Slučajnosti po rođenju pripisuju i opasuju je metafizičkim dimenzijama predestiniranosti kojoj se može žrtvovati sve, a ponajprije onaj uvredljivi, egzistentni, preprimaknuti Drugi. Za 'bogo-moljce' svetogrdno je, po Diderotovoj duhovitoj opasci svako ono biće koje slijedi i smatra "važnijim razlikovati peršun od kukute, nego spoznati ima li Boga ili ne", sensu proprio, valja ga i žigosati, posunetiti za glavu, batinom ili izolacijom opametiti, lišiti prava članstva u zajednici učmalosti gdje su zdravlje i bolest društva non-stop podložni jezivim rokadama i inflatornim potresima, pošto su već kao bezočni valutni apoeni nemilice emitirani. Podojeni retorikom diskvalifikacije i krvoločnom posesivnošću otpravili su i boga u katastar, shodno tome anemičnim bezbožnicima bog čak ni smrt neće i ne može poškropiti. Ko ne priznaje tutora po porijeklu, utuviće mu se protector po nepogrešivom nahođenju reprezentativne većine. Za izgnanu "ortopediju uspravnog hoda" uskočiće ontopologija povijene kičme. Puzanje. Proskineza zakinuta pa simultano obeštećena za koji vokal ipak se anagramira u pekinezer, a ta nafaka opet knap u kanafu o vratu obješenjaka, doslovno, na čast i slavu zadrtih i zakletih etno-konfesionalnih kriptogramatičara.

Je li ateizam razbaštinjen prosvjetiteljskih impulsa? Jesu li zbrisane njegove kosmopolitske vrijednosne crte? I smrtno ranjen bez, ne samo razgranatog, nego ikakva potomstva, kao i njegova plemenita maksima o tome kako, gustina povijesnog nadire i pritišće, gnječi činjeničnim, kako "idiomi partikularizma obično bivaju ukrućeni u idiotizme isključivog" (Finkielkraut) u re-tradiranom "poražavanju mišljenja" hazardnim skokovima u okrilje, u razjapljene čeljusti vjerske omeđenosti koja uglavnom, in extremis, čerupa, mrvi, drobi, krcka što ne prepoznaje pod lažnim trudovima kao sopstveno iznjedreno čedo. Štaviše, genij ekumenizma oduvijek tačno zna odakle i dokle svoje bezbrižne misije, grubo kartografira uvir i izvorište, majstorski koreografira udes i usud. Čak i naprotiv, shizofreno- paranoidne totalitarne etape doktrinarnog i dogmatski ovještalog ateizma odvajkada su imale nenadmašne učitelje i pokrovitelje baš u homolognim teokratskim režimima. Negdje nasumice nabačeno sarkastično sentenciozno stoji: plamen lomače na kojoj je spaljen Giordano Bruno osvjetlao je obraz kako jednom rukavcu tako i ostalim tokovima abrahamovskog nasljeđa, i to sub specie.

Ošinuti drevnošću plemenskih predrasuda, opčinjeni atavističkom doslovnošću sugestivne alegoričnosti perenijalnog, izvan sebe od ushićenja što su kastinski izabrani posjednici apsolutno izvjesne metafizičke istine, inicirani u pedanteriju razdjelnica zagrobnog, u provalama blažene umjerenosti usmjerene na onog Drugorazrednog, beznadežnog, odbrazdjelog u zabran, desakraliziranog Različitog, klauna i baksuza, e, pa donekle, no nipošto se to ne odnosi na nedodirljivog ateista, tome su kadri  na glavu istresti pun nokšir trpeljivosti. Po njih je neškodljiv ironijski bod prokletnika kako se bog poput Hašekovog Švejka da regrutovati, ali i prvom zgodom uteći. Jer takav bog je neranjiv i imun na prizemnost svih interpretativnih trivijalnih, simplicističkih, institucionaliziranih i ideologiziranih uniformi i znakovlja. Ćutljiv i podrugljiv prema njihovim apokaliptičnim fanfarama, prema zastavonošama, trubačima, dobošarima, telalima s abonomanom na onostranost, goropadnim čistuncima "dlakavih jezika", prema svim sklupčanim ježevima dijaloškog, tribunima, lovokradicama i primatima Volksgeista, takav bog je sotoniziran, stran kao disfunkcionalan i asocijalan. Zato uštinuti bogom ortodoksi ubijaju boga u onima koji ne dijele ukazanje s njima, ili su lišeni tih manijakalnih pretpostavki, bilo kvaziprirodnih, bilo bogom danih. Omamljeni otkrovenjem i proviđenjem kao prćijom zabadaju bahato nos u ono najintimnije ispuhujući slinave anateme.

