Od naraštaja do naraštaja mijenjaju se stavovi prema vjeri i vjerskoj toleranciji, spram laičnosti i laične kulture. Je li današnji svijet, napose mladi, tolerantniji i laičniji  od jučerašnjega? Odgovori na takva pitanja razlikuju se od zemlje do zemlje, od jedne situacije do druge.

Pojmovi tolerancije i laičnosti nemaju svugdje ista značenja. Tolerancija Johna Lockea ili Voltairea i ona kojoj je mjesto, po riječima katoličkog pjesnika Paula Claudela, u "kući tolerancije", tj. bordelu - bitno se razlikuju. Ni laičnost nije lišena dvosmislenosti i nesporazuma. Riječ je  grčkoga porijekla (laos = puk), prihvatio ju je srednjovjekovni latinitet označavajući njome osobe koje, izvan vjerskih redova, obavljaju uzgredne poslove  u crkvi ili samostanu. Prosvjetiteljstvo ju je preuzelo i promijenilo joj značenje. Voltaire spominje "laičke misionare" i sebe svrstava među njih. Termini  "laik" i "laičnost" rijetko se susreću u govorima Francuske revolucije, koja je na svoj način gajila kult "Vrhovnoga bića" s vlastitim Panteonom, obredima, mučenicima. Ne nalazimo ih ni u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina. Laički će duh likovati u francuskom Zakonu donesenu 1905. godine, koji je pripremila politika Julesa Ferrya i njezin sukob s klerikalizmom,  a obilježila Dreyfusova afere i njezin dramatski ishod.

Tome zakonu, koji je prvi put u Evropi proklamirao potpuno "odvajanje Crkava od države", prethodi niz svjetovnih mjera i odredbi: priznanje razvoda braka (1884), otvaranje grobljâ građanima svih vjera (1881), ukidanje obaveznog odmora nedjeljom (1879), proširenje besplatnog školstva (1881), isključenje vjeronauka iz državnih škola (1880). Značajan dio inteligencije  - "velika dieceza emancipiranih duhova",  kako ju je nazivao Sainte-Beuve - rado je dočekao takve promjene u društvenom i kulturnom životu. Vjerski amblemi u javnim školama - raspelo u svim učionicama, kipići Gospe u djevojačkim razredima - poskidani su u većini departmana već prije 1905. "Škola nije ni kapela, ni  tribina, ni teatar", isticao je Jules Ferry. Léon Gambetta je priželjkivao da školski rad postane "seminar budućnosti". Radikalna fronta slobodnih mislilaca tražila je po svaku cijenu "smanjenje štetnosti (malfaisance) Crkve i religija". Aristide Briand, kao djelatni političar, opredijelio se za umjereniju varijantu laičnosti i dao joj praktičan okvir. Na takvim se tradicijama temelji Ustav iz 1946. godine, kojim se Francuska definira kao "laička republika".

Takva "francuska iznimka", kako bi se danas reklo,  izazivala je otpore, ponekad oštre, napose u katoličkim zemljama. Belgija ju je prihvatila brže i slijedila dosljednije nego većina drugih, pri čemu nisu izostale polemike s biskupijama. U protestantskim pokrajinama, gdje je katekizam prisutan u svakodnevici, sukobi nisu uzimali previše maha. U Sjedinjenim Državama gotovo nitko nije ni pomišljao - napominju povjesničari - "da u čitanju Biblije vidi konfesionalan čin". Na istoku Evrope, u najvećoj slavenskoj naciji, vladao je "car ruski i pravoslavni". Bog ili Sveto  Trojstvo spominju se u ustavima Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke, napose Grčke i Irske. Te posebnosti valja uzeti u obzir kako bi se unaprijedio dijalog povijesti i pamćenja.

Laičnost što proistječe iz francuskoga povijesnog iskustva  "shvaćena je u drugim zemljama više kao negativna nego pozitivna neutralnost spram religije". Laičnost spram kulta i laičnost kulture valja razlikovati unatoč srodnosti među njima. Ova se posljednja često poistovjećuje sa svjetovnošću. U svakodnevnom se životu suočavaju stavovi vjernika i onih koji ne vjeruju. Pogrešno je, unatoč svemu, svoditi laičnost isključivo na agnosticizam ili ateizam.

Kad sam se prije desetak godina preselio u Italiju primijetio sam kako laičnost u toj zemlji ima drukčije značenje nego u Francuskoj. Podnaslov poznate revije "Liberal" - Rivista per il dialogo  fra credenti e laici - izričito suprotstavlja vjernike laicima. Može li se, unatoč svemu, pretpostaviti i laičnost vjere ili pak vjera laika? Danas je to sigurno lakše nego što je nekoć bilo. Nikolaj Berđajev, kršćanski mislilac kojega je Ruska pravoslavna crkva izopćila a Sovjetski Savez izgnao, isticao je razliku između religije kao kolektivne pojave i vjere kao personalizirane ispovijesti. Iskustvo kršćanskoga personalizma  te način na koji je ono približilo vjernički i laički postulat zaslužuju posebnu pažnju: u Evropi se javilo  lijevo kršćanstvo među katolicima (J. Maritain, Mounier, pariški časopis "Esprit"), koje se u Španjolskom građanskom ratu opredijelilo protiv frankističkog fašizma koji je podržavao  Crkvu i uživao njezinu podršku. U Sloveniji je personalizam imao stanovita odjeka među katoličkim intelektualcima: Edvard Kocbek postat će potpredsjednikom AVNOJ-a.

