Golden Gate je jedan od najpoznatijih mostova na svijetu. On je ujedno i mjesto sa kojeg se godišnje izvrši najviše samoubojstava na svijetu. Do sada je sa njega skočilo oko 1.300 ljudi, a u prosjeku svaka dva tjedna skoči po jedna osoba. Preživjelo ih je samo 26. Kad je o tom fenomenu nedavno snimljen dokumentarni film pod imenom The Bridge (Eric Steel, 2006.), koji je između ostalog kamerom zabilježio 19 samoubojstava tokom 2004., on je ubrzo dobio odbijenicu od mnogih filmskih festivala. Kontroverzi je doprinio podatak da je Eric Steel zavarao nadležne vlasti i pod krinkom snimanja odnosa arhitekture i prirode, zapravo snimao samoubojstva, kao i činjenica da obitelji i prijateljima žrtvi koje je također kasnije snimao za komentar nije rekao da ima snimke samoubojstava. Sam redatelj će reći kako je to učinio da bi zaštitio ljude, budući da bi određen broj - da je snimanje bilo "javno" - sigurno samo zbog filma došao i počinio samoubojstvo, a od uključene rodbine i prijatelja navodno nitko nakon gledanja filma nije bio povrijeđen, već su naprotiv svi bili zadovoljni viđenim. Premda će Steel reći da je njegova ekipa spasila 6 ljudi od skakanja sa mosta, pošto su odmah zvali 911 kad bi se netko popeo na ogradu, film Most svejedno izaziva niz pitanja, od neizbježnog voajerizma do smisla i značenja samoubojstva u zapadnoj kulturi. U Sjedinjenjim Državama ima gotovo dvostruko više samoubojstava svake godine nego ubojstava, pa ipak, o ubojstvima se redovito izvještava na vijestima, a samoubojstva se spominju samo rijetko.
Vrhunac te cenzure dogodio se 11. rujna; dok je većina svjetskih vijesti donosila snimke skakača sa zapaljenih tornjeva (procijenjuje se da se radilo o više od 200 ljudi) u američkim vijestima o tome nije bilo ni traga. Premda ta činjenica prvenstveno govori o tabuiziranju samoubojstva, donekle smislen argument može biti i optužba koja se mogla čuti i na račun Steelova Mosta, a to je da se zapravo radi o snuff-filmu. Snuff je oznaka za uglavnom pornografski film u kojem je snimljeno realno ubojstvo neke osobe i to zbog zarade. Najpoznatiji primjer bavljenja tom temom vjerojatno je film Joela Schumachera 8mm (1999.) u kojem glavni glumac Nicolas Cage slijedi tragove pornografskih snuff filmova koji služe za užitak bogatoj i perverznoj klijenteli. Kritika Mosta iz tog aspekta pada u vodu ne samo zbog izjave samog redatelja da su unatoč cjelogodišnjem snimanju mosta uvijek zvali i pokušali spriječiti pojedino samoubojstvo, nego prije svega zbog činjenice da se to događa i bez prisustva kamere. Na toj razini doista se radi o dokumentiranju i dokumentarnom filmu. Snuff-argument pada u vodu i kad se sjetimo recentnih događaja iz svjetske povijesti. Naime, putem internetskog servera Youtube radikalne ekstremističke skupine sve češće prezentiraju svoje prijetnje i ubojstva talaca, dok su video-snimke ubojstva Saddama Huseina, Paula Johnsona ili Daniela Pearla imale nezapamćenu posjećenost i gledanost. U doba interneta voajerizam više nije rezerviran samo za odabrane. Štoviše, takav način širenja donedavno nezamislivog sadržaja nije ograničen samo na relativno nepoznate ekstremističke grupe, već i na službene vlasti. Primjerice vijetnamska vlada sam distribuira snimke smaknuća i to u "obrazovne" svrhe: kako bi spriječila nove zločine zbog kojih su ti ljudi pogubljeni.
Paradoksi prohibicije
Gotovo paradoksalno, dužnost prema društvu najbolje se razotkriva na jednom naizgled perverznom primjeru. Naime, zabilježena je nekolicina slučajeva, najpoznatiji među njima u američkoj saveznoj državi Teksas, kad su se osuđenici na smrt pokušali ubiti. Uloga čuvara bila je u tome da ih spriječi, pa je tako jedan zatvorenik nakon ispijanja tableta završio na ispumpavanju želuca i njegov je život spašen. Samo jedan dan kasnije on je pogubljen. Kao što vidimo, smrt sama po sebi nije problem, najvažnija je kazna. Politika smrtne kazne koja onemogućava samoubojstvo je sljedeća: ne možeš umrijeti tako dugo dok nisi odradio svoju dužnost prema društvu. U ovom slučaju to je (smrtna) kazna, u slučaju općenitog spriječavanja samoubojstva radi se o dužnosti prema obitelji, školi, fakultetu, poslu, prijateljima, itd. Početkom ove godine u Mexico Cityu dogodio se još jedan događaj koji ukazuje na paradoksalnost prohibicije samoubojstva. Stanovitog Ramireza Santosa koji se pokušao ubiti bacanjem pod vlak kasnije je do smrti istukla policija koja ga je prethodno spasila i odvela u policijsku stanicu. U tim događajima ne nailazimo samo na Platonovu logiku prema kojoj je samoubojstvo kukavičko i protudržavno djelo, već i prohibiciju samoubojstva koju je sa tri temeljna argumenta u teološku i filozofijsku diskusiju uveo Toma Akvinski: 1) samoubojstvo je u suprotnosti s prirodnim samoljubljem čiji je cilj očuvati ljudsko biće, 2) samoubojstvo šteti društvu čiji je individua sastavni dio, 3) samoubojstvo krši našu dužnost prema Bogu jer nam je Bog dao život na dar i uzimanjem vlastitog života mi kršimo njegovo pravo da odredi naš zemaljski put. Ta je doktrina kasnije kodificirana tako da su ljudi svedeni na bića čija su tijela ograničena na usus (korištenje), dok Bog ima dominum (vlast). Srednjevjekovna praksa oskvrnuća leša samoubojice, konfisciranja njegove imovine i nemogućnost pokapanja na kršćanskom groblju nije samo provedba te filozofije u djelo, već i direktno apliciranje Božjih atributa na Crkvu.