Nancyjeva pronicljiva demistificirajuća analiza naslovljena neumoljivo i neuvijeno  Who comes after subject? dala bi se i ovako transponirati. Perverzni autoritet koji galvanizira  priziva komentar iz sveg glasa. Onomastičari umeta morali bi znati da sve dok postoji i jedno ime da ono baš uslovljava i upućuje ponad fundamentalističke identitarne uskogrudosti, te da njihova grlata dreka dovlači lavinu grotesknih konsekvenci na njihov obraz i tjeme. Hanif Kureishi je jedno takvo ime. I vice versa to vrijedi i za dva preostala roga nestabilnog tronošca monoteizma. Ali evo i p.e. prostodušnijeg imena, no ne manje sugestivnog. Poznavao sam starčića, jednog iz mnoštva desetkovanih sudrugova kamarata koji se čudom stigao nauživati krvavo zarađene rudarske penzije. Krijepeći pluća škijom od ugljene prašine  običavao je iskašljavati  počinak u mudre dosjetke, svaki put kad bi ga sinovi za sunčana dana iznijeli na skemlijici i izveli obrijati u avlijicu pred kuću, e tad bi ljubopitljivcu namjerniku odzdravio da on odavna zglobove 'more' kiselit' u termos bocama, te bi potom dodao - dok se hoda i voda je slatka.

Međutim, kudikamo bolja bila mu je heretična uzrečica, dobačena k'o čvoka, k'o ćuška nametljivim prolaznicima - samozvanim utješiteljima sa njihovim svrab komšijskim toplo preporučenim ahiretom  kako će ga, uskoro valjda, Allah nagr(a)dit' (samo od sebe se ograđuje nepostojano "a"). Sretno zbrinut i tronut tim velikodušno darivanim, skorim, 'slanim i masnim', nacerenim rahmetom, i prisiljen poentom eto, otkriću mu i ime, uzvratio bi papreno jetko:

"Jes', jes', pa to i ja velim, jezik otrca vazeći - Šućur Allahu, kurac Abdulahu". Upravo šaljivo poput Dave Allena. Naime, kozerski nezaboravno u skeču komičar prede kako je za svog djetinjstva  bio stoprocentno uvjeren dugo godina da bog boravi u kupatilu, jer je svako rano jutro čuo oca gdje zapomaže: Gospode, zar si još unutra? Zaratustrini potomci, nema sumnje, preduhoviti za "klevetanje ovostranog" i taedium vitae: "Bog koji je sve vidio, čak i čovjeka: Taj Bog je morao umrijeti! Čovjek ne podnosi da takav svjedok živi."

Humor ne zacjeljuje nažalost smrtno ozbiljne Oskare, pa čak ni onog Matzerat religioznog, a opaka delinkvencija "maloljetnosti čovjeka" Kantovoj agnostičkoj zaljubljenosti u upitnik uprkos tome kako joj se narugao Nietzsche, žanje i ubire svoj danak i nadalje i više i objesnije. Ne sleđuje jezom eskalacija religije, plitko raspršena, nego njena nezajažljiva mediokritetska trivijalizacija, repete porcije kolaboracije sa svakom zamislivom neopoganskom okrutnošću i sujevjernom nakazom, međutim, sad obasjane i prokrvljene, obgrljene autoritetom pred čijom aporetičnom mistikom pada i abdicira nekoć s pravom prezreni common sence kao mlohavo pribježište i uporište, nedostojno kredibiliteta. Ateizam, ta zalagaonica protesta, sumnje, ironije i subverzije, bezglasno se palisadom hinjena imponiranja zakiva u karantin, omeđuje u otok, kampus koloniziranih - leproznih. Naravno, da hroničnim astmatičarima sa njihovim doping-pumpicama i zasoptalim lozinkama zagušljivosti smeta i kvari raspoloženje upravo prozračnost i svježina laičnosti.

