remija s Japanom, pobjeda protiv Australije je -ultimatum. Žurnalističku niskost dodatno draška činjenica da je dobar dio australskih reprezentativaca podrijetlom iz Hrvatske, kao što su i pojedini hrvatski reprezentativci rođeni Australci. Uostalom, i ponajbolji hrvatski igrači djeca su hrvatskih gastarbajtera, rođena u Njemačkoj. Aforizam Ćiće Senjanovića ponovo pogađa u sridu: "Hrvati iz Hrvatske navijaju za Hrvate iz Njemačke u utakmici protiv Hrvata iz Australije."
U sridu je pogodio i Darijo Srna iz slobodnjaka već u drugoj minuti meča -1:0. Takvi Srnini projektili bili su krucijalni za superioran hrvatski hod kroz kvalifikacije. Australci se, međutim, brzo konsolidiraju. Napadaju konstantno, napadaju uporno, napadaju samouvjereno. Kejhil i Kjuel su naročito agilni. U trideset i osmoj minuti Stjepan Tomas igra rukom u vlastitom kaznenom prostoru. Jedanaesterac sigurno izvodi Kreg Mur: 1:1.
Stvar je ponovo na početku: Hrvatsku dalje vodi samo pobjeda, Australiji odgovara i neriješen rezultat. Dvije-tri polušanse prije odmora. I jedni i drugi znaju: odluka pada u drugom poluvremenu, više neće biti popravnog.
Hrvatska solidno otvara drugo poluvrijeme. Stvaraju se neke (polu)šanse. I opet vodstvo na (samom) početku, već poslije deset minuta. Opet šut sa distance, samo ovaj put nije bilo prekida. Nije to, međutim, najvažnija razlika. Šut Darija Srne iz prvog poluvremena realno bi obranio malo koji golman; šut Nike Kovača za vodstvo Hrvatske malo koji golman -ne bi obranio. Kolosalna greška Željka Kalaca, rezervnog golmana Australije, koji je -iz samo Hidinku znanih razloga -u ovom meču mijenjao sigurnog Švarcera. Hrvatska ponovo ima rezultat koji ju vodi dalje. Hrvatska, dakle, ponovo pada. Australci se opet napadno brzo konsolidiraju. Opet napadaju konstantno, opet napadaju uporno, opet napadaju samouvjereno. Hrvatska ima čak i naklonost sudije. Ne sudi čist penal na Viduki, ne sankcionira (ponovno) Tomasovo namjerno igranje rukom u vlastitom šesnaestercu. Voda je, međutim, kako se to kaže, ušla u uši. Pogodak je neizbježan. Egzekutor je Kjuel jedanaest minuta prije kraja. Hrvati se onda kao nešto bude. Nekoliko napada, dobra Tudorova šansa i -ništa. Australija ide dalje.
U prvom krugu Svjetskog prvenstva već su (prije Hrvata) ispali i česi, Poljaci te Srbi i Crnogorci. Ivica Osim komentira u dvije riječi: Hej Slaveni. Ima u tom komentaru lamenta nad slavenskim mentalitetom. Ima, međutim, još nečega. U Njemačkoj je, naime, na ovom SP-u, posljednji put u fudbalskom kontekstu svirana himna Hej Sloveni.U Njemačkoj je zvanično umro jugoslovenski fudbal. Za šest južnoslovenskih državica odsad će ogroman uspjeh biti i prolazak kroz kvalifikacije, ono što se ranije podrazumjevalo. A onaj koji je jugoslovenski fudbal vodio ka njegovom najvećem uspjehu, onaj kojeg će penalska lutrija u Firenci lišiti puta ka najvećem uspjehu slavenskog fudbala, sve je sveo u dvije riječi. Kao haiku!
4. Stari majstori
Brazil - Francuska,
01. 07. 2006. 21:00, Frankfurt,
48 000 gledalaca Repriza pariškog finala od prije osam godina. Ta se fraza uoči meča ustalila kao najstandardniji opis četvrtfinalne utakmice u prvoj julskoj noći. Sportski novinari rijetko su originalni, ali ovaj je put i naoko prazna floskula bila proročka. Velika većina promatrača Brazilce je oba puta smatrala favoritima. Oba im je puta, međutim, presudio Zinedin Zidan.