Navedeni događaji govore o jednoj novoj biopolitičkoj konstelaciji u kojoj vlast nad tijelom više nema Crkva nego Država. Štoviše, jednako kao što su se nekoć samoubojice demonizirale, tako i danas društvo - tzv. "normalna" većina - na sve koji se odluče na taj krajnji korak baca stigmu i svojevrsni tabu. Poznati vic o tome kako je samoubojstvo kad Bogu kažeš "Ne možeš me otpustiti, dajem otkaz" u tom smislu valja preformulirati i kao adresata navesti Državu. U hrvatskom Kaznenom zakonu, kao i u većini zemalja svijeta, doduše, ne postoji odredba kojom bi se sankcioniralo samoubojstvo, no u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama jasno se kaže da se prisilni smještaj osobe može odrediti kad ona predstavlja opasnost za svoj život ili život druge osobe. Samoubojice su, kao što vidimo, uvijek svrstane u krug mentalno bolesnih. Unatoč tome što samoubojstvo nije kriminalizirano upravo ta strategija dovodi do gotovo istih posljedica. Kad bi samoubojstvo bilo kriminalizirano, onda bi neuspjelo samoubojstvo bilo kazneno djelo i protiv osobe koja je to pokušala i preživjela vodio bi se kazneni postupak. Premda takva inkriminacija već na prvi pogled zvuči poprilično paradoksalno to se - uz zamjenu kaznenog postupka hospitalizacijom - događa upravo po načelima Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Da Hrvatska nije izuzetak, osim spomenutih primjera o smrtnoj kazni i usmrćenom Meksikancu, govori upravo dokumentarni film Erica Steela. U njemu možemo vidjeti niz scena kako su ljudi bili spriječavani da se ubiju, a zatim bi završili u bolnici ili na psihijatriji.
Voajerizam
Osnovni problem snuff-filma sastoji se u tome da gledanjem svi mi postajemo svojevrsni učesnici u zločinu i ubojstvu. Naime, da nema nas, ti filmovi se ne bi proizvodili jer ne bi postojalo tržište, pa se ljudi ne bi ni ubijali. U slučaju Mosta se, doduše, ne radi o političkoj ekonomiji i širenju tržišta, ali svojevrsno suučesništvo ipak postoji. Unatoč činjenici da gledatelj može odahnuti i reći "ipak nisam toliko kriv koliko je redatelj" (koji je sve pratio u realnom vremenu i koji je imao mogućnost spriječavanja smrti), kod gledanja filma je svejedno prisutan određeni voajerizam. Kao što znamo, voajerizam se definira kao perverzija, a kod svake perverzije je riječ o užitku. Most je radikalan film jer nas dovodi do ruba imaginacije, odnosno perverzije. Premda možemo smatrati da je samoubojstvo loše ili naprosto suosjećati sa svakom smrću nekog ljudskog bića, dokumentarni film o samoubojstvima funkcionira kao napeti triler. I to ne bilo kakav, nego hičkokovski par excellence. Premda cijelo vrijeme suosjećamo s glavnim junacima, mi smo ipak već unaprijed na strani "zla". Kao i kod Hitchcocka tako se i struktura Mosta zapravo gradi na "suspenziji", odlaganju onog trenutka koji čitavo vrijeme očekujemo i koji je zapravo neizbježan. U Hitchcockovim filmovima mi kroz cijeli film znamo da će se nekim likovima nešto loše dogoditi (npr. da će Norman Bates ubiti detektiva koji ulazi u kuću njegove mrtve majke), ali unatoč tome mi se ipak nadamo da će sve na kraju biti dobro. Kad se to nešto ipak dogodi onda vidimo da je ta nada zapravo bila lažna. U istom trenutku imamo ambivalentan osjećaj: s jedne strane, tužni smo jer našeg junaka više nema, s druge strane pomalo smo samozadovoljni jer smo pogodili da će se to upravo tako završiti. Most funkcionira na sličan način. Kao da postoji određeni voajeristički užitak: gledamo film, promatramo ljude koji šeću mostom i sami sa sobom proizvodimo računicu tipa "ovaj će sigurno skočiti". Vrhunac te perverzije imamo kod mladića-metalca, u crnoj kožnoj jakni sa dugom crnom kosom. Negdje na sredini filma počinjemo pratiti njegove korake uz ogradu i čitavo se vrijeme stvara određena napetost: hoće li on to učiniti ili neće? Interferencijom drugih scena stvara se "odlaganje" i taman kad već zaboravimo na njega on se opet pojavljuje. U jednom trenu on čak odlazi s mosta i mi pomislimo da se mladić definitivno predomislio. Međutim, pri samom kraju filma opet ga vidimo. Ovaj put je nešto sigurniji, sjeda na ogradu, leđima okrenutim prema vodi i evo trenutka koji smo čekali čitav film.