Najgori su kolekcionari koverti koji po noći prenuti licemjerno razdrijemaju boga i dosoljavaju po kasapskim rezovima koje su sami otvorili, gladeći trbuhe apanaža i "sinekurčina" svejednako zikreći u transu zgodan ajet: "Slab je onaj koji traži a slabo je i ono što se od njega traži." Međutim, kad se na preskok pobroje posijane kataklizme i masakri, ne manje ravnodušje i blaziranost, obzirom na nepreglednost brda anatemiziranih spisa i  još užasnijih masiva iz tih sankcija proisteklih konzekvenci, kad se hladne glave raspitamo o utrkivanju i rivalitetu kroz povijest ko će biti radikalniji u nadirućem varvarizmu, monstruozniji u dočaravanju i priređivanju paklenih muka, kad se, dakle svega toga i te kako osavremenjenog, prisjetimo, izvirujući iz mišjih rupa indoktriniranosti, e pa, u veličanstvenom smo iskušenju da, parafrazirajući amanet opata Jeana Mesliera, poželimo bogatune, sakralizirane krezove, objesiti o crijeva pregnantnih posvjetovljenih božjih soldata. Ili da skinemo s drveta Fellinijeva luđaka iz Amarcorda koji iz petnih žila razguljuje glasnice Voglio una donna i ispnemo drugog zajebanta da viče i telali Voltaireov poklič, koji ga je između ostalog i doveo na Index,  ecrasez l' infame, samo neka bestidnica obujmi majčinski nepristrano svo troje "nejači". Jer ni onomad, kao ni danas, niti sutra, ta bratija, bagra uštirkana političkom korektnošću, tapetari posprdne bajkovitosti, ne bi oklijevala da se s vremena na vrijeme posipa pepelom, ali iz urni spaljenih heretika koji mrse i kvare zahuktali unosni biznis. 

*  *  * 

Perspektive van/institucionalne konfesionalne mizantropije direktno su proporcionalne investicijama religije, te nitzscheanski prepoznate folie circularie. Gdje god se Drugi i Različiti, famozno slavljen i razglašen, mora oslanjati na velikodušnost i toleranciju dominirajućeg islama, nek' mu je bog na pomoći. Nasr Hamid Abu Zayd u epileptičnoj katarzi disidenta zapitkuje: "Govori li Bog arapski?". Izošternije i otvornije od prozeblo sardoničnog Egipćanina, prevashodno 'zahvaljujući' traumatičnim inetrpretacijama i paralelnom resentimanu, starom i uporišnom koliko i sama Predaja, kažimo, Bog je očito doživio tešku amneziju te govori jedino i isključivo arapski. "Kada je postao svjestan svoje jalovosti, islamski duh postao je neutješan u vezi sa svojim propadanjem", prepoznaje iste poliglote Tunižanin Abdul Wahab Meddeb i dijagnosticira simptome "bolesti islama". Naročito one što se simbolično grumenčićima tahan-halve laktajući nabacuju na Iblisa, nišane žmireći da 'potrefe'.