Rasprava o laičnosti suočava nas s različitim pitanjima - metafizičkim i moralnim, teološkim i ideološkim, psihološkim također. Dotiče se ljudskih prava i slobode izražavanja. Potiče na susret konfesija i omogućuje posredovanje među njima. Takozvanoj "borbenoj  laičnosti" (laicité de combat), kojoj ponekad nisu strani stanoviti oblici integrizma, suprotstavljaju se danas prijedlozi da se i sama "laičnost laicizira". Na žalost, u zemljama gdje se nacionalizam udružuje s klerikalizmom, laički je pothvat najčešće osuđen na marginalnost. Imali smo priliku  promatrati odnose među kršćanima na Balkanu, u prostoru obilježenu tisućljetnom shizmom: Crkve su u raznim prilikama pružale očitu podršku vlastitom nacionalizmu ili su pak zajedno poticale na netrpeljivost prema muslimanima. Staljinistički je pak rječnik, provodeći svoje nemilosrdne  "antireligiozne kampanje", posve odbacio  pojam laičnosti smatrajući ga "buržoaskim ostatkom".

Uz laičnost se vežu mnogobrojna pitanja koja nadilaze društveno-vjerske okvire: odnosi individue i države, razdvajanje javne i privatne sfere, sloboda mišljenja i savjesti, poštivanje prava i dužnosti građana, borba protiv diskriminacije (vjerske, nacionalne, rasne, spolne), stanoviti tipovi obračuna između ljevice i desnice ili pak jedne i druge s centrom, odbacivanje "komunitarizma" (zatvaranja u male zajednice, konfesionalne, etničke, emigrantske), traženje zajedničkog prostora za dijalog, potvrda civilnih načela, ideali tolerancije i bratstva među ljudima te napokon zahtjevi modernoga odgoja. "Liberalistički" stavovi, kakve susrećemo u  politici nekih od  najrazvijenijih zemalja, nisu skloni laičkim vrijednostima premda ih ponekad, barem prividno, zastupaju.

Laičnost je kadra pomoći religiji da se oslobodi prozelitizma, isključivosti i, naravno, nacionalizma. Drugi vatikanski koncil i aggiornamento koji je potaknut na njemu omogućio je da se katoličanstvo riješi antisemitske optužbe protiv "deicidnoga naroda" i skine anatema s Istočne crkve, od koje je i ono samo bilo anatemizirano. Galilej je rehabilitiran 347. godina nakon osude. "Ljudi i crkvene institucije ogriješili su se o Galileja i nanijeli mu patnje", priznao je Sveti Otac Ivan Pavao  II. Eppur si muove. Na početku novoga milenija  iznenadio je mnoge vjernike prihvaćajući u svom govoru urbi et orbi "ispravnu laičnost" (una giusta laicita), odbacujući "laicizam". Poigravanje riječima ne pogoduje uvijek jasnoći rasprave.

Moderna laičnost uzima danas na svoj račun, uz ostalo, pravo na pobačaj, na kontracepciju i još uvijek osporavanu "potpomognutu oplodnju", priznanje homoseksualne zajednice, izbor  eutanazije (koja još nije legalizirana), na sličan način na koji su laici  u prošlom ili pretprošlom stoljeću tražili pravo na razvod ili otvaranje groblja svim vjerama i građanima bez vjere. U nastojanju da se  u Ustavu Evropske unije ne spominju "kršćanske tradicije" prisutan je također laički stav, različit od onoga kakav još zastupaju pojedini predstavnici zemalja poput Poljske, Slovačke, Litve ili Malte, kojima se priključila, barem prividno, i Berlusconijeva vlada u Italiji.