Uoči Svjetskog Prvenstva nije bilo malo onih koji se čitav turnir faktički smatrali pukom formalnošću. Ovo je najjača brazilska reprezenacija svih vremena, a samim tim i najjača svjetska reprenetacija svih vremena, tako su pisali i govorili. Tri utakmice grupne faze Brazil je pobijedio na rutinu, a i to je tumačeno kao dobar znak. Prave ekipe najbolju formu tempiraju kad je najpotrebnije, govorkalo se, a u meču osmine finala kad je demolirana Gana, to je, po mnogima, i potvrđeno. Nasuprot tome, Francusku su mnogi uoči prvenstva smatrali skoro pa autsajderom. Katastrofa na prethodnom Svjetskom prvenstvu (Japan i Južna Koreja, 2002) i loš rezultat na Evropskom šampionatu (Portugal, 2004), većini su bili dovoljan razlog da Francusku unaprijed otpišu. Izgledalo je da će im grupna faza dati za pravo. Mršavih 0:0 sa Švicarskom, pa još mršavijih 1:1 sa Južnom Korejom, doveli su Francuze u situaciju da ponovo budu na rubu ispadanja. Protiv Togoa odgovarala im je jedino pobjeda. Na poluvremenu je bilo 0:0, no u nastavku stvari ipak dolaze na svoje. U osmini finala čeka ih Španija koja je u grupi odigrala furiozno. Suprotno očekivanjima kvazipoznavalaca fudbala, Francuzi ih gaze. I evo nas u prvoj julskoj noći.
Već u prvoj minuti, ali bukvalno u prvoj minuti, znalac je mogao naslutiti ishod. To je zbilja bilo poslovično, u skladu s poslovicom da se po jutru dan poznaje, hoću reći, Zidan se poigrava s Brazilcima, za igrače u žutim dresovima lopta je nedodirljiva poput holograma, Zidan loptu šalje u prostor - Anriju, no on je ovaj put ne stiže. U prvih pola sata meča igra se izvrstan fudbal; najuzbudljiviji momenti dolaze nakon prekida: Žuninjov šut u četvrtoj minuti, Zidanov slobodnjak u dvadeset i šestoj. U finišu prvog dijela na programu je koncert pijaniste Zidana koji solira uz pratnju vrhunskog orkestra: Tiram, Riberi, Viera. Gola, međutim, (još) nema.
Koncert pijaniste Zidana nastavlja se odmah nakon pauze. Lopta ide direktno na Vierinu glavu, ali ovaj puca malo iznad gola. U narednih desetak minuta istakli su se najprije Ronaldinjo, a zatim i Anri. U pedeset i sedmoj minuti, međutim, stiže presuda starog majstora. Ponovo slobodan udarac; Zidan loptu spušta u peterac, spušta je s preciznošću Vilhelma Tela, tu je, naravno, Anri - drzak kao Robin Hud - i lopta je u mreži. 1:0 za Francusku. Poslije vodstva, u dva-tri navrata briljira Riberi, igrač čije umijeće strahovito raste zbog bezgraničnog povjerenja u Zidana. U finišu, Robinjo mijenja Kaku i deset minuta mu je dovoljno da bude najnadahnutiji Brazilac u prvoj julskoj noći. U finišu, Brazil ima slobodnjak sa idealne pozicije; lopti prilazi Ronaldinjo - dobar igrač, zbilja, ali nije stari majstor i tu gola nema. U sudijskom vremenu, Zidan proigrava i Sahu, ali ovaj ipak nije Anri - ostaje 1:0 i to će biti konačan rezultat.
About suffering they were never wrong, the old masters - tako nekako kaže veliki pjesnik Vistan Hju Odn.
U parafrazi, s loptom on nikad ne griješi, stari majstor. Da, stari je majstor Zinedin Zidan. Džaba Dida, džaba Kafu, džaba Lusio, džaba Žuan, džaba Roberto Karlos, džaba Kaka, džaba Ronaldo, džaba Ronaldinjo, džaba Ze Roberto, džaba Džilberto Silva, džaba Žuninjo, džaba Adriano, džaba Sisinjo, džaba Robinjo - sve ih je pobijedio stari majstor Zidan. Kao u filmovima, kao u Sedam samuraja/ Sedam veličanstvenih, kao kod Klinta Istvuda, Zidan okuplja svoju staru ekipu (Bartez, Viera, Galas, Tiram, Makelele) plus nekoliko dostojnih im mladića (Anri, Riberi) i niko im ne može ništa.
Repriza finala zbilja je bila finale prije finala. Često se citira onaj Linekerov poučak o nogometu kao igri sdvadesetidvaigračaukojojuvijekpobijeđujuNijemci.Ovajbimečmogaooznačitidefinitivnonastajanje novog nogometnog poučka: svjetski fudbalski prvak uvijek će biti Brazil, ako ne naleti na Francuze.