Svjedočimo najspektakularnijem skoku koji smo dosad vidjeli: mladić pada unatraške i u zraku napravi čak i salto. Kad sam izlazio iz kina, jedan je prijatelj spomenuo kako su mogli sastaviti žiri i dodijeljivati ocjene od 1-10 za pojedini skok. Baš kao što se to radi kod olimpijskih i "profesionalnih" skokova u vodu. Što skriva ta crno-humorna šala? Upravo to da su svi gledatelji već ionako, nesvjesno ili polusvjesno, u toj perverznoj poziciji. Mi smo voajeri koji nalazimo užitak u gledanju, pogađanju tko će "to" učiniti i ocjenjivanju kako je to učinio. Ako to zvuči malo pregrubo dovoljno je osvijestiti misao koja nam se pojavi kad netko skoči s mosta, a kamera, jer ipak mora pratiti nekoga tko pada 4s i ide 120km/h, ne uspije popratiti čitav "put" i svaki pokret. Svi ćemo mi poput pravih voajera uzbuđeno pratiti kameru i na ekranu tražiti gdje je točno samoubojica u kojem trenutku. Crni mladić i na razini tehnike snimanja, a ne samo skoka, ima estetski najdomljiviji skok. To nas dovodi i do elementarnog pitanja etike snimanja. Premda su redatelj i snimatelji svaki put kada bi primijetili nekog sumnjivca i potencijalnu samoubojicu navodno nazvali policijsku ophodnju, što čak možemo vidjeti na nekim snimkama, samoubojstvo tog mladića je praćeno u stopu. Gotovo da možemo vdijeti njegovo oklijevanje, njegove zadnje misli... Ipak, filmaši nisu poduzeli ništa. Krucijalna je točka u tom kontekstu moć slike. Naime, ne samo da kroz kameru objekt postaje udaljeniji i nestvarniji, nego je sama slika ta koja nas opčarava i spriječava intervenciju. Ona istovremeno funkcionira kao Meduza, ako je pogledamo oslijepit ćemo i nećemo više moći djelovati, i kao mit o Orfeju, znamo da se ne smijemo okrenuti/gledati, ali ćemo to svejedno učiniti i tako izgubiti ono što je na kocki.
Moć slike
Tu moć slike najbolje dočarava mladić koji je na mostu fotografirao dok se u isto vrijeme neka djevojka pokušala ubiti. Kao u nekom perverznom reality-showu (postajući tako iznova voajeri) na početku ne povezujemo te dvije radnje. Najprije vidimo nekog mladića kako fotografira s mosta, zatim vidimo djevojku koja pomalo depresivno tetura mostom, zatim opet fotografa, pa čak i nekoliko "slajdova" njegovih fotografija, pa opet nju... Polako sve postaje konzistentna cjelina: u jednom se trenu mladić i djevojka nađu u neposrednoj blizini, djevojka prelazi ogradu, mladić je primijeti i fotografira, ona već stoji na samom rubu i spremna je za skok, a on i dalje fotografira... Čitavu scenu prati snimatelj, kao i mi u publici. Upravo kada pomislimo da je gotovo i da će djevojka skočiti mladi fotograf ispušta svoj aparat i naglo je povuče za kapuljuču natrag prema ogradi. Djevojka je spašena, no zašto mu je trebalo toliko dugo? Objašnjavajući moć slike mladić će reći da je naprosto bio zalijepljen za objektiv i zaslijepljen prizorom. U istom trenu se osjećao kao da svjedoči nečem posve nestvarnom i da je fotograf National Geographica (sic). Fascinancija slikom u tom je smislu istovremeno osjećaj snovitosti, nerealnosti i nevremenitosti, kao i osjećaj neranjivosti, neupletenosti i neodgovornosti. Tek kad se u igru uplete ono mičelovsko pitanje što slike zapravo žele onda dolazi do intervencije_. Na ovom primjeru je to naočigled evidentno: nakon video-snimki mladića-fotografa i djevojčinog stajanja na rubu odjednom se na zaslonu pojavljuje nekoliko njegovih fotografija koje prikazuju djevojčine korake prema rubu i njene pripreme za skok. Mladićeva intervencija stoga nije odgovor na pitanje "što ona želi" nego reakcija na pitanje "što slika želi": on je gledao kroz objektiv i fotografirao sve dok nije shvatio da slika želi skočiti. Mi gledatelji smo također u istoj poziciji. Ne pitamo li se i mi svaki put kad iz udaljenog kuta snimanja vidimo most u cjelini što slika zapravo želi? Uzročno-posljedičnom vezom i nekom vrstom pavlovljevske refleksologije postajemo svjesni da ta slika služi kako bismo na nekom njenom dijelu vidjeli malu kapljicu koja pada u vodu. Čitava scena neodoljivo podsjeća na stare crno-bijele i romantične filmove o anđelima koji padaju s neba i mi smo opčarani, upleteni u logiku slike i zbog perverzne fascinacije u nemogućnosti da izađemo iz nje. Kao što mladić-fotograf sve do zadnjeg trenutka nije mogao izaći iz svog objektiva, tako mi ne možemo izaći iz pozicije pukog voajera. Mi sliku naprosto gledamo i tek kad je već sve gotovo, a ponekad i tek kad ta slika posve nestane ili se pretvori u drugu, onda polako zauzimamo metajezični odmak i dopuštamo refleksiju ("to je netko počinio samoubojstvo"). Tu perverznu logiku dodatno prokazuje jedan - zbog svoje gluposti koja je nesvjesno istina fascinacije slikom - naprosto genijalan komentar. Kako film obiluje pokušajima da se odgovori na pitanje "zašto" i komentarima rodbine i prijatelja samoubojica, u jednom trenu vidimo djevojku koja svoj gnjev spram smrti prijatelja objašnava ovako: on neće moći uživati u romantici mosta. Golden gate, kao i svako drugo veliko arhitektonsko ostvarenje, izaziva određenu romantiku i opčinjenost. Svaka velika arhitektura ima tendenciju da postane slika: od piramida, preko amfiteatara, do berlinskog židovskog muzeja i njujorških nebodera, sve su to građevine koje ujedno imaju najveću fotografsku reprodukciju i u smislu turizma i turista koji se najprije fotografiraju uz objekt, a zatim ga pogledaju i saznaju nešto o tome, zapravo postaju arhitektura lišena treće dimenzije - naprosto slika. Nije slučajno da je i Golden Gate jedna od turistima najomiljenijih fotografija iz San Francisca, kao i vjerojatno najčešće prikazivan most u povijesti pokretne slike. Od Vertiga do Supermana, od Stijene do James Bonda, od Intervjua s Vampirom do X-mana, veliki crveni most nije samo primamljiva pozadina već nerijetko i samo mjesto neke spektakularne radnje. Sam dokumentarac o njemu, osim zabilježbe samoubojstava tako je ujedno i hommage mostu. Esteticizam slike je pritom upravo romantičarski: u predivnim kadrovima vidimo kako Golden Gate prekriva magla, kako ga zasjenjuje noć, kako ispod njega leti jato ptica, kako su uzburkani valovi itd. Arhitektura opet postaje "veća od same sebe", neka vrsta nadvremenskog i nadprirodnog bića. Sam redatelj Steel će reći da je mislio kako bi nakon dugog gledanja u most mogao "probiti njegov kod, razumjeti njegovu fatalnu ljepotu".