Sporovi, za koje smo držali da pripadaju prošlosti, s vremena na vrijeme izbiju ponovo na površinu - na primjer oni oko  vjeronauka u javnim školama ili pak isticanja vjerskih simbola. Francuski tip laičnosti nastoji ih riješiti zakonskim odredbama ili administrativnim uputama. U drugim zemljama  ističu se posebne tradicije u odnosima s vjerom  ili  pak primjenjuju mjere koje su manje obavezujuće. Njemačka je vidjela  1995. godine "sukob oko raspela" na nacionalnoj razini, nakon što je sud u Karlsruheu proglasio protuustavnim odluku  bavarskoga Landa da se u razredima obavezno postavlja raspelo. I Italija je nedavno bila iznenađena presudom, koja je tražila da se ukloni križ u mjesnoj školi u Chietiju - viša je sudska instancija takvu odluku odmah poništila. Izgleda da stanovite odredbe iz 1924. i 1928. godine, koje su nalagale obavezno postavljanje raspela i kraljevske slike u talijanskim školskim ustanovama, nisu nikad izričito opozvane, premda je monarhija već odavno svrgnuta. Nakon nedavne promjene vlade u Španjolskoj, koja je dovela na vlast socijaldemokrate, najavljeno je ukidanje vjeronauka u državnim školama. Zemlja se, očito, i dalje kreće.

Prisutnost islama, koji je postao drugom religijom u Evropi, potaknula je mnoga pitanja  u kojima sama laičnost nije glavni argument.  Stanovite analogije u povijesti kršćanskih i muslimanskih opredjeljenja mogu  pripomoći raspravi ne suprotstavljajući pritom jednu vjeru drugoj. Modernizirati islam ili islamizirati modernitet - takvu je alternativu predočio mislilac u izgonu, muslimanski vjernik koji ne želi da mu se navodi ime. Evropa nije uspjela kristijanizirati modernitet, tome se suprotstavilo Prosvjetiteljstvo. Ona je međutim u znatnoj mjeri moderizirala kršćanstvo. Modernitet se ne da islamizirati, kao što nije dopustio da bude kristijaniziran. Ne smije se dirati u Knjigu, odgovaraju na to muslimanski vjerski poglavari. Nije se ništa promijenilo u  Svetome pismu time što su ukinuti Index zabranjenih knjiga, Inkvizicija, lomača, tortura heretika i još neke crkvene nastranosti. Moderna povijest - u kojoj je kolonijalizam ostavio duboke tragove - nije dopustila većini islamskih zemalja da prožive svoje "stoljeće Prosvjetiteljstva" i njegov laički utjecaj. Nahda ili trazimat, kao i drugi slični reformistički pokušaji, nisu imali mogućnosti da se u ostvare u skladu s potrebama društva i njegova razvoja. Može li se modernizirati čitanje Kur'ana a da se pritom ne iznevjeri Poslanikovo slovo? Samo muslimanski svijet i njegova prosvijećena inteligencija mogu pružiti odgovor na to pitanje. Imaju valjanih razloga da se ne pouzdaju u ostale. Mi bismo im možda mogli pomoći ako sami izbjegnemo stanovite sudove, površne i pogrešne: islam i islamizam nisu jedno te isto, islamizam i islamski integrizam se razlikuju,  integrizam i fundamentalizam se također ne mogu izjednačiti, u samu fundamentalizmu postoje s jedne strane  mistični i nenasilni stavovi, s druge oni fanatični i agresivni - tek ovi posljednji provode teror i siju smrt. Takvo bi razlikovanje moglo pomoći da se na većinu muslimana ne baca krivica te da se olakša život onima koji žive uz nas.

Naši se arapski prijatelji čude ili prosvjeduju zašto Evropljani - oni koji nisu opterećeni antisemitizmom ili nacionalizmom - pridaju posebno značenje "židovskom pitanju". Ali to smo pitanje mi sami stvorili i snosimo za nj najveći dio krivice: pogromi na istoku Evrope i plinske komore na zapadu, geto, holokaust, shoah. Nije posrijedi pristranost nego i  odgovornost. Dio  Evrope želio je  da se židovska dijaspora vrati u Palestinu kako bi je se otarasio. To nas, naravno, ne bi smjelo navesti da zanemarimo tragediju koju proživljava palestinski narod i okrutnost kojoj je danas izložen.

Što se pak tiče nošenja "vidljivih vjerskih oznaka", kao što je marama kojom pokrivaju kosu muslimanske djevojke - kojoj se dodaje, radi umirenja savjesti, i  židovska  kipa,  i kršćansko raspelo - ne znam što bi se još moglo reći  a da to već nije mnogo puta ponovljeno. Pierre Bourdieu, kojega smo nedavno izgubili, točno je primijetio: "Vidljivo pitanje je veo, a ono prikriveno je naše odbijanje emigranata."

Ujedinjujući Evropu valja misliti na to kako formirati u njoj Evropljane. Pogrešno bi bilo uspostavljati jedinstvene i jednoobrazne laične kriterije, obavezne za sve i za svakoga. Pluralna laičnost najviše odgovara pluralističkoj Evropi - danas kad se Evropska unija spaja s jučerašnjom "Drugom Evropom". Priželjkujemo Evropu koja neće biti, kao do sada,  eurocentrična.

1 Veći dio ovoga članka predstavlja izlaganje na javnoj raspravi o Vjeri, toleranciji i laičnosti, koju je nedavno organizirala Evropska komisija u Bruxellesu, pod predsjedništvom Romana Prodija; tekst je preveden s francuskoga .