5. Sreća prati žabare
Njemačka - Italija,
04. 07. 2006. 21:00, Dortmund,
65 000 gledalaca
Ljubiteljima fudbala od-Vardara-pa-do-Triglava dovoljno starim da pamte dan kad su ih zakitili pionirskim znamenjima, prvi je polufinalni par na lice "izvlačio" ironičan osmijeh. Onomad smo i fudbal gledali očima baždarenim na partizanskim filmovima. Dvije najmrže reprezentacije tipičnog SFRJ djetinjstva bile su Italija i Njemačka. A ostane u čovjeku puno toga djetinjskog, kad je o fudbalu riječ naročito kad se radi o Italiji. Njemačku dosljednost čovjek mora barem poštivati, čak i onu kainitsku dosljednost koju Hese opisuje u Demijanu. Talijani se pak i u svjetskim ratovima i u fudbalu uvijek ponašaju jednako. Najadekvatniji pridjev za opis tog ponašanja jest "šupački". A po belaju, i u svjetskim ratovima i u fudbalu, šupci na kraju još budu i nagrađeni.
I do ovog polufinala Talijani su se, realno govoreći, 'provukli'. Australiju su dobili uz pomoć izmišljenog penala, u (bukvalno) posljednjoj sekundi, a Ukrajina je opet bila najlakši mogući protivnik u četvrtfinalu. Nijemci su bili domaćini i više su pokazali, ali sve će im biti uzalud.
U prvom poluvremenu, utakmica je uravnotežena. Prijete i jedni i drugi, ali bez pravog rezultata. U glavnim rolama su Toti i Podolski, sekundiraju im Klose i Perota. Solidna igra, ali definitivno ne monumentalna.
Drugo poluvrijeme domaći otvaraju znatno agresivnije. Klose i Podolski u dva-tri navrata dižu navijače na noge. Prvu trećinu drugog poluvremena Nijemci su igrali onako kako treba igrati cijelu utakmicu. U tih petnaest minuta, međutim, gola nije bilo. Ulog je veliki, noge su teške, protivnik je Italija, igra se, logično, umrtvljuje. Osjeća to Klinsman - uvodi Švajnštajgera, ali promjene ritma ipak nema. Posljednjih dvadesetak minuta dojam je da Nijemci čekaju produžetke. Talijani ih pak, reklo bi se, čekaju još od početka.
Već u prvim sekundama produžetaka zbiva se nešto neobično. Italija, naime, počinje igrati. Iz ko zna kojeg razloga, odustaju od dodatne polusatne dijodgode, iz ko zna kojeg razloga pokušat će nešto riješiti prije 'lutrije penala' za koju su uporno 'radili' u prethodnih devedeset minuta. Đilardino i Zambrota u manje od dvije minute s početka prvog produžetka imaju bolje šanse nego ijedna ekipa za vrijeme cijelog regularnog toka. Gola ipak nema. Nije Leman uzalud u Ligi prvaka nesavladan skoro hiljadu minuta. Nijemci su u pozitivnom šoku, po izlizanom nepisanom pravilu sada bi morali kazniti protivničke promašaje. U posljednjim trenucima prvog produžetka Podolski je u fantastičnoj šansi, ali gola nema.
I početak drugog produžetka dokazuje da su u ovom meču produžeci višestruko uzbudljiviji od regularnog dijela utakmice. Šanse se smijenjuju nevjerovatnom brzinom. Najprije je Del Pjero (koji je ušao u igru pred kraj prvog produžetka) sam pred Lemanom, a zatim Podolski je sam pred Bufonom. Lopta, međutim, jednostavno ne želi u gol. Penali su ovdje, izgleda, sudbina. Dvije minuta prije kraja drugog produžetka Pirlo puca sa distance, ali Leman brani. Televizijski komentatori govore da je i posljednja šansa otišla u nepovrat. Treneri u mislima već sastavljaju spiskove izvođača jedanaesteraca. Stotinjak sekundi pred kraj Groso iskosa zahvata jednu loptu koja će se zakoprcati u mreži iza Lemanovih leđa. Italija vodi 1:0. Sve je gotovo, naravno, ali Nijemci u nekoliko posljednjih desetaka sekundi kreću va banque. I u to malo vremena, pašće još jedan pogodak, ali će ponovo završiti u njemačkom golu. Del Pjero zabija za 2:0 u sto dvadeset i prvoj minuti, u sudijskom vremenu drugog produžetka.