Gefirofilija i nemogućnost odgovora
U tom smislu valja preobrnuti načelo gefirofobije (strah od prelaženja mosta) i govoriti o gefirofiliji, svojevrsnoj ljubavi i fascinaciji mostom. Vertigo bi sukladno tome trebalo zamijeniti ljubavlju spram visina, a strah od letenja užitkom u letenju. Niste li barem jednom sjedili na rubu neke visoke zgrade ili hridi i gledali dolje s ambivalentnim osjećajem straha i užitka? Niste li se barem jednom ulovili u osjećaju kako tokom leta avionom priželjkujete neku akciju, kako zbog snovitosti i nestvarnosti hiper-trodimenzionalanosti reljefa i pahuljastih oblaka mislite da ne bi bilo loše kad bi se avion barem malo rušio ili posve srušio? Možda bismo poučeni Freudom ovdje mogli govori o nagonu ka smrti. Avion nas dovodi do jos nečeg. Možemo li danas uopće još sjesti u avion, a da pritom ne pomislimo na Blizance i mogućnost terorističkog napada? Iza toga se, upravo u nekoj radikaliziranoj verziji frojdovskog nagona ka smrti, krije nesvjesno priželjkivanje katastrofe, čiji je 11. rujan, kao što su to pokazali Baudrillard, Žižek i Virilio, svojevrsni realni i fantazmatski produkt.
S obzirom na glavne aktere terorističkih napada iznova dolazimo do mosta. Oni su naime, samoubojice. Od skakača s mosta razlikuju se jedino po svojoj odlučnosti, no glavni cilj je i dalje smrt. Samoubojice, radilo se o islamističkim pilotima, auto-bombašima ili naprosto depresivnim tinejdžerima i očajnim skakačima s mosta u tom su smislu oni koji ne odgovaraju standardima Zapada i kulture racionalizma. Oni su oni Drugi. Subjetki i objekti koji su drugačiji, koje ne shvaćamo, koji nas straše, i koji nam, premda sebi donose smrt, predstavljaju prijetnju, baš zato jer toliko ne možemo proniknuti u njihove razloge. Ako se vratimo dokumentarnom filmu vidjet ćemo da se sva objašnjenja zapravo vrte oko tog jednog jedinog pitanja: zašto se netko ubio? Od očajnih komentara do "jeftine" psihologizacije svi nastoje proniknuti u psihu samoubojice. Kad u pitanju nisu političke samoubojice, dakle, religiozni fanatici koji vjeruju u raj sa 72 djevice ili kamikaze koji svoju domovinu vole iznad svega, drugi razlozi sežu od argumenta da je određena osoba bila nezadovoljna svojim poslom do, dakako, najčešćeg i prevladavajućeg razjašnjenja da se radilo o nesretnoj ljubavi. Na neki perverzni i crno-humoran način to se odrazilo i na samoubojice. Oproštajno pismo u većini slučajeva nije ništa drugo nego racionalistički statement o tome zašto sam se ubio. Ne samo da glavni dio svakog oproštajnog pisma čini odgovor na pitanje zašto, već se u cjelini sam taj performativ treba shvatiti kao neka vrsta opravdanja i Duga onima koji ostaju iza nas, voljenim osobama, obitelji i društvu. U tom smislu u tom zadnjem i očajnom činu na neki način varamo svoje vlastite osjećaje. Makar smo sigurni u neopozivost svoje odluke, u pisanju oproštajnog pisma (koje je gotovo uvijek ispunjeno suzama, ako ne zbog drugih, onda zbog samosažaljevanja) samim činom opravdavanja vlastite odluke samoubojstvu oduzimamo određeni kredibilitet. Kao da se ispisivanjem i navođenjem razloga još jedan, zadnji put želimo uvjeriti da je to doista ispravan korak. Ljudski su osjećaji promjenjivi, pa tako i to. Odličan primjer je mladić iz dokumentarca pod imenom Kevin Hines koji je 2000. skočio s mosta, ali je preživio. U svom svjedočanstvu on će reći da je u trenutku padanja pomislio kako ipak ne želi umrijeti i stoga je čak promijenio položaj u kojim je trebao udariti u površinu vode. Umjesto glavom ili cijelom površinom tijela on je sletio na stopala i tako ublažio pad. Svejedno je pretrpio teže ozljede, ali je ostao živ. Međutim, kad dalje slušamo njegove izjave razabiremo koliko je samoubojstvo danas i dalje tabuizirano. Dječak je nakon oporavka osuđen na razne psihijatre i psihologe, svako jutro i večer se tabletizira i stalno je pod prismotrom svojih roditelja. On će u jednom trenu čak reći da mu je već dosta toga i da bi samo volio da mu netko naprosto dođe i kaže "what's up?" ("šta ima?"), umjesto da je čitav život stigmatiziran i osuđen na prijeke poglede, ogovaranja i osuđivanja. Paradoksalno, društvo koje ga nastoji izliječiti od "bolesti na smrt" istovremeno u njemu može probuditi želju da se iznova pokuša ubiti. Kako su slučajevi da je netko preživio skok sa mosta doista rijetki, još su rijeđi oni da je netko to pokušao i drugi put. Jedini dosad zabilježeni primjer je mlada žena iz Kalifornije, Sarah Rutledge Birnbaum koja je preživjela svoj prvi skok 1988., ali je umrla nakon drugog pokušaja iste te godine.
