O likujućem trijumfu scijentizma dovoljno tišteće govori adornovska dijagnostika progresa kao viška onog iracionalnog unutar razobručenog racionaliteta i povjerenja u njega, izručenosti njemu kao onom spasonosnom i dugo traženom. Nazire se ista zebnja i kroz Kafkin sud, a parafrazirana zloslutna zagonetnost još uvijek najsuptilnije alarmira: "izgovoriti napredak, odnosno vjerovati u njega, znači zapravo ne vjerovati da se on već dogodio". Dakle, u svakom smislu nipošto ne dolazi u obzir gadamerovska slavodobitna poza nemoći pred nasrtljivim sadržajima mnoštva tv-kanala, jer egzibicionistički filozofem tek tupo pili i zasijeca veoma plitko u naraslo i oboljelo tkivo mučnih dilema što u grozdovima naseljavaju ono unutrašnje čovjeka. Svaki patent koji nahrupi naoko spolja, izlazi na usavršenu ili poboljšanu varijantu viagre osionosti istog tog utvarnog "posjednika stvari", a na stvari zaposjednutog njima.

Goetheova poduka o čarobnjakovu šegrtu i metli, a za kojom je posegnuo Günther Anders kako bi apostrofirao jednu od kozekvenci, i to onu najopakiju, "zastarjelosti čovjeka", njegova dezertiranja u "zastarjelost pakosti", i sama bi morala pretrpjeti dodatnu formulu, ali ovaj put nerazrješivosti. Alhemija artefakata i rekvizita, naime sprava balastne zamršenosti odavna je ionako zaplijenila svu čarobnost, otela se kontroli, potukla izumitelja i rukovatelja žderući im potrebe tako što ih zasipa zadovoljenjima koja nagrizaju svrhe i prije upotrebe. Cedric Price je to briljantno sažeo: "Tehnologija jeste, u svakom slučaju i nedvosmisleno, odgovor, no šta je više uopće pitanje?" S takva sarkastična ishodišta, koje makar pruža predah da se presaberemo, nužno je, ne samo pravo, da preformuliramo jedan noviji, traumatični ekstravagantni publicistički naziv kako ne zdvajamo više kao i u smislu što to "koji k.... uopće mislimo da znamo", nego "do k.... šta sve držimo da još ne znamo".

Stoga kanimo li se "zastarjele", s patinom nostalgičnog, Goetheove skaskice, nek' nam se pri ruci pronađe utemeljeno ciničnija anegdota, ili ciničnija s alibijem margine barem. Evo jedne takve, izazovno opsceno korespondentne s onom tvorca mefistofelovske advertising figure.

Nepopravljiv onanist, tehničar na farmi, upusti se u neobazrivu igru s tehno-prečicama. U noćnoj smjeni, dežuri, na penis natuče futrolicu automatskog aparata za mužu krava i potom prepusti slasti. Jednom, dvaput, triput, vrag već pakuje šalu, handy je srećom tu, zvrcne jarana inžinjera, vapi pomoć, naravski prešućuje štošta, ne može silom strgati pripijenu prokletinju, nit se govno pak da ikako isključiti. S druge strane, bežične, mliječni put daleko, stiže katil-ferman unesrećenoj znatiželji: "Ne sekiraj se, bolan, jebi ga, pusti do sutra ujutru, kad natanka stoju, ištekaće se sam. A ti olabavi i o'ladi sa suvišnom brigom." Junak našeg doba, obeshrabren i dokusuren, odlučuje se na haiku mix karaoka i karoshi-ja, te zapjeva 'bol boluje nikom ne kazuje' i čeka smrt na poslu na 'balkanski', siroviji način.

S koje god strane fetišizma tehno-dostignućima da smo se našli, na udaru smo "podivljale neutješnosti" (Heidegger). Satjerani u škripac, bilo da smo inatno neupućeni ili pak do zuba njima oboružani. Tehnologija nabacuje, navlači na naše lice nadmoćno cinični osmijeh velike bijele, dok vrluda i krstari kroz medije naših očekivanja. Krausovski parodično izrečeno radi se o "znojenju nogu napretka" i naše bespomoćnosti da se eliminira ta cijena boljitka.

Nešto od toga tepa i crnohumorni analgetik, vic o mobitelu. I to melanholično sardoničnom poentom, za razliku od gorke opomene prethodnog, koja je agoniju odmah sručila na glavu onog našeg provincijalnog protagonista - drkadžije. Dajmo mu šansu, Hamvas veli da u vicu živi podzemni naboj subverzivnog. Elem, gastarbajter, netom pristigao iz pečalbe-dijaspore, pošto je 'namro' svašta, i nove vidike između ostalog, dakle, iz bijela svijeta došavši kući, nakon višegodišnjeg izbivanja, zapovjedi iznenađenoj supruzi da mu napuni kadu kako bi se pošteno iskiselio, "a ovu stvarčicu nemoj dirat', kud je namah poletila, da joj p.a materina, 'oće l' štogod zajebat', jerbo nema pojma šta je, pa nek' ne barka i ne čačka", gazda, svučen, zavaljen u kupelj, razrahaćen, i obijestan, 'vascio' važan, vuče uza se portable, natipk'o svoj fiksni broj, žena se javi, a on skreše -" Haj' vamo da mi istrljaš leđa! - Ne mogu sad, jebi ga, doš'o mi onaj konj iz Njemačke..."