I eto, po običaju - može se reći, Talijani bez velike igre dolaze do finala. Ipak, konkretno u ovom meču, zapravo u produžecima ovog meča, Italija jest bila bolja.
Pogled na statistiku, tu najveću od svih laži, po riječima Marka Tvena, to i potvrđuje. Talijani su deset puta pucali u okvir gola, Nijemci samo dva puta; Talijani su izveli dvanaest kornera, Nijemci tri puta manje; talijanski su igrači jedanaest puta bili u ofsajdu, Nijemci dva puta, a i posjed lopte u procentima je 57 naprema 43, u korist Italije. Ipak, u tri se riječi meč dade ovako sažeti: Sreća prati Žabare.
Epilog ili finale
Je li prešla crtu? To je pitanje prošlo kroz glave dvije milijarde ljudi u dvadeset sati i sedam minuta po srednjeevropskom vremenu devetog srpnja 2006. godine. Zinedin Zidan je potkopao loptu, a ova se odbila o prečku i udarila o tlo, samo što prvi mah nitko nije bio siguran da li je ili nije pala iza gol-crte. Pravila su jasna: cijela lopta mora preći crtu da bi pogodak bio priznat. Nekoliko sekundi kasnije svi su vidjeli: lopta je prešla crtu; 1:0 za Francusku.
Nepuna dva sata kasnije Zinedin Zidan glavom je oborio Marka Materacija na tlo. Poslije konsultacija sa čovjekom koji je Italiji u osmini finala poklonio pobjedu nad Australijom, glavni sudac zaključuje da je Zidan prešao crtu i pokazuje mu crveni karton.
Petnaestak minuta kasnije, hiljade profesionalnih piskarala i stotine hiljada internet-forumaša ispisuju milijune gluposti o Zidanu. Materaci ga uvrijedio, pišu piskarala, no Zidan je trebao slušati glavu, a ne srce. Materaci ga je uvrijedio, tipkaju forumaši, no Zidan je trebao zatvoriti oči. Svi su složni - nije trebao preći crtu.
Ne preći crtu - o tome je pjevao Džoni Keš:
I keep a close watch on this heart of mine
I keep my eyes wide open all the time
I keep the ends out for the tie that binds
Because you're mine
I walk the line.
Neću preći crtu, pjeva Džoni Keš svoj ženi Džun, neću, zato što si moja. Ono što ne kaže, a svakom je jasno: dosad sam je prešao milion puta, no ti si moja i više ju neću preći.
U svojim dvadesetim i ranim tridesetim Zidan je bio sve što Džoni Keš u istoj dobi nije. Usprkos tucetu crvenih kartona za vrijeme svoje karijere, Zidan nikad nije prešao crtu. Sada ju je prešao iz istog razloga iz kojeg ju je Džoni Keš odlučio prestati prelaziti - zbog ljubavi.
U svojoj knjizi Step Across This Line Salman Ruždi piše da je Zinedin Zidan za francuske muslimane učinio više od svih političara i svih političkih akcija zajedno. Ono što je Zidan učinio na kraju svoje nogometne karijere lakše je shvatiti uz pomoć dva pojma koja je Ruždi koristio kao naslove svojih romana: Shame i Fury; Sram i Bijes.
Indikativno je da su engleski mediji govorili da se Zidan osramotio koristeći termin disgrace. A disgrace za Zidana nije neka velika sramota; Zidan se jednostavno nemilo ponio. Shame je, međutim, mnogo ozbiljnija stvar. Tako kratka riječ, kaže Ruždi, ali u sebi sadrži enciklopedije nijansi. To je sharam, kaže Ruždi, a engleski jezik nije dovoljno bogat da "uhvati" sve emocije koje nosi jedna jedina riječ. Ne odgovoriti Materaciju značilo je da će na Zidanu ostati sharam; udariti ga i zaraditi disgrace u interpretaciji masovnih medija do kojih mu nikada i nije bilo stalo, bilo je jedino što je vrijedilo učiniti.
Bio bi veći da je suspregnuo bijes, mrmljaju kolumnisti i komentatori. To, međutim, ne bi bio Zidan! Šta hoćete? Dostojevskog bez epilepsije? Borhesa bez sljepila? Betovena bez gluhoće? Ne ide. Geniji su od jednog komada. A Zidan je genij.