Od beskrajnog dana do beskrajnog dara
Repetitivni pokušaji samoubojstva možda ukazuju na neku osobnu patologiju, no oni ujedno pokazuju patologiju društva. Jedan poznati filmski primjer to nam najbolje dočarava. Radi se, dakako o Beskrajnom danu (Groundhog Day, Harold Ramis, 1993.) u kojem glavni lik Phil Conors (Bill Murray) - egocentrični novinar koji u malo američko mjesto dođe snimati tzv. "Sviščev dan" - ostane zarobljen u istom danu koji se ponavlja uvijek iznova. Kako ne može više izdržati to uvijek vječno vraćanje Phil nekoliko puta uzastopno pokuša počiniti samoubojstvo. Najprije ukrade kamion i započne potjeru sa policijom koju slijede i njegovi kolege novinari Rita i Larry sa svojim televizijskim kombijem. Na kraju policija Philu zapriječi put, ovaj sa izjavom "it's show time" nagazi na gas i zajedno s kamionom padne u duboku provaliju.
Sljedeća je scena Philov hotelski sat, koji tokom filma gledamo uvijek iznova, opet je isto vrijeme buđenja i opet ga bude Sonny i Cher. On, dakle, nikad nije umro i sada započinje pravi sijaset pokušaja samoubojstva. Isto jutro kad siđe do recepcije on zamoli posudbu tostera, dobije ga i odnese u svoju sobu. Uključi ga u struju, uđe u kadu punu vode i u tom trenu u cijelom hotelu nestane struje. U sljedećoj sceni vidimo kako Phil čeka na kamion (čiji je dolazak, budući da se sve događa iznova, točno proračunao), ekran se zacrni i čujemo kako ga je kamion udario. Phil opet nije mrtav i dan kreće iznova. Zatim Riti u kafiću, govoreći joj kako je pokušao sve, ali da ne može umrijeti, kaže da je on Bog, što ona protumači kao egoizam, ali Phil - navodeći još 6 drugih pokušaja samoubojstva koje nismo vidjeli - kaže kako je bio "proboden, upucan, otrovan, smrznut, obješen, doživio strujni udar i spaljen". Koliko god da pokazivao apsurdnost duhovne situacije vremena Billa Murraya, Beskrajni dan je primjer arhetipske agende protiv samoubojstva. On istovremeno promiče načela "kapitalizma s ljudskim licem" i neke arhikršćanske propovijedi. S jedne strane, Beskrajni dan počiva na tezi da se tek osmijehom na licu može stvoriti ugodna radna atmosfera i uspješan život od kojeg će svi prosperirati, sdruge strane, beskonačan niz samoubojstava dešava se sve dotle dok se Bill Murray ne odluči na altruizam i pomaganje drugima. On se iz lika koji je na početku, otkrivši da ponavljanjem uvijek istog dana može do savršenstva izučiti svaki postupak, koristio svaku priliku da zavede suprotni spol ili da uživa u prolaznim materijalnim vrijednostima, transformirao u lika koji je razvio senzibilitet za glazbu i umjetnost, ljubav spram djece i starih ljudi i osobu koja će unatoč mogućnosti da novi dan bude još jedan "beskrajan" učiniti sve kako bi baš taj dan bio (moralno) najbolji. Bill Murray nam pokazuje u čemu se sastoji osnovna osuda samoubojstva. Jednako kao što on više nije osuđen na beskonačno ponavljanje istog dana - neku vrstu "lošeg" ničeovskog "vječnog vraćanja" - tek onda kada više nije egoističan lik kakav je bio na početku, tako se i samoubojstvo osuđuje upravo zbog egoizma. Kapitalistički argument sastoji se od tvrdnje da je individua neophodna za daljnji razvitak društva te da je, čime dolazimo do obiteljskog argumenta, ona dužna za sve ono što joj je osigurano do te "glupe" i "bolesne" ideje o samoubojstvu (školovanje, stanovanje, itd.). Taj drugi, "obiteljski" argument dovodi nas i do ključnog argumenta kršćanstva. Prema njemu je život Božji dar i kao takvog ga ne smijemo odbaciti. Međutim problem s tim tumačenjem, koje je među prvima zastupao Toma Akvinski, sastoji se u tome da Bog prema tome ne bi bio ništa drugo nego obični tiranin. Samo sam ja taj koji odlučuje o tvom životu. To je, dakako, stara priča o apsolutnoj moći i monopolu Boga, no kršćanski argument o životu kao beskrajnom daru zasniva se već na semantičkoj razini na pogrešci. Naime, kako nešto što je dar može biti podložno volji onoga koji nam je to darovao? Značenje dara je upravo suprotno, bilo da nam se (rođenje, život ili naprosto rođendanski poklon) sviđa ili ne, iz njegove definicije - budući da u jednom trenu (barem teorijski) "apsolutno" prelazi iz ruke darivatelja u ruke primatelja dara - slijedi da s njime možemo raditi što hoćemo. Kršćanski diskurs o životu kao poklonu stoga nije ništa drugo nego eufemizam. Isti slučaj "navlačenja" Svetog pisma, što je slučaj svake teologije, imamo i kod drugog glavnog argumenta protiv samoubojstva. Kako u Bibliji ne postoji eksplicitna zabrana samoubojstva ona se izvela iz šeste Božje zapovijedi. "Ne ubij" se transponiralo i na ubojstvo samoga sebe, premda opet na leksičkoj i semantičkoj razini postoji elementaran problem. Značenje riječi ubojstvo uvijek već podrazumijeva ubojstvo Drugog, dok bi ispravan termin za samoubojstvo zapravo bio "samousmrćenje".