Ali, i inače: ".Monoteizam se gnuša inteligencije... Šta znači ova zabrana inteligencije? U tom predivnom Vrtu, sve se može, ali ne i postati pametan - drvo saznanja - niti besmrtan - drvo života? Koju sudbinu onda Bog namjenjuje ljudima: glupost i smrtnost?" S pravom se Onfray ruga halucinantnoj doslovnosti religije. I nešto kasnije, dalje u Ateološkom traktatu podastirući tek detalj siline fakata bezočnosti i jeze:

 "Adolf Hitler nije bio isključen iz Crkve, njegova knjiga Mein Kampf nikada nije stavljena na Index. Podsjetimo da je poslije 1924. datuma objavljivanja te knjige, čuveni Index librorum prohibitorum dodao svojoj listi - pored Pierra Laroussa, krivca za Veliku enciklopediju - Henry Bergsona, Andre Gidea, Simone de Beauvoire i J.P. Sartrea. Adolf Hitler nikad u njemu nije stajao." Presolventan prilivom argumenata filozof galantno namiruje dug egzekutorima Abrahamove oporuke i neuvijeno primijećuje:

 "Imperativ da se ne oduzima život prestaje da biva kategoričan i postaje hipotetičan. On ne zasniva univerzalno, već održava ono posebno. Jahve govori svom izabranom narodu, i nema nikakvih obzira prema ostalima. Tora patentira etičku, ontološku i metafizičku nejednakost rasa"._ Inventar i epilog pouzdanja u babilonske lozinke, abonomani na onostrano, uši dupke pune kao bisage, trpeza svakovrsnih odgovora, zašivene gubice i tvrdičluk na ovostranom. 'Ušparani' humanitet kad je "gubitak bližnjeg doživljen kao da je lipsala kokoš" (Barthes). Bigotski mudrijaši, uobražene parke, što opako i nemilice tkaju iz klupka antropomorfnih interpretacija Boga "džepare", svejedno svjesno ili ne, od Rabelaisa karnevalsku epitaf-rugalicu Beati quia in domino moriuntur, no nije to ni tako loše, jer njome mogu biti komotno miropomazani i zasluženo ispraćeni s ovoga svijeta upravo i jedino u lakrdijaškom domino kostimu. "Magarac u lavljoj koži, eto to je ono što Nietzsche naziva čovjekom ovog vremena" ,  rezimirajmo podsjećanjem na Deleuzeov apostrof.

* Za konspirativne sladokusce evo još subverzivnih iznenađenja: "S jedne strane judeo-hrišćanski Zapad, liberalan u ekonomskom smislu riječi, surovo kapitalistički, divlje trgovački, cinično potrošački. s druge strane muslimanski svijet, pobožan, revnostan, sirov, netolerantan, nasilan, zapovjednički i osvajački. Fašizam lisice protiv fašizma lava, jedan stvara svoje žrtve na postmoderan način, sa novim oružjem, a onaj drugi pribjegava hiperterorizmu noževa, skrenutih aviona i opasača sa eksplozivom iz kućne radinosti. Oba tabora se pozivaju na boga. sa frontovima koji se stalno izokreću." Repete! Zašto ne! Zeugma je izdašna. "U ovom opustošenom pejzažu jednog Zapada na umoru, borba izvjesnih laika izgleda ponekad zahvaćena ideologijom protivnika: mnogi borci za tu stvar toliko liče na klerikalce, da se čovjek može prevariti. Još gore od toga: na karikaturu klerikalaca. Nažalost, savremena slobodna misao često miriše na tamjan, ona se bestidno parfimira svetom vodicom. Kad slobodni mislioci žigošu svoje neprijatelje tretirajući ih kao vaške i gamad - jer su paraziti, kao pauke i zmije - jer su lukavi, kao svinje i jarce - jer su prljavi, sramni, pohotljivi, kao sove i slijepe miševe - jer su mrak i mračnjaštvo, kao orlušine - zbog sklonosti ka strvini! - i kao gavrane - zbog podmuklosti, klerikalci na to odgovaraju: majmun - Darwin! - svinja - epikurejska koja ne može crknuti - pseto - lajavac što se javno sparuje, drag Diogenu. Folklor dobija na sočnosti, a polemika gubi na kvalitetu." (Michel Onfray, Traite d'atheologie, Ed. Grasset & Fasquelle, 2005.)