Da, Zidan je genij, a Materaci samo Herostrat. Nije on ni svjetski prvak. A Zidan je sve! On je zbilja osvojio sve što se osvojiti može. Njegova je glava prije osam godina Francuskoj već donijela svjetsku šampionsku titulu. Dva gola glavom -onom istom glavom koja sa istom elegancijom trese mreže na finalu Svjetskog prvenstva i udara u Materacijeva prsa, zgazila su Brazil prije osam godina. Ta je ista glava samo nekoliko minuta prije crvenog kartona poslala neobranjivu loptu u Bufonovu mrežu. Da, neobranjivu. To što ju je Bufon uspio izbaciti samo potcrtava činjenicu da se desilo ono što se moralo desiti. Fatalizam, reći će netko. Ruždi bi izrekao riječ koju Zidan bolje razumije: kismet. Što će mu uostalom dvije svjetske titule? Zinedin Zidane, sin Smaila i Melike, dobro bi razumio onu repliku Bećira Beće Kuduza: "Ja se ne mislim dvaput ženit."
Ne, današnji svijet nije zaslužio da Zidan podigne pehar. Današnji svijet dobio je šampione kakve zaslužuje; dobio je Talijane. Prije osam godine bilo je drukčije. Prije osam godina svijetom je vladao Klinton, a ne Buš. I za Klintona su profesionalna piskarala širom svijeta pisala kako će ostati upamćen isključivo po minornom skandalčiću sa punačkom pripravnicom. I gle čuda, gospođice Luinski danas se malo ko sjeća, a Klintonovih osam godina u kolektivnoj globalnoj memoriji upamćeno je kao zlatno doba. Prije osam godina Zidan je podigao pehar, prije osam godina Brus Springstin je pjevao It's Hard to be a Saint in the City i My Love will not Let You Down, prije osam godina je Le Pen bio tek živopisna desničarska budala. Danas, međutim, pehar podiže pokvarenjak Materaci koji ima obraza slagati da je toliko glup da čak i ne zna šta riječ "terorist" znači. Nakon jedanaestog rujna, njezino značenje znaju, nažalost, i retardirani. Materaci nije retardiran, ali jeste pokvaren. Danas Brus Springstin zna da naši ne pobijeđuju i pjeva kako ćemo jedanput ipak pobijediti: We Shall Overcome. Danas je Le Pen naizgled još uvijek tek živopisna desničarska budala, no u dubini duše s njim se slaže golema većina europskog biračkog tijela. Ne, današnji svijet nije zaslužio da Zidan podigne pehar.
Profesionalna piskarala u posljednjih su mjesec-dva svako malo citirala Bila Šenkija govoreći da je nogomet veći od života. Veliki igrač David Trezege, međutim, kaže: "Život je veći od nogometa." Zidan je prerastao nogomet, Zidan je postao larger than life; Zidan - čist kao suza.
"Suza je kretanje unatrag, počast što je budućnost iskazuje prošlosti. Ili, ona je rezultat oduzimanja većega od manjega: ljepote od čovjeka" -kaže pjesnik Josif Brodski. Zna to pjesnik u kopačkama -Zinedin Zidan, takav rezultat njega zanima, ne trivijalni fudbalski rezulat.
"To isto vrijedi i za ljubav." - nastavlja pjesnik Brodski i završava: "Jer i naša je ljubav veća od nas samih." Zna to Zinedin Zidan. Zna to i ne kaje se.
Neće to, naravno, razumjeti oni za koje cilj opravdava sredstvo, a cilj im je govnoliki komadić metala. Oni ne razumiju da je najveće na svijetu ostati vjeran samom sebi, a da je ljubav i od toga veća. Zna to Zinedin Zidan.
Zidan je najveći, usprkos udarcu -kažu neki. Treba, međutim, kazati: Zidan je najveći, (i) zbog udarca. Veličina je iz jednog komada. A Zidan je najveći; najveći nogometaš svih vremena.
Prije dvije godine u Portugalu Zidan je Englezima u dvije zadnje minute zabio dva gola. Te sam
noći napisao pjesmu:
Zinedine Zidane
Zašto da akrostihe i sonete
Imaju samo Laure, Julije;
Neću ni spominjat autoritete
Etičke, političke, kakvih sve nije?
Divljenja pjesmu želim pjevati
Igraču jednom nogometa,
Niko ko on je, mudrac krilati,
Euklid s loptom travom se šeta.
Zašto da nema svoju odu
I on što našeg doba je heroj
Današnji Pele i Maradona?
Alžirskome hvala rodu
Ne na povijesti ratničkoj, slavnoj;
Ejvala za Zidane Zinedinea!
Da, svaka čast i hvala Alahu za Zinedina Zidana. |
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