Foucaultove transgresije
Paradoks opravdanja prohibicije samoubojstva šestom zapovijedi, čiji je glavni pobornik uz Tomu Akvinskog bio Sveti Augustin, na vidjelo je najbolje iznio Schopenhauer u svom spisu o samoubojstvu. Naime, on detektira da se u svim glavnim monoteističkim religijama, a posebice kršćanstvu, samoubojstvo poima kao zločin i postavlja pitanje: ako kriminalni zakon zabranjuje samoubojstvo, to ne može biti važeći argument u crkvi i osim toga, ta je prohibicija smiješna; koje se kazne može bojati čovjek koji se ne boji smrti same? Schopenhauer će ujedno reći da se protivljenje kršćanstva samoubojstvu može razotkriti putem simbola - križa. Naime, križ je onaj znak koji kršćanstvo predstavlja kao religiju patnje koja je pravo svojstvo života. Onaj tko si pokuša oduzeti život u tom smislu ide protiv samoga Krista i Božjeg nauka da treba patiti na zemlji kako bismo mogli uživati u raju. U skladu sa svojom filozofijom svijeta kao volje i predodžbe Schopenhauer anticipira Foucaulta i kaže da bi se samoubojstvo trebalo pojmiti i kao eksperiment - pitanje koje čovjek postavlja Prirodi kako bi je prisilio na odgovor.
Pitanje je sljedeće: koju će promjenu smrt uzrokovati u mojoj egzistenciji i mom uvidu u prirodu stvari? Eksperiment je veoma riskantan jer uključuje destrukciju same svijesti koju postavlja u pitanje i svijesti koja očekuje odgovor. Michel Foucault, enfant terrible francuskog poslijeratnog intelektualnog života i jedan od najvećih promicatelja transgresije u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, također je bio jedan od zagovornika samoubojstva. Vjerovao je da je samoubojstvo - kao jedna vrsta "graničnog iskustva" - najveća osobna pobjeda, a sam je prvi puta samoubojstvo pokušao 1948. Foucaultova smrt od side dovodi do nas i do njegova ključnog spisa za razumijevanje samoubojstva. Naime, Foucault je tokom 80-ih godina prošlog stoljeća, kao aktivni homoseksualac, redovito posjećivao kupelji San Francisca, a prema nekim navodima već je u to vrijeme znao za opasnosti od zaraze sidom i namjerno ostao zaražen. Koliko god da su te i slične tvrdnje naišle na žustro osporavanje od strane akademske zajednice i militantnih fukoovaca, iščitavanje spisa pod nazivom Najjednostavniji od užitaka tome može govoriti u prilog. Ipak, više od svega, to Foucaultovo izjašnjavanje o smislu samoubojstva predstavlja originalnu kritiku današnjeg tabuiziranja i stigmatiziranja samoubojica koje svoje porijeklo ima još u kršćanstvu. Foucaultov tekst započinje citatom da "homoseksualci često izvršavaju samoubojstvo". Preuzimajući tu tvrdnju iz neke psihijatrijske studije Foucault kaže da ga fascinira riječ "često": naime, ta riječ implicira da su homoseksualci visoke, nježne, blijede kreature koje ne mogu prijeći preko praga drugog spola i zato se umjesto ženidbe za drugi spol žene sa smrću. "Drugi spol je zamijenjen drugom stranom", reći će Foucault. Već u tom prvom odlomku Foucault, doduše, na primjeru jedne specifične skupine, zamjećuje da su samoubojice konstruirane kao bića "s one strane", kao ljudi koji su posve drugačiji i koji imaju problema sa samima sobom. Kako bi, po uzoru na Historiju ludila gdje je govorio u prilog luđaka, rekao nešto u prilog samoubojica, Foucault ne govori o nužnosti legaliziranja samoubojstva, već umjesto toga daje kratak osvrt na klišeje koji okružuju samoubojstvo. Nasuprot standardnom poimanju samoubojstva Foucault, čovjek koji je i sam, dakle, prokušao nekoliko metoda, tvrdi da se umjesto požurivanja samoubojstva njemu treba posvetiti dosta vremena:
"Trebali biste imati mogućnost naveliko raspravljati o različitim osobinama svakog oružja i njegova potencijala. Bilo bi lijepo kad bi prodavač bio iskusan u tim stvarima, sa velikim osmijehom, ohrabrujući, ali malo rezerviran (ne prerazgovorljiv) i dovoljno sofisticiran da razumije da ima posla s osobom koja je u načelu dobrog srca, ali malo nespretna, budući da nikad dosad nije imala ideju o kupovanju sprave koja ubija ljude. Bilo bi također zgodno kada entuzijazam prodavača njih ne bi spriječio da vam savjetuju postojanje alternativnih načina, načina koji su više šik, više po vašem stilu. Takva gotovo-poslovna diskusija je tisuću puta vrednija od zanovijetala koji ide uz leš pored radnika pogrebne službe."_
Dekonstruirajući perfidnu logiku "obiteljskog" i "društvenog" argumenta o Dugu, Foucault će zatim reći sljedeće: "Neki ljudi koje nismo ni poznavali i koji nisu poznavali ni nas, tako su to aranžirali da smo jednog dana počeli postojati. Oni su se pretvarali da vjeruju, bez iskrene sumnje, da su čekali na nas. U svakom slučaju oni su se za naš ulazak u svijet pripremili sa velikom brigom (i često sa nekom vrstom second-hand ozbiljnosti). Posve je nepravedno da se i mi sami nismo mogli pripremiti sa svom strašću, intenzitetom i detaljom kojim želimo, uključujući male ekstra-stvari o kojima smo toliko dugo sanjali, od djetinjstva ili samo jedne tople ljetne večeri. Život se kod ljudske vrste čini tako lomljivim, a smrt tako sigurnom. Zašto od te sigurnosti moramo činiti takvu događajnost?"_ Foucault se ovime ne suprotstavlja samo klasičnom argumentu o Dugu, već i filozofijama koje nas poučavaju što da mislimo o smrti, koje ga, kako kaže, dosađuju "do suza". Umjesto brige oko "pripreme za" smrt u filozofskom i moralnom smislu, Foucault "pripremu za" shvaća doslovno i kaže kako se smrt treba "dekorirati", kako se treba pripremati detalj po detalj, pronaći sastojci, zamišljati ih, naći, savjetovati se, itd.