Marginalac znanstvene evolucije ili merkat njena epicentra proživljava uzašašće, po prvi put se vinuo do ostvarive besmrtnosti kloniranjem, drugi je pak zapanjeni svjedok kosmičkog turizma, sa izvjesnošću da će mu unuci hodočastiti makar na planetarni satelit, a na međunarodnu stanicu navraćati tek po gorivo. Ko bi išta suvislo mogao prebaciti Hugh Hefneru, Donaldu Trumpu ili Bill Gatesu otisnu li se, eskivirajući opciju krionizacije, i na onu drugu mogućnost ostvarenja imortaliteta. Istodobno hiperprodukcija genetski modificirane hrane nimalo više ne čini grotesknim Vojinovičeva samouka selekcionara, boljševičke euforije, Gladiševa, koji je natovario još jedno sumanuto priključenije njegovom šašavom Čomkinu, upevši se iz petnih žila da na istoj stabljici uzgoji krompir i paradajz. Zaludu antiglobalisti svih sorti i hibrida zapomažu kako kvarni podmukli tosteri godišnje pobiju fino seoce, jer mi ipak i dalje revno trijebimo zvečarke, grizlije, pauke, nosoroge ili koja se species već nađe na putu čovjeka - "te razapete žice" - da zazovemo egzaltirano pesimistično Nietzschea za krunskog profeta - "između životinje i kiborga".

Iz te, ujedno, "strune" Zaratustrina tvorca izvlače se i sladunjave arije i elegični jecaj kao i nerijetko dert. Za prvo su kompetentni oni kojima se posrećilo da zapadnu u REM-fazu tehnofuturizma, kao puki hologrami ljudskosti, hedonisti neo-retro-pozitivističkog, dok za druge skrbe osujećeni, ali kompenzirani svrabom zavisti nad i za nedostižnim civilizacijskim blagodatima. Sukus klimaksa i fijaska tog odnosa pronalazimo u najparadoksalnijim i najkontrastnijim, svirepim kapital- interakcijama u dehumaniziranim megapolisima Nipona.

I to sasvim s onu stranu fantazmagorične Barthesove projekcije "Carstva znakova". Debordovska distopija ovdje i sam lament otklizava u inferno freekova, što počiva na insomniji radišnosti, urednosti i discipliniranosti kojima jedino nasuprot stoje privilegirani samuraji novog ludizma trećeg svijeta. Obje formacije su laboratorij iz kojeg iskoračuju tek skeleti poraženosti, išibani stampedom progresa. Dotučeni u karantinima, getoizirani gubom neizlječiva siromaštva koje im je namro modernarijat. Brandirani kao suveniri saosjećajnosti, kao na Boschovom paradise hell poliptih-poligonu. Nepomično i neiskorjenjivo, plešu sleđeno, oštro poput katana, preovlađujući kriteriji, frizirani frustracijom, komadaju i tkivo i psihu u neustrašivom sado-mazo sparingovanju nevidljivom neprijatelju - kapitalu. Standardi uspješnosti, isplativosti, zamjenjivosti, korisnosti, jednokratnosti, funkcionalnosti, svi ti izazovi i obećanja što dokidaju razliku između slobode i oskudice u menažerijama i akvarijima javnog i depriviranog, razrađivanjem modela kako straćiti vrijeme, dokle opteretiti čula, pošto-poto osedlati duševno, čim prije ukrotiti duh, Andersovom sintagmom ubitačno raskrinkano, lakomisleno plandovati s "fantomima kulturno identitetnih slavina". Privid manihejskog prosuđivanja ustremljen je isključivo na rezoluciju uvida, čisto preventive radi, kako bi se preduprijedio recidiv imunizacije naivnošću. Odnosno onoga čemu se iščuđavao Chateaubriand - "nepromišljenosti čovjeka što zijeva pred ogledalom iščekujući kojem će prije to dojaditi"- prisjesti.

Ni traga naiskap zadušnicama razrijeđenim konzervativizmom, ali ni nazdravljanju optimističnim oblokavanjem. With a little help of Bruckner.Međutim, s onu stranu otrova ninizma i fakatizma. Prvi model je ismijao Barthes, s drugim se našegačio Nietzsche, te stoga sažmimo: "Suprotstavljajući tehnofobe i tehnofile, Michel Marciolla podsjeća kako svaka tehnička inovacija poznaje tri razdoblja: razdoblje fantazmi i psihoza, razdoblje eksperimentiranja i razdoblje banaliziranja."