"Suicidalnom spiralom" do Godzille
Oni koji ostanu svjedoci samoubojstva neke bliske osobe, reći će Foucault, kao da je gledao dokumentarni film Most, samoubojstvo percipiraju kao trag usamljenosti, slabosti ili očaja. Ti ljudi ne mogu prestati pitati "zašto?", jedino pitanje o smrti koje ne treba pitati. "'Zašto? Jer sam htio.' Istina je da samoubojstvo često ostavlja obeshrabrujuće tragove. No čija je krivica? Mislite li da je ugodno objesiti se u kuhinji i da vam jezik sav poplavi? Ili zatvoriti se u garažu i upaliti plin? Ili ostavitimali komadićak svog mozga na pločniku za pse koji će doći i ponjuškati ga? Mislim da u ovim vremenima svjedočimo 'suicidalnoj spirali' jer mnogo je ljudi toliko depresivno zbog misli o svim prljavim stvarima koje dočekaju nekoga tko je sklon samoubojstvu (stvari koje uključuju policiju, hitnu pomoć, savjetnika, autopsiju ili ne), da će radije počiniti samoubojstvo nego nastaviti razmišljati o svemu tome."_ Foucault, čime se vraćamo i na diskusije o njegovoj vlastitoj smrti, navodi dvije metode za samoubojstvo: suicidalne festivale i orgije. Ukoliko u obzir uzmemo recentne podatke o mostu Golden Gate, gdje se dosad ubilo preko 1.000 ljudi, a u prosjeku svakih 15 dana skoči po jedna osoba, onda možemo reći da Foucaultov san nije daleko. Sam redatelj dokumentarnog filma će reći: "Ono po čemu su samoubojstva s mosta Golden Gate toliko neobična jest to da se dešavaju na danjem svjetlu, pred mnogim ljudima - dok se većina drugih samoubojstava dešava na izrazito privatnim mjestima, u zatvorenim studijima, učionicama, garažama, kafićima, toaletama, motelskim kupaonama."
Poznati japanski aktivni vulkan Mihara, na otoku Izu Oshima još je bolji primjer. Naime, ondje se počevši sa 1920. svaki tjedan u lavu bacilo po nekoliko ljudi, a godine 1936. ubilo se čak 600 ljudi._ Kako bi to spriječile, japanske vlasti su zatim izgradile zaštitnu ogradu, no jedan podatak iz popularne kulture povezan upravo s tim vulkanom govori nam da je samoubojstvo neka vrsta kolektivne traume ne samo japanskog nego i svakog zapadnog društva. Naime, ne samo da je vulkan sam po sebi, sa svojom uzavrelom i ogromnom energijom koja (poput Freudove anegdote o santi leda) ključa ispod površine i samo čeka da izbije i spali sve što postoji, prava personifikacija nesvjesnog, nego je u vulkan Mihara u filmu Povratak Godzille (Koji Hashimoto, 1984.) smješteno i jedno od najpoznatijih svjetskih čudovišta.
Šest godina kasnije u filmu Godzilla vs. Biollante (Kazuri Omori, 1989.) vulkan opet igra ključnu ulogu, bombe ga aktiviraju i Godzilla je oslobođena. Godzilla u tom smislu može poslužiti i kao simbol samoubojstva. Kao što je u prvom filmu na kraju završila u unutrašnjosti vulkana,baš kao samoubojice, tako u drugom biva opet oslobođena, jednako kao što smrt nekog samoubojice i dalje ne znači zaborav. Ovo drugo je ujedno i glavna okupacija vlasti: kao što se oko vulkana Mihara izgradila zaštitna ograda koja nastoji spriječiti daljnje skokove, tako i vlasti San Francisca već duži niz godina razmišljaju i diskutiraju o postavljanju zaštite na Golden Gate. To nas dovodi do novog problema koji se već mogao naslutiti u kršćanskoj zabrani samoubojstva. Budući da zabrana sama po sebi nije dovoljna kako se neko djelo ne bi počinilo, postoje i mjere sigurnosti koje trebaju onemogućiti samoubojstvo.
Prema podacima Richarda Seidena, psihologa sa Berkeleya, između 1937. i 1971. je spriječen skok od više od 500 ljudi sa Golden Gatea. U tom kontekstu valja se prisjetiti i Platona i Aristotela koji su upravo društvenu odgovornost promicali kao jedan od glavnih argumenata protiv samoubojstva. Mjere San Francisca da spriječi samoubojstva, kao i zaštitne ograde na Eiffelovom tornju ili Empire State Building, nisu ništa drugo nego platonovska logika da su, pored ideja, Država i njeni Zakoni iznad svega. Do koje to perverzije može dovesti vidimo upravo u Mostu kada policajac uhićuje neku ženu koja je naprosto stajala na mostu. Primjer koji navodi Tad Friend u svom članku "Jumpers", objavljenom u New Yorkeru 2003. a koji je bio direktna inspiracija za film, još više upozorava na orvelovsku "misaonu policiju". Friend spominje jednog poručnika koji je u patroli mosta koja osim čuvanja, osiguranja i provjere mosta za zadatak ima i prevenciju samoubojstava, kako započinje svoje razgovore sa potencijalnim skakačima. "Kako se osjećaš danas?" prvo je pitanje, a zatim slijedi "Koji su ti planovi za sutra?" Ako osoba ne navede plan, onda je ona a priori sumnjiva. Kao što vidimo osnovni prioriteti se ravnaju prema jednoj racionalističkoj i postfordističkoj logici prema kojoj svaki dio života nužno mora biti proračunat, a osjećaji moraju uvijek biti "dobri". Znanstveno-fantastični film snimljen po uzoru na priču Philipa K. Dicka Minority Report (Steven Spielberg, 2002.), u kojem Tom Cruise, kao policijski detektiv John Anderton spriječava zločine koji se još nisu ni dogodili nije samo ilustracija tog vječnog agambenovskog izvanrednog stanja, već i nužna konzekvencija ideje da je svatko tko sam šeće mostom i zamišljeno gleda u daljinu ili vodu potencijalni samoubojica.
Od suicidalnih festivala do Ikara
Na tragu Foucaultova prijedloga za suicidalne festivale i orgije Žižek u dokumentarcu Žižek! (Astra Taylor, 2005.) spominje zanimljiv prijedlog. Slovenski filozof ulazi u neku zgradu u Ljubljani i pokazuje jedno spiralno, kako on kaže "hičkokovsko" stubište kao iz Vertiga. Zatim pokazuje prema gore i kaže kako je lijepo skočiti jer se radi o nekoj vrsti pristojnog, "etičkog" samoubojstva. Ne radi se o spektaklu gdje su upleteni i drugi ljudi, a sam Žižek kaže da je njegova ideja bila organizirati samoubojstva u stilu "Želite se ubiti, mi ćemo garantirati da ovdje neće biti male djece". Za razliku od Žižekove sugestije, valja zamisliti suprotan primjer. Što ako bi ljudi htjeli upravo suprotno, dakle, umjesto mirnog mjesta, skočiti sa mosta i ostati zapamćeni? Koliko god to moglo zvučati nesuvislo, jedna prijateljica samoubojice u Mostu spominje da je njen prijatelj skočio prije svega zato jer je htio biti poznat. Golden Gate u tom smislu zasigurno izaziva svojevrsni Werther-Fieber (Wertherovu groznicu) i kao što je nakon Goetheovih Patnji mladog Werthera došlo do masovnih samoubojstava, tako i danas most izaziva niz tzv. copycat samoubojstava. Ukoliko u obzir uzmemo izjavu majke jednog samoubojice, koja je - svjesna da ga nikako ne može spriječiti u njegovoj nakani - sina zamolila da stavi njen telefonski broj u plastičnu vrećicu, kako bi spasitelji mogli identificirati tijelo i nazvati je kad se "to" dogodi, onda ideja o snimanju tog čina nije sasvim bezrazložna.
Štoviše, poznati suvremeni video-umjetnik Bill Viola svjedoči kako to može imati "oslobađajući" efekt: "Kad mi je umrla majka, osjećao sam se potpuno nezaštićen, kao da od tog trenutka više nema ničega između mene i kraja života. Lik moje majke na samrtnoj postelji i njezino sporo gašenje bila je slika koju sam smatrao toliko nepodnošljivom i užasnom kao ni jednu drugu. Posljednja tri mjeseca svojega života provela je u komi u bolnici i više nismo mogli s njom razgovarati. U jednom trenutku dubokog očaja napokon sam se uhvatio videokamere, jedinog predmeta koji mi je davao osjećaj da imam kontrolu, i odlučio snimiti trenutak koji nisam mogao podnijeti. I tako sam, iz jednog posve osobnoga, unutarnjeg uvjerenja, nekoliko dana prije njezine smrti snimao posljednje slike njezina života."_ Kasnije je Viola snimao i rođenje svoga sina, tumačeći smrt i rođenje kao dvije neodvojive strane jednog te istog procesa. Snimanje smrti u tom smislu, kao svjedočenje, predstavlja ne samo neku vrstu "oslobođenja" nego i rođenja.
Most jednako tako, premda bilježi smrt, bilježi na neki način i rođenje jer stvara sjećanje na ljude koji bi ostali posve zaboravljeni. Eric Steel će u jednom intervjuu reći da je "čudna stvar sa samim mostom to da se kad netko umre pojavi velika poprskotina, a da je za par minuta opet sve kao da se ništa nije dogodilo. Sva mreškanja nestanu. Promet se i dalje kreće, pješaci šeću, a voda i dalje teče ispod mosta. No za obitelji, to mreškanje ostaje zauvijek." Na službenoj internetskoj stranici dokumentarca u njegovom komentaru stoji da ga je skakanje sa mosta podsjetilo na sliku Pietera Breughela Krajolik s padom Ikara. Naime, na rubu slike, par nogu koje nestaju u vodi sa splashom tako su male da ih jedva primjećuju drugi ljudi sa slike, ali ih mogu primijetiti ljudi u muzeju. "Imao sam dosta vremena da razmišljam kada sam sjedio iza kamere, u svim mogućim zamislivim vremenskim uvjetima, nekoliko stotina metara udaljen od jednog od najvećih svjetskih čuda prirode i čovjeka. Mislio sam da ako ću dovoljno dugo gledati u most Golden Gate da ću probiti njegov kod, razumjeti njegovu fatalnu ljepotu. On je često neosporno sjajan, zrači strahopoštovanjem - ali najupečatljivija moć Mosta je njegova sposobnost da očevidno briše vrijeme. U trenucima smrti to je kao da se ona nikad nije desila. Stvari se vraćaju u normalno stanje, baš poput Breughelove slike." Ta slika pokazuje ljudsku indiferentnost spram patnje, prikazujući uobičajene ljudske radnje kako se odvijaju u prvom planu, dok se u desnom kutu slike utaplja nitko drugi nego velika mitska figura Ikar. U grčkoj se mitologiji Ikar, sin Dedala, utopio jer je letio preblizu sunca, zbog čega se otopio vosak koji mu je držalo krila. Kada gledamo Most i male kapljice kako se utapaju u vodi, samoubojicu moramo shvatiti kao Breughelova Ikara koji je letio previsoko - zbog neuzvraćene ljubavi, nedostižnih ciljeva, propuštenih šansi - i pao nisko, u nepovrat. Jedan život i jedan svemir manje, a sve se i dalje odvija kao da tog čovjeka nikad nije ni bilo. S druge strane, tu mitsku figuru treba iščitavati i u ključu Batailleova tumačenja mita o Ikaru, kao kritiku dekartovskog racionalizma i prosvjetiteljstva. Samoubojstvo u tom smislu još uvijek ostaje socijalni tabu, stigma i transgresija. |
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
